Dan
Bastilje, čuveni Le Quatorze Julliet,
obeležava se u spomen na pad ozloglašene tvrđave kojim je pre tačno 230 godina
započela Francuska revolucija. Prošlog leta mi se učinilo kao lepa simbolika da
upravo njihov državni praznik bude „marker“ početka tematskog meseca Francuske na blogu. Kao simbol
Republike, od tog perioda se u francuskoj kulturi i umetnosti pojavila i figura
Marijane, personifikovane boginje Slobode sa pratećim vrednostima jednakosti i
bratstva (Liberté, égalité, fraternité).
Današnja tema je druga dama koja, u popularnoj kulturi, predstavlja ništa manje
zanosan simbol Francuske, ali i školski primer kako loš marketing može da
utemelji potpuno pogrešnu predstavu o zapravo veoma dobrom delu.
Često smo u prilici da čujemo:“Ne valja suditi o knjizi na osnovu korica” i to je zaista jedna od fraza koje nisu ni najmanje otrcane ili preterane. Pravilo važi u oba smera - zavisno od (nedostatka) mašte ili mere dizajnera vizuelnog „ruha“ nekog romana, reputacija zanimljivog ili trivijalnog zalepiće se za isti uveliko pre čitanja, pod uslovom da do tog čina uopšte dođe. Na sličan način, predrasude prema žanrovima dovode do brojnih nesporazuma, sprečavajući nas da upoznamo neke pažnje vredne pojave. Zbog toga, ni u pogledu čitalačkih izbora nije naodmet imati odvažnosti. Kada su u pitanju dela uništena, kako (uporno nametanom) slikom sa naslovnice, tako i banalizovanjem sižea kroz sentimentalnost i uprošćavanje koje nude ekranizacije, na samom vrhu liste nalazi se serijal „Anđelika“ (Angelique) bračnog para Golon, Ane i Serža. Sredinom veka iza nas, osvojio je publiku širom sveta, da bi postepeno utonuo u, ne toliko zaborav, koliko ignorisanje prouzrokovano spomenutom omalovažavajuće-podsmešljivom, iako ne baš tačnom predstavom.
Često smo u prilici da čujemo:“Ne valja suditi o knjizi na osnovu korica” i to je zaista jedna od fraza koje nisu ni najmanje otrcane ili preterane. Pravilo važi u oba smera - zavisno od (nedostatka) mašte ili mere dizajnera vizuelnog „ruha“ nekog romana, reputacija zanimljivog ili trivijalnog zalepiće se za isti uveliko pre čitanja, pod uslovom da do tog čina uopšte dođe. Na sličan način, predrasude prema žanrovima dovode do brojnih nesporazuma, sprečavajući nas da upoznamo neke pažnje vredne pojave. Zbog toga, ni u pogledu čitalačkih izbora nije naodmet imati odvažnosti. Kada su u pitanju dela uništena, kako (uporno nametanom) slikom sa naslovnice, tako i banalizovanjem sižea kroz sentimentalnost i uprošćavanje koje nude ekranizacije, na samom vrhu liste nalazi se serijal „Anđelika“ (Angelique) bračnog para Golon, Ane i Serža. Sredinom veka iza nas, osvojio je publiku širom sveta, da bi postepeno utonuo u, ne toliko zaborav, koliko ignorisanje prouzrokovano spomenutom omalovažavajuće-podsmešljivom, iako ne baš tačnom predstavom.
U
slučaju sopstvene frankofilije, bez dileme mogu okriviti umetnost i stvaraoce
iz XIX veka za njeno pospešivanje. Što se tiče interesovanja za istoriju
Francuske, zasluge odnose romansirana dela, pre svih „Anđelika“. Kao što sam
više puta istakla, istorijska fikcija je
moje -
neću reći „grešno“, jer ne smatram da se radi o nečemu sramotnom, dakle, pre će
biti vannaučno -
istinsko zadovoljstvo. Iz svake knjige, televizijske serije ili filma, koliko
god bili osrednji, moguće je nešto naučiti i pokrenuti interesovanje za
otkrivanje veštijih i boljih primera obrade slične teme. Kao što su danas
popularni romani Filipe Gregori, Trejsi Ševalije, Džin Kalogridis, Sajmona
Sibaga Montefjorea, Kolin Mekalou ili Dajane Gabaldon, u prošlosti je takođe
bilo pisaca koji su se, sa manje ili više veštine i uspeha, hvatali u koštac sa
obradom priča iz (nacionalne) prošlosti.
