субота, 3. август 2019.

Subota sa knjigom: Iz života pisaca − „Total eclipse“ (1995)

piše: Isidora Đolović

Le Kleziov roman „Karantin“ počinje rečima: U zadimljenoj sali, osvetljenoj uljanicama, ukazao se on. Otvorio je vrata, i njegov obris zadržao se načas u dovratku, naspram noćne tame. Žaku je zauvek ostao u sećanju.

I ne samo njemu. Malo je brzopoteznih, eksplozivnih, protivrečnih i čudnovatih pesničkih biografija kakvu ima Artur Rembo. Od 37 godina na svetu, poslednju polovinu je proveo NE pišući. U uzrastu kada se prosečni stvaralac tek rascvetava, on se - ispucavši arsenal - pozdravlja sa stihovanjem, domovinom i boemijom, ostatak bivstvovanja posvetivši potpuno drugačijoj delatnosti. Drski deran, provokator, preteča nadrealizma, idol buntovnika od Džima Morisona do Pati Smit (pa, eto, i potpisnika ovih redova), Rembo je zagonetka jednaka onoj koju i pored hiljada tumačenja još predstavljaju njegovi „Samoglasnici“. Najčuvenija sačuvana fotografija pokazuje nam još dečački lik raskuštrane kose, prkosno stisnutih usana i veoma svetlog, skoro prozirnog pogleda; oko vrata mu nemarno naherena mašna: veliko, preraslo dete. Ali, njegov prkos nije bio (samo) proizvod uobičajenog poriva pubertetlije da podigne glas i pero protiv okoštalih, strogih merila, bila to ona majčina ili pesnika parnasovske škole. U sebi je nosio prometejstvo, zato su mu pesme kao pisane krvlju - direktno iz aorte! - galame, „režu“, bole, zanose i ostaju, do kraja.

Za početak bih sve zamolila da, radi neophodnog uvida u pesnikovu biografiju i stvaralaštvo, pročitaju dva teksta za koje ću postaviti linkove, kako se ne bih ponavljala. Nakon toga ću se pozabaviti današnjom temom: filmskim viđenjem Artura Remboa (oštroumne Kaćine impresije pronaći ćete OVDE, a Sarin osvrt NA SLEDEĆEM LINKU). 

Prvi članak izašao je u „Politikinom Zabavniku“ povodom godišnjice pesnikovog rođenja, u oktobru 2014. (nisam stigla da skeniram štampano izdanje):

Drugi je objavljen na portalu “Bulevar umetnosti”, takođe u jesen 2014. Po gašenju njihove stare stranice zbog rekonstrukcije, sačuvala sam ga ovde, na blogu:

