Sigurna
sam da je izvestan broj redovnih čitalaca ovog bloga pretprošlog vikenda sa
olakšanjem pomislio: „Dobro je, nema više Igre
prestola, ni dosadnih tekstova o seriji koju ne pratimo. Konačno će se okrenuti
nečemu zanimljivijem!“ Nažalost, svima koji ne vole temate ili ih ne zanimaju
iste stvari kao autora ovih redova, „agonija“ će biti produžena još neko vreme.
Ipak, nadam se da je više onih koji se, baš kao i ja, raduju što je na redu
ovogodišnji mesec Francuske. Pre
svega, moram da izrazim blagu nevericu pred činjenicom da je već protekla
čitava godina! Sam koncept se razvio potpuno neplanirano, iz dva teksta
osmišljena za julski vikend: u pitanju su recenzija serije „Versaj“ i priča o
ekranizaciji romana „Krajica Margo“. Izuzetno dobre reakcije, ali i moje veliko
uživanje u pisanju na date teme, doveli su do odluke da čitav mesec posvetim
slavljenju zadivljujuće kulture divne evropske zemlje. U isto vreme sam na
papir beležila ideje za sledeću godinu i - eto nas opet.
Od danas, pa do druge subote u avgustu, nalazićemo se na „terenu“ frankofonije
i frankofilije, a čast da otvori niz dobija Edvard Radefurd. Za britanskog pisca istorijskih romana odavno je
obezbeđeno važno mesto u srcima ljubitelja knjige, pa i sa naših prostora,
zahvaljujući obimnim delima „London“, „Njujork“, „Ruska“, nedavno prevedenom
debiju „Sarum“ i, naravno, romanu „Pariz“
(Laguna, 2017; orig. „Paris: A
Novel“, 2013), kroz koje, prateći viševekovno razvijanje velikih evropskih gradova,
oslikava presudne događaje iz iskustva pripadnika najrazličitijih društvenih
staleža.
Pariz.
Grad snova. Grad raskoši. Grad svetaca i naučnika. Grad veselja. Leglo poroka. Za
dve hiljade godina, Pariz je video sve.
Odmah
na početku primećujemo, slučajno ili namerno, dvojstvo: pre svega, izdavač je (pametno) odlučio da knjigu štampa
u dva toma. Nakon dve izuzetno korisne mape
(od kojih prva prikazuje stari, a druga moderni Pariz) i gore navedenih
uvodnih reči, sledi kratka istorija naselja, pa „skok“ u sredinu XIX veka. Taj
će postupak šetnje kroz vreme, od
dalje do bliže prošlosti i natrag, biti karakterističan za nastavak radnje. Od
antičke Lutecije, preko srednjovekovne Franačke države, ostrvo na sredini reke
postepeno se širilo i grad rastao uz Senu - večito
prefinjen, pa i u najgorim vremenima. Priča počinje 1875. godine, iz te tačke se granajući u prošlost i budućnost kako
bi osvetlila i povezala sudbine pripadnika nekoliko porodica sasvim suprotnih
statusa, koje se na neverovatne načine ukrštaju, sukobljavaju i(li) pomažu kroz
generacije. Glavne porodice su, uglavnom, prikazane kroz kontraste dvojice
sinova i njihovih sudbinskih opredeljenja.
De Sinjevi su
plemići, navodno potomci epskog junaka Rolan(d)a i musketara D'Artanjana,
sada monarhisti usred rađanja nove republike. Žil Blanšar je izdanak buržoazije koja se uzdigla za vreme Napoleonovog
carstva, ujedno vizionar sa željom da pokrene trgovačku imperiju. Udovica Le Sur i njen maloletni sin Žak
pripadaju dugom naraštaju revolucionara, siromašnih protivnika crkve i
aristokratije. Vodi ih žeđ za osvetom zbog gubitka oca, streljanog nakon kraha Pariske
komune -
i to upravo od strane oficira De Sinja. Zanatlijska porodica Gaskon odgaja dvojicu dečaka čiji će putevi ka uspehu biti potpuno
različiti, tako da se jedan priključuje izgradnji Ajfelove kule, dok drugi
ulazi u svet boemije, hedonizma i razvrata još uvek sirotinjske, ali brzo
rastuće četvrti Monmartr. Pored ove četiri, značajnu ulogu u događajima imaju
protestanti Renarovi (odnosno,
prebegavši u Englesku i prilagodivši prezime, Foksovi), kao i Jevrejin Žakob sa naslednicima.
