субота, 20. јул 2019.

Subota sa knjigom: Ekranizacije – „Le Rouge et le Noir“ (1997)

piše: Isidora Đolović

Kroz vekove odjekuje drevni savet o spoznavanju sebe i imanju mere kao suštinskim načelima za dostizanje sreće. Ali, koja je to “prava mera”, za šta smo stvoreni i da li uopšte imamo pravo da od života zahtevamo više nego što nam je dato kada smo rođenjem postavljeni u određeni egzistencijalni okvir? Nekada se prekoračenje granice, u čijoj se pozadini obično skrivala upravo težnja za samoostvarenjem van zadatosti, zvalo hibris i bilo surovo kažnjavano, pa i tada „rezervisano“ samo za bogove ili kraljeve, izuzetne pojedince. Običan svet, „ni bolji, ni gori od nas“, nije smatran za temu dostojnu tragičara i pesnika, samim tim ni dobijao mogućnost pada, najpre u iskušenje, a potom zbog podleganja istome. Ipak, vremena su se menjala. U nekom trenutku postavljeno je pitanje ko uopšte određuje pojam „običnog čoveka“? Sigurno je da se nijedan značajan književni lik ne može  nazvati „običnim“, bez obzira na klasnu pripadnost ili socijalni status. Kao mere izuzetnosti nametnuli su se: jačina utiska i dužina trajanja izvršenog dejstva, tipičnost i istovremena jedinstvenost, jasno istaknuta pozicija u sledu literarne istorije − i, naravno, samo delo iz koga ponikne. Zapravo, sve je pokrenuo onaj Korzikanac koji je, još uvek kruži legenda, drsko uzeo krunu iz papinih ruku i praktično sam sebe proglasio imperatorom. Napoleonova senka biće neizostavni deo oblikovanja znatnog broja književnih figura iz prve polovine devetnaestog veka, a njegov primer dokaz da se može „preko trnja do zvezda“....barem pokušati.

Negde na sredini studiranja, dobila sam jednostavan savet: “Kada biramo teme koje ćemo istraživati, neka to bude ono što volimo, što osećamo i što nas dotiče.“ Od tog doba, dosledno ga se pridržavam. Teže jeste, odgovornije u svakom pogledu, ali i neopisivo prijatnije. Zbog toga odmah moram reći da tekst koji sledi, iz opravdanih razloga, neće biti analitički pogled na jedan od mojih (između više od hiljadu pročitanih, što ističem ne zarad hvalisanja nego proste računice)  pet omiljenih romana, knjigu koju neopisivo obožavam. Pre svega, ta vrsta tumačenja zahteva  suviše vremena i prostora, a još bitnije (i ličnije), podrazumevala bi da “rotiram” etape (slobodno mogu reći) životnog rada usred koga sam već neko vreme. Istina je da me dubinsko razmatranje i analiza književnog fenomena koji „Crveno i crno“ obuhvata čekaju po završetku opsežne istraživačke pripreme kroz koju upravo prolazim (a kraja joj, čini se, nema na vidiku!). Zato će današnja tema biti „samo“ ekranizacija čuvenog Stendalovog romana, s tim što ću se, naravno, neminovno pozivati na glavne aspekte pisanog uzora. Za konkretno delo, preporučujem Jovanin esej i Aleksandrin prikaz. Upozoravam: ukoliko NISTE čitali knjigu i ne želite da znate šta se desilo na kraju, trenutak je da se isključite. Rubrika „Ekranizacije“ po prirodi je takva da podrazumeva tzv. spojlere.

Za početak, pasus-dva o romanu: autor Mari-Anri Bel, poznatiji po književnom pseudonimu Stendal, objavio ga je 1830. godine. Sa podnaslovom „Hronika XIX stoleća“, predstavlja jedinstveni spoj Bildungsromana sa društvenom kritikom na račun doba restauracije Burbona (1814-1830), ali i, verovatno najvažnije, začetak psihološkog romana. Priča inspirisana stvarnim događajem (ubistvom u crkvi u Grenoblu, koje se odigralo 1828.), po prvi put je tematizovala nešto što će veoma brzo postati problemsko žarište epohe: jačanje i slom iluzije, autoinstrumentalizaciju, pronicanje u hipokriziju putem njene aktivne primene, a sve to u rukama ambicioznog (anti)junaka. Jer, Žilijen Sorel je daleko od pozitivne ličnosti: sujetan, dvoličan, proračunat, razume sve poroke društva − mada im se ne suprotstavlja, u određenim situacijama se pretvarajući u pravo amoralno čudovište, u drugim pokazujući kao romantičarski idealista. Pa ipak, veoma slično svom daljem “nasledniku” Raskoljnikovu, zahvaljujući piščevoj veštini uspeva da fascinira, uz razvoj istinskog čitalačkog saosećanja koje ne isključuje bar neke vidove poistovećivanja.
Tom mladiću od devetnaestak godina, priroda je dala najpoželjnije vrline: inteligenciju, lepotu i osećajnost, no, društvo mu je uskratilo onu uglavnom najkorisniju: dobro poreklo kao preduslov za bilo kakvu životnu perspektivu. Više puta podrugljivo obeležen kao plebejac, Žilijen je stolarev sin (kakva briljantna podudarnost!) iz fiktivnog provincijskog mesta Verijer. Najmlađi od tri brata, fizički i duhovno potpuno različit od ostatka porodice, radije od zanatskih poslova (kojima je ionako nevičan, zbog nežne telesne konstitucije) čita i sanjari o Napoleonovim podvizima. Smatrajući ga nesposobnim, podsvesno znajući da je duhom superiorniji, braća i otac ga neprekidno maltretiraju. A on, daleko od žrtve, na tuđi prezir odgovara istom merom. Taktičar, svestan svojih kvaliteta i usredsređen na fiks-ideju uspeha, istovremeno je emotivan, neiskusan, kolebljiv i te će karakteristike ubuduće imati ogroman uticaj na životni put jednog od najkomplikovanijih književnih likova.

