Le
Kleziov roman „Karantin“ počinje rečima: U zadimljenoj sali, osvetljenoj uljanicama,
ukazao se on. Otvorio je vrata, i njegov obris zadržao se načas u dovratku,
naspram noćne tame. Žaku je zauvek ostao u sećanju.
I
ne samo njemu. Malo je brzopoteznih, eksplozivnih, protivrečnih i čudnovatih
pesničkih biografija kakvu ima Artur
Rembo. Od 37 godina na svetu, poslednju polovinu je proveo NE pišući. U
uzrastu kada se prosečni stvaralac tek rascvetava, on se -
ispucavši arsenal - pozdravlja sa stihovanjem, domovinom i
boemijom, ostatak bivstvovanja posvetivši potpuno drugačijoj delatnosti. Drski
deran, provokator, preteča nadrealizma, idol buntovnika od Džima Morisona do
Pati Smit (pa, eto, i potpisnika ovih redova), Rembo je zagonetka jednaka onoj
koju i pored hiljada tumačenja još predstavljaju njegovi „Samoglasnici“.
Najčuvenija sačuvana fotografija pokazuje nam još dečački lik raskuštrane kose,
prkosno stisnutih usana i veoma svetlog, skoro prozirnog pogleda; oko vrata mu
nemarno naherena mašna: veliko, preraslo dete. Ali, njegov prkos nije bio
(samo) proizvod uobičajenog poriva pubertetlije da podigne glas i pero protiv
okoštalih, strogih merila, bila to ona majčina ili pesnika parnasovske škole. U
sebi je nosio prometejstvo, zato su
mu pesme kao pisane krvlju - direktno iz aorte! -
galame, „režu“, bole, zanose i ostaju, do kraja.
Za
početak bih sve zamolila da, radi neophodnog uvida u pesnikovu biografiju i
stvaralaštvo, pročitaju dva teksta za koje ću postaviti linkove, kako se ne bih
ponavljala. Nakon toga ću se pozabaviti današnjom temom: filmskim viđenjem
Artura Remboa (oštroumne Kaćine impresije pronaći ćete OVDE, a Sarin osvrt NA SLEDEĆEM LINKU).
Prvi članak izašao je u „Politikinom Zabavniku“ povodom godišnjice pesnikovog rođenja, u oktobru 2014. (nisam stigla da skeniram štampano izdanje):
Prvi članak izašao je u „Politikinom Zabavniku“ povodom godišnjice pesnikovog rođenja, u oktobru 2014. (nisam stigla da skeniram štampano izdanje):
Drugi
je objavljen na portalu “Bulevar umetnosti”, takođe u jesen 2014. Po gašenju
njihove stare stranice zbog rekonstrukcije, sačuvala sam ga ovde, na blogu:
„Totalno pomračenje“
(Total Eclipse), rediteljski poduhvat
poljske umetnice Agnješke Holand,
temelji se na dva izvora. Prvi je istoimeni komad Kristofera Hemptona (zaslužnog za ekranizaciju “Opasnih veza”, a u
ovom slučaju koscenariste uz Holandovu) iz 1967. godine, drugi su pisma i
poezija Remboa i Verlena, čiju saradnju, sapatništvo i saučesništvo film
stavlja u fokus interesovanja. Ne bi predstavljalo ni najmanji kliše ukoliko ovu
vezu nazovemo turbulentnom, jer je
ona to, kao i visoko kontroverzna, oduvek bila. Samim tim, snimiti film poput
„Totalnog pomračenja“, iziskuje veliku hrabrost i u današnjem vremenu, kamoli
pre blizu četvrt veka. On, naime, sadrži scene kako istopolnih, tako i
„običnih“ (hetero) seksualnih odnosa, golotinje, verbalnog, mentalnog i
fizičkog nasilja (uključujući porodično), (zlo)upotrebe opijata, analnog
sudskog pregleda, javnih izgreda i kazivanja nerazumljive poezije. Što je najintrigantnije od svega, nijedna
kontroverza nije izmišljena. Ličnosti pred nama su zarobljene u mučnoj
uzajamnosti, podvrgnute emotivnoj i psihološkoj torturi koja se kreće u
(najmanje) tri povratna smera. Zbog toga je, posmatrano sa strane i bez mnogo
udubljivanja, veoma teško shvatiti odnos koji je vezivao Artura Remboa i Pola
Verlena. Da bi se tako nešto moglo barem približno ostvariti, presudan je izbor
glumaca.
