среда, 7. август 2019.

Pesme sa francuskom frazom

piše: Isidora Đolović

Poznavanje što većeg broja stranih jezika (i, podrazumeva se, najpre svog) uvek je poželjna vrlina. U brzom vremenu polovičnih, „okrnjenih“ informacija koje se obijaju o našu moždanu koru, pri čemu poneku trajno usvojimo, nameće se slično fragmentarno „poliglotstvo“. To znači, ironijski gledano, da kad već ne govorimo ceo, uvek možemo naučiti odabrane delove određenog jezika i zatim se njime hvaliti (nešto poput citiranja latinskih izreka!). A sada ozbiljno - postoje jezici koji zvuče melodičnije, egzotičnije, prefinjenije ili elegantnije od drugih, pa je naprosto teško odoleti da se u svakodnevni razgovorni repertoar ne udene koja fraza „po stranski“. Efekat je pretežno tragikomičan, ali, izvede li se sa stilom, može biti i te kako dobar. Primer za to je upotreba drugog jezika u muzici. Niotkuda ubačeni, stih ili čitava strofa na, kod nas engleskom, a u angloameričkim društvima uglavnom španskom ili francuskom jeziku, izazvaće podsmeh ili čuđenje. Uklopljeni uz štimung i(li) poentu pesme, mogu pojačati dobar utisak.

Francuski pripada grupi romanskih jezika, uz španski, portugalski, italijanski i rumunski. Obilujući samoglasnicima, znatno je pevljiviji od, recimo, našeg (iz bratstva grubih slovenskih, zbog čega stranci obično „polome jezik“ na reči poput „krv“ ili „trg“), pa svojom melodioznošću čini savršen prateći deo svake kompozicije. Za toliku popularnost i privlačnost francuskih fraza i gde im, možda, nije mesto, trebalo bi zahvaliti rasprostranjenosti i istorijskom uticaju njihove kulture. Francuski je, osim u svojoj zemlji, službeni jezik i u Belgiji, Švajcarskoj, delu Kanade (Kvebek), a tokom XVIII i XIX veka se, zahvaljujući kolonijama, proširio na druge kontinente. Od „zlatnog“ XVII do sredine XIX veka, bio je prvi međunarodni jezik, govor diplomatije, sve ono što danas predstavlja engleski (u kome, inače, gotovo trećina reči zapravo vodi poreklo iz francuskog). U jednom periodu se više govorio u Nemačkoj i Holandiji nego u samoj postojbini, a visoko društvo u Rusiji se, između doba vladavine Petra Velikog i Napoleonovih ratova, uglavnom služilo francuskim (setite se „Rata i mira“!) kao prestižnim. Pojava je urnebesna koliko stara i neuništiva. Dok se danas „urbani“ svet razbacuje anglicizmima i rečenice završava na engleskom, još je opančareva udovica Fema u želji da postane nobles menjala izgled, ponašanje i - govor, a ne smemo zaboraviti ni legendarnog Del Boja („Mućke“) i njegovo vešto služenje francuskim i nemačkim. Meni lično omiljena je Troterova upotreba izraza „au contraire“, „mais oui“, „mange tout“ i kako se od ljudi oprašta sa: „bonjour“!

No, šalu na stranu, u nastavku sledi izbor pesama koje sadrže delove na francuskom, a ne zvuče komično i neprikladno. Većinu sigurno znate, ali možda niste primetili jezičke prelaze u njima.

10. Voulez-vous – ABBA (1979)

Gde? Početak i kraj refrena.
Sa istoimenog, šestog studijskog albuma benda, prepoznatljiva disko numera nalazi se na B strani singla „Angeleyes“ i jedina je koju su snimili izvan matične Švedske (na Bahamima). Mada svojevremeno nije postigla naročit uspeh na top-listama, posebno u poređenju sa ostatkom njihove diskografije, danas je veoma poznata i mnogo puta obrađivana.
9. Bad romance – Lady Gaga (2009)

Gde? Prelaz između refrena, takozvani „most“ (bridge), kao ponovljena sekvenca na engleskom koja se provlači kroz celu pesmu.
Nikada nisam bila fan Lejdi Gage, mada sa godinama sve više uviđam koliko je talentovana i svestrana. Njena pojava i preterana „ekscentričnost“ su mi oduvek odbojni, jer u njima ne nalazim ništa autentično, a nasuprot tome prepoznajem previše recikliranih uticaja nekih pravih legendi. Ipak, ne može se osporiti da je Stefani Anđelina Džermanota (kako glasi pravo ime pop zvezde) sve to uvek znala da dobro upakuje i iskombinuje, tako da su njena prva dva albuma, čijeg se pojavljivanja odlično sećam, imala nekoliko veoma zaraznih singlova („Just dance“, „Poker face“, „Alejandro“). Među njima je i ovaj, koji uvek volim da pustim i odslušam do kraja.
8. Fade to grey – Visage (1980)