Tako
je jedno vreme, u bivšoj Jugoslaviji, zavladao trend pravog pravcatog “štancovanja”
istorijskih ljubića sa imenima
junakinja u naslovu, blago erotizovanim kič-koricama i kao po pravilu mnogo
nastavaka (“Katerina”, “Debora”, “Julija”, “Marijana”, “Marija sa Antila”, uz
domaći pandan u vidu tri serijala Marije Jurić Zagorke, od kojih je
najpoznatiji svakako sedmodelni “Grička
vještica”). Danas, kada se njihova poluraspadnuta izdanja, takva kakva jesu,
mogu ugledati na svakoj razmeni, tezgi uličnih prodavaca polovnog štiva ili
polici lokalne biblioteke, većina “ozbiljnih” čitalaca i ne pomišlja da se dohvati
"Anđelike". Isprva sam i sama imala ogromne predrasude i to pre svega
zbog naslovnica, verujući da je u pitanju nekakva ljubić-pornografija. Svejedno sam im, kao tinejdžerka, pružila
šansu: u to vreme sam, naime, prolazila kroz “istorijsku fazu”, iščitavajući
biografije čuvenih kraljica, od Nefertiti do Marije Terezije. S obzirom na to
da je godinu-dve kasnije nastupio period moje opsednutosti epskom fantastikom,
može se reći da sam bila solidno pripremljena. Uglavnom, kako sam kasnije
saznala, svi delovi “Anđelike” prevedeni su na srpskohrvatski i objavljeni između
1990. i 1993. godine u divnim izdanjima zagrebačke "Mladinske
knjige". Moja mama ih je u to vreme naručivala, ali su zbog početka rata
obustavljene pošiljke za Srbiju, tako da smo imali samo prva dva toma. Još starija
izdanja od osam knjiga objavio je riječki "Otokar Keršovani" i ti
kompleti se relativno lako mogu pronaći kod antikvara, po veoma povoljnoj ceni.
novo, pristojno ruho iz "Čarobne knjige" |
Toliko
što se lične digresije tiče. Napomenula bih još da je, zahvaljujući upornoj i
divnoj urednici Tei Jovanović,
“Čarobna knjiga” pre par godina počela da objavljuje novi prevod serijala,
zaustavivši se na šestom (od najavljenih trinaest). U svakom slučaju, to je
više nego dobro za povratak priče u život, a pre svega ispravljanje
višedecenijske nepravde. Znate, kada čuju da su ovi romani na mojoj listi
omiljenih uz dela Crnjanskog, Balzaka, Mana, Stendala, ljudi se obično zaprepaste.
Pa, o čemu se zapravo radi?
pravo sa (pola) police |
U
pitanju je romansirani prikaz "zlatnog veka" Luja XIV sa raznovrsnim
pojavama koje su ga obeležile, od Fronde do izgradnje Versaja, preko pariskih
bandi, dvorskih intriga, ratova, ustanaka, kolonija, mediteranskog gusarskog
života, trgovine robljem na Istoku...Podjednako je to i gotovo epska priča o
neobičnoj i velikoj ljubavi koja je preživela sve moguće i nemoguće obrte. Potkovana
istorijskim izvorima, svestrano prikupljenom i upotrebljenom građom, obuhvata
mnogo ličnosti, dešavanja, fenomena, problematike, čineći pravu panoramu života
u frankofonim zemljama, predočenu kroz ljubavno-avanturističku osnovu.