U
glavnim ulogama briljiraju Leonardo
DiKaprio (Rembo) i Dejvid Tjulis (Verlen).
Sve druge pojave podređene su njima, pri čemu se značajno izdvajaju Roman Boranže kao Verlenova mlada
supruga Matilda Mote i Dominik Blon u
„rubnoj“ (pojavljuje se na okvirima priče) ulozi odrasle Izabele, Remboove
sestre. U vreme snimanja filma, Leonardo je imao dvadeset jednu godinu (mada
izgleda, prikladno, dosta mlađe) i bio na samom početku veoma uspešne, plodonosne
karijere. Svi koji su posle toliko sjajnih uloga skloni sumnji i osporavanju
njegovog glumačkog talenta, trebalo bi da pogledaju ovaj film. Čak i da vas
nije razuverio prethodnim rolama u „Šta izjeda Gilberta Grejpa“, „Dečakov
život“ ili „Košarkaški dnevnici“, teško je da ne pridobije i najveće skeptike
kao apsolutna zvezda i srce ovog
ostvarenja. Naravno, njegovi partneri su takođe izrazito uverljivi, doprinoseći
emotivnoj, sve vreme prenapregnutoj, na ivicu ekscesa postavljenoj priči.
Naslov
je preuzet iz čuvenog Remboovog autopoetičkog manifesta Pismo vidovitog (upućenog Polu Demeniju i datiranog na 15. maj
1871.), gde se, između ostalog, kao jedan od stvaralačkih postulata ističe „potpuno
rastrojstvo svih čula“:
Pesnik postaje vidovit pribegavajući dugom, ogromnom i smišljenom rastrojavanju svih čula. Svim oblicima ljubavi, patnje, ludila; on istražuje sam sebe, on kroz sebe cedi sve otrove, da bi sačuvao samo kvintesencije. Neopisivo mučenje u kome mu je potrebna sva vera, sva natčovečanska snaga, u kome on postaje više nego iko veliki bolesnik, veliki zločinac, veliki prokletnik, - i vrhovni Učenjak! - Jer on stiže do neznanog! Jer je više nego iko usavršio svoju ionako bogatu dušu! On stiže do neznanog, i kad bi na kraju čak i poludeo i izgubio moć shvatanja svojih vizija, on ih je ipak video! Pa neka se rasprsne u svojim skokovima kroz nečuvene i nenazovljive stvari: doći će drugi strahoviti radnici i nastaviće na onim horizontima na kojima se on srušio!
Zanimljivosti: Uloga Remboa bila
je prvobitno namenjena Riveru Finiksu
koji se veoma zainteresovao i navodno uveliko pripremao, čitajući njegovu
poeziju. Verlena je trebalo da igra Džon
Malkovič. Međutim, prvi je preminuo, a drugi odustao. Umesto apsinta, u „kafanskim“ scenama korišćen je uzo (neka vrsta grčke rakije), pa se
Tjulis kasnije šalio kako, zahvaljujući tom „rekvizitu“, polovinu snimanja
uopšte ne pamti. U lik Verlena je ušao i tako što je obrijao deo glave, ne bi
li fizički više nalikovao pesniku.
Estetika i kolorit:
U pravom smislu reči “devetnaestovekovni”, sivi, tmurni čak i kada se radnja
seli na izvangradska imanja, otvoreno more (trajekt) ili sunčane predele
afričke pustinje. Sve je zagušljivo,
zatvoreno, teskobno poput svakodnevnice likova. Time je, ipak, uspešno
postignut autentični doživljaj, jer nema ničega da skreće pažnju sa glavne
problematike i bilo čime odudara od primarno psihološke drame kojoj je sve
ostalo samo okolni dekor.
