Otprilike se zna koje
su to “teme za Oskara" sa kojima reditelji ne mogu da omanu ukoliko nameravaju
da uđu u trku za zlatnom statuicom
ili barem naprave odjek kod publike i kritike: rasizam, rat, nasilje,
(smrtonosne) bolesti, seksualne i ostale diskriminacije. Pitanje transrodnih
osoba nekako se podrazumeva kada govorimo o zahtevnim performansima, pri čemu
se prvo setim Hilari Svonk u "Boys don't cry" i Džareda Leta u
skorijem "Dallas Byer's Club"-u, oboje nagrađenih od strane
Akademije. Nešto slično važi za film “Dankinja”,
u režiji Toma Hupera, zasnovanom na
istoimenom debitantskom romanu Dejvida
Eberšofa.
Ovoga puta, priča je
smeštena u nešto dalju prošlost, kada je pitanje rodnog identiteta bilo drastično
tretirano, a predstavljeni slučaj i odluka da se osećanje nelagode u sopstvenom
telu i identitetu reši još uvek novom i neverovatnom metodom predstavljali
pionirski poduhvat. Dodajmo tome zasnovanost na istinitoj (koliko sam uspela da
se informišem, još tragičnijoj) priči Lili
Elbe (odnosno, Ajnara Vegenera)
i Gerde Gotlib, protagonista koji su
bračni par povezan velikom uzajamnom ljubavlju, uz to slikari (kao po pravilu
bar pomalo ekscentrici) i eto ostvarenja od koga se unapred dosta očekivalo.
S obzirom na to da se
priča fokusirala uglavnom na Ajnara i Gerdu, najveći deo utisaka tiče se dvoje
glavnih glumaca. Edi Redmejn je
ponovo bio nominovan za Oskara nakon trijumfa od prethodne godine, ali, ostao
zasenjen od strane svoje partnerke i nije oduševio koliko je mogao. Alisija Vikander je, naprotiv,
žargonski rečeno “oduvala” i za to zasluženo nagrađena najprestižnijim
holivudskim priznanjem. Ona nosi najveći deo priče snagom i uverljivošću svoje
interpretacije žene koja je jaka, iako veoma pati; koja sve, od ljubavi do
razočarenja, od stvaralačke frustracije do ushićenosti zbog konačnog uspeha,
prenosi sa mnogo energije i strasti.
S druge strane, Edi se znatno
bolje snalazio u onim segmentima kada je Ajnar zbunjeni muškarac koji u sebi
iznenada otkriva neku drugu ličnost, nešto davno potisnuto, pokušavajući da to
izmiri sa onim što je do tada bio i neospornom ljubavlju koju oseća za Gerdu.
Kao Lili, njegov alter ego, preteruje sa afektiranjem, treptanjem, pogledima
ispod oka i svim onim kliše gestovima, facijalnim ekspresijama, nijansama u
govoru. Ne mogu reći kako je trebalo očekivati da automatski “skine” svaki
pokret i bude prirodan otkrivši u sebi ženu, jer bi to bilo još nerealnije,
ali, ovo je takođe bilo prenaglašeno i nekako neprijatno. Razumela sam izgubljenost
u novom identitetu, pokušaje da se izađe iz ljušture i pronađe prava ličnost,
tu strašnu zbunjenost, ali, mislim da bi još bolje bilo da je jednostavno i u
Lilinoj koži bio prirodniji, baš kao što je to u trenucima kada igra Ajnara i, npr,
odlazi da gleda striptizetu i uči pokrete, kada je zgrožen zbog muškog
poljupca, kada krišom odlazi da ponovo isproba haljinu i periku, ili kada pred
Hansom i Gerdom ne može da suzbije emocije zbog priče o značaju i vrednosti
braka. U tim scenama, iskreno sam saosećala sa njim i uspeo je da me uveri -
ali, kao Lili, uglavnom je, forsiranim “preglumljavanjem”, prilično iritirao.