O serijalu: Autorka An Golon, rođena kao Simon Šanžu u Tulonu, počela je da piše pod pseudonimom kao osamnaestogodišnjakinja, a zatim se dugo bavila novinarstvom. Za nju presudan bio je angažman u Africi, prilikom koga upoznaje Vsevoloda Sergejeviča Golubinova, svog budućeg supruga. Sve do njegove smrti (1972), udruženim snagama su radili na romanima, pri čemu je ona bila zadužena za književni deo, a on za istorijska istraživanja. An je preminula 2017, u 96. godini, ne završivši planirani poslednji tom koji bi heroinu vratio u Pariz. Njihovo delo, prevedeno na trideset jezika, doživelo je veliki internacionalni uspeh: dovoljno je spomenuti da je u Japanu čak inspirisalo jednu operu, crtani serijal i mange. Često je, nipošto bez osnova, upoređivano sa stvaralaštvom Aleksandra Dime, ali ono po čemu se razlikovalo, unoseći novine, bile su izvesne “tabu teme” koje su pokrenuli Sergeanne (pseudonim pod kojim su supružnici objavljivali u anglofonim zemljama). Između ostalog, tu spadaju veštičarenje, seksualna zloupotreba, crkvena represija, progoni hugenota i obaranje Nantskog edikta, ropstvo na Istoku, sukobi doseljenika sa starosedeocima u Akadiji - francuskoj koloniji na severozapadu Amerike. Priča o Anđeliki inspirisana je životom Sizan di Plesi-Belijer (Suzanne du Plessis-Beliere), supruge jednog od viših podanika Luja XIV, baš kao što je to u romanu Anđelikin drugi suprug i rođak. Njegovi, Filipovi, lik i karijera inspirisani su D'Artanjanom, kad već spominjemo Dimu.
bračni par Golubinov, tj. Golon |
Anđelika, markiza anđela (1957, Marquise des Anges)
Put u
Versaj
(1958,
Le chemin de
Versailles)
Anđelika
na dvoru
(1959,
Angelique et le
Roy)
Neukrotiva
Anđelika
(1960, Indomptable
Angelique)
Anđelika
buntovnica (1961,
Angelique se
revolte)
Anđelika
i njena ljubav
(1961,
Angelique et son
amour)
Anđelika
u Novom Svetu
(1964,
Angelique et le
Noveau Monde)
Anđelika
u iskušenju (1966, La tentation de
Angelique)
Anđelika
i demonka
(1972,
Angelique et la
Demone)
Anđelika
i urota tame (1976,
Angelique et le
complot des ombres)
Anđelika
u Kvebeku
(1980, Angelique à Québec)
Anđelika
na putu nade
(1984, Angelique, la
Route de l'Espoir)
Anđelika
pobeđuje
(1985,
La Victoire d'
Angelique)
Doslovno
sam "prečešljala" region za ovo!
|
Filmovi:
Na talasu uspeha postignutog kod čitalaca, između 1964. i 1968. snimljena su četiri
dugometražna filma zasnovana na romanima. Rimejk iz 2013. i pored bolje
kinematografije donosi još radikalnija odstupanja od originalne priče, stoga se
neću zadržavati na njemu. U filmovima snimljenim šezdesetih godina, Anđeliku je
igrala prelepa Mišel Mersije, a
zahvaljujući tome što su se njene fotografije našle na koricama svih prevedenih
izdanja, upravo tako sam uvek zamišljala junakinju knjige. Ekranizacije im,
doduše, nisu posebno verne (sem donekle prvog dela), kamoli tako opširne i
bogate detaljima, ali, kostimi su raskošni i lepi, a glavni par odlično
izabran. Prate radnju uz neizbežna, međutim, prilično krupna redukovanja i
izostavljanje mnogih pojedinosti. Unete su upadljive izmene po pitanju fizičkih
karakteristika glavnih likova (Žofre nije nakazan, Anđelika nema zelene oči,
Filip nije plav), a gluma, muzika i priča su, za to vreme tipično (uporediti:„Sandokan“
ili trilogija „Sisi“) kitnjasti, smešno naivni, sa sve ajlajnerom i
„psihodeličnom“ šminkom glavne glumice i pojedinim zaista
transfer-blama-scenama (poput one sa milovanjem statue). Svejedno, slike koje
prate tekst preuzete su upravo iz igrane verzije.
