субота, 10. август 2019.

Subota sa knjigom: „Moji“ francuski klasici

piše: Isidora Đolović

Možemo do prekosutra raspravljati o tome čija je nacionalna književnost najviše uticala na ukupan razvoj evropske umetnosti pisane reči. Bojim se da bi to imalo otprilike onoliko smisla i vodilo konačnom odgovoru koliko dilema o kokoški i jajetu. Baš kada se učini da od engleskog nema boljeg, pobune se ruski romani. Tu negde su se prišunjali Nemci, spremni da ulože prigovor, a Francuzi će gordo zavrteti glavama pred samom mogućnošću postojanja tako ignorantske svesti. Neko upozorava: „Pazite se dobro, kad pristignu španski predstavnici!“, Italijani bojkotuju, Skandinavci su u neverici...dok se ne uključe i mali narodi poput našeg, dokazujući kako Andrić nije ništa slabiji pripovedač od Broha, Moravije ili Kafke, naprotiv! („A Zilahi?“, čuje se  ogorčeni glas iz susedstva; „Pustite Lajoša, pravda za Sjenkjeviča!“) I sve to u okvirima našeg minijaturnog, ali tradicijom i kulturnom istorijom prebogatog kontinenta, gde, uzgred, polazeći upravo od tih početaka ne smemo zaobići Grke („Aha! TU smo te čekali!“, likuju Homer, Aristofan i Sofokle), čiji su epovi, tragedije i filozofija sačinili kolevku za evropsko misaono novorođenče. Ne smem ni da pomislim šta bi se dogodilo da u trku uključimo Amerikance (ruku pod ruku Jenkije i Hispanose), pa Azijce, Arape, Afrikance...izbio bi svetski rat knjigama, jer, kako i prema kom kriterijumu ih postrojiti, a da niko ne ostane oštećen, uvređen, zanemaren? Ko je izabranik, Dostojevski ili Fokner? Po ili Gogolj? Virdžinija ili Džojs? Bronteove ili Sandova? Balzak ili Dikens? Romantičari ili nadrealisti? A zašto ne svi?!?
Mesto gde knjige žive u miru i slozi: baš kao Pariz u kome je otvorena početkom prošlog veka, čuvena knjižara "Shakespeare and Company" pruža utočište piscima i čitaocima

Srce čitaoca je dovoljno veliko da ih udomi. Upravo izgubljenost u lepoti, raznovrsnosti i premudrosti nepreglednog književnog polja opredeljuju nas za divljenje, ljubav, a neke i za trajnu, potpunu posvećenost uporednom izučavanju svetske književnosti. Znala sam da ću postati, odnosno, pokušati da budem komparatista, od onog trenutka kada nisam uspela da se odlučim između njihove i naše, teritorijalnog i duhovnog zavičaja, prave pravcate pohlepe da upoznam sve i saznam što više. Tada sam naučila kako ne postoje rangiranja, već samo književnost: čak ne „dobra“ ili „loša“, „prava“ ili „lažna“, jer škart se “književnošću” ne bi smeo ni zvati. I pored čitalačkog kosmopolitizma, srce je odavno odabralo miljenike, stranu kojoj se priklanja, a koja se i bez toga, neosporivo od bilo koga, diči neprevaziđenim doprinosom veličanstvenoj književnoj građevini vekova. Francuska književnost je, naprosto, iz tako mnogo razloga superiorna i velika, posebno tokom, za prozu prekretničkog i ekspanzivnog XIX veka, pa se bez teškoća i sasvim pristrasno uvek opredeljujem za tu epohu kao najinteresantniju, a njena dostignuća smatram najfascinantnijim.

U ranijem upitniku na temu klasika pisala sam o samom pojmu, iznoseći pojedine stavove o štivu koje, inače, najčešće, najradije čitam i (čini mi se) ponajbolje poznajem. Za danas sam odlučila da se pozabavim izdvajanjem svojih najdražih pisaca iz francuske impresivne književne istorije, koji uglavnom pripadaju upravo devetnaestovekovnom ili korpusu ranog dvadesetog veka. „Znamo“ se dugo, uticali su na moje čitalačko, emocionalno i intelektualno odrastanje, a njihova dela mi nikada ne dosade i, časna reč, ne bi mi teško palo da menjam sve savremene autore i njihove novitete, za reprizna iščitavanja ovih klasika. Toliko im verujem, ma kako preterano i isključivo zvučala. Naravno, ne očekujem da iko (normalan) sledi moj ekstremni primer: dovoljno će biti ukoliko vas zainteresujem za barem nekog od umetnika nabrojanih u nastavku i čitanje njihovih značajnih dela.