„Totalno pomračenje (Total Eclipse), rediteljski poduhvat poljske umetnice Agnješke Holand, temelji se na dva izvora. Prvi je istoimeni komad Kristofera Hemptona (zaslužnog za ekranizaciju “Opasnih veza”, a u ovom slučaju koscenariste uz Holandovu) iz 1967. godine, drugi su pisma i poezija Remboa i Verlena, čiju saradnju, sapatništvo i saučesništvo film stavlja u fokus interesovanja. Ne bi predstavljalo ni najmanji kliše ukoliko ovu vezu nazovemo turbulentnom, jer je ona to, kao i visoko kontroverzna, oduvek bila. Samim tim, snimiti film poput „Totalnog pomračenja“, iziskuje veliku hrabrost i u današnjem vremenu, kamoli pre blizu četvrt veka. On, naime, sadrži scene kako istopolnih, tako i „običnih“ (hetero) seksualnih odnosa, golotinje, verbalnog, mentalnog i fizičkog nasilja (uključujući porodično), (zlo)upotrebe opijata, analnog sudskog pregleda, javnih izgreda i kazivanja nerazumljive poezije. Što je najintrigantnije od svega, nijedna kontroverza nije izmišljena. Ličnosti pred nama su zarobljene u mučnoj uzajamnosti, podvrgnute emotivnoj i psihološkoj torturi koja se kreće u (najmanje) tri povratna smera. Zbog toga je, posmatrano sa strane i bez mnogo udubljivanja, veoma teško shvatiti odnos koji je vezivao Artura Remboa i Pola Verlena. Da bi se tako nešto moglo barem približno ostvariti, presudan je izbor glumaca.
U glavnim ulogama briljiraju Leonardo DiKaprio (Rembo) i Dejvid Tjulis (Verlen). Sve druge pojave podređene su njima, pri čemu se značajno izdvajaju Roman Boranže kao Verlenova mlada supruga Matilda Mote i Dominik Blon u „rubnoj“ (pojavljuje se na okvirima priče) ulozi odrasle Izabele, Remboove sestre. U vreme snimanja filma, Leonardo je imao dvadeset jednu godinu (mada izgleda, prikladno, dosta mlađe) i bio na samom početku veoma uspešne, plodonosne karijere. Svi koji su posle toliko sjajnih uloga skloni sumnji i osporavanju njegovog glumačkog talenta, trebalo bi da pogledaju ovaj film. Čak i da vas nije razuverio prethodnim rolama u „Šta izjeda Gilberta Grejpa“, „Dečakov život“ ili „Košarkaški dnevnici“, teško je da ne pridobije i najveće skeptike kao apsolutna zvezda i srce ovog ostvarenja. Naravno, njegovi partneri su takođe izrazito uverljivi, doprinoseći emotivnoj, sve vreme prenapregnutoj, na ivicu ekscesa postavljenoj priči. 

Naslov je preuzet iz čuvenog Remboovog autopoetičkog manifesta Pismo vidovitog (upućenog Polu Demeniju i datiranog na 15. maj 1871.), gde se, između ostalog, kao jedan od stvaralačkih postulata ističe „potpuno rastrojstvo svih čula“:

Pesnik postaje vidovit pribegavajući dugom, ogromnom i smišljenom rastrojavanju svih čula. Svim oblicima ljubavi, patnje, ludila; on istražuje sam sebe, on kroz sebe cedi sve otrove, da bi sačuvao samo kvintesencije. Neopisivo mučenje u kome mu je potrebna sva vera, sva natčovečanska snaga, u kome on postaje više nego iko veliki bolesnik, veliki zločinac, veliki prokletnik, - i vrhovni Učenjak! - Jer on stiže do neznanog! Jer je više nego iko usavršio svoju ionako bogatu dušu! On stiže do neznanog, i kad bi na kraju čak i poludeo i izgubio moć shvatanja svojih vizija, on ih je ipak video! Pa neka se rasprsne u svojim skokovima kroz nečuvene i nenazovljive stvari: doći će drugi strahoviti radnici i nastaviće na onim horizontima na kojima se on srušio! 
Zanimljivosti: Uloga Remboa bila je prvobitno namenjena Riveru Finiksu koji se veoma zainteresovao i navodno uveliko pripremao, čitajući njegovu poeziju. Verlena je trebalo da igra Džon Malkovič. Međutim, prvi je preminuo, a drugi odustao. Umesto apsinta, u „kafanskim“ scenama korišćen je uzo (neka vrsta grčke rakije), pa se Tjulis kasnije šalio kako, zahvaljujući tom „rekvizitu“, polovinu snimanja uopšte ne pamti. U lik Verlena je ušao i tako što je obrijao deo glave, ne bi li fizički više nalikovao pesniku.

