субота, 19. октобар 2019.

Subota sa knjigom: „Ostrvo Čuvara oluje“

piše: Isidora Đolović

Ako ste devedesetih godina bili deca koja rado čitaju, verovatno pamtite roman Enid Blajton (donekle potisnut slavom serijala “Pet prijatelja”) “Ostrvo avanture” i njegova dva nastavka. Svi koji su voleli i u igri pokušavali da “rekonstruišu” takve priče; svi koji vole dobar spoj misterije, teme odrastanja i fantastičnih elemenata, pritom se osećajući mladim u duši; a posebno oni koje brine što današnji naraštaji možda više “ne znaju da maštaju, ne mare za svet napolju i njegovo otkrivanje”, obradovaće se zbog knjige “Ostrvo Čuvara oluje” (ProPolis books, 2018; orig. „The Storm Keeper's Island“, 2018). U ovom slučaju, prvi (vizuelni) utisak svakako igra nezanemarljivu ulogu i dizajn korica zaista zaslužuje sve pohvale, ali, za divno čudo, najavljeni sadržaj iz pera talentovane Ketrin Dojl ne samo da opravdava očekivanja, već ih uveliko prevazilazi. Uhvatite talas…

Pošto ih je depresivna i umorna majka poslala da provedu leto kod dede, Fion i Tara Bojl, brat i sestra iz Dablina, trajektom putuju na usamljeno ostrvo Aranmor. Govori se da je odredište prepuno tajni, međutim, za njih ne deluje baš privlačno, već pre kao...zaboravljeno mesto Bogu iza tregera, savršeno za umiranje od dosade. Porodicu Bojl vezuje tužnom uspomenom - nestankom oca, člana spasilačke jedinice, prilikom jednog težeg nevremena na moru, a nešto pre Fionovog rođenja. Nakon nesreće, udovica Evelin je napustila Aranmor i više nije kročila u zavičaj, baš kao ni njena deca, sve do prošlog leta kada Tara „probija led“. Uprkos tome, dve godine mlađem bratu je izrazito mrska pomisao na to da će sa novopečenom tinejdžerkom (usled čega se odnedavno između njih dvoje stvorio jaz) deliti prostor i vreme na raspustu, pa još kod starca kog uopšte ne poznaje. Dok se približava ostrvu, mučnina putovanja i paničnog straha od vode popuštaju, a pogled na zaliv i brdovitu obalu se otvara u svoj svojoj „neprivlačnosti“, dečaka počinje da obuzima čudan osećaj.

Ne samo što čitav krajolik izgleda kao da se pokrenuo da ga pozdravi, već i kuća dede Malahija od samog početka ostavlja utisak kao da diše, pored toga što se, onako oronula i zapuštena, Fionu nimalo ne dopada. Sam Malahi Bojl, po zanimanju voskar, predstavlja više nego živopisnu figuru: visok, mršav, ćelav, izgledao je kao da se pre pedeset godina skockao da krene u provod na koji nije otišao, pa mu se odelo u međuvremenu raspalo. Pored toga, njegov smisao za humor je vrlo direktan, a odnos prema unucima srdačan i opušten, zbog čega se dečakova početna odbojnost brzo topi poput neke od mnogobrojnih sveća poslaganih na policama trošne „kolibe“. Te sveće su posebna priča, najraznovrsnijih mogućih oblika, veličina i boja, a svaka nosi ime po nekoj osobi ili događaju.

