субота, 13. јул 2019.

Subota sa knjigom: „Pariz“

piše: Isidora Đolović

Sigurna sam da je izvestan broj redovnih čitalaca ovog bloga pretprošlog vikenda sa olakšanjem pomislio: „Dobro je, nema više Igre prestola, ni dosadnih tekstova o seriji koju ne pratimo. Konačno će se okrenuti nečemu zanimljivijem!“ Nažalost, svima koji ne vole temate ili ih ne zanimaju iste stvari kao autora ovih redova, „agonija“ će biti produžena još neko vreme. Ipak, nadam se da je više onih koji se, baš kao i ja, raduju što je na redu ovogodišnji mesec Francuske. Pre svega, moram da izrazim blagu nevericu pred činjenicom da je već protekla čitava godina! Sam koncept se razvio potpuno neplanirano, iz dva teksta osmišljena za julski vikend: u pitanju su recenzija serije „Versaj“ i priča o ekranizaciji romana „Krajica Margo“. Izuzetno dobre reakcije, ali i moje veliko uživanje u pisanju na date teme, doveli su do odluke da čitav mesec posvetim slavljenju zadivljujuće kulture divne evropske zemlje. U isto vreme sam na papir beležila ideje za sledeću godinu i - eto nas opet. Od danas, pa do druge subote u avgustu, nalazićemo se na „terenu“ frankofonije i frankofilije, a čast da otvori niz dobija Edvard Radefurd. Za britanskog pisca istorijskih romana odavno je obezbeđeno važno mesto u srcima ljubitelja knjige, pa i sa naših prostora, zahvaljujući obimnim delima „London“, „Njujork“, „Ruska“, nedavno prevedenom debiju „Sarum“ i, naravno, romanu Pariz“ (Laguna, 2017; orig. „Paris: A Novel“, 2013), kroz koje, prateći viševekovno razvijanje velikih evropskih gradova, oslikava presudne događaje iz iskustva pripadnika najrazličitijih društvenih staleža.

Pariz. Grad snova. Grad raskoši. Grad svetaca i naučnika. Grad veselja. Leglo poroka. Za dve hiljade godina, Pariz je video sve.

Odmah na početku primećujemo, slučajno ili namerno, dvojstvo: pre svega, izdavač je (pametno) odlučio da knjigu štampa u dva toma. Nakon dve izuzetno korisne mape (od kojih prva prikazuje stari, a druga moderni Pariz) i gore navedenih uvodnih reči, sledi kratka istorija naselja, pa „skok“ u sredinu XIX veka. Taj će postupak šetnje kroz vreme, od dalje do bliže prošlosti i natrag, biti karakterističan za nastavak radnje. Od antičke Lutecije, preko srednjovekovne Franačke države, ostrvo na sredini reke postepeno se širilo i grad rastao uz Senu - večito prefinjen, pa i u najgorim vremenima. Priča počinje 1875. godine, iz te tačke se granajući u prošlost i budućnost kako bi osvetlila i povezala sudbine pripadnika nekoliko porodica sasvim suprotnih statusa, koje se na neverovatne načine ukrštaju, sukobljavaju i(li) pomažu kroz generacije. Glavne porodice su, uglavnom, prikazane kroz kontraste dvojice sinova i njihovih sudbinskih opredeljenja.
Gistav Ajfel sa saradnikom "isprobava" stepenište buduće atrakcije
De Sinjevi su plemići, navodno potomci epskog junaka Rolan(d)a i musketara D'Artanjana, sada monarhisti usred rađanja nove republike. Žil Blanšar je izdanak buržoazije koja se uzdigla za vreme Napoleonovog carstva, ujedno vizionar sa željom da pokrene trgovačku imperiju. Udovica Le Sur i njen maloletni sin Žak pripadaju dugom naraštaju revolucionara, siromašnih protivnika crkve i aristokratije. Vodi ih žeđ za osvetom zbog gubitka oca, streljanog nakon kraha Pariske komune - i to upravo od strane oficira De Sinja. Zanatlijska porodica Gaskon odgaja dvojicu dečaka čiji će putevi ka uspehu biti potpuno različiti, tako da se jedan priključuje izgradnji Ajfelove kule, dok drugi ulazi u svet boemije, hedonizma i razvrata još uvek sirotinjske, ali brzo rastuće četvrti Monmartr. Pored ove četiri, značajnu ulogu u događajima imaju protestanti Renarovi (odnosno, prebegavši u Englesku i prilagodivši prezime, Foksovi), kao i Jevrejin Žakob sa naslednicima.