Gde? Od uvodnog odjeka refrena, devenir gris, obe strofe su po principu odraza u ogledalu zastupljene na oba jezika.
O najpoznatijem singlu novoromantičarskog sastava, propraćenom još upečatljivijim, kultnim videom, imam u planu zasebnu priču tako da se ovom prilikom neću duže zadržavati na njemu. Sa debitantskog je albuma, neverovatan, mističan, iznenađujuće moderno zvuči i posle toliko godina (bukvalno lektira za veliki deo moderne elektronske muzike). Otpevanim delovima na engleskom odgovaraju, kao eho, izgovoreni francuski, a glas pripada Brižit Aren, studentkinji iz Luksemburga i tadašnjoj devojci bubnjara Rastija Igana.
7. Psycho killer -  Talking heads (1982)

Gde? Deo refrena (qu'est-ce, que c'est?) i „međustihovi“.
Tokom emitovanja „Igre prestola“, ova numera se često svrstavala u „himne“ Remzija Boltona (iako ja i dalje prednost dajem W.A.S.P.-ovom „Tormentor“-u). Logično, s obzirom na to da govori o serijskom ubici. Za potpunu nevericu je podatak da je pesma prvobitno napisana kao - balada. Francuski stihovi su ovde toliko „srasli“ uz tekst, da se jedva primeti razlika.
6. Lady Marmalade - Patti LaBelle (1974)

Gde? “Onaj” početak refrena (Voulez-vous coucher avec moi, ce soir?), koji mnoge nedovoljno upoznate sa francuskim može dovesti u nepriliku!
Mojoj generaciji je svakako poznatija obrada snimljena za film „Mulen Ruž“ 2001. godine, ali pošto od svih uključenih u taj projekat volim samo Kristinu Agileru (a tu su još Maja, Pink, Lil' Kim i Misi Eliot), opredelila sam se za stariju verziju. Autori pesme su Bob Crewe i Kenny Nolan, a inspirisana je Bobovim iskustvom iz bordela u Nju Orleansu. „Lady Maramalade“ je pseudonim jedne od tamošnjih prijateljica noći, a Džo (koji se spominje u tekstu) je njena mušterija. Zanimljivo je svedočanstvo pevačice Peti LaBel, koja, budući da ne govori francuski, dugo nije imala pojma o čemu govore stihovi.
5. Deja vu -  Iron maiden (1986)

Gde? Naslov, lajtmotiv i kraj strofe. Malo li je?
Muzička lista nije ono pravo bez mojih voljenih „Mejdena“, pa iako se Brus Dikinson ovde nije „pretrgao“ od francuštine, sasvim dobro je poslužila da označi fenomen „već viđenog“ kojim se pesma bavi. Na taj način, idealno se uklopila uz (nenamerni, kako je kasnije priznao basista Stiv Heris) koncept njihovog, subjektivno rečeno, drugog po redu najboljeg albuma u karijeri „Somewhere in time“. Zamisao koja objedinjuje većinu prisutnih numera na njihovoj šestoj ploči je putovanje kroz vreme („Wasted years“, „Caught somewhere in time“, „Stranger in the strange land“, „Alexander the Great“, „Heaven can wait“...), posebno dočarano upotrebom zvuka sintisajzera i omotom koji sadrži manje-više skrivene signale na prethodne singlove i motive iz ikonografije benda. Remek-delo koje svaki ljubitelj hevi metala mora preslušati.
4. N'oublie jamais - Joe Cocker (1997)

Gde? Početak refrena.
Gospodstveno, dostojanstveno, a šmekerski, izneo je Džo Koker i ovu odlilčnu stvar, na ploči „Across from midnight“. Još važniji je njen smisao, sadržan u formuli a need to disobay: potreba za buntom ne poznaje granice i duh ne sme da se smiri, bez obzira na godine i generaciju kojoj pripadamo. To nikad ne zaboravljam, a ako slučajno dođem u opasnost, već me naslov opominje.
3. Eyes without a face - Billy Idol (1983)