Žilijenova izuzetna memorija i fotografsko pamćenje, zahvaljujući kome napamet zna Novi zavet na latinskom, zalaganjem župnika Šelana donose mu prvo radno mesto. Postaje privatni učitelj dece gradonačelnika, gospodina de Renala. U sklopu odavno razrađenog plana, s vremenom će započeti aferu sa gazdaricom, deset godina starijom madam Luiz. Neminovno opasan ishod ove ljubavne pustolovine šalje ga do bogoslovije u Bezansonu, odakle dalje, zahvaljujući mentorstvu opata Pirara, napreduje do oduvek sanjanog Pariza. Tamo postaje lični sekretar markiza de La Mola, bogatog i uticajnog plemića katolika. U salonu de La Mol (kako glasi naslov čuvenog Auerbahovog eseja) pojavljuje se čitav niz političkih struja, stvarajući idealne uslove za pisca da sa svih strana osvetli društveni kontekst.
Druga polovina romana, shodno izmenjenim okolnostima, prati junakov život u prestonici, gde skromno poreklo i kompleks niže vrednosti neprekidno stoje između Žilijenovih bezmernih ambicija i nove sredine. Uporedo sa izvršavanjem diplomatskih zadataka za markiza, upušta se u vezu sa njegovom kćerkom, svojom vršnjakinjom Matildom, pri čemu se razvija svojevrsna jeu d'amour − igra zavođenja, shvaćenog kao ratna strategija. Posledice tog odnosa otvoriće mu vrata ka svemu što je želeo, ali jedno inkriminišuće pismo preokreće situaciju. Naime, pod pritiskom ljubomore i svog ispovednika, napuštena madam de Renal piše markizu, raskrinkavajući Sorela kao skorojevića (danas bi to nazvali „social climber“) koji na svom putu besramno koristi žene i njihovu naklonost. Što, naravno, uopšte nije daleko od istine.

Niti je kraj. Ogorčen i naoružan, Žilijen najpre putuje natrag u Verijer i tokom mise upuca bivšu ljubavnicu, nakon čega biva zatvoren i podvrgnut sudskom procesu sa verovatnoćom smrtne presude. Obe žene se bore da mu pomognu, međutim, sagledavši unutrašnju rastrzanost ili upravo nemogućnost da se dosledno prikloni jednoj od dve opcije, Sorel bira integritet ličnosti i predaje se sudbini. Time završava život onako kako ga je i vodio: u klinču sa društvom.
Simbolika naslova: Kao što je odavno ustanovljeno, naziv romana više nego očigledno upućuje na boje vojničke uniforme i svešteničke mantije, simbole dva puta koja se nude glavnom junaku, dve mogućnosti. Žilijen prvu želi, ali mu druga u datom istorijskom trenutku obećava napredovanje u karijeri. Naravno, ovo nije jedino tumačenje. Crveno kao boja krvi, strasti, ljubavi, suprotstavljena je crnom ništavilu, razaranju, smrti. Crveno-crno je i prepoznatljiva kombinacija boja ruleta, odnosno, hazardnih igara, čija je postojbina upravo Francuska iz XVIII veka, a Žilijen se konstantno kocka svojim životom. 

Prostorne relacije. Od provincije do velegrada i natrag, putanja junaka izgleda ovako: Verijer – Bezanson – Pariz – da bi se krug zatvorio u Bezansonu.