Estetika i kolorit: U pravom smislu reči “devetnaestovekovni”, sivi, tmurni čak i kada se radnja seli na izvangradska imanja, otvoreno more (trajekt) ili sunčane predele afričke pustinje.  Sve je zagušljivo, zatvoreno, teskobno poput svakodnevnice likova. Time je, ipak, uspešno postignut autentični doživljaj, jer nema ničega da skreće pažnju sa glavne problematike i bilo čime odudara od primarno psihološke drame kojoj je sve ostalo samo okolni dekor.
Narativni uvod upoznaje nas sa temom, pocrtavajući razliku među junacima: dok je Verlen već za života bio uspešan i cenjen pesnik, Remboovi kvaliteti su trajniji i veći - on je genijalni preteča modernog izraza. Savršena muzika (kompozitora Jana Kačmareka) od samog početka prati zbivanja, ali prvu scenu otvara drugi zvuk, tutnjava voza koji najavljuje sudbonosni dolazak mladog pesnika u Pariz i ujedno prvi korak do istog sećanja. Ono je uokvireno Verlenovim razgovorom sa Izabelom Rembo, povodom zahteva pokojnikove porodice (Moja majka i ja...) da se njegova autorska zaostavština, čije su veličine tek postale svesne, „prečisti“ i u prikladnom obliku učini dostupnom javnosti. Od Verlena, kao Arturovog najbližeg prijatelja i saradnika iz davnih godina, očekuju pomoć u činu svojevrsne cenzure opusa. Izneti predlog poslužiće kao „okidač“ za razvijanje uspomene, nakon što već sredovečni Verlen iznese pomirljive zaključke o razlici u njihovom pisanju (za sebe kaže: „Nekada sam bio dobar pesnik“, ali Rembo ih je „sve uništio“, jer „on je glas budućnosti“) i ličnoj ulozi u stvaranju već naziruće legende: Pratio sam ga. Morao sam.

Sledećim prizorom vraćeni smo u 1871. godinu, kada je maloletni Rembo stigao u Pariz, na svakom koraku „prosipajući“ ono što je ključno u njegovoj pojavi: STAV! Leonardo ga, treba li uopšte primetiti, besprekorno dočarava. Od susreta sa Verlenom u mimohodu i neznanju žurbe, preko reakcija prolaznika na prpošnog momčića koji opušteno nosi lulu i otvoreno zagleda sve oko sebe, pozornica za njegovo sablažnjavanje okoline postavljena je dolaskom u sitnoburžoaski dom domaćina. Dočekuju ga Verlenova trudna supruga i njena majka, snebivljive pred nedostatkom manira (izrazito grubo rukovanje, češanje po glavi, naglas izražena potreba za toaletom) gosta koji je „mlađi nego što su očekivale da bude“ (u prepisci je istakao da ima 21, a zapravo mu je pet godina manje). Provokacije se nastavljaju za ručkom, gde Rembo podriguje, ističe kako nema običaj da čita svoje pesme na kojekakvim soareima, a ni uzore (veruje da  pesnici ne uče jedni od drugih, „osim ukoliko nisu loši pesnici“), na taj način podrivajući pokušaje domaćice da započne konvencionalni razgovor, ujedno se izrugujući njenim i kćerinim navikama. Posebno je zanimljivo posmatrati Polove i Matildine reakcije u toj prilici.
Iako se ponaša kao primitivni, pomalo autistični i prilično neartikulisani „primerak“, Rembo je od ulaska u njihov dom zapravo veoma dobro skenirao situaciju i procenio svoje dalje šanse. Zato će naivno-podrugljivo postaviti Verlenu pitanje odnosa prema supruzi, podsmešljivo ocenjujući njegovu ljubavnu poeziju (inspirisanu vereničkim udvaranjem) kao „predbračno đubre“ i problematizujući ne samo kvalitet tih pesama, već i smisao porodičnih veza, a na širem planu ljubavi uopšte. Sledi antologijski govor o ljubavi, jedan od “izvučenih” iz pesnikovih zapisa, pa vam ostavljam da ga sami pronađete i prepoznate. 
Predosećajući ugroženost, Matilda na svoj način (u spavaćoj sobi) pokušava da se izbori za Verlenovu pažnju. Za to vreme, ostavši sam u kućnoj biblioteci, Rembo izvodi čitav niz „kerefeka“ koje otkrivaju destruktivno dete: sa svećom i figuricom psa laje u ogledalo, zatim baca figuricu u vatru, cepa listove iz knjige, leptira iz herbarijuma zadene kao značku, podiže noge na sto, a raspeće krade, pa pokušava da „proda“ pridošlici...za koga se ispostavilo da je tata Mote i koji će ga naglavačke izbaciti u kišnu noć. Osim što slučaj podstiče prvo (nama vidljivo) agresivno iživljavanje Verlena nad Matildom, dovodi do zbližavanja dvojice pesnika, jer stariji kreće za mlađim i nalazi mu privremeni smeštaj. Dok odgovara na Remboova potpitanja, saznajemo Verlenovo (ne baš laskavo!) mišljenje o sopstvenoj supruzi: „Idealna je. Osamnaest godina, mlada, lepa, bogata i rodiće mi dete.“ Ali (kako smatra): nije pametna, ne razume ga, nemaju sličnosti. „Ona je još dete“ (devet godina mlađa od njega i svega godinu dana starija od Artura), pravda se Verlen, na šta Rembo odgovara:“I ja sam.“ Ispraćen ispadom prilikom koga Artur sa krova baca odeću na ulicu, opijatima ošamućeni Verlen u jednoj od problematičnijih scena prvo fizički napada ženu, da bi već narednog trenutka bio pun poniznosti. Takve nagle smene će ostati jedno od važnijih obeležja njihove veze, budući da je muči - baš kao Artur njega.

