недеља, 18. август 2019.

„Planetarium“ (2016)

komentariše: Isidora Đolović
Tridesetih godina prošlog veka,  sestre Barlou, Amerikanke Lora (Natali Portman) i Kejt (Lili-Rouz Dep), poznate spiritistkinje, u okviru evropske turneje stižu u Pariz. Zapravo, samo je mlađa  medijum, odnosno, ima moć uspostavljanja komunikacije sa duhovima (mada će ostati nejasno da li zaista, ili su, kao i mnogi savremenici, samo koristile lakovernost publike i privlačnost jedne društvene mode), dok se starija bavi organizovanjem i postavljanjem nastupa, finansijama, ukratko, menadžerskim delom posla. O njihovoj prošlosti ne znamo skoro ništa, sem da su vidno vezane jedna za drugu i da je Lora Kejtin staratelj. Ambiciozna i rešena da se bori za veće prihode, oberučke prihvata ponudu sineaste Andrea Korbena (Emanuel Salinže), koji im, nakon što je prisustvovao jednoj seansi, nudi neobičan posao.

Korben je vlasnik preduzeća kome preti propast, uz to su mu kolege nezadovoljne i nepoverljive, pa u novoj ideji vidi mogućnost izlaza i spasa. Istovremeno, opseda ga lična prošlost, uz želju da ostvari kontakt sa nepoznatim mu, izgubljenim pokojnikom. Zato dolazi na ideju da filmskom tehnikom zabeleži neku od (brojnih) seansi kojima se prepušta uz pomoć Barloovih, po mogućstvu „uhvativši“ materijalni dokaz pojave natprirodnog. Sestre se privremeno useljavaju u njegov dom, neko vreme uživajući u povlasticama mondenskog života, ali ubrzo dolazi do razilaženja i razdora. Opijena glumačkom karijerom za koju joj se otvara prilika, a razočarana i zgrožena izvesnim bizarnim ponašanjem domaćina, Lora odlazi putem traženja filmske slave. Kejt, kao introvertniju i neiskusniju, podvrgavaju bizarnim ispitivanjima mozga u Institutu za metafiziku, jer je Korbenu naročito stalo da pošto-poto dokuči misteriju zagrobnog života i onoga što mu, pri ekstatičnim povezivanjima sa onostranim, zadaje toliko uzbuđenja i muke. Za sve to vreme, oko njih polako počinju da jačaju zvuci približavajućeg rata, antisemitizam izlazi iz senke, što će neminovno pogoditi neke od glavnih likova.
Nažalost, sve navedeno je smućkano tako da film ostane „bez glave i repa“. Francusko-belgijska koprodukcija u režiji Rebeke Zlotovski, ujedno koscenaristkinje sa Robinom Kampiljom,  „Planetarijum“ je odista neobično ostvarenje, o kome se teško formira konačan sud. Bez sumnje, ta ocena bi bila sastavljena od velikog izneverenog očekivanja, odavanja priznanja dobrim stranama i žaljenja zbog neiskorišćenih potencijala koji su bili baš tu, nadohvat ruke. Nastao u Parizu, premijerno prikazan na festivalu u Veneciji, film je vizuelno prelep, odlično snimljen, svaki kadar pleni bojama, dekorom, blistavom rekonstrukcijom epohe i atmosfere koju je ona nosila. Gluma je takođe pristojna, pri čemu naročito sjaje dve glavne zvezde, iskusna Natali i mlada Lili-Rouz, kao zagonetne sestre. Ono što najviše i najupadljivije narušava sva početna preimućstva jeste razvučena, monotona radnja koja ne vodi nikuda, prepuna nabacanih scena, neobjašnjenih motiva, u celini nedovršena i slaba. Čak i uzimajući u obzir prirodu „umetničkog“ filma, koji svesno poseže za sličnim efektima radi ostavljanja utiska nepotpunosti, u ovom slučaju nikako ne možemo reći da su praznine ostavljene sa razlogom. Na kraju se nećemo zapitati nad sudbinom, pobudama, psihologijom protagonista i situacijama u koje ih je život smestio, iz jednostavnog razloga što nam nisu dovoljno približeni da bi nas uopšte bilo briga. I to je velika šteta.