Filmska verzija: “Crveno i crno” (Le Rouge et le Noir) do sada je svega nekoliko puta adaptirano, uglavnom za mali ekran, a nedavno čak i pozorišni mjuzikl. Tokom devedesetih, snimljene su dve verzije, britanska mini-serija “The Scarlet and the Black” (1993) i francusko-italijansko-nemačka koprodukcija četiri godine kasnije. Njome se ovaj tekst i bavi. Televizijski film, obično emitovan u dva nastavka, režirao je Jean-Daniel Verhaeghe. Verovatno zbog činjenice da su dramatizacije francuskih klasika do dana današnjeg u manjini naspram znatno zastupljenijih angloameričkih ostvarenja, ali i želje da se olakša njegova „komunikacija“ sa širom publikom, akcenat je stavljen na ljubavne priče, a karakteri glavnih likova primetno ublaženi, što svemu daje pretežno melodramski karakter. Doduše, najmanje dve junakinje u koje se junak zaljubljuje i koje prema njemu imaju različit odnos tipična su pojava kod Stendala (dobar primer predstavljaju grofica Sanseverina i Klelija u „Parmskom kartuzijanskom manastiru“), a Žilijenov emotivni život neraskidivo povezan sa ideološkim i delatnim, tako da je pomeranje težišta prošlo zaista bezbolno. Mada ukupno traje tri ipo sata, film nije ni najmanje monoton, a unete izmene čak omogućavaju posmatranje izvesnih pitanja u novom svetlu.
U prvoj sceni, na selu, zatičemo skandalozno zapuštenog (dovoljno je reći: ta frizura!) Žilijena (Kim Rossi Stuart) koji pasionirano čita, zbog čega ga starija braća maltretiraju kao “neradnika” koji umišlja da je mnogo iznad njih. Motiv knjige (za koju će se kasnije ispostaviti da je u pitanju Bonapartin „Dnevnik sa Svete Jelene“) direktno nas povezuje sa poslom koji već u narednoj sceni započinje. U domu de Renalovih dočekuju ga, novajlijom vidno oduševljena, sluškinja Eliza i isprva rezervisana, oprezna gospođa Luiz (Carole Bouquet), zabrinuta i posvećena majka dečaka od 12 godina, Stanislasa. Ovaj angažman je prelazno rešenje do ulaska u seminar, mada sveštenik sumnja u štićenikovu odanost veri, tako da je Žilijen sve vreme primoran da skriva vatrenu mržnju prema bogatašima, na rečima je usmeravajući ka Napoleonu, dok nevoljno trpi ponižavajuću poziciju (jede sa poslugom, oseća se inferiorno u odnosu na poslodavca).  U tom smislu, prva zaista dobra scena tiče se kidanja vratne marame i bežanja u šumu, kao protesta zbog pretvaranja i suzbijanja individualnosti. Renalova ga na kraju dana spašava nakon tuče sa braćom, čime je pocrtan njen isprva majčinski odnos. Eliza joj ubrzo otkriva svoje simpatije prema učitelju, pa će se gazdarica nesebično ponuditi da provodadžiše. Ona je zrela, zaštitnička figura, koju mladić nesvesno osvaja upravo preko sina.

Pogledajmo kakva je Luiz kod Stendala: lepuškasta, naivna, neiskvarena ženica slabog obrazovanja, odrasla u manastiru i rano udata. Mladalačku posvećenost veri preusmerila je i   kompenzovala ljubavlju prema sinovima (kojih je u knjizi trojica). U varoši je zbog jednostavnosti često smatraju glupom. Sam gospodin de Renal (Bernard Verley) prikazan je kao kruti materijalista usredsređen na posao, ali u osnovi dobar čovek i suprug. Ekranizacija ističe njihove osobine u suprotnim smerovima, prvenstveno usled Žilijenove izrazito negativne perspektive prema gazdi, čak i kada za to nema razloga.
Boraveći na gazdinom imanju u Veržiju sa dečakom i dve usamljene žene, a odsutnom glavom porodice, Žilijen će i sam podetinjiti. Na sve to, Luizina rođaka, madam Dervil (Constanze Engelbrecht), pušta Luizi „bubicu“ u pogledu još neosvešćenih osećanja prema mladom učitelju. Motiv skrivene Napoleonove slike kao uzroka nesporazuma poslužio je i ovde kao okidač da Luiz prepozna ljubav i ljubomoru. Aluzije putem knjiga su takođe više nego jasne: dok Dervilova čita „Princezu de Klev“, sama Renalova joj priznaje kako je započela Lakloove „Opasne veze“. U oba slučaja, zaplet se zasniva na preljubi. Gošća ima ulogu iskušiteljke, provokatora. Žilijenu, pak, najbolji prijatelj Fuke (Olivier Sitruk) sugeriše kako je “Napoleon svojevremeno sa Žozefinom otišao dalje“ od hvatanja za ruku pri večernjoj sedeljci (brzog, grubog, bez promišljanja, da smelost ne bi odletela).

