Poznavanje
što većeg broja stranih jezika (i, podrazumeva se, najpre svog) uvek je
poželjna vrlina. U brzom vremenu polovičnih, „okrnjenih“ informacija koje se
obijaju o našu moždanu koru, pri čemu poneku trajno usvojimo, nameće se slično
fragmentarno „poliglotstvo“. To znači, ironijski gledano, da kad već ne
govorimo ceo, uvek možemo naučiti
odabrane delove određenog jezika i zatim se njime hvaliti (nešto poput
citiranja latinskih izreka!). A sada ozbiljno - postoje jezici
koji zvuče melodičnije, egzotičnije, prefinjenije ili elegantnije od drugih, pa je naprosto teško odoleti da se u
svakodnevni razgovorni repertoar ne udene koja fraza „po stranski“. Efekat je
pretežno tragikomičan, ali, izvede li se sa stilom, može biti i te kako dobar.
Primer za to je upotreba drugog jezika u
muzici. Niotkuda ubačeni, stih ili čitava strofa na, kod nas engleskom, a u
angloameričkim društvima uglavnom španskom ili francuskom jeziku, izazvaće
podsmeh ili čuđenje. Uklopljeni uz štimung i(li) poentu pesme, mogu pojačati
dobar utisak.
Francuski
pripada grupi romanskih jezika, uz španski, portugalski, italijanski i
rumunski. Obilujući samoglasnicima, znatno je pevljiviji od, recimo, našeg (iz bratstva grubih slovenskih, zbog
čega stranci obično „polome jezik“ na reči poput „krv“ ili „trg“), pa svojom
melodioznošću čini savršen prateći deo svake kompozicije. Za toliku popularnost
i privlačnost francuskih fraza i gde im, možda, nije mesto, trebalo bi
zahvaliti rasprostranjenosti i istorijskom uticaju njihove kulture. Francuski
je, osim u svojoj zemlji, službeni jezik i u Belgiji, Švajcarskoj, delu Kanade
(Kvebek), a tokom XVIII i XIX veka se, zahvaljujući kolonijama, proširio na
druge kontinente. Od „zlatnog“ XVII do sredine XIX veka, bio je prvi
međunarodni jezik, govor diplomatije, sve ono što danas predstavlja engleski (u
kome, inače, gotovo trećina reči zapravo vodi poreklo iz francuskog). U jednom
periodu se više govorio u Nemačkoj i Holandiji nego u samoj postojbini, a visoko
društvo u Rusiji se, između doba vladavine Petra Velikog i Napoleonovih ratova,
uglavnom služilo francuskim (setite se „Rata i mira“!) kao prestižnim. Pojava
je urnebesna koliko stara i neuništiva. Dok se danas „urbani“ svet razbacuje
anglicizmima i rečenice završava na engleskom, još je opančareva udovica Fema u
želji da postane nobles menjala
izgled, ponašanje i - govor, a ne smemo zaboraviti ni
legendarnog Del Boja („Mućke“) i njegovo vešto
služenje francuskim i nemačkim. Meni lično omiljena je Troterova upotreba
izraza „au contraire“, „mais oui“, „mange tout“ i kako se od ljudi oprašta sa:
„bonjour“!
No,
šalu na stranu, u nastavku sledi izbor pesama koje sadrže delove na francuskom,
a ne zvuče komično i neprikladno. Većinu sigurno znate, ali možda niste
primetili jezičke prelaze u njima.
10. Voulez-vous – ABBA (1979)
Gde? Početak
i kraj refrena.
Sa
istoimenog, šestog studijskog albuma benda, prepoznatljiva disko numera nalazi
se na B strani singla „Angeleyes“ i jedina je koju su snimili izvan matične
Švedske (na Bahamima). Mada svojevremeno nije postigla naročit uspeh na
top-listama, posebno u poređenju sa ostatkom njihove diskografije, danas je
veoma poznata i mnogo puta obrađivana.
Gde? Prelaz
između refrena, takozvani „most“ (bridge), kao ponovljena sekvenca na
engleskom koja se provlači kroz celu pesmu.
Nikada
nisam bila fan Lejdi Gage, mada sa godinama sve više uviđam koliko je
talentovana i svestrana. Njena pojava i preterana „ekscentričnost“ su mi oduvek
odbojni, jer u njima ne nalazim ništa autentično, a nasuprot tome prepoznajem
previše recikliranih uticaja nekih pravih legendi. Ipak, ne može se osporiti da
je Stefani Anđelina Džermanota (kako glasi pravo ime pop zvezde) sve to uvek
znala da dobro upakuje i iskombinuje, tako da su njena prva dva albuma, čijeg
se pojavljivanja odlično sećam, imala nekoliko veoma zaraznih singlova („Just
dance“, „Poker face“, „Alejandro“). Među njima je i ovaj, koji uvek volim da
pustim i odslušam do kraja.