Počev od naslova - nedovoljno snažno vezanog uz činjenicu da sestre, pogotovo mlađa, vole da zajedno posmatraju nebo (nagađajući čija je koja zvezda) i da se dušama umrlih profesionalno bave; preko (dramski) nelogičnih postupaka Lore - npr, iako posle probnog snimanja scene poljupca sve ukazuje na to da je razvila osećanja prema filmskom partneru, Fernanu Pruveu (Luj Garel), već u „južnjačkoj“ epizodi pokazuje odbojnost i naginje drugom; do tužnog kraja koji je veoma nategnuto povezan sa pitanjem Kejtinog čudnog dara (i posmatranja istog), psihologija likova je nerazvijena, a mi ostavljeni bez većine pojašnjenja za koja se tokom gotovo dva sata trajanja filma verovatno, ipak, moglo naći mesta. Pojedine scene su, uzete same za sebe, prilično uspele: recimo, dekadentna kućna žurka i pijano igranje na snegu. Kostimi, predeli, ambijent u kome se radnja odigrava, sve vreme očaravaju. Glavni glumački tandem je ubedljiv koliko se to može u slučaju, prema nagoveštaju složenih, ali krivicom pogrešno hermetizovane postavke, naprosto nedovršenih junakinja. Neki od epizodista su uvedeni tako da steknemo nedvosmislen utisak o njihovom značaju, da bi se to svelo na kratke pojave bez konkretne funkcije u priči (recimo, Korbenova ljubavnica). Zamisao sa uokvirenom radnjom (susret Lore i Eve, koju igra Amira Kazar), gde se posle nekoliko godina događaji iz prošlosti evociraju kao uzroci trenutnog stanja, imala bi smisla samo da se nešto, u tom ključnom međuvremenu, zapravo izdešavalo!
Istina, uglavnom dobijamo nekakav blagi uvid u psihološke reakcije junakinja: Kejt, dok pada u trans i vraća se realnosti; Lore, kada je zbunjena, uplašena (u početku ispred kamera), zgranuta, ljuta (dok postepeno upoznaje naličje umetničke trupe), ali, one kao da su izvan svakog spomenutog okvira. Povezanost između sestara je očigledna, baš kao i uzajamna briga, pa ipak  isuviše lako i iznenada dolazi do tačke odvajanja. Problematičan je Kejtin uzrast: Lora u jednom trenutku priznaje kako „nije sigurna“ da li joj je sestra već ušla u pubertet, a samoj devojci je izrazito teško utvrditi godine. Ona se, s jedne strane, oduševljava ptičicama u kavezu, igračkama i poklonima, a sa druge opušteno pije alkohol iz flaše. Jedno je sigurno, Kejt je dete lišeno pravog odrastanja (nekoliko puta ćemo čuti da ne ide u školu i nema neophodnog kontakta sa vršnjacima), a Lora hraniteljka.
Verovatno najveći propust leži u tome što je apsolutno nedovoljno pažnje posvećeno samom procesu izvođenja spritističkih seansi: nemamo prilike da barem jednom, ali potpunom scenom, shvatimo šta je u njima spektakularno, odnosno, po čemu su Barlouve toliko poznate i intrigantne? Kakav je njihov metod (ako ga uopšte imaju), čime se postiže? Tako nešto ne bi značilo kvarenje, već fino preplitanje iluzije sa realnošću, kakvo (pri konačnom ishodu) dobijamo tek u tragovima. Prisustvo interesantnog Luja Garela (najpoznatijeg po Bertolučijevim „Sanjarima“) je nedovoljno iskorišćeno, a propušteno je i da se razvije motiv predstave u predstavi. Naime, on i Portmanova su glavni protagonisti scenarija filma, koji naizgled odražava stvarnost: mladi umetnik-udovac zaljubljuje se u „šaptačicu duhovima“, ali se između njih isprečila sen pokojnice. Nagoveštavanje realnog odnosa koji bi se mogao razviti među scenskim partnerima, ubrzo je napuštena, iako dobra, mogućnost.
 
Verodostojno i hvale vredno je rešeno pitanje jezika: glavne junakinje govore engleski, većina oko njih francuski, kojim one (pre svega Lora) zatim ovladavaju prema potrebi. Dakle, nema univerzalnog prevodioca koji je na delu u većini koprodukcija, gde SVI govore istim jezikom (najčešće engleskim) bez obzira na prostor, vreme i verovatnoću za nešto slično. Druga stvar na koju vredi skrenuti pažnju tiče se Lili-Rouz, kćerke Džonija Depa i Vanese Paradi: odbacite predrasude zbog njenog slavnog prezimena, jer ova devojka ima specifičnu harizmu i mogla bi se razviti u talenat drugačiji od već poznatih, priznatih roditelja. Inače, fizički zaista zanimljivo spaja majčinu građu „ptičice“ i očeve crte lica.
Na kraju, moglo bi se zaključiti da je „Planetarijum“ kao neka propala seansa: od uzbuđenja i misterije, iza kojih počiva sva složenost ljudskih pobuda, strahova i skrivenih želja, a za šta smo platili kartu, ostala je tek lepa scenografija sa zanemelim posrednicama u svom središtu. Praznina - i tišina.