Gde? Početak refrena, hipnotično i nezaboravno.
Bilijev drugi album, „Rebel yell“, pored naslovne ostavio je bar dve izuzetne, nezaboravne numere:“Flesh for fantasy“ i „Eyes without a face“. Naslov potonje je aluzija na istoimeni, francuski horor film Les yeux sans visage iz 1960, u režiji Žorža Franžua. U sličnom stilu je sama pesma, laganog tempa, ali sa nečim izrazito mračnim i proganjajućim. Francuski deo izvodi Peri Lister, Bilijeva supruga i saputnica u najuspešnijem delu karijere, koja je, inače, kao plesačica sarađivala sa gore spomenutim bendom „Visage“ (u prevodu lice) i to baš na nastupima uz „Fade to grey“. Prateći spot režirao je Dejv Malet. Doneo im je nominacije za dve MTV nagrade, ali zbog nezgode koja je Bilija zadesila na snimanju (sa korišćenim dimom i pirotehnikom), zamalo da ostane  lice bez očiju.

2. Call me  - Blondie (1980)

Gde? U međurefrenu, kada Debi spominje „jezike ljubavi“, tu su italijanski i francuski (apelle-moi, mon cherie).
Ovu pesmu svi znate! Snimljena za potrebe filma “Američki žigolo”, postala je jedan od najpoznatijih novotalasnih hitova, reprezentativna za tek otvorenu eru osamdesetih, šest sedmica zaredom “boraveći” na Bilbordovoj listi singlova. Do danas najveći hit grupe “Blondi”, sa bezbroj obrada, zamalo da im izmakne, jer je prvi izbor italijanskih producenata bila Stivi Niks. Pošto je ona zbog izvesnih zakonskih nesuglasica morala odustati od pesme, okrenuli su se Debi Hari koja je, tako barem tvrdi, za svega par sati sastavila tekst i melodiju, inspirisana odgledanim filmom. A on govori o muškoj prostitutki, Džulijanu Keju, koga igra Ričard Gir i tu stižemo do zanimljivosti. 

Naime, reditelj Pol Šreder, veliki zaljubljenik u evropsku kulturu, svog filmskog junaka nazvao je po Žilijenu Sorelu („Crveno i crno“; Julien je francuska verzija imena Julian) i Kafkinom Jozefu K (Kay). Veza sa Stendalom se tu ne završava, jer scenario za moto uzima odlomak iz njegovog romana, a koji se tiče Žilijenove ravnodušnosti prema seksualnom činu, usled pritiska prateće ideje o dužnosti i straha o bivanju smešnim ukoliko „omane“. Iskrena da budem, nikada mi nije palo na pamet da bi se Sorel mogao tumačiti kao žigolo – takvo određenje pre odgovara junaku romana “Bel Ami”, ali, s druge strane, poznato je da se američka percepcija klasika zbilja razlikuje od naše, „kontinentalne“. Kako god bilo, korespondencije su svuda, a ova je rezultovala sa čak dva kultna ostvarenja.
1. C'est la vie - Emerson, Lake & Palmer (1977)

Gde? Strofe i početak refrena. Utešna konstatacija koju barem jednom sedmično svako ponovi, naglas ili u sebi...(i) to je život…
Kit Emerson, Greg Lejk i Karl Palmer raspodelili su zaduženja prilikom snimanja duplog albuma „Works, Volume 1“, tako da se za prve tri strane ploče pobrine svaki pojedinačno, a četvrtu urade zajednički. Lejk je snimio „Ces't la vie“ u saradnji sa Pitom Sinfildom, tekstopiscem i kolegom iz grupe „King Crimson“, a rezultat je božanstven. Govoreći o nastajanju pesme, podsetio se njegovih okolnosti. U to vreme je stanovao u Parizu i često mu se dešavalo da, šetajući, odnekuda čuje zvuk malih mehaničkih orgulja, ali nije znao da objasni kako se tačno zove instrument niti na šta ga konkretno asocira. Jednom prilikom, dok se vraćao u stan, iz obližnjeg kafea je dopirao glas Edit Pjaf, navodeći ga na pomisao kako bi bilo „dobro napisati pesmu sa izvesnim francuskim šmekom“. Nije vladao njihovim jezikom, ali znao je frazu, a to je bilo dovoljno za stvaranje melanholične, kao jesenje pesme opraštanja. Nešto kasnije te godine, francuski pevač Džoni Halidej (odnosno, Alide; nazivan i galskim Elvisom) snimio je obradu "Tant pis...c'est la vie", koja je u njegovoj zemlji odmah postala hit broj jedan, što je autorima originala pričinilo veliko zadovoljstvo. Meni je, ipak, draža prva.