Narativni uvod
upoznaje nas sa temom, pocrtavajući razliku među junacima: dok je Verlen već za
života bio uspešan i cenjen pesnik,
Remboovi kvaliteti su trajniji i veći - on je genijalni preteča modernog izraza.
Savršena muzika (kompozitora Jana Kačmareka) od samog početka prati
zbivanja, ali prvu scenu otvara drugi zvuk, tutnjava voza koji najavljuje
sudbonosni dolazak mladog pesnika u Pariz i ujedno prvi korak do istog sećanja.
Ono je uokvireno Verlenovim razgovorom sa Izabelom Rembo, povodom zahteva pokojnikove
porodice (Moja majka i ja...) da se
njegova autorska zaostavština, čije su veličine tek postale svesne, „prečisti“
i u prikladnom obliku učini dostupnom javnosti. Od Verlena, kao Arturovog
najbližeg prijatelja i saradnika iz davnih godina, očekuju pomoć u činu
svojevrsne cenzure opusa. Izneti predlog poslužiće kao „okidač“ za razvijanje
uspomene, nakon što već sredovečni Verlen iznese pomirljive zaključke o razlici
u njihovom pisanju (za sebe kaže: „Nekada sam bio dobar pesnik“, ali Rembo ih
je „sve uništio“, jer „on je glas budućnosti“) i ličnoj ulozi u stvaranju već
naziruće legende: Pratio sam ga. Morao
sam.
I found it. (What?) Eternity. It's the sun mingled...with the sea.
Sledećim
prizorom vraćeni smo u 1871. godinu,
kada je maloletni Rembo stigao u Pariz, na svakom koraku „prosipajući“ ono što
je ključno u njegovoj pojavi: STAV! Leonardo
ga, treba li uopšte primetiti, besprekorno dočarava. Od susreta sa Verlenom u
mimohodu i neznanju žurbe, preko reakcija prolaznika na prpošnog momčića koji
opušteno nosi lulu i otvoreno zagleda sve oko sebe, pozornica za njegovo sablažnjavanje
okoline postavljena je dolaskom u sitnoburžoaski dom domaćina. Dočekuju ga
Verlenova trudna supruga i njena majka, snebivljive pred nedostatkom manira
(izrazito grubo rukovanje, češanje po glavi, naglas izražena potreba za
toaletom) gosta koji je „mlađi nego što su očekivale da bude“ (u prepisci je
istakao da ima 21, a zapravo mu je pet godina manje). Provokacije se
nastavljaju za ručkom, gde Rembo podriguje, ističe kako nema običaj da čita
svoje pesme na kojekakvim soareima, a ni uzore (veruje da pesnici ne uče jedni od drugih, „osim ukoliko
nisu loši pesnici“), na taj način podrivajući pokušaje domaćice da započne
konvencionalni razgovor, ujedno se izrugujući njenim i kćerinim navikama.
Posebno je zanimljivo posmatrati Polove i Matildine reakcije u toj prilici.
Iako
se ponaša kao primitivni, pomalo autistični i prilično neartikulisani
„primerak“, Rembo je od ulaska u njihov dom zapravo veoma dobro skenirao situaciju i procenio svoje
dalje šanse. Zato će naivno-podrugljivo postaviti Verlenu pitanje odnosa prema
supruzi, podsmešljivo ocenjujući njegovu ljubavnu poeziju (inspirisanu
vereničkim udvaranjem) kao „predbračno đubre“ i problematizujući ne samo
kvalitet tih pesama, već i smisao porodičnih veza, a na širem planu ljubavi
uopšte. Sledi antologijski govor o
ljubavi, jedan od “izvučenih” iz pesnikovih zapisa, pa vam ostavljam da ga
sami pronađete i prepoznate.