8. Fade to grey – Visage (1980)
Gde? Od
uvodnog odjeka refrena, devenir gris,
obe strofe su po principu odraza u ogledalu zastupljene na oba jezika.
O
najpoznatijem singlu novoromantičarskog sastava, propraćenom još
upečatljivijim, kultnim videom, imam u planu zasebnu priču tako da se ovom
prilikom neću duže zadržavati na njemu. Sa debitantskog je albuma, neverovatan,
mističan, iznenađujuće moderno zvuči i posle toliko godina (bukvalno lektira za
veliki deo moderne elektronske muzike). Otpevanim delovima na engleskom
odgovaraju, kao eho, izgovoreni francuski, a glas pripada Brižit Aren,
studentkinji iz Luksemburga i tadašnjoj devojci bubnjara Rastija Igana.
Gde? Deo
refrena (qu'est-ce, que c'est?) i
„međustihovi“.
Tokom
emitovanja „Igre prestola“, ova numera se često svrstavala u „himne“ Remzija
Boltona (iako ja i dalje prednost dajem W.A.S.P.-ovom „Tormentor“-u). Logično,
s obzirom na to da govori o serijskom ubici. Za potpunu nevericu je podatak da
je pesma prvobitno napisana kao - balada.
Francuski stihovi su ovde toliko „srasli“ uz tekst, da se jedva primeti
razlika.
6. Lady Marmalade - Patti LaBelle (1974)
Gde? “Onaj”
početak refrena (Voulez-vous coucher avec
moi, ce soir?), koji mnoge nedovoljno upoznate sa francuskim može dovesti u
nepriliku!
Mojoj
generaciji je svakako poznatija obrada snimljena za film „Mulen Ruž“ 2001.
godine, ali pošto od svih uključenih u taj projekat volim samo Kristinu Agileru
(a tu su još Maja, Pink, Lil' Kim i Misi Eliot), opredelila sam se za stariju
verziju. Autori pesme su Bob Crewe i Kenny Nolan, a inspirisana je Bobovim
iskustvom iz bordela u Nju Orleansu. „Lady Maramalade“ je pseudonim jedne od
tamošnjih prijateljica noći, a Džo
(koji se spominje u tekstu) je njena mušterija. Zanimljivo je svedočanstvo
pevačice Peti LaBel, koja, budući da ne govori francuski, dugo nije imala pojma
o čemu govore stihovi.
5. Deja vu -
Iron
maiden (1986)
3. Eyes without a face - Billy Idol (1983)
1. C'est la vie - Emerson, Lake & Palmer (1977)
Gde? Naslov,
lajtmotiv i kraj strofe. Malo li je?
Muzička
lista nije ono pravo bez mojih voljenih „Mejdena“, pa iako se Brus Dikinson
ovde nije „pretrgao“ od francuštine,
sasvim dobro je poslužila da označi fenomen „već viđenog“ kojim se pesma bavi.
Na taj način, idealno se uklopila uz (nenamerni, kako je kasnije priznao
basista Stiv Heris) koncept njihovog, subjektivno rečeno, drugog po redu
najboljeg albuma u karijeri „Somewhere in time“. Zamisao koja objedinjuje
većinu prisutnih numera na njihovoj šestoj ploči je putovanje kroz vreme
(„Wasted years“, „Caught somewhere in time“, „Stranger in the strange land“,
„Alexander the Great“, „Heaven can wait“...), posebno dočarano upotrebom zvuka
sintisajzera i omotom koji sadrži manje-više skrivene signale na prethodne
singlove i motive iz ikonografije benda. Remek-delo koje svaki ljubitelj hevi
metala mora preslušati.
4. N'oublie jamais - Joe Cocker (1997)
Gde? Početak
refrena.
Gospodstveno,
dostojanstveno, a šmekerski, izneo je Džo Koker i ovu odlilčnu stvar, na ploči
„Across from midnight“. Još važniji je njen smisao, sadržan u formuli a need to disobay: potreba za buntom ne
poznaje granice i duh ne sme da se smiri, bez obzira na godine i generaciju
kojoj pripadamo. To nikad ne zaboravljam, a ako slučajno dođem u opasnost, već
me naslov opominje.
Gde? Početak
refrena, hipnotično i nezaboravno.