U romanu, Žilijen dolazi na ideju o zavođenju gazdarice u okviru razrade svog plana za napredovanje, prethodno odbijajući Elizinu bračnu ponudu. Dužnost i strah od neuspeha, kasnije oholost i inat, ohrabruju ga da se upusti u večernje „igre rukama“, ali, kada jednom počne, zaljubljuje se do ušiju i počinje da uzdiže Luizu kao savršeno biće. Filmski početak veze je još otvoreniji: pošto joj smelo najavi noćnu posetu, Žilijen u trenutku “akcije” gubi hrabrost i ponaša se smotano, ne znajući šta dalje da radi. Idolopoklonički joj se baca pod noge, uz izvestan edipalni aspekt, koji će kasnije postati razumljiviji. Nedostatak unutrašnjeg uvida evidentno uzima svoj danak; pored toga, scene predigre i blagi erotizam, koga u knjigama nema, deluju sladunjavo i smešno. Ekranizacija uopšte sadrži previše ljubakanja, kako je jedan predavač sa fakulteta u Italiji prokomentarisao. Karol Buke, doduše, zaista dobro glumi ženu „procvetalu“ jutro posle  ljubavnih igara.
U njoj se istovremeno bude detinjasto ushićenje, otkriće do tada nepoznatih uživanja, ali i sklonost ka manipulisanju osvojenim. Primer za ovo poslednje je svesrdno podsticanje svešteničkih ambicija, koje Žilijen srcem uopšte ne gaji (“možeš biti kao Rišelje!“). Novootkrivena smelost dostiže vrhunac u epizodi parade povodom dočeka kralja, u kojoj je Žilijen prilično karikaturalan i obučen poput klovna, u smešnoj uniformi koja simbolizuje sve protiv čega se njegova duša buni, dok ljubavnica-mamica zadovoljno, sa balkona, posmatra “svog malog bonapartistu”. Uslediće odličan motiv u crkvi, kada prilikom službe, izlazeći iz oltara u procesiji, Žilijen nosi mantiju, ispod koje mu istovremeno zveckaju − vojničke čizme.
Stanislasova bolest kao opomena pobožnoj preljubnici, pa lažno pismo, označavaju kraj idile: Žilijen mora što pre biti sklonjen. Premeštaj dolazi kao posledica spoja ljubomore i klevete, kakav će se na sličan način “preslikati” u drugoj polovini radnje. U Bezansonu, Žilijena očekuju važan susret sa opatom Pirarom (Bernard Verley), netrpeljivost kolega, učenje i četrnaest meseci udaljenosti od Luize, pojačanih izmenjenim motivom nedobijenih pisama. Izostavljeno je  usputno udvaranje krčmarici Amandi, zatim to kako na početku krije svetovno odelo i ne misli na Renalovu praktično sve do  poslednjeg sastanka uoči odlaska u Pariz, dosledno dočaranog sa sve lestvama kao omiljenim "rekvizitom" Kazanove-bonapartiste.
Drugu celinu filma otvara dolazak u dom de La Molovih. Na vizuelnom planu, odmah primećujemo kako je sve preveliko, raskošno, sa širinom i preobiljem upadljivo različitim od provincijalne ušuškanosti. Gotovo “progutan” u tom luksuzu, Žilijen je novom poslodavcu  predstavljen kao genije, pa markiz (Claude Rich) ne skriva da za njega ima planove koji prevazilaze jednostavan sveštenički poziv. Vrlo predusretljiv, zadovoljan prvim utiskom koji ostavlja budući službenik, čak se u entuzijastičnom predstavljanju novog sekretara zaboravlja, umećući mu oznaku plemstva između imena i prezimena. Sledi ispravka: „Žilijen Sorel. Ne de Sorel.“ Podsmeh gospode, među kojima su domaćinov sin Norber i markiz Kroaznoa (Olivier Poujoul), smušeni verenik kapriciozne La Molove kćeri, teško pogađa junaka. 
Sama Matilda (Judith Godreche) se pojavljuje na način spektakularan koliko i razlog njenog odsustva, 30. april. Tog datuma je, naime, pogubljen predak porodice, Bonifas de La Mol, ljubavnik čuvene kraljice Margo. Očarana njihovom tragičnom pričom, devojka im svake godine odaje poštu, pa se i ovoga puta sa zakašnjenjem pridružuje gostima, u crnoj haljini i apsolutno  sigurna u sebe. Žilijen ostaje nezainteresovan, mada će kasnije, dok pred Pirarom bude lažno negodovao zbog obaveznog prisustva na soareima, priznati da je gospođica “pretenciozna, ali ne i  glupa“, za razliku od njenog okruženja. Prisluškujući taj razgovor, u očevoj biblioteci koju inače krišom redovno pohodi, dotična stupa unutra i odigrava se prvi pravi susret. Tražeći dela Bomaršea, Valtera Skota (tipična romantičarska lektira) i − Napoleonove memoare, dodaće:“…Ili su u vašoj sobi?“, otkrivajući kako je načula koja su Žilijenova skrivena uverenja. Izbija svađa oko lika i dela obožavanog cara, jer Matilda mnogo više ceni italijansku ranu renesansu, vreme kada su ljudi imali “plemenitije duše i više herojstva”. Svejedno, odmah zatim će od oca zatražiti (novo) odlaganje svoje veridbe.
Osvrnimo se na knjigu: pri prvom susretu sa Matildom, Žilijen pomišlja kako „nikada nije video lepše oči, ali iza njih kao da se krila izrazito ledena duša“. Simpatija u tom periodu nema, jer je potreban poseban obrt koji će ih omogućiti. Važno je uzeti u obzir još nešto: Matilda i njeni udvarači su središte mladalačkog bunta u kući. Za razliku od pitome seoske sredine gde se razvila njegova prva ljubav, junak se sada obreo u srcu visokog društva koje vrvi od laži, nezadovoljstva i izveštačenosti. Matilda se izdvaja po nečemu muški odvažnom u stavu i razmišljanju, pa mada se Stendal kroz njen lik takođe narugao “pozerisanju”, zanosi romantizmom koje gaji su iskreni. Žilijenova (glumljena) dosada i nezainteresovanost, uz sveukupno zagonetno ponašanje, brzo privlače na sebe pažnju devojke koja iznad svega žudi za nesvakidašnjim. On će stoga ponovo sebi zadati dužnost da je zavede, međutim, kada postanu ljubavnici i krenu prve svađe, shvatiće da se zaljubio i postao jezivo ljubomoran. Njihova veza je strateška, često pravi „rat živaca“ u kome postoje iskrena osećanja, ali su potisnuta taktičkim oprezom.
Vreme je da se pozovemo na Stendalovu teoriju ljubavi, veoma važnu za razumevanje uobličavanja ovog motiva kroz njegova dela. Pisac razlikuje četiri vrste: ljubav-strast, ljubav-galantnost (karakterističnu za XVIII vek), telesnu ljubav i ljubav-sujetu (najčešću, smatra on, u francuskom društvu tog doba). Posebno se izdvaja pojam kristalizacije, koji podrazumeva da mašta preobražava inače jednostavnu osobu u idealizovano biće. Uglavnom se Žilijenova ljubav prema Luizi posmatra kao prava ljubav, ali i rezultat kristalizacije, dok je ljubav prema Matildi tipičan primer ljubavi kao taštine.