Predosećajući
ugroženost, Matilda na svoj način (u spavaćoj sobi) pokušava da se izbori za
Verlenovu pažnju. Za to vreme, ostavši sam u kućnoj biblioteci, Rembo izvodi
čitav niz „kerefeka“ koje otkrivaju destruktivno
dete: sa svećom i figuricom psa laje u ogledalo, zatim baca figuricu u
vatru, cepa listove iz knjige, leptira iz herbarijuma zadene kao značku, podiže
noge na sto, a raspeće krade, pa pokušava da „proda“ pridošlici...za koga se
ispostavilo da je tata Mote i koji će ga naglavačke izbaciti u kišnu noć. Osim
što slučaj podstiče prvo (nama vidljivo) agresivno iživljavanje Verlena nad
Matildom, dovodi do zbližavanja dvojice pesnika, jer stariji kreće za mlađim i
nalazi mu privremeni smeštaj. Dok odgovara na Remboova potpitanja, saznajemo
Verlenovo (ne baš laskavo!) mišljenje o sopstvenoj supruzi: „Idealna je.
Osamnaest godina, mlada, lepa, bogata i rodiće mi dete.“ Ali (kako smatra):
nije pametna, ne razume ga, nemaju sličnosti. „Ona je još dete“ (devet godina
mlađa od njega i svega godinu dana starija od Artura), pravda se Verlen, na šta
Rembo odgovara:“I ja sam.“ Ispraćen ispadom prilikom koga Artur sa krova baca
odeću na ulicu, opijatima ošamućeni Verlen u jednoj od problematičnijih scena
prvo fizički napada ženu, da bi već narednog trenutka bio pun poniznosti. Takve
nagle smene će ostati jedno od važnijih obeležja njihove veze, budući da je
muči -
baš kao Artur njega.
Nastavak
donosi mnoge razgovore, skitnje po kafanama i ulicama, pri čemu su posebno
značajne (i znakovite) prilike u kojima Rembo govori o svom stvaralaštvu. Tako
je motiv sećanja na mrtvog pruskog
vojnika važan kao referenca na čuvenu pesmu„Spavač u dolu“, ali i podsticaj
da čujemo mladićev poetski credo:
biti svako, biti neko DRUGI, kako je „odlučio postati genije, stvoriti
budućnost“.
Ukoliko
bih morala da izdvojim najzabavniju
scenu, to je bez sumnje pokušaj uvođenja
Remboa u prestoničko pesničko društvo. Slušajući tamošnje visokoparne, a
suštinski prazne i većinom priglupe razgovore, Rembo neusiljeno izražava ono
što bi verovatno svako od nas pomislio. Kombinujući ponašanje deteta kome je
neopisivo dosadno sa namernim omalovažavanjem trivijalnih, a pretencioznih
pokušaja kolega da izraze svoje misli, napraviće niz ekscesa. Recimo, kada mu
jedan od „uvaženih“ poeta kaže da ima
prigovor na tehničke strane njegovog pisanja, Artur odgovara:“A ja na vašu
kravatu!“ Brutalnom iskrenošću “bez kočnica” prekida nepodnošljivo deklamovanje
didaktičnih stihova o apsintu kao „zlu“, prigovarajući zbog masakriranja francuskog pesništva, da bi
u jednom trenutku skočio na sto (slično Bergeru iz „Kose“), zamahujući štapom,
drmajući kristalne lustere i, u aktu huliganstva
sa poentom, urinirajući po
netalentovanim autorima. Naravno, ovo znači momentalno isključenje iz tih
krugova, što ne potresa ni Verlena (zapravo, prilično zabavljenog prkosnim
razotkrivanjem dvoličnih kolega od strane provincijskog vunderkinda), još manje
Remboa (ne žudi za odobravanjem što ga mogu dati umetnici koji su veći buržuji od buržoazije).
Izopštenje
proishodi u sporazumu, koji, baš kao
i početak seksualne veze, inicira Rembo, nudeći nadahnuće u zamenu za
finansijsku podršku, a „kada uzmemo dovoljno jedan od drugoga, razdvojićemo se
i nastaviti dalje”. Zaveden, Verlen se nakon višednevnog opijanja vraća kući,
gde saznaje da je u međuvremenu postao otac. Tjulisova gluma je naročito sjajna
u sceni fasciniranog reagovanja mamurnog čoveka na dete (u pitanju je Verlenov
i Matildin jedini sin, Žorž, 1871-1926).
Idila ne traje dugo, jer njegovo neuračunljivo ponašanje ubrzo dovodi do uznemirujućih
scena poput paljenja ženine kose svećnjakom kako bi „svetica dobila oreol“.