10. Žil Vern
Progresivno, naučno, brižljivo osmišljeno i zabavno. „Dečje“, a svevremeno. Verna su „svi“ čitali, pa svejedno iznenađuje kad god mu se vratimo. Predvideo je svašta od novotarija, bezgraničnom imaginacijom koja je sezala od dubina vulkanskih kratera do dalekih kosmičkih prostranstava. Avanturistički „živac“, zagonetni zapleti, kod Verna na svakom koraku izazivaju poriv za novim poduhvatima. Nijedno prosečno dete, po prirodi zainteresovano za pustolovne priče, ne može lako izbeći susret sa njim već u ranim godinama. Za mene, bilo je to posredstvom ilustrovane knjige „Ja volim klasike“, u kojoj su se pored sažetih romana Stivensona, Defoa i Alkotove našle dve priče francuskog vizionara: „Petnaestogodišnji kapetan“ i „Deca kapetana Granta“. Knjiga „Dvadeset hiljada milja pod morem“ bila je deo školskog programa i, šalimo se u porodici, verovano jedini roman koji je moj brat od tetke svojevoljno pročitao! „Put oko sveta za osamdeset dana“ i onaj drugi, do zemljinog jezgra, mnogi su upoznali najpre putem filmskih adaptacija. Tako se, ironično, Vern kada odrastemo nastavi doživljavati kao pisac ne naročito ozbiljnog, zabavnog štiva, iako je u njegovoj, kako opširnošću tako i raznovrsnošću istinski  zadivljujućoj stvaralačkoj biografiji, veliki broj još neistraženih, neotkrivenih segmenata. Vern me naučio da sanjam i gledam što dalje, na isti način prethodno inspirišući nezanemarljiv broj naučnika (koji ga smatraju prethodnikom, „ocem naučne fantastike“) i odanih čitalaca (koji su ga učinili drugim najprevođenijim stvaraocem svih vremena).
Obavezna lektira: „Putovanje u središte Zemlje“, „Dvadeset hiljada milja pod morem“, „Matijas Sandorf“.

9. Gistav Flober
Stilski perfekcionizam, neobična razuđenost opusa koja je uticala na to da mu baš nijedan roman ne nalikuje prethodnom, učinili su Flobera neprikosnovenim autoritetom među proznim piscima. Prekretničar realizma i glasnogovornik „pedanterije“ reči u najboljem mogućem smislu, nikada potpuno zadovoljan napisanim, uvek je težio prevazilaženju zadatosti, počev od sopstvenih. Iako ga savremenici, kako obično biva, nisu dovoljno cenili, već naredni naraštaj proglasiće ga svojim herojem. Čitati Flobera znači uvek se suočavati sa (srećno) iznevernim očekivanjima: Ema Bovari, uz sve tematske srodnosti, NIJE ruanska Karenjina; „Iskušenja svetog Antonija“ su gotovo psihodelična varijacija hagiografskih spisa; „Salambo“ (koja mi je, priznajem, prilikom prvog čitanja bila iznenađujuće dosadna, tako da ću morati sve da ponovim za koju godinu) niotkuda, iz egzotičnih predela antičke Kartagine, stiže na „teren“ pretežno socijalne romaneskne tematike, a „Novembar“ predstavlja jedno od najzanosnijih debitantskih, lirskih dela čije ćemo odjeke pronaći kod ranog Crnjanskog...Ipak, meni najdraže je „Sentimentalno vaspitanje“, nesvakidašnji, ironično-melanholični odgovor na tzv. razvojni roman, iz koga se savršeno sagledava piščeva revolucionarnost u postavci, gledištima i izrazu. Njegovi mediokriteti su često bogatije oslikani nego mnogi, dramatično i sa preterivanjem uvedeni literarni „heroji“.
Obavezna lektira: “Sentimentalno vaspitanje”, “Gospođa Bovari”, “Buvar i Pekiše”.