Prilikom
sklapanja braka između mladog kralja i španske infantkinje, kada joj muža budu
uhapsili kao vešca i brzopotezno osudili na javnu egzekuciju, Anđelika ostaje
prepuštena sebi u srcu Pariza, lišena novca i poseda, sa dva mala sina. Tek
tada, u trenutku kada se dim lomače sa trga Grev uzdiže u nebo i isparava poput
njenih dragih uspomena i snova, zapravo počinju junakinjine avanture, u koje će
biti uključeni Nikola, Filip i ostali likovi iz njene prošlosti, kralj sa
kompletnom dvorskom kamarilom, razbojnici, umetnici, političari....
Prva knjiga kao osnova:
Počev
od uvodnog poglavlja, bez zadrške nam je otkriven (za mnoge šokantan) obrazac
nasilja i izvesnog mazohističkog odnos prema njemu, kao pokazatelj da priča
koja sledi u najvećem delu neće biti nimalo slatka
i prijatna. Na samom početku, dadilja
pripoveda devojčicama Sanseovih o zločinima ozloglašenog Žila de Rea, osuđenog
i pogubljenog zbog magije, što je samo po sebi svojevrsna anticipacija. Priče, dakle, služe kao priprema za život, a njega u tom periodu karakterišu pre
nemili od lepih događaja: instrumentalizacija žena, perverzije, tajne, intrige
i izopačenosti u redovima aristokratije, a teška egzistencija obeležena stalnom
diskriminacijom kod običnog naroda.
Treći događaj koji će zauvek preokrenuti junakinjinu sudbinu je prijem u zamku Plesi, kada ismejana od strane Filipa (naziva je “baronica tužne haljine”), krijući se od salve uvreda otkriva već spomenutu zaveru, krade kovčežić sa otrovom i pismenim zakletvama saučesnika, ali i sa zabavnom ironijom primećuje izveštačenost prisutnog sveta.
Sledeća celina prve knjige obuhvata udaju i brak u Tuluzu, između 1656. i 1660. godine. Odlično predstavljen mentalitet Južnjaka, sa svim razlikama, počev od govora koji Anđeliku isprva izuzetno iritira, uvod je u postepeno otkrivanje svih lepota grada, ali i intelektualnih i duhovnih kvaliteta njenog muža. Od Palate radosnog znanja u kojoj se diskutuje o veštinama zavođenja i neguje tradicija trubadura, preko tajne laboratorije i učenih razgovora kojima prisustvuje, priča o Žofreu i Anđeliki je očigledno inspirisana „Lepoticom i zveri“. Postepeno razvijanje i promena njihovog odnosa, baš kao Pejrakov dom, zaista su minuciozno dočarani.
Vredan
spominjanja je svakako Nikola Merlo,
Anđelikin najbolji drug iz detinjstva, čija vatrena ljubav prkosi svesti o
staleškoj nejednakosti, a putevi će im se ukrstiti između njena dva braka.
Priča: Sve počinje 1645. godine. Anđelika de Sanse (Angelique de Sance) ima osam godina i jedno je od
mnogobrojne dece ubogog francuskog barona. Njen otac Arman od nekadašnje porodične slave ima jedino još ime i uglednu
rodbinu koja ga posmatra sa visine. Prva knjiga serijala velikim delom opisuje junakinjino
odrastanje u porodičnom seoskom zamku, slušanje dadiljinih predanja iz
prošlosti kraja i čitave zemlje, maštanje o bekstvu u Ameriku, tumaranje
okolnim šumama sa najboljim drugovima - pastirom Nikolom i Valentinom, sinom seoskog
mlinara. Drugo područje Anđelikinih maštarija i tumaranja je dva kilometra
udaljeni dvorac Plesi, vlasništvo rođaka
njenog oca, najvećim delom godine pust pošto gospodari žive u prestonici.