Ovoj epizodi suprotstavljen je Remboov kraći boravak na selu, kod svojih, gde
scena za ručkom sa majkom (“usta tame“), starijim bratom i dve mlađe sestre,
ističe u kojoj meri pesnik odudara od okruženja iz koga je potekao.
Veza između Remboa i Verlena je
posebno protivrečna i dok se mlađi muškarac „igra“ (tokom jednog od zajedničkih
bekstava, boravka na selu, penje se po drveću, trči, kao dete), istovremeno
zauzima poziciju arbitra, nekoga ko prosuđuje, diktira, dominira (i na
seksualnom planu). Verlen je, s druge strane, poput žene u toj zajednici:
uporno pokušava da iskamči izjave vernosti, dokaze ljubavi, budeći u Rembou
samo gnušanje. Scena zabadanja nožića u
dlan, nakon što prethodno sečivom podiže burmu, simbolizuje destruktivnu,
manipulatorsku prirodu Remboove ljubavi. Istovremeno, teško mu se može osporiti
izvesna ispravnost stanovišta: za partnerove postupke prema Matildi kaže Tvoji izlivi nasilja su uvek čudesno
odvratni i Ako
povređuješ ljude, radi to hladno. Ne vređaj svoje žrtve tako što ćeš osećati
sažaljenje posle svega.
Evo
kako Le Klezio (da se na tren vratimo njegovoj prozi) zamišlja jedan od
njihovih izlazaka:
Pokazuje
Žaku nekog čoveka što sedi za stolom na drugom kraju sale, niskog, punačkog
gospodina, proćelavog, negovane brade, s dugom lulom. „Vidiš? Onaj čovek tamo,
to je Pol Verlen, veliki pesnik.“ Tad se vrata kafane naglo otvaraju, i na
pragu se pojavljuje neki mlad čovek, momak, dečjeg lika. Visok je, izraz lica
mu je grub, pogled mutan od alkohola. Stoji na pragu, izvikuje uvrede, pretnje,
izaziva prisutne poput vašarskog snagatora, vitla pesnicama. Dvojica konobara
hoće da ga izbace, ali on ih gura, udara. Žak je prestrašen, pribija se uz
Majora, koristi ga kao bedem. Ludilo muti pogled momka što stoji na vratima, njegova
vika odjekuje u utišanoj sali. A onda od stola na suprotnoj strani ustaje
bradati gospodin. Odeven je u dug elegantan kaput i oko vrata nosi preterano
veliku maramu. Mirno prilazi vratima, obraća se momku. Niko ne čuje šta mu
govori, ali uspeva da ga smiri. Uzima ga podruku i zajedno izlaze u noć. Pre
nego što je izašao, momak se osvrnuo. Kosa mu je raščupana, bluza rašivena kod
rukava. Još jednom onim tvrdim, pretećim pogledom prelazi po prisutnima, i
dvojica ljudi udaljavaju se, ostaje samo oblak ledenog vazduha što načas kruži
po sali. „Ko je to?“, upitao je Žak. „To? Niko, običan probisvet.“ Siguran sam
da je tu reč upotrebila baka Suzana, govoreći o Rembou: probisvet. Međutim, više puta čitala mi je stihove koje je napisao taj
probisvet, a ja nisam najbolje shvatao njihovu čudnu muziku, mutnu poput
pogleda kojim je prelazio po kafanskoj sali.
Paul Verlaine; Arthur Rimbaud |
Njihova
brojna tumaranja i putovanja, od Brisela (film je najvećim delom i snimljen u
Belgiji) do Londona i natrag, obeležiće
tri presudna događaja. Prvi predstavlja sastanak
sa Matildom u hotelu, prilikom koga se odigrava prava borba za Polovo telo i dušu (svega svesni Verlen u jednom trenutku
čak kaže supruzi:“Hajdemo, pre nego što
bude kasno“), sa naročito važnim susretom Matilde i Remboa u hodniku.