U filmskoj verziji se sve odigrava postepeno. Da bi se uopšte stvorili uslovi za verovatnost ičega sličnog, neophodno je uvođenje Žilijena u visoko društvo. Markiz mu sve to velikodušno omogućuje, uključujući lekcije iz plesa, jahanja, mačevanja, novu garderobu i izgled. Praćenje onovremenih trendova podrazumeva dvoboj, ovde takođe obojen ironijom, uz izmene u vidu rivala (grof Altamira) i ishoda (u romanu, Žilijen je dobio kuglu u ruku, dok u filmu samo puca u nebo, što je znak plemenite ležernosti dueliste). Od strane novog prijatelja, spomenutog Altamire (Francesco Acquaroli) u etar će biti puštena glasina o skrivenom poreklu, odnosno, kako je Žilijen tobože vanbračni sin  izvesnog španskog plemića.
Bal je naredni važan događaj, na kome Matildina samovolja dolazi u prvi plan, uz nedvosmisleni stav:„Nema gore sudbine od vođenja dosadnog života“. Markizova miljenica, navikla da uvek istera svoje, počinje da se raspituje o tome ko je Žilijenov “pravi otac”, obraćajući znatno više pažnje na njega. Kao novi gradonačelnik Verijera, pojavljuje se Valeno, jedan od krivaca za prvo proterivanje. Nema više sumnje da su veze sa de Renalovom negirane, pokidane: Žilijen ignoriše njegovu aluziju o pismu, ulazi u dvoranu i pogledom traži Matildu, koja, iako u tom trenutku pleše sa verenikom, prilično očigledno uzvraća.
izvor: http://fichtre.hautetfort.com/
Susret na groblju Per Lašez: U svojoj jednostavnosti vizuelno i sadržajno besprekornoj sceni, dodatnu težinu pruža devojčina morbidna fascinacija povezanošću ljubavi i smrti, koja ovde deluje iznenađujuće nevino. Žilijen krišom polaže cvet na grob maršala Neja, Matilda ga presreće, zaneseno govori o Margo i La Molu, svojim idealima, objašnjavajući zbog čega i kako je došlo do  poistovećivanja. Hodaju po opalom lišću, okruženi kamenim spomenicima, glasnim cvrkutom ptica i to je zaista divna epizoda, obeležena motivom pogleda koji s(v)e menja. Matilda ističe kako i pored ideološkog neslaganja, ceni spremnost Sorelovih idola da umru za ideju, usled čega uspostavljaju prećutno razumevanje. 
izvor: http://fichtre.hautetfort.com/
Sledi možda najbolji deo filma, gde oboje prepričavaju prijateljima susret, konstatujuči rađanje ljubavi. Ta uporedna, nadopunjujuća scena u kojoj Žilijen, odnosno Matilda poveravaju svojim prijateljima detalje prvog sastanka i razgovora, na neobičan način mi je dozvala u sećanje „Summer nights“ sekvencu iz mnogo kasnijeg „Briljantina“. Posebno je upečatljivo Žilijenovo ”lociranje” tačnog trenutka u kome mu se Matilda “po prvi put, učinila tako, tako lepom”, istovremeno momenta njenog otvaranja duše:
 