U narednim danima, Fion će dobiti mnoštvo informacija i odgovora, uključujući one koje nije ni tražio. Upoznaje Bizlijeve, najmlađe potomke rivalske porodice: Tarinu simpatiju, nadmenog Bartlija i njegovu mlađu sestru, pametnu Sofiju. Ona će mu ispričati legendu o Morskoj pećini koja ispunjava želje, samo jednom od čudesnih tragova drevnog okršaja između zavađenih čarobnjaka, Dagde i Morigan. Fion će se uveriti u to da je magija rasuta po čitavom ostrvu i očigledna u prirodi: ubrano cveće se regeneriše kada ga opet položi na zemlju, dim se vije i bez prisustva zapaljene vatre u dedinom kaminu, a nalet vetra ne može ništa posebnoj, velikoj sveći. Otkriva da se nalazi na mestu čiji je svaki ćošak prožet drevnim činima u kojima njegova porodica već generacijama ima ključni udeo, ali čije misterije ne smeju napustiti granice ostrva, jer je to jedina garancija održavanja njegove bezbednosti. Najbitnije saznanje od svih tiče se dede, koji nije tek običan izrađivač sveća, već Čuvar oluje, zaštitnik mesta sa sposobnostima ne samo da uhvati i u vosku sačuva sećanje na svaku nepogodu (a uz nju katkad i ljudske sudbine povezane olujama: beleži i sve što one nose sa sobom), već i da upravlja vremenskim uslovima u  korist ostalih meštana. Čuvar oluje se tradicionalno bira svake dvanaeste godine, osim u izuzetnim slučajevima koji bi osujetili taj važan proces (poput noći u kojoj je nastradao Kormak Bojl, otac na koga dečak neodoljivo liči), a veruje se da samo ostrvo pronalazi način da obeleži svog zaštitnika. Naime, među legendarnim rasutim darovima čarobnjaka Dagde nalaze se spomenuta pećina želja, leteći konj, morske vile i drvo koje otkriva budućnost, ali i ukazuje na sledećeg Čuvara. Ova čuda se, kako priča tvrdi, otkrivaju samo jednoj osobi po generaciji i niko ne sumnja u njihovu verodostojnost. Egzistencija stanovnika Aranmora je prožeta predanjima u koja najiskrenije veruju - između ostalog, jer im ih stvarnost potvrđuje na svakom koraku.

Privučen nekom neobičnom silom, Fion će jedne noći upaliti sveću, doživeti „skok“ u drugu vremensku dimenziju i prisustvovati događaju koji je prethodio njegovom dolasku na svet. Od tada, njegova znatiželja se ne smiruje. Uporedo sa pronicanjem u deo po deo prošlosti, na ostrvu počinju da se iznova javljaju neobične pojave, bude se iskonske sile, a opasnost iz dubina vremena i tla sve vidljivije preti. Na Aranmor stiže čudni novinar Ajvan, navodno podstaknut jedino radoznalošću pred njegovom istorijom. Svako od likova dobiće zadatak da se suoči sa nekim od presudnih izazova koje im upućuje samo ostrvo: pojedinačnim strahovima i njihovim prevazilaženjem; porodičnim istorijama i svođenjem starih računa; iskušenjem posedovanja moći i načinima njene upotrebe. U vezi sa poslednjim, od naročitog značaja biće pitanja o Čuvarima oluje: ko može postati jedan u nizu, kako, zašto i šta se dogodi kada neko pokuša da zloupotrebi dato poslanstvo?
Čarobni Arranmore zaista postoji
„Ostrvo Čuvara oluje“ je izvanredno maštovita, uzbudljiva i dobro napisana knjiga, sa razgovornim tonom pripovedanja koji bez zadržavanja vodi od efektnog prologa prema postepenom rasplitanju radnje. Likovi su veoma jasno postavljeni, a njihovi odnosi uverljivi, tako da se uporedo uz fantastični razvija realistički sloj priče. Jedan od najboljih primera za to je paralelizam dugotrajnih rivalstava, koja se kreću od arhetipskih do privatnih, obuhvatajući tri plana: sukob između sila (gde Dagda simbolizuje prirodu i mudrost, dok je Morigan gospodarica tame, praćena gavranovima i zlokobnim „Kradljivcima duša“), unutar klanova (Bojlovi i Bigzlijevi) i u samim porodicama (Fion i Tara). Pored epske, mračne priče o poraženoj, na nepoznatom mestu zarobljenoj zloj čarobnici čija se razorna energija usled delovanja zlonamernih i pohlepnih može iznova probuditi, pronalazimo i one „obične“: poput tužne udovice i načina na koji njena patnja pogađa decu; faza nerazumevanja do netrpeljivosti među članovima porodice, izazvanih mukama odrastanja; zbližavanja sa otuđenim dedom...Nastojanje da se postojeći svet (ostrva) spasi i sačuva za buduće naraštaje, predstavlja metaforu istovremenih pokušaja održanja porodične sloge i ponovnog uspostavljanja nesrećno pokidanih veza. U oba slučaja, ključ i razdora i izlečenja nalazi se u prošlosti, čije upoznavanje, razumevanje i prevazilaženje nude neophodnu snagu da se nastavi dalje. Iz kolektivnih i privatnih uspomena, dobijaju se pouke, odgovori, snaga i toplina u presudnim trenucima. Po rečima iskusnog  Malahija: Najstrašniji je život bez uspomena, dečko moj, a ovaj zaključak ima dvostruku vrednost (važnost pamćenja i tragika njegovog gubitka podjednako su veliki za Čuvara i osobu koja stari), baš kao i ostale epizode, bez obzira na to da li im je karakter primarno natprirodan ili “ovozemaljski”. Psihološka motivacija je na taj način veoma uspešno upredena u svakodnevnu, te se Fionovi doživljaji mogu tumačiti na dva nivoa, u oba slučaja predstavljajući značajnu iskustvenu lekciju.