Shodno početnom pozicioniranju radnje u doba progresa, središte će isprva zauzimati tema urbanizacije, oko koje se raspliću priče iz istorije grada. Od XIII veka, preko Bartolomejske noći, mračnog sjaja dvora Kralja sunca, doba Terora, obuhvaćene su sve najvažnije, prelomne faze u razvijanju, opstanku i uzdizanju Pariza. Tu su večite dileme crkva – vojska, plemstvo – trgovci, prevratnici - kontinuitetu dosledni ljudi, Univerzitet – običan svet. Zanimljivo, živopisno, na trenutke anegdotsko pripovedanje prati mnoge ambicije, osvete, strasti pojedinaca, na širem planu plime i oseke istorije. Bratska ljubav, vršnjačko nasilje, brakovi iz računa i neverstva iz dosade, proganjajuća legenda o Eloizi i Abelaru, templari, pansioni, sahrana Viktora Igoa, u pozadini imaju, kao polaznu i krajnju tačku svega, apsolutno dominirajući grad.

Hronološko vraćanje unazad je odlično izvedeno, sa opravdanim ciljem da se osvetli prošlost porodica i pokaže na koje su sve, često ne odmah vidljive načine, međusobno povezane. Nakon istorijskih epizoda sa obaveznom vrstom pouke o preobražajima ili „večnom vraćanju istog“ u biću, priča se usmerava na pravolinijski tok s kraja XIX veka, odakle nastavlja da teče napred. Pratimo pripreme za Svetsku izložbu 1889, razvoj boemske četvrti, otpor prema promenama (najdrastičnije ilustrovan epizodom sa starom damom koja umire od užasa pri pogledu na toranj, taj "sablažnjujući, gvozdeni falus uperen u nebo"). Piča o precima antikvara Žakoba osvetljava progon Jevreja s početka XIV veka, pitanja zelenaštva, antisemitizma i prisilnog pokrštavanja, pri čemu se izdvaja lik buntovne Naomi. Svaki postupak iz prošlosti motiviše i pronalazi svoj odjek u kasnijim vremenima, a galerija učesnika u priči obuhvata adekvatne primere za svaku pojavu i tip karaktera. Tako bi se zanimljivi epizodista, advokat Nej, mogao dobro uklopiti u grupu Floberovih mediokriteta.
bazilika Sacre-Coeur na brdu Monmartr, čija je gradnja započela 1875, da bi je završili nakon Prvog svetskog rata
Naravno, bez čitavog niza istorijskih ličnosti i događaja ništa ne bi bilo dovoljno ubedljivo, pa ćemo susretati veoma delatne i važne epizodiste, kao što su Fransoa Vijon, kardinal Rišelje, kralj Anri IV, Gistav Ajfel, Mark Šagal, bračni par Hemingvej, Klod Mone i Koko Šanel. Nalazićemo se u srcu zbivanja i reagovanja na pojave art nuvo stila, imućnih kurtizana, senzacionalnog Mulen Ruža, anarhista, afere Drajfus...Kroz dva svetska rata, naposletku stižemo i do 1968. godine, tragom savršeno povezane i istinski zabavne povesti. 