Nastavak donosi mnoge razgovore, skitnje po kafanama i ulicama, pri čemu su posebno značajne (i znakovite) prilike u kojima Rembo govori o svom stvaralaštvu. Tako je motiv sećanja na mrtvog pruskog vojnika važan kao referenca na čuvenu pesmu„Spavač u dolu“, ali i podsticaj da čujemo mladićev poetski credo: biti svako, biti neko DRUGI, kako je „odlučio postati genije, stvoriti budućnost“. 
Ukoliko bih morala da izdvojim najzabavniju scenu, to je bez sumnje pokušaj uvođenja Remboa u prestoničko pesničko društvo. Slušajući tamošnje visokoparne, a suštinski prazne i većinom priglupe razgovore, Rembo neusiljeno izražava ono što bi verovatno svako od nas pomislio. Kombinujući ponašanje deteta kome je neopisivo dosadno sa namernim omalovažavanjem trivijalnih, a pretencioznih pokušaja kolega da izraze svoje misli, napraviće niz ekscesa. Recimo, kada mu jedan od „uvaženih“ poeta kaže da ima prigovor na tehničke strane njegovog pisanja, Artur odgovara:“A ja na vašu kravatu!“ Brutalnom iskrenošću “bez kočnica” prekida nepodnošljivo deklamovanje didaktičnih stihova o apsintu kao „zlu“, prigovarajući zbog masakriranja francuskog pesništva, da bi u jednom trenutku skočio na sto (slično Bergeru iz „Kose“), zamahujući štapom, drmajući kristalne lustere i, u aktu huliganstva sa poentom, urinirajući po netalentovanim autorima. Naravno, ovo znači momentalno isključenje iz tih krugova, što ne potresa ni Verlena (zapravo, prilično zabavljenog prkosnim razotkrivanjem dvoličnih kolega od strane provincijskog vunderkinda), još manje Remboa (ne žudi za odobravanjem što ga mogu dati  umetnici koji su veći buržuji od buržoazije).
Izopštenje proishodi u sporazumu, koji, baš kao i početak seksualne veze, inicira Rembo, nudeći nadahnuće u zamenu za finansijsku podršku, a „kada uzmemo dovoljno jedan od drugoga, razdvojićemo se i nastaviti dalje”. Zaveden, Verlen se nakon višednevnog opijanja vraća kući, gde saznaje da je u međuvremenu postao otac. Tjulisova gluma je naročito sjajna u sceni fasciniranog reagovanja mamurnog čoveka na dete (u pitanju je Verlenov i Matildin jedini sin, Žorž,  1871-1926). Idila ne traje dugo, jer njegovo neuračunljivo ponašanje ubrzo dovodi do uznemirujućih scena poput paljenja ženine kose svećnjakom kako bi „svetica dobila oreol“. Ovoj epizodi suprotstavljen je Remboov kraći boravak na selu, kod svojih, gde scena za ručkom sa majkom (“usta tame“), starijim bratom i dve mlađe sestre, ističe u kojoj meri pesnik odudara od okruženja iz koga je potekao.