Pour la premiere fois, je l'ai trouvée belle, tres belle, vraiment tres belle [...]. Elle s'est mise a me parler de tout.
Uspelo kombinovanje perspektiva i pripovedača ujedno označava početak sprovođenja strategije. Kako podstaći i zadržati pažnju, a ne prepustiti se? Žilijenova lična nesigurnost sprečava ga da poveruje u iskrenost Matildinih osećanja, na šta se nadovezuje scena mačevalačkog okršaja sa suparnikom, na treningu. Zbog svega toga, prvi potez ovoga puta pripada njoj, što je još jedna upadljiva suprotnost u odnosu na de Renalovu. Sada devojka, iako neiskusna, inicira početak veze. Nakon košmara (u kome ga Matildini prijatelji ismeju, pa  izbodu noževima dok pokušava da joj se popenje do prozora), naoružan pištoljem i uz neizbežne lestve, Žilijen u njenu sobu polazi kao u rat. Stendal je maestralno oslikao sve ove epizode, sa zadivljujućom modernošću proničući u psihologiju karaktera, tako da imamo utisak prisustvovanja iscrpljujućoj, ali uzbudljivoj šahovskoj partiji.

Nije suvišno podsetiti se činjenice da je Žilijen odrastao bez majke, dok očinsku figuru nalazi u opatu Piraru. Uporedimo li noćne scene zavođenja (Luiz – Matilda) i presudne „poteze“, jasno će nam se ukazati neobično majčinska priroda Luizine ljubavi, kao i različite okolnosti zaljubljivanja obeju žena. Matildina izjava: “Odlučila sam da te volim” izaziva burnu reakciju mladog čoveka koji zaboravlja da je i sam čitavo dotadašnje ljubavno iskustvo zasnovao na ovoj vrsti svesnog “juriša”. Međutim, sigurno je i to da je (u knjizi takođe, sudeći po utiscima većine sa kojima sam razgovarala) ovaj deo Žilijenove priče mnogo uzbudljiviji, dinamičniji i zabavniji od prvobitne, pastoralne idile sa madam de Renal. Osvojiti Matildu znači izvojevati prednost nad ostalim udvaračima (koje, uzgred-budi-rečeno, oboje preziru) sa njihovim plemićkim titulama i bogatstvom. Steći takvo preimućstvo znači potvrditi sopstveni ego, odnosno, odgovoriti na kompenzatornu težnju.

Matilda je, a u tome se krije najveći deo teškoća, njegov ženski pandan, ravnopravni takmac, skoro pa drugo “JA”. Deli njegova interesovanja, čita, komentariše politička zbivanja, nepredvidiva je i sa njom nikada nije dosadno. Koliko je madam de Renal, “topla, verna, iskrena” i oličenje sigurnosti, toliko Matilda predstavlja izazov koji umara, ali bez koga se ne može, čim stane da izmiče. Nevolja je što oboje, kada izvojuju pobedu, počinju da se “hlade” − do sledeće nesuglasice.
Primera radi, scena diktiranja markizovog pisma o Matildinoj veridbi je uvod u vrhunac  Žilijenove ljubomore, koji ujedno nagoveštava na šta je sve spreman kada se oseti ugroženim. Ono čemu smo svedoci je iznenađujuće agresivan ispad u biblioteci, prilikom koga sve varniči, lete uzajamne uvrede, junak čak poteže mač na devojku, na kraju se zadovoljivši razbijanjem skupocene vaze (rasparčane „kao i njegova ljubav“). Ovo je još jedna izmena u odnosu na roman, gde Žilijen nehotice obara omiljenu, staru japansku vazu markize de La Mol (Matildina majka se, inače, gotovo uopšte ne pojavljuje u filmu) i toj višeznačnoj situaciji posvećeno je čitavo poglavlje. U ekranizaciji, ne samo da taj čin nije slučajan, već junak vrlo svesno preusmerava svoj bes na predmet. Naravno, eksplozivnost rasprave utiče poput magneta na Matildu, koja iste večeri objavljuje simboličnu kapitulaciju odsecanjem pramena kose: još jednim starinskim gestom iz viteških vremena.

