субота, 27. јул 2019.

Subota sa knjigom:“Karantin“

piše: Isidora Đolović

Ponekad je potrebno, doslovno, otići na kraj sveta ne bi li pronašli sebe. Ko može reći nije li sve  što smatramo korenom zapravo samo varka, dok, naprotiv, ono nedefinisano, impulsivno, nesvesno u nama krije ključ povratka pravom zavičaju? Potraga za sobom kod pojedinih se neizbežno odvija kroz druge, budući da jedino poniranjem u „tuđe“ priče, gledanjem očima prethodnika, pronalaze sopstveno stanovište, glas i dom. Time se, u svom romanu „Karantin“ (Čarobna knjiga, 2014; orig. „La Quarantine“, 1995), na veoma upečatljiv način bavi Žan-Mari Gistav Le Klezio, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2008. godine i jedan od najistaknutijih savremenih francuskih pisaca.

Interesantna pozicija pripovedanja, uz sugestivne opise, najupečatljivija je i najveća vrednost knjige podeljene na četiri celine. Prva od njih, naslovljena „Putovanje bez kraja“, postavlja okvir za sve neočekivano što će pogoditi njene junake unutar generacijskog kruga lutanja. Početkom 1872, pripovedačev deda Žak ostao je bez majke i prvi put video Artura Remboa. Dogodilo se to nedugo po jednom od mnogih prelazaka njegove porodice (prezimena neobično sličnog pesnikovom: Aršambo) sa rodnog Mauricijusa u Pariz. Žakovi roditelji, Antoan i „Evroazijka“ Amalija, proterani su sa ostrva zbog sukoba nepoznate vrste sa stricem (svojevrsnim autokratom koga zovu Poglavar) i njegovim režimom. Prestonica ih nije najtoplije prihvatila, pa će žena veoma brzo zapatiti prehladu i umreti, dok Antoanu ostaje da poživi koju godinu duže kao izopštenik. Porodičnu čast obnoviće stariji sin, budući lekar školovan u Engleskoj, neprekidno održavajući u svojoj i svesti mlađeg brata legendu o napuštenom zavičaju. 

Sa savremene tačke gledišta, vraćajući se čitav vek unazad, ukazuju se dva nivoa pripovedačevog poistovećivanja: prvi se odnosi na Remboa, a drugi na Nestalog, onog što se pobunio protiv Moralnog poretka i Sinarhije, a onda otišao s voljenom ženom i nikad se nije vratio. To nije, kao što bi iz uvoda mogli naslutiti, njegov pradeda, već čovek po kome je naš vodič kroz priču dobio ime.

Katkad mi se čini da sam to lično doživeo. Ili da sam drugi Leon, onaj što je zauvek nestao, i da mi je Žak sve ispričao kad sam bio dete. Sve o zagrejanoj, zadimljenoj krčmi, oštrom vonju duvana i ljutom mirisu apsinta. Jednom devetogodišnjaku to mora da je izgledalo kao ulazak na vrata pakla.

U drugoj i podjednako konciznoj celini, „Trovač“, naći ćemo se uz spomenutog Žaka, njegovu suprugu Suzanu i osam godina mlađeg brata Leona, dok 1891. kreću na plovidbu ka zavičaju. Ostrvska plantaža šećerne trske uz imanje nazvano „Ana“ za njih predstavlja rajski prostor od koga se nadaju uslovima za realizaciju humanističkih planova (Suzana namerava da, poput Florens Najtingejl, osnuje bolnicu u kojoj bi sa suprugom pomagala meštanima) i integrisanje svojih obeskorenjenih ličnosti. U luci Aden, dok po nesnosnoj žegi tumaraju gradom, pažnju braće privlači neobični bolesnik, zauvek im postajući deo sećanja. 
kuća u kojoj je Rembo boravio u Adenu, između 1880. i 1891.
Da li je njegovo ime izgovoreno? Da li ga je Žak uopšte čuo? A ako ga je čuo, da li je u tom beskrvnom, slomljenom telu ukrućenom od bola mogao prepoznati onoga ko je jedne večeri ušao u krčmu u starom Parizu, skoro dvadeset godina ranije, onog mahnitog tinejdžera koji je pesnicama pretio svetu i čiji je mutan pogled susreo pogled jednog devetogodišnjeg dečačića? Onog čudnog momka koga je pesnik Verlen odvukao napolje, u noć, i ko je otišao sipajući kletve, a deda-stric Vilijam za njega je samo rekao:“Niko...Probisvet“.