Veza između Remboa i Verlena je posebno protivrečna i dok se mlađi muškarac „igra“ (tokom jednog od zajedničkih bekstava, boravka na selu, penje se po drveću, trči, kao dete), istovremeno zauzima poziciju arbitra, nekoga ko prosuđuje, diktira, dominira (i na seksualnom planu). Verlen je, s druge strane, poput žene u toj zajednici: uporno pokušava da iskamči izjave vernosti, dokaze ljubavi, budeći u Rembou samo gnušanje. Scena zabadanja nožića u dlan, nakon što prethodno sečivom podiže burmu, simbolizuje destruktivnu, manipulatorsku prirodu Remboove ljubavi. Istovremeno, teško mu se može osporiti izvesna ispravnost stanovišta: za partnerove postupke prema Matildi kaže Tvoji izlivi nasilja su uvek čudesno odvratni  i  Ako povređuješ ljude, radi to hladno. Ne vređaj svoje žrtve tako što ćeš osećati sažaljenje posle svega.
Evo kako Le Klezio (da se na tren vratimo njegovoj prozi) zamišlja jedan od njihovih izlazaka:

Pokazuje Žaku nekog čoveka što sedi za stolom na drugom kraju sale, niskog, punačkog gospodina, proćelavog, negovane brade, s dugom lulom. „Vidiš? Onaj čovek tamo, to je Pol Verlen, veliki pesnik.“ Tad se vrata kafane naglo otvaraju, i na pragu se pojavljuje neki mlad čovek, momak, dečjeg lika. Visok je, izraz lica mu je grub, pogled mutan od alkohola. Stoji na pragu, izvikuje uvrede, pretnje, izaziva prisutne poput vašarskog snagatora, vitla pesnicama. Dvojica konobara hoće da ga izbace, ali on ih gura, udara. Žak je prestrašen, pribija se uz Majora, koristi ga kao bedem. Ludilo muti pogled momka što stoji na vratima, njegova vika odjekuje u utišanoj sali. A onda od stola na suprotnoj strani ustaje bradati gospodin. Odeven je u dug elegantan kaput i oko vrata nosi preterano veliku maramu. Mirno prilazi vratima, obraća se momku. Niko ne čuje šta mu govori, ali uspeva da ga smiri. Uzima ga podruku i zajedno izlaze u noć. Pre nego što je izašao, momak se osvrnuo. Kosa mu je raščupana, bluza rašivena kod rukava. Još jednom onim tvrdim, pretećim pogledom prelazi po prisutnima, i dvojica ljudi udaljavaju se, ostaje samo oblak ledenog vazduha što načas kruži po sali. „Ko je to?“, upitao je Žak. „To? Niko, običan probisvet.“ Siguran sam da je tu reč upotrebila baka Suzana, govoreći o Rembou: probisvet. Međutim, više puta čitala mi je stihove koje je napisao taj probisvet, a ja nisam najbolje shvatao njihovu čudnu muziku, mutnu poput pogleda kojim je prelazio po kafanskoj sali.
Paul Verlaine; Arthur Rimbaud