Shodno
početnom pozicioniranju radnje u doba progresa, središte će isprva zauzimati tema urbanizacije, oko koje se raspliću
priče iz istorije grada. Od XIII veka, preko Bartolomejske noći, mračnog sjaja
dvora Kralja sunca, doba Terora, obuhvaćene su sve najvažnije, prelomne faze u
razvijanju, opstanku i uzdizanju Pariza. Tu su večite dileme crkva – vojska,
plemstvo – trgovci, prevratnici - kontinuitetu
dosledni ljudi, Univerzitet – običan svet. Zanimljivo, živopisno, na trenutke anegdotsko pripovedanje prati mnoge
ambicije, osvete, strasti pojedinaca, na širem planu plime i oseke istorije. Bratska ljubav, vršnjačko nasilje, brakovi
iz računa i neverstva iz dosade, proganjajuća legenda o Eloizi i Abelaru,
templari, pansioni, sahrana Viktora Igoa, u pozadini imaju, kao polaznu i
krajnju tačku svega, apsolutno dominirajući grad.
Hronološko vraćanje unazad je
odlično izvedeno, sa opravdanim ciljem da se osvetli prošlost porodica i pokaže
na koje su sve, često ne odmah vidljive načine, međusobno povezane. Nakon
istorijskih epizoda sa obaveznom vrstom pouke o preobražajima ili „večnom
vraćanju istog“ u biću, priča se usmerava na pravolinijski tok s kraja XIX
veka, odakle nastavlja da teče napred. Pratimo pripreme za Svetsku izložbu
1889, razvoj boemske četvrti, otpor prema promenama (najdrastičnije ilustrovan
epizodom sa starom damom koja umire od užasa pri pogledu na toranj, taj "sablažnjujući, gvozdeni falus uperen u nebo"). Piča o
precima antikvara Žakoba osvetljava progon Jevreja s početka XIV veka, pitanja
zelenaštva, antisemitizma i prisilnog pokrštavanja, pri čemu se izdvaja lik
buntovne Naomi. Svaki postupak iz prošlosti motiviše i pronalazi svoj odjek u
kasnijim vremenima, a galerija učesnika u priči obuhvata adekvatne primere za
svaku pojavu i tip karaktera. Tako bi se zanimljivi epizodista, advokat Nej,
mogao dobro uklopiti u grupu Floberovih mediokriteta.
bazilika Sacre-Coeur na brdu Monmartr, čija je gradnja započela 1875, da bi je završili nakon Prvog svetskog rata |
Naravno,
bez čitavog niza istorijskih ličnosti i događaja ništa ne bi bilo dovoljno
ubedljivo, pa ćemo susretati veoma delatne i važne epizodiste, kao što su
Fransoa Vijon, kardinal Rišelje, kralj Anri IV, Gistav Ajfel, Mark Šagal,
bračni par Hemingvej, Klod Mone i Koko Šanel. Nalazićemo se u srcu zbivanja i
reagovanja na pojave art nuvo stila, imućnih
kurtizana, senzacionalnog Mulen Ruža, anarhista, afere Drajfus...Kroz dva
svetska rata, naposletku stižemo i do 1968. godine, tragom savršeno povezane i
istinski zabavne povesti.
Ređaju
se primeri plemenitosti i podlosti, donošenja teških odluka i izvršavanja
neverovatnih podviga, bežanja od opasnih ulica grada i stalnog vraćanja pod
njegovu drevnu, moćnu, nepokorivu senku. Tema
nasleđa zauzima jedno od ključnih mesta, kao i (ne)svesno ponavljanje
određenih obrazaca kroz naraštaje (recimo, Rolan de Sinj svojevremeno posećuje
ekskluzivnu kurtizanu Belle Helene, a
njegov sin Šarli će u vlasnici prestižnog bordela naći majku za svoje dete;
Mari Blanšar zbog intervencije strogog brata gubi priliku da se uda za čoveka u
koga je zaljubljena, a koji je Amerikanac i protestant, zbog čega mnogo kasnije
neće sprečavati sopstvenu kći Kler u sličnoj nameri), ali i potpuno neočekivano
preokretanje datosti porekla i „porodične tradicije“ (komunista i plemić u ratu
zajedno predvode Pokret otpora, zakleti antisemita krije jevrejsko siroče, komedijaš
postaje potkazivač i kolaboracionista, a dobroćudni starac -
bratoubica). Koliko glamurozni, ali moralno uglavnom odurni svet dvora i
aristokratije, toliko i još detaljnije je predstavljen život na ulici, u
siromašnim četvrtima, po kućama skorojevića. Vođeni često jedino golom
ambicijom, likovi se bore da opstanu i napreduju, pri čemu se mnogi drže svog
zacrtanog usmerenja, ali ima ih i koji ozbiljno krivudaju. Prostitucija, dileri, sitni kriminalci, sa svojim
ponudama čekaju iza ugla sve kojima se žuri, a nisu privilegovani dobrim
nasleđem i statusom.