Sledeći potez kome, na savet grofa Altamire, Žilijen pribegava, jeste korišćenje bogate udovice Fervak kao oruđa "udaranja čežnje", zahvaljujući kompletu pisama princa Korasova. Smicalica izvodi Matildu iz takta, otkrivajući u međuvremenu uspostavljenu prisnost koja ne mari za skandal. Izdvaja se scena u operi, kada Matilda prolazi hodnicima, u divnoj haljini, ispred nosa svom vereniku zauzevši mesto u loži nasuprot udovičine. Dok se posmatraju, rivalstvo podgreva privlačnost u oboje, čija kulminacija je strastveni susret u holu. Nakon scene na groblju, ovo je druga besprekorna primena poetike pogleda koji odaje svaku želju, nedoumicu, pretnju. Uloga Altamire kao iskusnijeg, “proverenog” savetnika ovde nailazi na drugačiju reakciju nego nakon scene na groblju (gde navodi prijatelja da “ne upadne u zamku najlepše devojke Pariza”), pošto ga Žilijen ne sluša, već reaguje prema sopstvenom, autentičnom osećaju.
U liku  italijanskog izgnanika sa karakterističnim akcentom i privlačnom aurom smrtne kazne, sažete su knjiške pojave Altamire, Šarla de Bovoazisa (sa kojim Žilijen u romanu izlazi na dvoboj) i ruskog princa Korasova (vlasnika i autora pisama). Mali Stanislas takođe objedinjuje likove trojice sinova madam de Renal i spomenimo još nešto, Žilijen mu je po godinama bliži nego njegovoj majci. U svojoj preljubi, Luiz brine kako će to uticati na njenu porodicu, ugled  muža i sina. Matildu, naprotiv, kopka koliko će i na koji način njenu sliku o samoj sebi narušiti to što se „dala prvom koji je naišao“. Da li je sramota voleti jednog plebejca, „došljaka“ (parvenu, kako ga u jednom trenutku i naziva) ili treba pogaziti pravila, slično Margo i La Molu?
Nedugo zatim, markiz konstatuje kako, nekim čudom, famoznog 30. aprila više nema crnine: dakle, nadvladala je ljubav (crveno). Trenutni hir? Sudeći po razgovoru sa ocem koji gospođica de La Mol ubrzo preduzima, po svom teatralnom običaju najavljenom putem pisma i uz otkrivanje trudnoće,  ne bi se reklo. Žilijen pokazuje da mu je stalo do deteta i Matilde, tako da mu kroz scenu jurnjave za markizovom kočijom i zaklinjanja da je iskren, bez zadnjih namera, reditelj dodaje nešto NJENIH osobina i fanatične odanosti iz romana. Pored toga, na tajnom sastanku u toku očekivanog progonstva iz palate (jer markiz ne može tek tako da pređe preko saznanja da mu je sekretar zaveo dete), primetiće da ona „deluje drugačije“ (srećnije) i zaključiti kako „ne može da živi bez nje“.
Markiz naposletku pristaje na brak, nudeći mu zemlje, kupovinu titule i crkveno venčanje. Do tada, Žilijen će dobiti priliku da napokon stupi u vojnu službu. Scenu u kasarni otvaraju nišanjenje i pucanj (još jedan važan nagoveštaj), u crvenoj uniformi, pri čemu deluje kao da se druga, ona prava faza junakovog životnog stremljenja zaista ostvarila. Matildina poseta sa vešću o (na početku spomenutom) kobnom pismu madam de Renal, ruši sve. 
(parafraziraću Mean girls) „Julien Sorel is the nastiest skank bitch I've ever met. DO NOT TRUST HIM. He is a fugly slut.“
U zatvoru, do izražaja će doći njena borbenost, njegova hladnoća i čak sebičnost u trenucima kada je neosetljiv na suze devojke, zainteresovan jedino za to da li je Luiz preživela napad.  Suđenje potpuno zasenjuje monolog optuženog, u okviru koga su dobro izneti emocije, temperament i pobuna bića, baš kao prilikom kasnijeg razgovora sa opatom Šelanom u ćeliji. Važno je, u svetlosti mojih prethodnih zapažanja, primetiti kako Žilijen o madam de Renal pred porotom govori kao o „ženi koju sam voleo kao majku koju nikad nisam upoznao, kao sestru...“, za svoj glavni zločin priznajući to što se drsko uzdigao iznad svoje klase. Kroz suštinu sažetu u konstataciji:“ Prvi put iskren – i poslednji put“, pomalja se tragika sadržana u književnom  portretu ariviste

Novitet u odnosu na knjigu su Matildino sazrevanje i blagodarnost Luize: kod Stendala, dve žene su ljubomorne jedna na drugu, pri čemu Matildin gnev nakon što shvati da je potisnuta zbog rivalke “poprima razmere ludila“. I dok ga u filmu isto tako „voli više nego ikad“, razlika u priznanju da, nakon histeričnih napada i očajanja, „prihvata sve“, dovodi do potpuno izmišljene, dopisane scene susreta kao slike solidarnosti dve tako različite žene, sjedinjene ljubavlju prema Žilijenu i verom u njegovu izuzetnost. Ovo je patetično, nimalo u skladu sa književnim likovima i njihovom postavkom: Matilda čak izražava želju da zagrli suparnicu, ali joj se isprečila Luizina još sveža rana.
Istovremeno, negde u podtekstu scene postoje snaga i svest o prednosti koju joj pruža buduće majčinstvo. Stoga su, čak i vizuelno, Luiz i Matilda potpuni kontrast jedna drugoj: starija nosi crno i vidno je umorna, mlađa u belom isijava novi život. U maniru ublažavanja karaktera osmišljena je i završna Žilijenova scena sa Matildom, pri čemu joj traži oproštaj, dok u knjizi otvoreno govori kako bi dete, pošto se rodi, trebalo dati Luizi: „Za petnaest godina, gospođa de Renal će obožavati mog sina, a ti ćeš ga zaboraviti“. U međuvremenu, stižu vesti o ishodu Julske revolucije i kraljevoj abdikaciji, što nas vraća, ovde pretežno pozadinskom, kontekstu društvenih lomova. Matildina opaska kako će im se dete prezivati građanski − Sorel, jer je “u ovim vremenima tako ipak sigurnije” pruža zanimljivu mogućnost razvijanja pretpostavki o budućem izdanku te čudne veze, koji bi punoletstvo trebalo da navrši revolucionarne 1848. godine.