Sada zamišljam Žaka kako stoji u prostoriji usijanoj od sunca, goloj sobi u kojoj leži onaj isti momak, sada čovek, lica ušiljenog od bola. Možda je u nekom trenutku Žak prepoznao nešto, čeličnoplav sjaj u pogledu, ili nabiranje usana, ispod brkova, onu tanku donju usnu kao ugrizenu od besa, ili šake, široke čvornovate, seljačke šake, istrošene, s mrljama od sunca, šake koje su pretile konobaru koji je momka hteo da izbaci iz kafane, i odgurnule ga.

Da li je zaista njihov doživljaj pojave nekadašnjeg poete, čije stihove Leon i (njegovim posredovanjem) Suzana znaju napamet, izgledao baš tako, ne možemo znati. Pripovedač zamišlja, želi, veruje da je njegov predak bio hipnotisan tom samrtničkom pojavom, naslućujući neku vrstu odjeka sopstvene budućnosti. Na nju neće čekati predugo. Treća, ključna celina romana, nazvana je „Karantin“ i osmišljena u najvećem delu kao Leonov (ali, zapitaćete se ubrzo, KOG Leona?) dnevnik sa Ravnog ostrva. Na ovoj prolaznoj tački, tokom nešto duže od mesec dana prinudnog boravka usled evakuacije putnika zbog zaraze, sabrao se čitav jedan život, dogodilo otkrovenje. Vreme počinje da usporava, pa, slično kao u “Čarobnom bregu”, naš subjektivni osećaj njegovog proticanja biva  potpuno onesposobljen.
Mauricijus je bio francuska kolonija do 1810.godine,  kada prelazi u ruke Britanaca
Delove veštački podeljenog, istovremeno rajskog utočišta i zemaljskog pakla, čine Karantin, ostrvce Gabrijel i zaliv Palisade: prvi je prostor namenjen putnicima zaustavljenim nadomak cilja – Mauricijusa, drugi je izmešteni deo za teže obolele i, naposletku, treći obuhvata naselje za doseljenike, radnu snagu iz Indije. Oni se, naravno, međusobno ne smeju mešati, iako svima sudbinu kroje mauricijske vlasti. Botaničareve zabeleške presecaju Leonovu pripovest, kao suvoparni pokazatelj različitog pogleda na okolnosti, suprotnost pristupa koji braća, (ubrzo bolesna) Suzana i njihovi saputnici imaju prema novonastaloj situaciji. I dok se oni nervozno, nestrpljivo, uplašeno trude da što pre napuste Karantin, Leon oseća kako ga obuzima odavno, iz daleka opsedajući, zvuk mora, budeći najdublji, autentičan osećaj zemlje i postojanja. 

Noć je pala na Karantin. Posle kišnih i vetrovitih dana, nebo je golo, blistavo. Ne mogu da spavam. Sve je previše svetlo, a od onog titranja u temelju ostrva, onog talasa što prolazi kroz bazalt i stiže do mene, nesiguran sam na nogama. Kao da čitavo ovo ostrvo predstavlja sećanje, koje je izronilo usred okeana, noseći u sebi zakopanu iskru rođenja.

Kad smo bili zajedno u Francuskoj, na Monparnasu, Žak je bez prestanka pričao o našem ostrvu. O moru u kojem se vidi sva plava boja sveta, katkad tamnom i goropadnom, a katkad prozirnom, prohladnom i veoma blagom, nalik nekoj kružnoj reci, što teče lagunom odnoseći cveće od pene. O nebu takođe, o zvezdama koje se vide noću. A pošto sam ga toliko slušao, naposletku sam poverovao da sam sve to video, sačuvao u pamćenju, da sam, napuštajući Mauricijus, poneo to sa sobom kao neko blago.