8. Aleksandar Dima
Slično Vernu, često odbacivan kao tvorac tobože „lakše“ literature, Dima je glavni krivac za popularnost istorijskog romana i trajnu reputaciju pojedinih stvarnih ličnosti (toliko ubedljivo unetu u tkivo priče da nam postaje nevažna faktografska relevantnost). Mnogo šta se u njegovom slučaju može dovesti u pitanje, od stvaralačkog postupka (u prvom redu kompozicije i karakterizacije) do samog autorstva, ali dve stvari ne možemo osporiti. Prvo, zauvek je zadužio mnoge: romansijere, filmadžije, ljubitelje istorije...a zatim, njegove priče su tako zabavne, neodoljive, dinamične, uz sve to nudeći sasvim tipske likove i situacije (fatalna Margo, osvetnik Dantes, lukavi Rišelje, solidarni musketari). Čovek koji je vodio gotovo podjednako uzbudljiv život (proverite romansiranu biografiju „Kralj Pariza“, čiji je autor Gaj Endor), talenat je preneo na sina imenjaka, takođe proslavljenog (pretežno dramskog) pisca.
Obavezna lektira: “Kraljica Margo”, “Grof Monte Kristo”, “Tri musketara” (Jovanin tekst o romanu).

7. Marsel Prust
Ah, taj Prust! Pitam se šta bi rekao na svoju današnju širu reputaciju i slutim da ne bi bio baš toliko zadovoljan. Pretenciozni “intelektualci” ga stalno spominju, ali malo ko ga je stvarno čitao: najbolju ilustraciju za to imate u seriji “Gilmorove”, gde Lorelaj neretko ističe kako bi “baš volela da može u svakoj prilici citirati Prusta” (pošto to zvuči veoma pametno), ali, avaj, nije čitala ništa njegovo! Kada započne vezu sa kćerkinim omiljenim profesorom književnosti (što je, ako mene pitate, daleko problematičnije od činjenice da tipična Amerikanka ne kapira Prusta), Maksom Medinom, on će joj pozajmiti prvi tom veličanstvenog sedmoknjižja “U traganju za izgubljenim vremenom”, ali sirota Lorelaj neće odmaći dalje od nekoliko početnih stranica.
Ne zato što je glupa, već zato što je Prust veliki čitalački zalogaj: kao skupo i komplikovano jelo koje ne godi baš svačijem ukusu, ali ako se svi uslovi “slože”, nikada nećete doživeti ništa slično. Sećam se da me, kada sam se kao studentkinja upustila u taj poduhvat (kroz prekrasna izdanja “Paideie”), njegov magnum opus istovremeno fascinirao i povremeno ozbiljno  mučio. Stigla sam do pete knjige, ali ne odustajem: kad-tad ću mu se vratiti, ispočetka, pa do kraja. Duboko, introspektivno i istovremeno za spoljašnje detalje neobično osetljivo evociranje  minulih, za biće konstitutivnih doživljaja, istančana čula neobičnog autora (hipohodričan, zatvoren, prefinjeni mislilac) uobličila su u jedan od najvećih ostvarenih poduhvata ikada. Jedna napomena: mada se uglavnom može pronaći kao zasebno delo, “Jedna Svanova ljubav” NIJE samostalan roman, već središnja celina prve knjige, “U Svanovom kraju”(čine je “Kombre”, “Jedna Svanova ljubav” i “Imena”). Ona se, naravno, može bez problema čitati samostalno (slično priči o Velikom inkvizitoru iz “Braće Karamazovih”), ali važno je znati da predstavlja još jedno vraćanje unazad, koje nam osvetljava likove Šarla Svana i bivše kurtizane Odete de Kresi. Žan Ruse je savršeno definisao poziciju ovog “odlomka” u strukturi dela:„Jedna Svanova ljubav je roman u romanu, ili slika u slici, kao što su neki umetnici voleli da ih ubace u svoja dela da bi u njima stvorili efekat perspektive i dubine; (...) Prust postavlja, na jedan od ulaza u svoj roman, malo ispupčeno ogledalo koje daje njegov skraćeni odraz.“
Obavezna lektira: barem prve tri knjige “Traganja za izgubljenim vremenom”− “U Svanovom kraju”, “U seni devojaka u cvetu”, “Oko Germantovih”.