Njihova brojna tumaranja i putovanja, od Brisela (film je najvećim delom i snimljen u Belgiji)  do Londona i natrag, obeležiće tri presudna događaja. Prvi predstavlja sastanak sa Matildom u hotelu, prilikom koga se odigrava prava borba za Polovo telo i dušu (svega svesni Verlen u jednom trenutku čak kaže supruzi:“Hajdemo, pre nego što bude kasno“), sa naročito važnim susretom Matilde i Remboa u hodniku. Pitanje „ko koga manipuliše?“ postavlja se samo od sebe, a novo bekstvo od maloburžujske idile, na železničkoj stanici (sa sve ruganjem iz naspramnog vagona), suočava nas sa potresnom slikom ostavljene žene.
Londonska etapa donosi stvaralačku inerciju i „sušu“ kod mladića, koji „ne želi da radi i gubi vreme“, ali u čitaonici svakodnevno proživljava istinsku agoniju (predstavljenu kroz jedno „L'Impossible“ zapisano na praznoj hartiji, viziju mastila koje se širi u krvavu mrlju, povlačenje u sebe, ćudljivost), dok Verlen dobija obaveštenje o sudskom razvodu i optužbi za sodomiju koji ga čekaju čim se vrati na kontinent. Sukob i netrpeljivost dosežu do krajnosti, pa Artur više ne krije umor od toga da „živi besmisleni, besciljni, bedni život, kao miljenik ćelavog, ružnog, starog, pijanog pesnika“, „koji mi se prilepio zato što ga je žena ostavila“. Ova brutalnost, otvoreno sasipanje uvreda u lice i ismevanje (scena sa ribom) sakrivaju strah od mogućnosti da bude napušten, bez prebijene pare, u tuđini - što se, veoma brzo, zaista desilo. Zanimljivo je primetiti kako krik sa doka:“Ne odlazi!“ prati očajno pitanje upućeno samom sebi:“Od čega ću živeti?“ Pa, iako u docnijim pismima tvrdi kako mu je Verlen „jedini prijatelj“, novi susret u briselskom hotelu donosi, ovoga puta konačni, okršaj.
U pitanju je famozna epizoda pucnja, rezultata još jedne svađe, uzajamnog okrivljavanja, mešavine pijanstva, straha, slabosti. Ponovo ne možemo da se otmemo utisku kako Rembo, taj nesnosni, okrutni Rembo ima pravo,  a i finog smisla za humor, mada nenamernog: na Verlenovo uobičajeno kasno pokajanje „Nisam hteo! Upucaj me!“, odgovara sa „Kako mogu? Probušio si mi dlan.“ Sledi ubrzano razvijanje događaja. Verlen prolazi kroz ponižavajuću istragu i biva zatvoren; Rembo, ponovo kod kuće, zapisuje svoje prevratničko, prelomno iskustvo. Paralelno pratimo dve sezone u paklu (ovako ujedno glasi naziv Remboovog „oproštajnog“ dela): stvaralački proces jednog, u fazama, a okretanje duhovnosti drugog, u tamnici. Poslednji susret odigrava se nakon dve godine, u šumi. Tom prilikom, Rembo, posle rukovanja sa distance, saopštava da je prestao sa pisanjem: Nemam više šta da kažem, ako sam ikada i imao. (...) Sve je rečeno. Sada želi da bude gospodar tišine: promena se za nekadašnje drugove odigrala drastično, ali u različitim smerovima. Arturove afričke godine „pretrčane“ su, kao u groznici, uključujući potresne scene svega što je vodilo preranoj smrti. 
Zatvarajući krug, ponovo smo vraćeni na obod radnje. U detinjstvu jedina bliska obožavanom bratu i njegova podrška do samog kraja, Izabel Rembo se u završnici filma ponašanjem (zahtev za uništavanjem „sablažnjive“ bratovljeve poezije) i izgledom (stroga crna, kao udovička odeća sa velom) pretvara u svoju majku. Verlen će se oglušiti o njenu molbu (ostavši sam, cepa posetnicu), što znači da će poezija živeti, a on, naručivši dupli apsint, kroz sećanje idealizuje i preuveličava svoju čudnu ljubav. Naime, u njegovoj viziji ponavlja se scena sa dlanom i nožem, ali, promenjenog ishoda - oslikavajući njihov odnos onakvim kakav bi pesnik voleo da bude.
Šta je taj odnos, zapravo, bio? Sve vreme vidimo mentora bez autoriteta i štićenika koji oseća neskrivenu zahvalnost, ali isto tako i prezir prema svom pokrovitelju. Oni su ljubavnici od kojih jedan tlači drugoga, istovremeno se panično plašeći ostajanja na cedilu. Rembo je čitav satkan od provokacije, besa, neshvaćena individualnost sa briljantnim umom i nemirnom dušom. Verlen, slab i neodlučan između uzornog građanskog života sa ženom i detetom - ili boemije u društvu svog mladog idola, opsednut telesnošću, gonjen krivicom zbog zapostavljanja duše, zarobljen pijanstvom, patetičan je u beznadežnoj nemoći. Matilda, naposletku, jeste i žena i dete, ušuškana sigurnošću roditeljskog doma i pokroviteljstva, tek nešto starija od suparnika protiv koga se bori svim raspoloživim oružjima - i gubi. Ali, za gorku utehu, poražena su i druga dvojica.
Ovo je, pre svega, priča o traganju: za pravim izrazom, sagovornikom, osećanjem, životnom pozicijom. Rembo u početku tačno zna šta bi rekao, ali ne zna kako. Onog trenutka kada se izgubi smisao pokušavanja da pronađe reč, gasi se i stvaralaštvo. Njegova poetska, životna, intelektualna snaga neuporedivo je veća od Verlenove, ali, baš kao leptiru privučenom lampom, suđeno mu je da izgori, jureći za opsedajućom vizijom (afričkog) sunca. Verlenova duša je podeljena, međutim, teži smirenju: Rembo, naprotiv, nije u stanju da se zaustavi. Najbolje se osećao pri svakom bekstvu od kuće, pa ni kasnije, sa amputiranom nogom i ozbiljno bolestan, neće  moći da se skrasi na jednom mestu.
Artur se od samog početka postavlja kao sila razdora, anđeoski lik demonskih tendencija, koji na svakom koraku provocira, nastojeći da unese nemir bez očiglednog, istinskog razloga za to. Stiče se utisak da ga na ostajanje sa Verlenom (kome nijednom ne izjavljuje ljubav) motivišu sigurnost i podrška, kako finansijske, tako i moralne vrste. Pol Verlen mu jedini odgovara na pismo, pozivom da dođe u Pariz i spremno nudeći gostoprimstvo. Divi mu se, veruje u njega, veliča mladićev genij. Lako bi se moglo zaključiti kako ga Rembo nemilosrdno iskorišćava, da nije još jedne, neoborive činjenice: Pol od Artura nikada nije dobijao lažnu nadu.

Verlen je, što dodatno komplikuje stvari, iskreno (barem u prvo vreme) zaljubljen u svoju ženu. Njihov brak bi možda bio srećniji, da nije zavisnosti od materijalne potpore od strane njenih roditelja, kod kojih žive. Za Moteove, zet je nesposoban i svakako nisu toliko otupeli da ne primećuju njegov alkoholizam sa nasilničkim epizodama - ali, isto tako vole kćerku, a ona, ipak, voli svog supruga takvog kakav je. Do ulaska Remboa u njihov život, Verlen nekako trpi nesamostalnost, ali mu prisustvo gosta pruža pokriće i smelost da otvoreno prkosi svima.
Obojica muškaraca su, a to je prilično važno reći, bili biseksualne orijentacije. Za Verlena je više nego jasno da ga supruga izuzetno privlači, dok Rembo doživljava brojne usputne avanture (u filmu su nagovešteni očijukanje sa kafanskom devojkom u Londonu, tamnoputa ljubavnica u Africi, jasne namere izražene u pismima majci i sestri da se, po povratku u Francusku, kao bogat trgovac, adekvatno oženi), te se postavlja pitanje šta je veza sa Verlenom predstavljala za Artura: eksperiment, fazu, još jedan oblik pobune? Nikada nećemo saznati.

Film zatvara divan, izgovoreni epitaf, izražavajući nadu u to da je Rembo dosegao spokojstvo i viziju sunca koja ga je oduvek, kroz (veoma uspele) fragmente sna, nejasno privlačila sebi:


I found it. (What?) Eternity. It's the sun mingled...with the sea.