u spomen na Parisku komunu |
Šta
povezuje sve te, izrazito različite protagoniste, bili oni rođeni Parižani ili “prolaznici”
(Šmid iz Gestapoa je odličan primer, ali i sam Hemingvej)? Odgovor je:
oduševljenje, ljubav prema gradu, svojevrsni ponos što su, barem na kratko, činili makar sićušni deo njegovog
večnog mozaika. Bez pompe i preterivanja, proslavljena je francuska duga
tradicija, sa svim globalno poznatim osobenostima: prirodne lepote, slobodarski
i intelektualno budni duh, estetsko čulo, vina i sirevi, vladari i pobunjenici,
retko visoka nacionalna samosvest.
pogrebnu povorku Viktora Igoa formiralo je više od dva miliona ljudi, od Trijumfalne kapije do Panteona, 1885. godine |
Najzanimljivije
od svega je upravo razaranje mitova,
privatnih i kolektivnih, ili još bolje - posmatranje transformacije priča o nekoj ličnosti ili događaju iz njenog života.
Zahvaljujući hronološkom „premotavanju“ do konkretnog istorijskog trenutka,
postajemo svedoci prave istine, a na taj način se naše mišljenje o pojedinim
ličnostima značajno menja. Sami učesnici u radnji su fleksibilni, ljudski (ne)postojani, stalno u razvijanju, što nam,
pored izbegnute jednodimenzionalnosti, dokazuje prirodno svojstvo čoveka da se
postavlja prema okolnostima i čitavog života, bez obzira na godine, bude
podložan kvarenju i korigovanju.
Vredi
obratiti pažnju i na: 1. lajtmotiv upaljača
iz rata, napravljenog od čaure metka. 2. stalna
mesta (geografski toposi kao orijentiri u funkciji simbola), a to su
bazilika Svetog srca (Sakre-ker), stara tvrđava vitezova templara i zidić na groblju Per
Lašez, uz koji su streljani komunari. 3. odlično razvijene likove madam Luiz iliti „Korin“ i načitane
tetke Eloize Bašlar, kao pravih nezavisnih, odvažnih, a međusobno tako različitih žena. 4. epizodu izleta u Versaj sa angloameričkim gostima, obeleženu borbom
za naklonost Blanšarove kćerke Mari, pri čemu dolaze do izražaja suprotnosti
ideoloških uverenja potencijalnih prosaca. 5. simpatičnu opasku da sused Blanšarovih, doktor Prust, ima dvojicu
sinova, od kojih je stariji običan
disident bez zanimanja!
vredni autor, Edvard Raderfurd |
Raderfurd
poseduje umeće uravnoteženog, a
sveobuhvatnog dočaravanja svega što je suštinsko za jedan prostor u
nepreglednoj širini nekoliko epoha. Staloženo i sigurno vodeći priču kroz
brojne „okuke“ i zamršene tokove, ne zaboravlja niti jedan važan detalj u vezi
sa svojim junacima, a pogotovo onim glavnim, Parizom lično. Njegova priča je istorijska fikcija koja
savršeno balansira između oba određenja te sintagme, ni na trenutak ne
zaboravljajući predznak „istorijska“. To znači da se iz romana, koliko god bio
interesantan i uzbudljiv, pa time „lepljiv“ za oči i ruke čitalaca, mnoštvo
podataka da naučiti, a veličanstvena duša Grada svetlosti ne samo naslutiti,
već i prilično jasno, iako posredno, doživeti.