6. Anri Bel „Stendal“
Iako je, sasvim ispravno, procenio da će ga „tek posle 1880. razumeti“, bojim se da je još uvek nedovoljno cenjen. Istina je da Stendalovo stvaralaštvo predstavlja, ne samo pionirski glas realizma, već i jedinstveni primer prelaza od prethodećeg romantizma do nove stilske tendencije. Uz Balzaka svakako najveći pisac svoje epohe, bio je neshvaćeni idealista razočaran u poslenapoleonovsku društvenu stvarnost, zaljubljenik u umetnost po kome je Stendalov sindrom dobio ime, kadar da poveže ironiju i viteštvo, ambivalentne protagoniste i (slično Dikensu) do patetičnosti „smerne“ likove, žene amazonke i nasuprot njima iritantne „stradalnice“. Dugujemo mu začetke psihološkog romana i nov način obrade uveliko prisutnih tema. Niko me nije smorio više od njanjavih Fabrisa i Klelije, ni oduševio kao grof Moska i Sanseverina u (inače, za mene slabijem) „Kartuzijanskom manastiru“. Neću dosađivati s tim ko mi je omiljeni muški književni lik: sve i da je napisan samo taj roman dvobojnog naslova, klanjam se do poda.
Obavezna lektira: “Crveno i crno”, “Parmski kartuzijanski manastir”, “Lisjen Leven”.

5. Gi de Mopasan
Negde između naturalizma i moderne, Zole i Flobera (obojica su mu, u nekom periodu karijere, bili mentori), horora i psihologije, društvenog života i potrebe za osamom, briljantnog uma i ludila, Mopasan je barem po jednom pitanju doveo svet do opšte saglasnosti:  on je majstor pripovetke. Dijapazon tema i registara koje njegov opus zahvata izuzetno je veliki, krećući se od humora bliskog onom ruskog kolege Čehova, do istinskog užasa pretočenog u neke od najjezivijih stranica u istoriji književnosti. Iako sam najpre čitala njegove novele, zauvek me „kupio“ romanom „Bel Ami“ (ili Ljubimac), koji se slabo spominje poslednjih decenija, iako nije ništa manje vredan od nekih drugih, odnedavno revitalizovanih klasika. Mopasan je imao uspešnu karijeru, podršku iz krugova braće po peru i hartiji, vernost čitalaca, ali i veoma tužan kraj života, sažet u rečima zapisanim pre pokušaja samoubistva:Želeo sam sve, ni u čemu nisam uživao.“ Dragi prijatelju, mnoge duše uživaju u Vašim  knjigama.
Obavezna lektira: “Bel Ami”, pripovetke “Orla”, “Priviđenje” i “Dva prijatelja”.

4. “Ukleti” pesnici / simbolisti
Charles Baudelaire
Za divno čudo, mada me srce oduvek više vuklo prozi, a već godinama skoro isključivo nju čitam i proučavam, nijedna pripovetka ni roman nisu promenili moj život koliko par međusobno srodnih pesničkih otkrića. I kada se postavi pitanje o knjizi koja vam je, u pozitivnom smislu, „prevrnula svet naglavačke“, odgovorim: bio je to susret sa poezijom Šarla Bodlera i Artura Remboa, u trećem razredu Gimnazije. U mom životu ništa više nije bilo isto! Srednjoškolsko iskustvo prvog čitanja simbolista podiglo mi je duh do neslućenih visina, a njihova poezija, bez preterivanja, promenila moj svet! Takvo oduševljenje, osećanje bliskosti, poznatosti, otvaranje ka novim vidicima, izražajnom beskraju, nisam doživela ni pre, a (bar ne tako intenzivno) ni posle. Sve me insprisalo: estetika ružnog i ne(u)obič(aje)nog, pesničke slike, smelost ideja, zahtev za slobodom, biografije autora...Istina, još pre toga sam se zaljubila u Puškinove stihove, demonskog Hitklifa i bajronovske junake uopšte, a romantizam je, svakako, po temperamentu i inovativnosti postavio temelje kasnijeg simbolizma, ali ovo je bila prava mala revolucija u glavi. Postali su neraskidivi deo moje ličnosti. Za osamnaesti rođendan sam, od najboljih drugarica iz razreda, dobila (do sada najlepše, ali, izgleda i najređe) Paideino izdanje „Cveća zla“, istu zbirku uzela za temu maturskog rada, sve o Rembou „kao krtica“ skupljam i dovlačim iz godine u godinu, a 2014. sam od genijalne cimerke Ivane dobila  zbirku Malarmeove poezije, sa posvetom na francuskom koju nije htela da mi prevede, jer ću „pročitati sama, kada naučim jezik“ (hvala, Pe!). Od Kaće mi je prošlog proleća stigao i jedan fini Verlen „za poneti“. Dolazili su drugi, prethodnici i sledbenici, poput Nervala, mog imenjaka I.L.Dikasa poznatijeg kao grof Lotreamon, njihovog ruskog kolege Bloka, ovdašnjih predratnih pesimista i sve sam ih stavila u zadžepke srca...ali, omirisati Cveće zla, osetiti Pariski splin, zaploviti Pijanim brodom i gledati Iluminacije, slušati brujanje Samoglasnika, ostaje na prvom mestu!
Anri Fanten-Latur, "Un coin de table"(1872). Levo sede: Verlen, Rembo.
Obavezna lektira: sve maločas nabrojane zbirke (prve dve, Bodlerove i četvrta Remboova) i pojedinačne pesme (treća i peta, obe od Remboa), kao i “Mesečina” (Verlen, po mogućstvu u prepevu Danila Kiša), “Maldororova pevanja” (Lotreamon), “Labud” (Malarme).