Svakoga dana, vešto se krećući ivicom lagune, devojka koju će zagonetni naratorski glas nazvati Surjavati („moć sunca“), harpunom lovi školjke. Leon je najpre samo posmatra iz prikrajka, potom uspostavivši kontakt i rušeći zabranu prekoračenja granice grebena, koju su donele samoprozvane ostrvske starešine. Od prvog viđenja, Surja je za Leona najlepši prizor, dostojanstvena poput boginje, otelotvorena priroda. Dok teku njihovi razgovori i zbližavanje, okolinu potresaju sve jači i suroviji sukobi, vodeći do razdora unutar samih zajednica. Dramatična dešavanja omogućiće da se, nakon svega, bez preterivanja primeti:

Toliko se toga desilo, toliko se toga rastavilo i drugačije sastavilo, naša osećanja, naše ideje, čak i naš način gledanja, govora, hodanja i spavanja. Neki su umrli, neki izgubili razum. Nikad više nećemo biti isti.
prestonica Port Luj, početkom prošlog veka
Završna celina, „Ana“, odigrava se krajem prošlog veka, dok unuk Žaka i Suzane obilazi ruševine plantaže. Prateći trag imenjaka iz davnih vremena, razgovara sa poslednjim preživelim članom familije (Poglavičinom unukom Anom), zaokruživši sve obilaskom Remboovog konačnog boravišta u Marseju. 

Leta osamdesete, u nedelji koja je prethodila mom polasku na Mauricijus, potražio sam krčmu u kojoj je moj deda video probisveta.

Baš kao što je druga polovina Remboove biografije, otprilike od napuštanja pesničkog poziva i  rodne Francuske, do danas pod velom zagonetke, Leon stariji je neko čije se ime u porodici retko izgovara. Njegov je lik obavijen misterijom i vrstom zabrane, poznat sa jedne jedine, kasnije takođe zagonetno iščezle, crno-bele fotografije. Ali, on je svejedno prisutan - Žak i Suzana sinu daju ime Noel, koje predstavlja “skrivalicu” (potrebno je samo pročitati ga u obrnutom smeru).

Upoznajući tetku Anu, ženu koja je nadživela ta vremena, i sve je u njenom pogledu, glasu, veoma uspravnom držanju, starom potavnelom licu, sasvim visoko postavljenom na mršavom vratu kornjače, Leon pomišlja kako je potragu možda zapravo preduzeo, ne zbog pretka, nego nje kao živog sećanja: Hteo sam da pronađem trag nestalih, Leona i žene koju sam nazvao Surjavati, hteo sam svojim očima da vidim ono što su oni poznavali, Medinu, „Anu“, Maebur, Vil Noar, kao i Ravno ostrvo, ostrvce Gabrijel. (podvukla I.Đ: na mestima poput ovog uočavamo koliko je varljivo, a vešto, pretapanje perspektiva)
Portret umetnika u mladosti (Anastasija, hvala na predlogu!) ili "kako i pisci mogu izgledati kao filmske zvezde": Le Klezio
Od početka drugačiji od okruženja, dete prirode, junak je određen fizičkim nasleđem majke tuđinke (crn “kao Ciganin”, “divljak”) i bratovim pričama o vraćanju oduzetog, samim tim razumljivo očaran odmetničkim pesništvom. Proteran iz Raja koji nikada nije ni upoznao, u svom duhu razvija moguće svetove pripadnosti. U ličnosti Remboa ga opčinjava upravo takav, svojevoljni, očajnički – a tvrdoglavi impuls otpadništva. Suzanu i Žaka posmatra ponekad kao svoje roditelje, drugi put kao decu. Snaha i Surja su dva, podjednako mu draga, simbola svetova: evropske i azijske, prosvećene zapadne i mistične istočnjačke tradicije, dve sile. Činjenica da podjednako voli obe čini neminovni rascep težim, a otkidanje bolnijim.

Sporedne ličnosti su oslikane sa ništa manje boja i dinamike međuljudskih odnosa. Izdvajaju se francuski oportunista Juljus Veran, botaničareva žena Sara, mlada prostitutka Rasama (sa tragičnim odjekom pitanja zašto mi je bog dao ovakvo lice i telo, osudivši me na život u ovoj močvari?) i Surjina majka Ananta. Njena prošlost čini važan deo pripovesti, budući da je rođenjem Britanka, siroče koje nakon pokolja izvršenog od strane belih sunarodnika usvaja i odgaja hrabra Indijka, Giribala. Pripovedač sakriven iza tačke gledišta svog dede-strica jeste mlađi Leon, doktor pustolov i čovek u potrazi, koji domaštavanjem rekonstruiše put osoba koje nikada nije video, niti saznao išta bliže o njima. Ali, nestali Leon i sam pripoveda: Ananti i Surji, o Londonu i Parizu. Predstavlja ih, ne onakvima kakvi jesu, već kao imaginarne prestonice, domovine iz mašte, gde mesta poput „Elephant and Castle“ poprimaju oblike iz dečje bajke. Ananta se ne seća svog pravog imena, tako da prilagođavanje „svedočanstva“ njenim željama i snovima ima utešni efekat za umiruću ženu.
Autor je inače  (na slici prilikom dodele Nobelove nagrade) i sam poreklom sa Mauricijusa
I Surja je jedan od nekoliko pripovedača u romanu: legende i hindu-mitove prikazuje čas rečima, čas rukama kroz karakterističan ples. Leon uviđa koliko mu je njen svet blizak, kao i koliko se sa svakim danom koji prođe otuđuje od brata, snahe, podela na ostrvu koje odlaze tako daleko da je ubrzo uveden policijski čas, dolazi do oružanih sukoba kao odgovora na obustavu namirnica i predugo odugovlačenje sa slanjem spasonosnog broda. Njegovo spajanje sa Surjom je kao stapanje sa prirodom: na njenim usnama i koži oseća, upija zemlju, so, pepeo; osluškuje pulsiranje tla, posmatra dim sa pogrebnih lomača i let plamenih ptica feton dugih crvenih repova, razaznaje melodiju čudnog, stranog, a ipak tako bliskog jezika. Za njegove, Mauricijus je obećanje humanijeg sveta, san od koga se Leon postepeno odvaja zarad novog, samo svog.

Sve je izmišljotina, privid, kao život koji drugačije teče kad iz noći u noć nastavljamo da sanjamo neki san. Otac mi je umro, umrli su deda Žak i baka Suzana. Od njih sam sačuvao samo reči, imena, čudna, nestvarna. Glas o jednoj legendi koja počinje na Ravnom ostrvu i Gabrijelu, gde se sve zauvek podelilo.

Oduvek sam znao da u sebi nosim taj prelom. Dat mi je na rođenju, kao beleg, kao ukus osvete. Kad je moj otac napustio kuću na “Ani”, one godine kad je navršio dvanaest, davnašnji rascep ušao je u njega, nastavio se, produžavajući se iz godine u godinu, sve do mene. Onda sam ja postao Leon, onaj što nestaje, što okreće leđa svetu, u nadi da će se jednoga dana vratiti i nasladiti propašću onih koji su ga prognali. Kao Leon u ledenom internatu u Rijel Malmezonu, i ja sanjam o bleštavom moru, zvucima mora na crnim stenama „Ane“. Vratiću se, i to ne da bih došao do bogatstva fabrikanta šećera, ili do zemlje. Ne, nego da bih spojio ono što je razdvojeno, dva brata, Žaka i Leona, i, kad budu iznova u meni, dva neodvojiva pretka, Indijca i Bretonca, sedeoca i nomada, svoje srodnike što žive u mojoj krvi, i svu snagu i ljubav za koju su bili kadri.

Dva nenaglašena, ali prilično jasna lajtmotiva ove knjige su Bodlerov „Poziv na putovanje“ i Remboov „Pijani brod“. U Leonovom životu, a tu će opčinjenost prihvatiti i Suzana, poezija zauzima izuzetno važno mesto, sve do trenutka kada mu sopstveni život postaje praiskonska pesma, a on u sebi pronađen, mada za svet zauvek enigmatični Nestali.

(Suzana) „Tvoj Rembo je zloća, ali napisao je lepe stihove. Možda treba biti zao da bi se pisali lepi stihovi. (Leon) „Ili je možda obrnuto, postao je zao zato što je napisao lepe stvari.“

Ali, o tome - sledeće subote.