Ređaju se primeri plemenitosti i podlosti, donošenja teških odluka i izvršavanja neverovatnih podviga, bežanja od opasnih ulica grada i stalnog vraćanja pod njegovu drevnu, moćnu, nepokorivu senku. Tema nasleđa zauzima jedno od ključnih mesta, kao i (ne)svesno ponavljanje određenih obrazaca kroz naraštaje (recimo, Rolan de Sinj svojevremeno posećuje ekskluzivnu kurtizanu Belle Helene, a njegov sin Šarli će u vlasnici prestižnog bordela naći majku za svoje dete; Mari Blanšar zbog intervencije strogog brata gubi priliku da se uda za čoveka u koga je zaljubljena, a koji je Amerikanac i protestant, zbog čega mnogo kasnije neće sprečavati sopstvenu kći Kler u sličnoj nameri), ali i potpuno neočekivano preokretanje datosti porekla i „porodične tradicije“ (komunista i plemić u ratu zajedno predvode Pokret otpora, zakleti antisemita krije jevrejsko siroče, komedijaš postaje potkazivač i kolaboracionista, a dobroćudni starac - bratoubica). Koliko glamurozni, ali moralno uglavnom odurni svet dvora i aristokratije, toliko i još detaljnije je predstavljen život na ulici, u siromašnim četvrtima, po kućama skorojevića. Vođeni često jedino golom ambicijom, likovi se bore da opstanu i napreduju, pri čemu se mnogi drže svog zacrtanog usmerenja, ali ima ih i koji ozbiljno krivudaju. Prostitucija, dileri, sitni kriminalci, sa svojim ponudama čekaju iza ugla sve kojima se žuri, a nisu privilegovani dobrim nasleđem i statusom.
u spomen na Parisku komunu
Šta povezuje sve te, izrazito različite protagoniste, bili oni rođeni Parižani ili “prolaznici” (Šmid iz Gestapoa je odličan primer, ali i sam Hemingvej)? Odgovor je: oduševljenje, ljubav prema gradu, svojevrsni ponos što su, barem na kratko, činili makar sićušni deo njegovog večnog mozaika. Bez pompe i preterivanja, proslavljena je francuska duga tradicija, sa svim globalno poznatim osobenostima: prirodne lepote, slobodarski i intelektualno budni duh, estetsko čulo, vina i sirevi, vladari i pobunjenici, retko visoka nacionalna samosvest.
pogrebnu povorku Viktora Igoa formiralo je više od dva miliona ljudi, od Trijumfalne kapije do Panteona, 1885. godine
Najzanimljivije od svega je upravo razaranje mitova, privatnih i kolektivnih, ili još bolje - posmatranje transformacije priča o nekoj ličnosti ili događaju iz njenog života. Zahvaljujući hronološkom „premotavanju“ do konkretnog istorijskog trenutka, postajemo svedoci prave istine, a na taj način se naše mišljenje o pojedinim ličnostima značajno menja. Sami učesnici u radnji su fleksibilni, ljudski (ne)postojani, stalno u razvijanju, što nam, pored izbegnute jednodimenzionalnosti, dokazuje prirodno svojstvo čoveka da se postavlja prema okolnostima i čitavog života, bez obzira na godine, bude podložan kvarenju i korigovanju.

Vredi obratiti pažnju i na: 1. lajtmotiv upaljača iz rata, napravljenog od čaure metka. 2. stalna mesta (geografski toposi kao orijentiri u funkciji simbola), a to su bazilika Svetog srca (Sakre-ker), stara tvrđava vitezova templara i zidić na groblju Per Lašez, uz koji su streljani komunari. 3. odlično razvijene likove madam Luiz iliti „Korin“ i načitane tetke Eloize Bašlar, kao pravih nezavisnih, odvažnih, a međusobno  tako različitih žena. 4. epizodu izleta u Versaj sa angloameričkim gostima, obeleženu borbom za naklonost Blanšarove kćerke Mari, pri čemu dolaze do izražaja suprotnosti ideoloških uverenja potencijalnih prosaca. 5. simpatičnu opasku da sused Blanšarovih, doktor Prust, ima dvojicu sinova, od kojih je stariji običan disident bez zanimanja!
vredni autor, Edvard Raderfurd
Raderfurd poseduje umeće uravnoteženog, a sveobuhvatnog dočaravanja svega što je suštinsko za jedan prostor u nepreglednoj širini nekoliko epoha. Staloženo i sigurno vodeći priču kroz brojne „okuke“ i zamršene tokove, ne zaboravlja niti jedan važan detalj u vezi sa svojim junacima, a pogotovo onim glavnim, Parizom lično. Njegova priča je istorijska fikcija koja savršeno balansira između oba određenja te sintagme, ni na trenutak ne zaboravljajući predznak „istorijska“. To znači da se iz romana, koliko god bio interesantan i uzbudljiv, pa time „lepljiv“ za oči i ruke čitalaca, mnoštvo podataka da naučiti, a veličanstvena duša Grada svetlosti ne samo naslutiti, već i prilično jasno, iako posredno, doživeti.