Uz izuzetak još jednog patetičnog dodatka sa madam de Renal na putu ka mestu izvršenja kazne, pogubljenje u tišini mirnog dana, sa okolnom šumom kao nepomičnim, nemim “svedokom” i dvosmislenim pogledom na zlokobnu giljotinu, predstavlja istovremeno dostojanstven i tužan prizor. Kratak završni narativ, baš kao i u romanu, izveštava o postupcima dve žene neposredno nakon svega, još jednom pocrtavajući različitost njihovih ljubavi, aludirajući na Matildinu ekstravaganciju naspram Luizine  prirodnosti.
Minusi: Povremeno do neizdržljivosti prenaglašena muzika. Na momente sjajna, ali u celini pogrešno izabrana madam de Renal. Karol Buke, bivša “Bond devojka”, u trenutku snimanja je zaista zadivljujuće zgodna žena srednjih godina, u čemu i jeste najveći problem. Njena Luiz deluje SUVIŠE samouvereno, seksepilno, dominantno, iako bi zapravo trebalo da je pasivnija od  Eme Bovari. Izvršimo li poređenje sa britanskom verzijom iz 1993, videćemo da je tamošnji izbor znatno bolji.
Takođe, Žilijenove negativne osobine iz romana nisu dovoljno naglašene, kao ni volja za moć čije ispoljavanje predstavlja jedno od suštinskih pitanja dela, što je potisnuto u korist oslikavanja njegovih ljubavi - verovatno kako bi sentimentalni efekat bio jači. Opet, ako se vratimo britanskoj adaptaciji, Juen Mekgregor i Rejčel Vajs, mada ih oboje volim, tek nemaju ništa blisko Žilijenu i Matildi. Juen je suviše “mek” i lišen zlokobne, drzničke crte kakvu jednostavno MORA posedovati lik za koga čak i zaštitnički nastrojeni opat Pirar u jednom trenutku zgroženo primećuje: „Tebe nije strah ni od Boga.“
Dok su Žilijen i Matilda u verziji iz 1993. promašeni...
...Alice Krige kao madam de Renal (levo), bila je odličan izbor. Njena gluma je naprosto  izvanredna.

Plusevi za: Kinematografiju, kostime, lepotu predela snimanja i celokupni ambijent koji uverljivo rekonstruiše epohu. Veoma dobar fizički portret Žilijena, a psihički Matilde, jer su, mada ublaženi, zaista maksimalno ubedljivi. Italijanski glumac Kim Rosi Stjuart je, jednostavno rečeno, savršen Žilijen Sorel. Istina, u početku glumi nekako “tanko”, ali se ubrzo oslobađa i do samog kraja uspeva da nas iznova i iznova “kupuje” šarmom kojim se Žilijen probija kroz život. Pored toga što je odgovarajuće lep, skrenula bih pažnju na izražajnost očiju kao presudnu u dočaravanju svih Žilijenovih psiholoških nijansi.

Kada je reč o Matildi, prema Stendalu, gospođica de La Mol je plavuša i izgleda poput nekakve skupocene lutke. Moglo bi se reći da je ponašanjem i time što predstavlja centar svog društva veoma srodna Dikensovoj Esteli iz “Velikih očekivanja”, a ona, setite se, sebe poredi sa „svetiljkom oko koje obleću nesnosni moljci“. U nekom idealnom kastingu, Matildu zamišljam kao Skarlet Johanson u „Prestižu“ ili našu Tamaru Aleksić. 
Pa, ipak, iako fizički ne odgovara opisu iz knjige, Žudit Godreš je sasvim fino odigrala. Inače, da, to JESTE devojka koju Leonardo DiKaprio maltretira u “Čoveku sa gvozdenom maskom”.
Posebno su mi zanimljivi neki sitni detalji, kao npr. Matildina garderoba u ovoj sceni, koja je u skladu sa modom iz doba Bajrona i romantičarskom očaranošću istočnjačkim elementima
Adaptacija dosta uspešno sučeljava razum i proračunatost (planove, poteze, lukavstvo) sa strašću i impulsivnošću (afektima, ljubomorom) protagonista, uz sve prateće, fatalne posledice. Kostimi i okruženje, pojavnost glumaca, dijalozi, dočarane emocije, takođe zaslužuju pohvale. Čitalac u meni, naravno, nikada nije potpuno zadovoljan, ali uzevši u obzir sveopšti utisak i ono najvažnije: više nego drugde veran prikaz Žilijena kao nosioca radnje, preporučujem ovu verziju kao iznenađujuće pristojnu, pa i više od toga. Bez sumnje jedna od meni omiljenijih ekranizacija neke knjige, ne samo klasika.