3. Viktor Igo
Bard. Div. Čovek-institucija. Za takvog je važio već za života, pa ko sam ja, mizerna i minijaturna individua, da mislim ili osećam išta manje od divljenja? Viktor Igo, najveće ime francuskog romantizma, prevazišao je okvire. U njegovom grandioznom opusu pronaći ćete svega potaman: poezije, duhovnosti, politike, društvenih pokreta, groteske, a najviše genijalnosti. Igo je prvi francuski prozaista koji me pridobio, dušom. Dimu i Verna sam čitala iz zabave, Dima sin me raznežio, Zola će doći nešto kasnije, ali tek kada sam kao tinejdžerka pročitala „Bogorodičinu crkvu u Parizu“ (iskreno, očekujući priču kao što je ona iz crtanog ili nekoliko romantizovanih adaptacija), bila sam spremna za ozbiljne knjige, za razumevanje drugačijeg i drugog, ako baš hoćete - i za Bodlerovu poeziju. Utonula sam u mračni svet ljudi sa margine, socijalnih podela, tuge, straha, ali i veličanstvene, dostojanstvene borbe koja je stajala na početku i kraju svake od opisanih sudbina. Bili to Žan Valžan, Gavroš, Esmeralda ili Gvinplen, Igoovi junaci su ekstremni slučajevi, a u osnovi tako krhka i ranjiva bića. Čak i kada u nedogled razvija opservacije o pariskoj kanalizaciji ili britanskom Parlamentu, ima moju punu pažnju (i lakše mi pada njegovo „vrludanje“ nego kod Tolstoja).
Obavezna lektira: “Bogorodičina crkva u Parizu”, “Jadnici”, “Čovek koji se smeje”.

2. Onore de Balzak
Postoje pisci-imena, oni čije knjige možda ne čitate, ali ih poštujete jer se to podrazumeva. Oni su kanon, gromade, pojmovi. Takav je Igo, takav je Balzak i znam da ga ne vole svi, ali kako ne ceniti činjenicu da je čovek započeo poduhvat kao što je „Ljudska komedija“, ostavivši iza sebe oko stotinu romana, uspomenu na fascinantne (i pogubne) radne navike, ogromnu posvećenost pisanju, čitanju, razvijanju teorije realizma? Njegov romaneskni ciklus predstavlja nedostižni primer po širini zahvata, panoramskom prikazivanju društva i postavljanju posebnih tipova za svaku sredinu, sloj, profesiju. Da li je besprekoran? Naravno da nije. Brzina rada (uvek u žurbi, grču postavljenog zadatka, sklapao je ugovore i za još nenapisana dela), sklonost da često preterano moralizuje i kroz komentare direktno unosi sopstvena gledišta (čak i kada ona drastično odudaraju od ličnosti kojoj su pripisana), manjkavosti same (ali, u kontekstu veka nastajanja više nego razumljive) realističke poetike, neke su od zamerki koje se opravdano mogu uputiti na Balzakov račun. Ume on često da bude previše sentimentalan, zamoran, nedovoljno ubedljiv, ali, šta je to naspram stotina i stotina sjajnih stranica, sa kojih na vas gledaju vrline, poroci, zbiljsko i fantastično, filozofska uzvišenost i palanačka ograničenost....život, ukratko, što je pisac i imao nameru da ovekoveči u svakom uzletu i ponornosti.
Obavezna lektira: “Evgenija Grande”, “Čiča Gorio”, “Izgubljene iluzije” (i uopšte, tzv. trilogija o Votrenu).