Inače, on je veoma simpatičan i mladolik, poseduje nekonvencionalnu lepotu i
dečački izgled, pa je samim tim razumljivo što su ga odabrali. Uspeo je da vizuelno
“izvuče” imidž, a da ne izgleda prenaglašeno.
Najzanimljivija je
činjenica da je na samom početku Ajnar uspešan i cenjen slikar, dok Gerda
kuburi sa inspiracijom i ne može da definiše niti razvije svoj izraz. Iako je
to frustrira, podržava supruga i imaju divan odnos pun razumevanja, čak i kada
postane zaista teško. Dok iz nečega što je delovalo kao igra, zabava, počinje
da izranja njegovo potisnuto “ja”, ironijom sudbine Gerda će zahvaljujući toj
transformaciji konačno dobiti nadahnuće, pronaći osobeni stil i postići samostalni
uspeh kao umetnica. Nasuprot njoj, Ajnar polako, otkrivajući sebe kao polno
biće, gubi stvaralačku i supružničku potentnost. Čini se da je bila neophodna
strašna razmena, žrtvovanje jednog života kakav je znao, za konačno “otvaranje“
supruge kao stvaraoca. Istovremeno, oslobađa se Gerda kao priznati slikar i
oslobađa se Lili, samo što je cena za oboje previsoka. Opet, ljubav nadvladava
sve, predanost i posvećenost koju Alisija savršeno predočava. Gerda je od
početka jaka, Ajnar miran i povučen. Dopunjuju se i čini se da je to osnov za Lilinu preteranu stidljivost, pa su
glumci uspeli da istaknu kontrast baš kako treba.
Najviše me začudilo, mada
se priča očito fokusirala na pre svega intimnu dramu dvoje ljudi (svet zatvoren
unutar njihove zajednice i još više, unutar tog nesrećnog tela koje je Ajnar i
Lili u isto vreme), što su reakcije okruženja ili potpuno izostale ili nekako
začuđujuće slabe, blagonaklone. Uglavnom
svi misle da je Lili zaista rođena žena ili da je sve simpatičan eksces. Pa, ipak,
scena kada ga napadaju u parku prilično je strašna. Moram priznati i da mi nije
baš jasno zašto je Ajnar želeo da ugradi matericu, mada objašnjenje verovatno
glasi: da bi postao "prava žena". Ta se promena zaista čini prebrzom
i zbog toga nekako nerealnom, naročito imajući u vidu da su on i Gerda (što je
na početku više puta naglašeno) želeli sopstveno dete. Uprkos tome, shvatam Gerdinu bezuslovnu, do granica apsurda ludu
podršku. Iako strahovito pati, žrtvuje sve da bi joj partner bio srećan.
Koliko su njena
hrabrosti i snaga vredni divljenja, toliko je Gerda pretrpela i nenamernu surovost
od strane Ajnara/Lili, što se odlično pokazuje u sceni kada kaže da želi da
vidi svog muža, da s njim razgovara i
da ga zagrli, a dobija odgovor:"To nije moguće." Na sličan način mi
je veoma potresna scena u kojoj ih razdvaja zavesa, dok Lili govori kako bi
želela da se jednoga dana uda, a Gerda podseća da su "ne tako davno, oni
bili venčani".
Sa vizuelne strane, film
je prekrasan i svaka scena uživanje za oko. Scenario je sasvim u redu, radnja
ni previše razvučena, ni zgusnuta, često prenaglašena muzika ipak stvara pre
dramski nego patetični efekat, tako da je celokupni dojam sa te strane više
nego dobar. Izdvojila bih epizodni lik
balerine Ule Polson, koju je
odigrala Amber Herd.
Kritika je
uglavnom skretala pažnju na iskrivljene činjenice, odnosno, istorijske
nepodudarnosti, a utisak je da su one, ispoljene kroz veće oslanjanje na
predramatizovanu fikciju nego verodostojnu stvarnost, ponajviše doprinele da
konačni utisak bude slabiji nego što je trebalo.