Bilijev
drugi album, „Rebel yell“, pored naslovne ostavio je bar dve izuzetne, nezaboravne
numere:“Flesh for fantasy“ i „Eyes without a face“. Naslov potonje je aluzija
na istoimeni, francuski horor film Les
yeux sans visage iz 1960, u režiji Žorža Franžua. U sličnom stilu je sama
pesma, laganog tempa, ali sa nečim izrazito mračnim i proganjajućim. Francuski
deo izvodi Peri Lister, Bilijeva
supruga i saputnica u najuspešnijem delu karijere, koja je, inače, kao
plesačica sarađivala sa gore spomenutim bendom „Visage“ (u prevodu lice) i to baš na nastupima uz „Fade to
grey“. Prateći spot režirao je Dejv Malet. Doneo im je nominacije za dve MTV
nagrade, ali zbog nezgode koja je Bilija zadesila na snimanju (sa korišćenim
dimom i pirotehnikom), zamalo da ostane lice bez očiju.
2. Call me -
Blondie (1980)
Gde? U
međurefrenu, kada Debi spominje „jezike ljubavi“, tu su italijanski i francuski
(apelle-moi, mon cherie).
Ovu
pesmu svi znate! Snimljena za potrebe filma “Američki žigolo”, postala je jedan
od najpoznatijih novotalasnih hitova, reprezentativna za tek otvorenu eru
osamdesetih, šest sedmica zaredom “boraveći” na Bilbordovoj listi singlova. Do danas najveći hit grupe “Blondi”, sa
bezbroj obrada, zamalo da im izmakne, jer je prvi izbor italijanskih
producenata bila Stivi Niks. Pošto je ona zbog izvesnih zakonskih nesuglasica
morala odustati od pesme, okrenuli su se Debi
Hari koja je, tako barem tvrdi, za svega par sati sastavila tekst i
melodiju, inspirisana odgledanim filmom. A on govori o muškoj prostitutki,
Džulijanu Keju, koga igra Ričard Gir
i tu stižemo do zanimljivosti.
Naime,
reditelj Pol Šreder, veliki
zaljubljenik u evropsku kulturu, svog filmskog junaka nazvao je po Žilijenu
Sorelu („Crveno i crno“; Julien je
francuska verzija imena Julian) i
Kafkinom Jozefu K (Kay). Veza sa
Stendalom se tu ne završava, jer scenario za moto uzima odlomak iz njegovog
romana, a koji se tiče Žilijenove ravnodušnosti prema seksualnom činu, usled
pritiska prateće ideje o dužnosti i straha o bivanju smešnim ukoliko „omane“.
Iskrena da budem, nikada mi nije palo na pamet da bi se Sorel mogao tumačiti
kao žigolo – takvo određenje pre odgovara junaku romana “Bel Ami”, ali, s druge
strane, poznato je da se američka percepcija klasika zbilja razlikuje od naše,
„kontinentalne“. Kako god bilo, korespondencije su svuda, a ova je rezultovala
sa čak dva kultna ostvarenja.
Gde? Strofe
i početak refrena. Utešna konstatacija koju barem jednom sedmično svako ponovi,
naglas ili u sebi...(i) to je život…
Kit
Emerson, Greg Lejk i Karl Palmer
raspodelili su zaduženja prilikom snimanja duplog albuma „Works, Volume 1“,
tako da se za prve tri strane ploče pobrine svaki pojedinačno, a četvrtu urade
zajednički. Lejk je snimio „Ces't la vie“ u saradnji sa Pitom Sinfildom, tekstopiscem i kolegom iz grupe „King Crimson“, a
rezultat je božanstven. Govoreći o nastajanju pesme, podsetio se njegovih
okolnosti. U to vreme je stanovao u Parizu i često mu se dešavalo da, šetajući,
odnekuda čuje zvuk malih mehaničkih orgulja, ali nije znao da objasni kako se
tačno zove instrument niti na šta ga konkretno asocira. Jednom prilikom, dok se
vraćao u stan, iz obližnjeg kafea je dopirao glas Edit Pjaf, navodeći ga na
pomisao kako bi bilo „dobro napisati pesmu sa izvesnim francuskim šmekom“. Nije
vladao njihovim jezikom, ali znao je frazu, a to je bilo dovoljno za stvaranje
melanholične, kao jesenje pesme opraštanja. Nešto kasnije te godine, francuski
pevač Džoni Halidej (odnosno, Alide; nazivan i galskim
Elvisom) snimio je obradu "Tant pis...c'est la vie", koja je u njegovoj zemlji odmah
postala hit broj jedan, što je autorima originala pričinilo veliko
zadovoljstvo. Meni je, ipak, draža prva.