1. Emil Zola
Godinama slušam, kada se dođe na temu pisaca koje volimo, zabezeknute reakcije: „Zola?!? Zašto voliš Zolu? On je odvratan, njegove knjige su ODVRATNE! U njima je sve puno nepravde, prljavštine, gnusnih ljudi, sve je ružno, surovo, brutalno....zašto, zaboga, voliš Zolu? I to najviše?“ Najčešće takve „zblanutosti“ dolaze od osoba koje su, u najboljem slučaju, pročitale jedan (i po) njegov roman, obično „Nanu“ (koju, lično, najmanje volim). Odnekuda se „vuče“ predrasuda o naturalizmu kao prljavom, groznom, skandaloznom, a nižerazrednom književnom pravcu, koji osoba poput mene, istovremeno očarana romantičarskom i simbolističkom poetikom, jednostavno ne može da simpatiše” (samo što ta osoba na sličan način veruje u Boga i crvenu petokraku!). Pa, ipak, Zola je moj broj jedan. Omiljeni pisac, ne samo francuski. Šampion. 
 
Zašto volim Zolu? Na prvom mestu, jer je izuzetan pripovedač. Svesna sam svih mana programa tzv. eksperimentalnog romana, na kojima se i sam Zola „sapleo“, ali sam isto tako svesna svih prednosti njegovog stila, koji je (priznaće i najveći skeptici) besprekoran. Njegova rečenica je gipka, precizna, lišena svega suvišnog, svaki izraz je „na mestu“. Odlikuje ga više nego podnošljiva lakoća pripovedanja o objektivno nepodnošljivim pojavama. Zato je kod Zole istovremeno mučno i opojno čitati o golgoti rudara, raspadanju jedne egzistencije, pogubnim strastima i zamkama animalnosti u čoveku. Bez vulgarnosti, bez plitkosti, rekonstruiše život, dostojno Balzaka, pa i vernije, ostavljajući sliku francuskog društva „skeniranog“ od vrha do dna. Inspirisan upravo „Ljudskom komedijom“, započeo je sopstveni ciklus „Rugon-Makarovi: Prirodna i društvena istorija jedne porodice pod Drugim carstvom“, koji se sastoji od dvadeset romana. Zatim, volim ga zbog nigde sličnog oživljavanja slike neba iznad Pariza posle kiše u romanu „Stranica ljubavi“, ili izvanredne varijacije na staru temu Fedre i Hipolita, u meni najdražem romanu iz ciklusa o Rugon-Makarovima (i Zolinom uopšte), „Kaljuga“. Naposletku, zbog njegove angažovanosti, o kojoj ćete najbrže dobiti predstavu ukoliko pročitate „Optužujem!“ - presudni doprinos okončanju afere Drajfus, otvoreno pismo upućeno predsedniku. Uz sve to, dva puta je nominovan za Nobelovu nagradu. Šta čekate?
Obavezna lektira: “Žerminal”, “Tereza Raken”, “Kaljuga”, “Stranica ljubavi”.


(Ovim tekstom zatvaram ovogodišnji mesec Francuske na blogu. Želela bih da  se zahvalim svima na čitanju, podršci i komentarima kojima su nemerljivo doprinosili rubrici, inspirisali me i hrabrili da, evo već drugu sezonu, istrajem u  ovom malom poduhvatu. Do narednog “frankofilskog leta” sa nekim novim idejama koje su, uglavnom, već zabeležene, još jednom HVALA od srca! Za sedam dana nastavljam sa uobičajenim radom stranice.)