Pitanje „ko koga manipuliše?“ postavlja se samo od sebe, a novo bekstvo od
maloburžujske idile, na železničkoj stanici (sa sve ruganjem iz naspramnog
vagona), suočava nas sa potresnom slikom ostavljene žene.
Londonska etapa donosi
stvaralačku inerciju i „sušu“ kod mladića, koji „ne želi da radi i gubi vreme“,
ali u čitaonici svakodnevno proživljava istinsku agoniju (predstavljenu kroz jedno
„L'Impossible“ zapisano na praznoj hartiji, viziju mastila koje se širi u
krvavu mrlju, povlačenje u sebe, ćudljivost), dok Verlen dobija obaveštenje o
sudskom razvodu i optužbi za sodomiju koji ga čekaju čim se vrati na kontinent.
Sukob i netrpeljivost dosežu do krajnosti, pa Artur više ne krije umor od toga
da „živi besmisleni, besciljni, bedni život, kao miljenik ćelavog, ružnog,
starog, pijanog pesnika“, „koji mi se prilepio zato što ga je žena ostavila“.
Ova brutalnost, otvoreno sasipanje uvreda u lice i ismevanje (scena sa ribom)
sakrivaju strah od mogućnosti da bude napušten, bez prebijene pare, u tuđini -
što se, veoma brzo, zaista desilo. Zanimljivo je primetiti kako krik sa
doka:“Ne odlazi!“ prati očajno pitanje upućeno samom sebi:“Od čega ću
živeti?“ Pa, iako u docnijim pismima tvrdi kako mu je Verlen „jedini
prijatelj“, novi susret u briselskom hotelu donosi, ovoga puta konačni, okršaj.
U
pitanju je famozna epizoda pucnja,
rezultata još jedne svađe, uzajamnog okrivljavanja, mešavine pijanstva, straha,
slabosti. Ponovo ne možemo da se otmemo utisku kako Rembo, taj nesnosni, okrutni Rembo ima pravo, a i finog smisla za humor, mada nenamernog:
na Verlenovo uobičajeno kasno pokajanje „Nisam hteo! Upucaj me!“, odgovara sa
„Kako mogu? Probušio si mi dlan.“ Sledi ubrzano razvijanje događaja. Verlen
prolazi kroz ponižavajuću istragu i biva zatvoren; Rembo, ponovo kod kuće,
zapisuje svoje prevratničko, prelomno iskustvo. Paralelno pratimo dve sezone u paklu (ovako ujedno glasi naziv
Remboovog „oproštajnog“ dela): stvaralački proces jednog, u fazama, a okretanje
duhovnosti drugog, u tamnici. Poslednji susret odigrava se nakon dve godine, u
šumi. Tom prilikom, Rembo, posle rukovanja sa distance, saopštava da je prestao
sa pisanjem: Nemam više šta da kažem, ako
sam ikada i imao. (...) Sve je rečeno. Sada želi da bude gospodar tišine: promena se za
nekadašnje drugove odigrala drastično, ali u različitim smerovima. Arturove
afričke godine „pretrčane“ su, kao u groznici, uključujući potresne scene svega
što je vodilo preranoj smrti.
Zatvarajući
krug, ponovo smo vraćeni na obod radnje.
U detinjstvu jedina bliska obožavanom bratu i njegova podrška do samog kraja,
Izabel Rembo se u završnici filma ponašanjem (zahtev za uništavanjem
„sablažnjive“ bratovljeve poezije) i izgledom (stroga crna, kao udovička odeća
sa velom) pretvara u svoju majku. Verlen će se oglušiti o njenu molbu (ostavši
sam, cepa posetnicu), što znači da će poezija živeti, a on, naručivši dupli
apsint, kroz sećanje idealizuje i preuveličava svoju čudnu ljubav. Naime, u
njegovoj viziji ponavlja se scena sa dlanom i nožem, ali, promenjenog ishoda -
oslikavajući njihov odnos onakvim kakav bi pesnik voleo da bude.