Postoje beznačajni oblaci i nevažne oluje...ali one prave, ispunjene čarolijom, one najveće vejavice i najsnažnija nevremena, oni rastu u tebi, Fione, i kad njih prebrodiš, osećaš se kao da si dobio krila i možeš da poletiš.

Glavni junaci su upečatljivi, u nama bude konkretne, snažne antipatije ili pak naklonosti. Njihov izgled, govor, postupci, sasvim odgovaraju poziciji koja im je dodeljena u strukturi priče. Magično sveprisustvo ostrvskog okoliša stvara adekvatan ambijent za pustolovinu kakve se ni Džoan Rouling ne bi postidela: na kraju krajeva, asocijacije na prve tomove serijala „Hari Poter“ naprosto dolaze same. Zajedničko im je i vrlo uspelo dočaravanje mračnih tonova noćnih scena, u kojima možemo gotovo osetiti vlagu, hladnoću, vetar, dozivanje. Zahvaljujući njihovom prisustvu, priča se usložnjava i produbljuje do još jedne veze, ovoga puta sa irskom mitologijom (iz koje potiču božanstva Dagda i Morigan), ali pomalo i arturijanskim legendama (na šta posebno ukazuju opisi čarobnjaka, tako da je Dagda sličan Merlinu, a Morigan - Morgani le Fej, koliko god proučavaoci danas negirali povezanost između porekla ove dve mitske figure).
Catherine Doyle
Mlada autorka (rođena je 1990. godine) „pozajmljuje“ inspiraciju iz sopstvenog detinjstva i priča koje je tada slušala od babe i dede, poreklom sa ostrva istoimenog onom književnom. Odrastajući u zapadnoj Irskoj, na obali okeana, od malena se interesovala za narodnu mitologiju, predanja, ali i psihologiju, koju je naposletku diplomirala. Sve to je uspešno uskladila u svom romanu, čiji (shodno uzrastu i tek započetom životu glavnog junaka) otvoren kraj nagoveštava otvoren put u svaku moguću dalju avanturu. Razlog više da se unapred radujemo prevodu drugog (od planirana četiri) dela, „Izgubljeni ratnici plime“ (The Lost Tide Warriors). 

* Svoj primerak romana dobila sam od izdavačke kuće „ProPolis books“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.

* Ukoliko vas je tekst zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici