недеља, 14. јул 2019.

Fenomen „Anđelika“

piše: Isidora Đolović

Dan Bastilje, čuveni Le Quatorze Julliet, obeležava se u spomen na pad ozloglašene tvrđave kojim je pre tačno 230 godina započela Francuska revolucija. Prošlog leta mi se učinilo kao lepa simbolika da upravo njihov državni praznik bude „marker“ početka tematskog meseca Francuske na blogu. Kao simbol Republike, od tog perioda se u francuskoj kulturi i umetnosti pojavila i figura Marijane, personifikovane boginje Slobode sa pratećim vrednostima jednakosti i bratstva (Liberté, égalité, fraternité). Današnja tema je druga dama koja, u popularnoj kulturi, predstavlja ništa manje zanosan simbol Francuske, ali i školski primer kako loš marketing može da utemelji potpuno pogrešnu predstavu o zapravo veoma dobrom delu.
Često smo u prilici da čujemo:“Ne valja suditi o knjizi na osnovu korica” i to je zaista jedna od fraza koje nisu ni najmanje otrcane ili preterane. Pravilo važi u oba smera - zavisno od (nedostatka) mašte ili mere dizajnera vizuelnog „ruha“ nekog romana, reputacija zanimljivog ili trivijalnog zalepiće se za isti uveliko pre čitanja, pod uslovom da do tog čina uopšte dođe. Na sličan način, predrasude prema žanrovima dovode do brojnih nesporazuma, sprečavajući nas da upoznamo neke pažnje vredne pojave. Zbog toga, ni u pogledu čitalačkih izbora nije naodmet imati odvažnosti. Kada su u pitanju dela uništena, kako (uporno nametanom) slikom sa naslovnice, tako i banalizovanjem sižea kroz sentimentalnost i uprošćavanje koje nude ekranizacije, na samom vrhu liste nalazi se serijal „Anđelika“ (Angelique) bračnog para Golon, Ane i Serža. Sredinom veka iza nas, osvojio je publiku širom sveta, da bi postepeno utonuo u, ne toliko zaborav, koliko ignorisanje prouzrokovano spomenutom omalovažavajuće-podsmešljivom, iako ne baš tačnom predstavom.

U slučaju sopstvene frankofilije, bez dileme mogu okriviti umetnost i stvaraoce iz XIX veka za njeno pospešivanje. Što se tiče interesovanja za istoriju Francuske, zasluge odnose romansirana dela, pre svih „Anđelika“. Kao što sam više puta istakla, istorijska fikcija je moje - neću reći „grešno“, jer ne smatram da se radi o nečemu sramotnom, dakle, pre će biti vannaučno - istinsko zadovoljstvo. Iz svake knjige, televizijske serije ili filma, koliko god bili osrednji, moguće je nešto naučiti i pokrenuti interesovanje za otkrivanje veštijih i boljih primera obrade slične teme. Kao što su danas popularni romani Filipe Gregori, Trejsi Ševalije, Džin Kalogridis, Sajmona Sibaga Montefjorea, Kolin Mekalou ili Dajane Gabaldon, u prošlosti je takođe bilo pisaca koji su se, sa manje ili više veštine i uspeha, hvatali u koštac sa obradom priča iz (nacionalne) prošlosti.

Tako je jedno vreme, u bivšoj Jugoslaviji, zavladao trend pravog pravcatog “štancovanja” istorijskih ljubića sa imenima junakinja u naslovu, blago erotizovanim kič-koricama i kao po pravilu mnogo nastavaka (“Katerina”, “Debora”, “Julija”, “Marijana”, “Marija sa Antila”, uz domaći pandan u vidu tri serijala Marije Jurić Zagorke, od kojih je najpoznatiji svakako sedmodelni  “Grička vještica”). Danas, kada se njihova poluraspadnuta izdanja, takva kakva jesu, mogu ugledati na svakoj razmeni, tezgi uličnih prodavaca polovnog štiva ili polici lokalne biblioteke, većina “ozbiljnih” čitalaca i ne pomišlja da se dohvati "Anđelike". Isprva sam i sama imala ogromne predrasude i to pre svega zbog naslovnica, verujući da je u pitanju nekakva ljubić-pornografija. Svejedno sam im, kao tinejdžerka, pružila šansu: u to vreme sam, naime, prolazila kroz “istorijsku fazu”, iščitavajući biografije čuvenih kraljica, od Nefertiti do Marije Terezije. S obzirom na to da je godinu-dve kasnije nastupio period moje opsednutosti epskom fantastikom, može se reći da sam bila solidno pripremljena. Uglavnom, kako sam kasnije saznala, svi delovi “Anđelike” prevedeni su na srpskohrvatski i objavljeni između 1990. i 1993. godine u divnim izdanjima zagrebačke "Mladinske knjige". Moja mama ih je u to vreme naručivala, ali su zbog početka rata obustavljene pošiljke za Srbiju, tako da smo imali samo prva dva toma. Još starija izdanja od osam knjiga objavio je riječki "Otokar Keršovani" i ti kompleti se relativno lako mogu pronaći kod antikvara, po veoma povoljnoj ceni.
novo, pristojno ruho iz "Čarobne knjige"
Iz radoznalosti sam uzela prvu knjigu, ljubičastog omota i sa jednom od onih blam fotki (plavuša sa dubokim dekolteom) - i, ne računajući vraško mučenje oko hrvatskog netranskribovanog prenošenja vlastitih imenica, bukvalno "progutala" tada mi dostupne nastavke (a bilo ih je devet) u roku od par sedmica. Sve delove od trećeg do devetog uzimala sam u gradskoj biblioteci, zarekavši se da ću jednoga dana sakupiti kolekciju i dovršiti mamin poduhvat. Potrajalo je nekih desetak godina, a danas je svih 13 delova u izdanju "Mladinske knjige" na mojoj polici. Nešto što sam smatrala nemogućom misijom, budući da su poslednja četiri dela uglavnom nedostupna, ostvarila sam strpljenjem i istrajnošću, kontaktirajući izdavače i antikvarnice (iz Srbije, Zagreba, Osijeka i Rijeke), u periodu od 2006. do 2016. godine. 

Toliko što se lične digresije tiče. Napomenula bih još da je, zahvaljujući upornoj i divnoj urednici Tei Jovanović, “Čarobna knjiga” pre par godina počela da objavljuje novi prevod serijala, zaustavivši se na šestom (od najavljenih trinaest). U svakom slučaju, to je više nego dobro za povratak priče u život, a pre svega ispravljanje višedecenijske nepravde. Znate, kada čuju da su ovi romani na mojoj listi omiljenih uz dela Crnjanskog, Balzaka, Mana, Stendala, ljudi se obično zaprepaste. Pa, o čemu se zapravo radi?
pravo sa (pola) police
U pitanju je romansirani prikaz "zlatnog veka" Luja XIV sa raznovrsnim pojavama koje su ga obeležile, od Fronde do izgradnje Versaja, preko pariskih bandi, dvorskih intriga, ratova, ustanaka, kolonija, mediteranskog gusarskog života, trgovine robljem na Istoku...Podjednako je to i gotovo epska priča o neobičnoj i velikoj ljubavi koja je preživela sve moguće i nemoguće obrte. Potkovana istorijskim izvorima, svestrano prikupljenom i upotrebljenom građom, obuhvata mnogo ličnosti, dešavanja, fenomena, problematike, čineći pravu panoramu života u frankofonim zemljama, predočenu kroz ljubavno-avanturističku osnovu.

O serijalu: Autorka An Golon, rođena kao Simon Šanžu u Tulonu, počela je da piše pod pseudonimom kao osamnaestogodišnjakinja, a zatim se dugo bavila novinarstvom. Za nju presudan bio je angažman u Africi, prilikom koga upoznaje Vsevoloda Sergejeviča Golubinova, svog budućeg supruga. Sve do njegove smrti (1972), udruženim snagama su radili na romanima, pri čemu je ona bila zadužena za književni deo, a on za istorijska istraživanja. An je preminula 2017, u 96. godini, ne završivši planirani poslednji tom koji bi heroinu vratio u Pariz. Njihovo delo, prevedeno na trideset jezika, doživelo je veliki internacionalni uspeh: dovoljno je spomenuti da je u Japanu čak inspirisalo jednu operu, crtani serijal i mange. Često je, nipošto bez osnova, upoređivano sa stvaralaštvom Aleksandra Dime, ali ono po čemu se razlikovalo, unoseći novine, bile su izvesne “tabu teme” koje su pokrenuli Sergeanne (pseudonim pod kojim su supružnici objavljivali u anglofonim zemljama). Između ostalog, tu spadaju veštičarenje, seksualna zloupotreba, crkvena represija, progoni hugenota i obaranje Nantskog edikta, ropstvo na Istoku, sukobi doseljenika sa starosedeocima u Akadiji - francuskoj koloniji na severozapadu Amerike. Priča o Anđeliki inspirisana je životom Sizan di Plesi-Belijer (Suzanne du Plessis-Beliere), supruge jednog od viših podanika Luja XIV, baš kao što je to u romanu Anđelikin drugi suprug i rođak. Njegovi, Filipovi, lik i karijera inspirisani su  D'Artanjanom, kad već spominjemo Dimu.
bračni par Golubinov, tj. Golon
Do danas se samo prvih deset knjiga pojavilo na engleskom jeziku, tako da se Jugoslavija mogla pohvaliti svrstavanjem među retke zemlje koje su dobile prevod celokupnog serijala. Redosled je sledeći:

Anđelika, markiza anđela (1957, Marquise des Anges)
Put u Versaj (1958, Le chemin de Versailles)
Anđelika na dvoru (1959, Angelique et le Roy)
Neukrotiva Anđelika (1960, Indomptable Angelique)
Anđelika buntovnica (1961, Angelique se revolte)
Anđelika i njena ljubav (1961, Angelique et son amour)
Anđelika u Novom Svetu (1964, Angelique et le Noveau Monde)
Anđelika u iskušenju (1966, La tentation de Angelique)
Anđelika i demonka (1972, Angelique et la Demone)
Anđelika i urota tame (1976, Angelique et le complot des ombres)
Anđelika u Kvebeku (1980, Angelique à Québec)
Anđelika na putu nade (1984, Angelique, la Route de l'Espoir)
Anđelika pobeđuje (1985, La Victoire d' Angelique)

Doslovno sam "prečešljala" region za ovo!

Filmovi: Na talasu uspeha postignutog kod čitalaca, između 1964. i 1968. snimljena su četiri dugometražna filma zasnovana na romanima. Rimejk iz 2013. i pored bolje kinematografije donosi još radikalnija odstupanja od originalne priče, stoga se neću zadržavati na njemu. U filmovima snimljenim šezdesetih godina, Anđeliku je igrala prelepa Mišel Mersije, a zahvaljujući tome što su se njene fotografije našle na koricama svih prevedenih izdanja, upravo tako sam uvek zamišljala junakinju knjige. Ekranizacije im, doduše, nisu posebno verne (sem donekle prvog dela), kamoli tako opširne i bogate detaljima, ali, kostimi su raskošni i lepi, a glavni par odlično izabran. Prate radnju uz neizbežna, međutim, prilično krupna redukovanja i izostavljanje mnogih pojedinosti. Unete su upadljive izmene po pitanju fizičkih karakteristika glavnih likova (Žofre nije nakazan, Anđelika nema zelene oči, Filip nije plav), a gluma, muzika i priča su, za to vreme tipično (uporediti:„Sandokan“ ili trilogija „Sisi“) kitnjasti, smešno naivni, sa sve ajlajnerom i „psihodeličnom“ šminkom glavne glumice i pojedinim zaista transfer-blama-scenama (poput one sa milovanjem statue). Svejedno, slike koje prate tekst preuzete su upravo iz igrane verzije.
Priča: Sve počinje 1645. godine. Anđelika de Sanse (Angelique de Sance) ima osam godina i jedno je od mnogobrojne dece ubogog francuskog barona. Njen otac Arman od nekadašnje porodične slave ima jedino još ime i uglednu rodbinu koja ga posmatra sa visine. Prva knjiga serijala velikim delom opisuje junakinjino odrastanje u porodičnom seoskom zamku, slušanje dadiljinih predanja iz prošlosti kraja i čitave zemlje, maštanje o bekstvu u Ameriku, tumaranje okolnim šumama sa najboljim drugovima - pastirom Nikolom i Valentinom, sinom seoskog mlinara. Drugo područje Anđelikinih maštarija i tumaranja je dva kilometra udaljeni dvorac Plesi, vlasništvo rođaka njenog oca, najvećim delom godine pust pošto gospodari žive u prestonici. Dolaze samo jednom-dvaput, u sezoni lova i zabava, dok im se za to vreme  finansijama bavi sumnjivi upravnik Moline, pred kojim Arman hteo-ne hteo mora da bude ponizan kako bi svojima obezbedio skromna sredstva za život.

Markiz di Plesi-Belijer će vanrednom prilikom ipak posetiti siromašnu rodbinu, praćen svojim jedinim sinom Filipom. Potonji je tri godine stariji od junakinje, lep kao anđeo, ali, uobražen i bezobrazan, pa će ismejati jadnu devojčicu koja se beznadežno zaljubila. Negde u to vreme, ona slučajno (šunjajući se po budžacima u okolini velikog zdanja) otkriva zaveru protiv kraljice udovice i maloletnog Luja XIV, pa je roditelji iz vaspitnih razloga, a zahvaljujući pristigloj novčanoj podršci,  udaljavaju u samostan na školovanje.
Posle nekoliko godina, sada već kao devojka (lepa, upečaljiva, ali vrlo buntovna i samostalna), vraća se kući jer joj otac ugovara brak sa grofom iz Tuluza, kako bi pokrio porodične dugove. Ona se žestoko protivi, ali, naravno, nema izbora. Žofre de Pejrak, budući muž, ima dvanaest leta više, strašnu reputaciju, priča se da je alhemičar, čarobnjak, sektaš, unakaženog je lica i hrom, bezobrazno bogat. Naravno, Anđelika putuje da se po prvi put susretne sa tako čudovišnim mužem puna negativnih predubeđenja i očekivanja. Međutim, ispostaviće se da je reč o pravoj renesansnoj ličnosti: grof je obrazovan, svestran, muzičar i naučnik, koji time "bode oči" licemernom društvu. Razvija se tipična "Lepotica i zver" priča, uslediće par godina uživanja u bračnom blagostanju, no, idila biva prekinuta kada Žofreova moć, nezavisnost i ekscentričnost počnu da smetaju samom vrhu vlasti. 
da li je do zaista traljavo odrađenih ožiljaka, ali filmski Žofre uopšte nije strašan, niti ružan...

...ali, zato je 2013. sve to, pa još znatno stariji
Prilikom sklapanja braka između mladog kralja i španske infantkinje, kada joj muža budu uhapsili kao vešca i brzopotezno osudili na javnu egzekuciju, Anđelika ostaje prepuštena sebi u srcu Pariza, lišena novca i poseda, sa dva mala sina. Tek tada, u trenutku kada se dim lomače sa trga Grev uzdiže u nebo i isparava poput njenih dragih uspomena i snova, zapravo počinju junakinjine avanture, u koje će biti uključeni Nikola, Filip i ostali likovi iz njene prošlosti, kralj sa kompletnom dvorskom kamarilom, razbojnici, umetnici, političari....
Prva knjiga kao osnova: Počev od uvodnog poglavlja, bez zadrške nam je otkriven (za mnoge šokantan) obrazac nasilja i izvesnog mazohističkog odnos prema njemu, kao pokazatelj da priča koja sledi u najvećem delu neće biti nimalo slatka i prijatna. Na samom početku, dadilja pripoveda devojčicama Sanseovih o zločinima ozloglašenog Žila de Rea, osuđenog i pogubljenog zbog magije, što je samo po sebi svojevrsna anticipacija. Priče, dakle, služe kao priprema za život, a njega u tom periodu karakterišu pre nemili od lepih događaja: instrumentalizacija žena, perverzije, tajne, intrige i izopačenosti u redovima aristokratije, a teška egzistencija obeležena stalnom diskriminacijom kod običnog naroda.

Anđelika je radoznalo dete neobuzdanog duha, koje voli da posmatra, prisluškuje, otvoreno reaguje, što je propraćeno finim opservacijama o svetu koji je okružuje, radilo se o vračari, brutalnim napadima razbojnika ili verskim neredima. Njen svet su, isprva, nepregledna šuma, močvare, branje jagoda, stari porodični zamak i priče o duhovima, pokrivači puni rupa, dve tetke usedelice, majka blagog lica ispijenog od mnogih porođaja i otac koji najviše voli da se bavi svojim mazgama, sopstvenim rukama radeći na imanju i šetajući blatnjav do kolena uprkos “obavezujućoj” tituli.

Još uvijek su kokoši švrljale po salonima, a psi, nimalo se ne srameći, nečistili podove. Kiša je probijala u sobe. Gospođi de Sanse su se crvenele ruke od hladnoće jer nije mogla kupiti par novih rukavica. Progoneći zečeve i djevojke, Žoslin je sve više bio nalik vuku, a Rejmon, zagnjuren u svoje knjige, dogorjeloj svijeći. Jedino se oni najmlađi, šćućureni u kuhinjskoj toplini i na grudima dojilje, nisu tužili. Madelon je, međutim, često plakala i venula. Umirala je od straha slušajući priče o Modrobradom i o vukodlacima. I za nju bi bilo dobro da napusti stari zamak. Anđelika ju je uzimala pod svoju zaštitu i stiskala je čitave noći u zagrljaj. Madelon je znala da je Anđelika vrlo hrabra i da se više nije bojala ni vukova ni sablasti.

Brojna porodica i bedni dom barona de Sansea pokazaće joj se u svom realnom vidu tek nakon tri presudna događaja. Prvi je iznenadna poseta rođaka, u Anđelikinoj dvanaestoj godini, koja u detetu na pragu puberteta budi osećanja ljubavi i besa (zbog Filipovog držanja), ženskost (prva menstruacija), želju za daljinama i punu svest o razlikama koje ih dele. 

Anđelika primjeti prezrivi pogled koji je njen mladi rođak bacio po mračnom i ofucanom salonu. Filip di Plesi je imao svijetle, vrlo svijetle oči, ali hladne kao čelik. Istim je pogledom osmotrio dotrajale goblene, škrte vatre u kaminu, pa čak i staroga djeda s njegovim naboranim okovratnikom izvan mode, a zatim se okrenu prema vratima i podigne svoje plave trepavice dok mu se na usnama ocrtavao podrugljiv smiješak.

Po odlasku rođaka, upoređujući svoj život sa svim tim uzbudljivim i zanosnim događajima, njoj, Anđeliki, činilo se da živi zatvorena u nekakvu grobu. Drugu presudnu posetu upriličiće im protestantski pastor, koji starom baronu donosi vesti od otuđenog sina, davno pobeglog u Ameriku nakon promene religije. Porodica se zbog te odluke odrekla Antoana de Sansea, pa ipak, po ovoj poseti desiće se dedina smrt i bekstvo Anđelikinog najstarijeg brata, Žoslina, na brod koji vodi do prekookeanskih zemalja. Mladić je svega nekoliko meseci ranije otpušten iz internata, zbog nemogućnosti oca da mu plaća školovanje, tako da nije ni imao bolji izbor.

Treći događaj koji će zauvek preokrenuti junakinjinu sudbinu je prijem u zamku Plesi, kada ismejana od strane Filipa (naziva je “baronica tužne haljine”), krijući se od salve uvreda otkriva već spomenutu zaveru, krade kovčežić sa otrovom i pismenim zakletvama saučesnika, ali i sa zabavnom ironijom primećuje izveštačenost prisutnog sveta.

Svi mladići prasnuše u smijeh i pojure prema njima. Paževi su imali čudne i male hlačice, napuhane i skupljene oko bedara. Sa svojim dugim i mršavim nogama naglo odraslih mladića, nataknutim na visoke pete, izgledali su kao štakori. Naposlijetku, u svojoj tužnoj haljini nisam smiješnija od njih s onim njihovim tikvama oko bedara, pomisli Anđelika.
Jedan od najvećih kvaliteta serijala krije se u mnoštvu izvanredno povezanih detalja, koji će mnogo kasnije dobiti svoju pravu ulogu u zapletima, istovremeno učestvujući u izgradnji junakinjine ličnosti. Tako joj se, primera radi, princ Konde i vojvotkinja od Bofora ukazuju kao oživela slika nagih grčkih bogova, u jednoj izuzetno značajnoj sceni, koja istovremeno nagoveštava buduće shvatanje telesnosti i društvenih relacija.

Sledeća celina prve knjige obuhvata udaju i brak u Tuluzu, između 1656. i 1660. godine. Odlično  predstavljen mentalitet Južnjaka, sa svim razlikama, počev od govora koji Anđeliku isprva izuzetno iritira, uvod je u postepeno otkrivanje svih lepota grada, ali i intelektualnih i duhovnih kvaliteta njenog muža. Od Palate radosnog znanja u kojoj se diskutuje o veštinama zavođenja i neguje tradicija trubadura, preko tajne laboratorije i učenih razgovora kojima prisustvuje, priča o Žofreu i Anđeliki je očigledno inspirisana „Lepoticom i zveri“. Postepeno razvijanje i promena njihovog odnosa, baš kao Pejrakov dom, zaista su minuciozno dočarani. 
Hodnici Luvra (1660) su celina koja predstavlja tačku obrta. Na prestoničkom venčanju, pred izuzetno životnom figurom mladog kralja (zasluga koju su kritičari od početka isticali jeste u izvanrednom, nešto drugačijem profilisanju Luja XIV) i njegovom brojnom svitom (uključujući ovde preterano karikaturalnog, feminiziranog brata, Filipa od Orleana - pre konačno pristojnog portreta u seriji “Versaj”, istorijska fikcija ga nije štedela!), nezavisni učenjak sa juga ponosno izvodi prelepu suprugu u haljini protkanoj zlatom (koje proizvodi u sopstvenim rudnicima), egzotičnu pratnju i tamnoputog slugu. “Drskost” izdvajanja mu neće biti zaboravljena.

Osuđenik na trgu Notr-Dam je završna celina prvog toma, koja otkriva da je, zbog toga što  ekscentričnošću i svešću o nekim davnim (tuđim) prestupima predstavlja pretnju samom kralju,  Žofre optužen i odveden u Bastilju. Pri krajnje apsurdnom, namontiranom sudskom postupku, osuđuju ga na smrt na lomači. Stare tajne isplivavaju na površinu, Anđelika u tom procesu stiče moćne neprijatelje i odane saveznike (pre svih, briljantni advokat Degre), dok odličan, otvoreni kraj, u kome na osvetu zakleta junakinja nestaje u lavitrintu pariskih ulica, obećava da prave pustolovine tek predstoje. I da ne bih dalje otkrivala, sledi osvrt na nekoliko najupečatljivijih odlika serijala, koje bi (ako već nije učinjeno) trebalo da vas makar malo zaintrigiraju.

Simbolika imena: Opisana kao zapanjujuća lepotica, Anđelika ima zelene oči poput istoimene močvarne biljke. Meštani u njenom zavičaju veruju da je živo otelotvorenje vila koje su obitavale u predelu keltskih nadgrobnih spomenika na Začaranom polju. Sama devojčica se stalno šali da će se “jednoga dana udati za markiza”, otuda nadimak “Markiza anđela”. 
Kontrasti: Katolici – Protestanti; Staro i siromašno – Bogato, gradsko, pa i skorojevićko plemstvo; Verska zadrtost – Duh nauke, avanturizam. 

Relacije: Sever – Jug Francuske; Ulica – Dvor; Prestonica – Seoski posedi; Plemstvo – Narod; Katolici – Protestanti; Sveštenstvo – Naučnici; Sujeverje – Progres.
Razvoj junakinje iz knjige u knjigu je očigledan i dosledan. Za mnoge feministička ikona, Anđelika se svakako ubraja među heroine koje se dugo pamte. Pre svega, nije “dama u nevolji”, već pravi borac, okretna poput mačke, neuništivog nagona za opstankom. Izrazito je ženstvena, svepoželjna i svojom naklonošću prilično darežljiva, osoba koju (istina, malo preterano!) svi žele i pokušavaju da dobiju. Naposletku, inteligentna je, voli da uči, od detinjstva je krase neumornost, vitalizam, stalni pokret, borbenost i odvažan duh.
Učestalo nasilje i seksualno uznemiravanje: Da, ovo je nešto po čemu većina čitalaca pamti serijal. Istina je da položaj žena u društvu veoma dugo nije bio nimalo zavidan, tako da razne vrste zloupotreba koje se opisuju, nažalost, nisu preterivanje niti “seksizam”. Što se tiče predubeđenja o tobožnjoj “erotskoj” prirodi knjiga, moram vas razočarati: scene ljubavnih odnosa su većinom smešne, zbrzane i daleko od eksplicitnih ili detaljnih kao što je sada moderno. Uglavnom se svode na kratko spominjanje “padanja u zanos” ili vrtlog strasti (otprilike baš kao u ekranizaciji, gde Anđelika uvek deluje ošamućeno i pasivno kada je neko “stisne u zagrljaj”). Međutim, nema degutantne deskripcije polnih organa ili seksualnog čina, mnogo češća su pribijanja uza zid i (dosta grubo) hvatanje za grudi, što je u poređenju sa, recimo, “Tuđinkom”, zaista krajnje bezazleno.
doduše, ovo je svojevoljna "ljubavna" scena, ali ipak: uoči formalnog venčanja (preko izaslanika), Anđelika se iz inata nudi Nikoli...u senu, ukočena kao klada!
Dve ljubavi: Evo sličnosti sa Kler, junakinjom upravo spomenutog serijala Dajane Gabaldon. Kroz Anđelikin život proći će zaista mnogo muškaraca, u različitim svojstvima, ali samo su dvojica zaista važni. Prvi je Žofre, a njihov odnos u potpunosti izgrađen na La Belle et la Bête osnovi. Moram priznati da, možda baš usled junakinjinog neizrecivog početnog užasa, ne biva jasno šta ga čini  TOLIKO nakaznim. Opis otkriva da je „u tridesetim godinama“, da ima dva ogromna ožiljka na levoj strani lica, crne oči i kosu koja, za promenu, nije perika. Pored toga, potiče iz loze starih tuluških grofova, ponosno isticane kao starije od kraljeve. Kupuje rudnik – i ženu, zovu ga Veliki šepavac Langdoka, ali i Zlatni glas kraljevstva, a o sebi kaže: Ja sam čovek prošlosti i teško se snalazim u ovom našem netrpeljivom vremenu. Beskrajno strpljiv i od početka do kraja savršen kavaljer, Žofre je u osnovi čovek koji nesrećne okolnosti koje su dovele do fizičke unakaženosti pobeđuje razvijanjem nekih drugih prirodnih darova, poput briljantnog uma i apsolutnog sluha.
Drugi, dosta kompleksniji lik je muž broj dva,  Filip. Njihova veza se može definisati kao Odi et amo i ukoliko je Žofre divna duša pod „đavoljim“ likom, Filip je upravo obrnuto: fizički prekrasan, duhom podjednako uvrnut. Dok je u prvom tomu predstavljen rečima: Moj sin je dvorski komedijant i nema veze sa životom na selu. – izjavi markiz. – Nije dobar ni za šta osim za trzanje žica na gitari. Bio sam ga dodijelio gospodinu Mazarenu za paža, ali bojim se da se tamo samo uči ljubavi na talijanski način (homoseksualnoj, prim. I.Đ.). Ne čini li vam se da svojim izgledom podsjeća na ljupku djevojčicu?, u drugoj knjizi ga pronalazimo kao kraljevog odanog maršala i jednog od najboljih ratnika (scena sa vukovima na početku treće knjige možda je inspirisala jednu veoma sličnu iz prve sezone “Versaja”!). Ako je veliki deo junakinjinog  prvog braka protekao u igri “mačke i miša”, pri čemu je Žofre osvajao, stičući njeno poverenje, drugi joj donosi sličan izazov u suprotnom smeru. Istina, posluživši se ucenom da bi ga primorala na brak kao sredstvo vraćanja u visoke krugove, Anđa je umnogome doprinela Filipovom nasilničkom ponašanju, međutim, pokazaće se da, iz razloga koje je njegov otac davno nagovestio (i prouzrokovao), ledena spoljašnost krije istraumiranu dušu. Žitelji Versaja će ih prozvati - Mars i Venera.
iz nekog razloga, Filip u originalnoj filmskoj verziji NIJE plav, ali može da prođe - 2013. je kovrdžavi melez?!?
Vredan spominjanja je svakako Nikola Merlo, Anđelikin najbolji drug iz detinjstva, čija vatrena ljubav prkosi svesti o staleškoj nejednakosti, a putevi će im se ukrstiti između njena dva braka.
Nakon što izgubi sve, pred junakinjom se otvaranju raznovrsne mogućnosti napredovanja ili propasti, tačnije, zavrteće se, od strane advokata Degrea često spominjani „točak sreće“. Pred nama se, kao i pred njome, širi raskošna, ambiciozno postavljena slika prošlosti; prolaze vrlo živopisne, zanimljive glavne i epizodne, izmišljene i istorijske ličnosti. Navešću samo neke od njih: čuvena kurtizana Ninon de Lanklo, komediograf Molijer, dvorski kompozitor Lili, bivše i buduće kraljeve ljubavnice, čitava vladarska porodica, trovačica „La Voazan“, mađarski grof Rakoci, patuljak Barkarola, sultanov evnuh Osman Ferađi, ulični buntovnici sa Novog mosta…Otkriće nam se sudbina Anđelikine braće i sestara (Rejmon postaje jezuitski sveštenik, Gontran je slikar, Ortans/Hortenzija kruta supruga prestoničkog pravnika, a Mari-Anje uništena dvorska dama), odjekuju  sadržaji pamfleta i satiričnih pesama Kloda Le Ptija zvanog „Stihoklepac" (Gutter-Poet). Videćemo čak i pionirske primere ženskog preduzetništva: Anđelika se u visoko društvo vraća najpre zahvaljujući vođenju trgovine čokoladom, no, pre toga će postati osvetnica sa legendarnog „Dvora čudesa“ kojim dominira Nikola kao vođa razbojnika. Spuštamo se do "jazbina" Pariza i natrag, izopačenoj plemićkoj raskoši kao obrnutoj slici u ogledalu. Zaista, već u prvoj knjizi su ucrtani signali budućeg životnog puta junakinje i svega što će joj sudbina doneti, pri čemu nijedan jedini detalj nije lišen kasnije uloge.
Zaključak: Sigurno je da su najkvalitetnija prva četiri romana, posebno period u kome se junakinjin život “vrti” oko Versaja i dvorskih krugova kojima pristupa zahvaljujući turbulentnom braku sa Filipom. Nakon toga, radnja počinje da se preterano rasteže i postaje sladunjava, što je već uobičajeno “prokletstvo” većine pisanih ili igranih serijala. Ali, u celini sagledane, knjige zahvataju ogroman prostorno-vremenski plan (od Francuske, preko Krita i Maroka, do Severne Amerike), mnoštvo istorijski proverenih događaja, detaljnih opisa, dajući potpuni kontekst istinski uzbudljivog perioda. Glavna junakinja je jedinstvena, ostali likovi živopisni, prisutni su svi elementi dobre priče sa mnogo dinamike i akcije, a ipak neopterećujuće. Epoha je sjajno dočarana iz svakog mogućeg ugla: Luj XIV, kardinal Mazaren, ministar finansija Fuke, (kasnije sveti) Vensan de Pol, Kolber, progoni hugenota, crne mise i tzv. "trovačka afera" u Versaju, alhemija i egzekucije na trgu Grev, velegradsko podzemlje…
Čini mi se da sam, zahvaljujući ovim romanima, naučila više o istoriji XVII veka nego iz udžbenika - i usput se, naravno, zaljubila u Pariz. Dijalozi su veoma dobro razvijeni, ali najviše od svega zadivljuje pažljivo, uverljivo oslikavanje apsolutno svake, ma koliko međusobno suprotne, sredine u koju junake odnosi život. Bila to sudnica, prestonička krčma ili orijentalni harem, osetićete se kao da ste i sami prisutni. Ukoliko volite dosta mlađu, izuzetno popularnu sagu „Outlander“, mogu reći da je ovo veoma slična priča, ali iz doba baroka i bez vremeplova, vrlo pedantno razvijena, sa mnoštvom pojedinosti koje osvajaju. Iako polazi od matrice pustolovnog romana, ubrzo postaje jasno da je nadrasta, pružajući neuporedivo više od očekivanog.