Šta
je taj odnos, zapravo, bio? Sve vreme vidimo mentora bez autoriteta i štićenika
koji oseća neskrivenu zahvalnost, ali isto tako i prezir prema svom
pokrovitelju. Oni su ljubavnici od kojih jedan tlači drugoga, istovremeno se
panično plašeći ostajanja na cedilu. Rembo je čitav satkan od provokacije,
besa, neshvaćena individualnost sa briljantnim umom i nemirnom dušom. Verlen,
slab i neodlučan između uzornog građanskog života sa ženom i detetom -
ili boemije u društvu svog mladog idola, opsednut telesnošću, gonjen krivicom
zbog zapostavljanja duše, zarobljen pijanstvom, patetičan je u beznadežnoj
nemoći. Matilda, naposletku, jeste i žena i dete, ušuškana sigurnošću
roditeljskog doma i pokroviteljstva, tek nešto starija od suparnika protiv koga
se bori svim raspoloživim oružjima - i gubi. Ali, za
gorku utehu, poražena su i druga dvojica.
Ovo
je, pre svega, priča o traganju: za
pravim izrazom, sagovornikom, osećanjem, životnom pozicijom. Rembo u početku tačno zna šta bi rekao, ali ne zna kako.
Onog trenutka kada se izgubi smisao pokušavanja da pronađe reč, gasi se i
stvaralaštvo. Njegova poetska, životna, intelektualna snaga neuporedivo je veća
od Verlenove, ali, baš kao leptiru privučenom lampom, suđeno mu je da izgori,
jureći za opsedajućom vizijom (afričkog) sunca. Verlenova duša je podeljena,
međutim, teži smirenju: Rembo, naprotiv, nije u stanju da se zaustavi. Najbolje
se osećao pri svakom bekstvu od kuće, pa ni kasnije, sa amputiranom nogom i
ozbiljno bolestan, neće moći da se
skrasi na jednom mestu.
Artur
se od samog početka postavlja kao sila
razdora, anđeoski lik demonskih tendencija, koji na svakom koraku
provocira, nastojeći da unese nemir bez očiglednog, istinskog razloga za to.
Stiče se utisak da ga na ostajanje sa Verlenom (kome nijednom ne izjavljuje
ljubav) motivišu sigurnost i podrška, kako finansijske, tako i moralne vrste.
Pol Verlen mu jedini odgovara na pismo, pozivom da dođe u Pariz i spremno nudeći
gostoprimstvo. Divi mu se, veruje u njega, veliča mladićev genij. Lako bi se
moglo zaključiti kako ga Rembo nemilosrdno iskorišćava, da nije još jedne,
neoborive činjenice: Pol od Artura nikada nije dobijao lažnu nadu.
Verlen
je, što dodatno komplikuje stvari, iskreno (barem u prvo vreme) zaljubljen u
svoju ženu. Njihov brak bi možda bio srećniji, da nije zavisnosti od
materijalne potpore od strane njenih roditelja, kod kojih žive. Za Moteove, zet
je nesposoban i svakako nisu toliko
otupeli da ne primećuju njegov alkoholizam sa nasilničkim epizodama -
ali, isto tako vole kćerku, a ona, ipak, voli svog supruga takvog kakav je. Do
ulaska Remboa u njihov život, Verlen nekako trpi nesamostalnost, ali mu
prisustvo gosta pruža pokriće i smelost da otvoreno prkosi svima.
Obojica
muškaraca su, a to je prilično važno reći, bili biseksualne orijentacije. Za Verlena je više nego jasno da ga
supruga izuzetno privlači, dok Rembo doživljava brojne usputne avanture (u
filmu su nagovešteni očijukanje sa kafanskom devojkom u Londonu, tamnoputa
ljubavnica u Africi, jasne namere izražene u pismima majci i sestri da se, po
povratku u Francusku, kao bogat trgovac, adekvatno oženi), te se postavlja
pitanje šta je veza sa Verlenom predstavljala za Artura: eksperiment, fazu, još
jedan oblik pobune? Nikada nećemo saznati.
Film
zatvara divan, izgovoreni epitaf, izražavajući
nadu u to da je Rembo dosegao spokojstvo i viziju sunca koja ga je oduvek, kroz
(veoma uspele) fragmente sna, nejasno privlačila sebi:
I found it. (What?) Eternity. It's the sun mingled...with the sea.