Dolaze samo jednom-dvaput, u sezoni lova i zabava, dok im se za to vreme finansijama bavi sumnjivi upravnik Moline,
pred kojim Arman hteo-ne hteo mora da bude ponizan kako bi svojima obezbedio skromna
sredstva za život.
Markiz di Plesi-Belijer
će vanrednom prilikom ipak posetiti siromašnu rodbinu, praćen svojim jedinim sinom Filipom. Potonji je tri godine stariji od junakinje, lep kao anđeo,
ali, uobražen i bezobrazan, pa će ismejati jadnu devojčicu koja se beznadežno
zaljubila. Negde u to vreme, ona slučajno (šunjajući se po budžacima u okolini
velikog zdanja) otkriva zaveru protiv kraljice udovice i maloletnog Luja XIV,
pa je roditelji iz vaspitnih razloga, a zahvaljujući pristigloj novčanoj podršci, udaljavaju u samostan na školovanje.
Posle
nekoliko godina, sada već kao devojka (lepa, upečaljiva, ali vrlo buntovna i
samostalna), vraća se kući jer joj otac ugovara brak sa grofom iz Tuluza, kako
bi pokrio porodične dugove. Ona se žestoko protivi, ali, naravno, nema izbora. Žofre de Pejrak, budući muž, ima
dvanaest leta više, strašnu reputaciju, priča se da je alhemičar, čarobnjak, sektaš, unakaženog je
lica i hrom, bezobrazno bogat. Naravno, Anđelika putuje
da se po prvi put susretne sa tako čudovišnim mužem puna negativnih
predubeđenja i očekivanja. Međutim, ispostaviće se da je reč o pravoj renesansnoj
ličnosti: grof je obrazovan, svestran, muzičar i naučnik, koji time "bode
oči" licemernom društvu. Razvija se tipična "Lepotica i zver"
priča, uslediće par godina uživanja u bračnom blagostanju, no, idila biva prekinuta
kada Žofreova moć, nezavisnost i ekscentričnost počnu da smetaju samom vrhu
vlasti.
da li je do zaista traljavo odrađenih ožiljaka, ali filmski Žofre uopšte nije strašan, niti ružan... |
...ali, zato je 2013. sve to, pa još znatno stariji |
Anđelika
je radoznalo dete neobuzdanog duha, koje voli da posmatra, prisluškuje, otvoreno
reaguje, što je propraćeno finim opservacijama o svetu koji je okružuje, radilo
se o vračari, brutalnim napadima razbojnika ili verskim neredima. Njen svet su,
isprva, nepregledna šuma, močvare, branje jagoda, stari porodični zamak i priče
o duhovima, pokrivači puni rupa, dve tetke usedelice, majka blagog lica
ispijenog od mnogih porođaja i otac koji najviše voli da se bavi svojim
mazgama, sopstvenim rukama radeći na imanju i šetajući blatnjav do kolena
uprkos “obavezujućoj” tituli.
Još
uvijek su kokoši švrljale po salonima, a psi, nimalo se ne srameći, nečistili
podove. Kiša je probijala u sobe. Gospođi de Sanse su se crvenele ruke od
hladnoće jer nije mogla kupiti par novih rukavica. Progoneći zečeve i djevojke,
Žoslin je sve više bio nalik vuku, a Rejmon, zagnjuren u svoje knjige,
dogorjeloj svijeći. Jedino se oni najmlađi, šćućureni u kuhinjskoj toplini i na
grudima dojilje, nisu tužili. Madelon je, međutim, često plakala i venula.
Umirala je od straha slušajući priče o Modrobradom i o vukodlacima. I za nju bi
bilo dobro da napusti stari zamak. Anđelika ju je uzimala pod svoju zaštitu i
stiskala je čitave noći u zagrljaj. Madelon je znala da je Anđelika vrlo hrabra
i da se više nije bojala ni vukova ni sablasti.
Brojna
porodica i bedni dom barona de Sansea pokazaće joj se u svom realnom vidu tek
nakon tri presudna događaja. Prvi je iznenadna poseta rođaka, u Anđelikinoj
dvanaestoj godini, koja u detetu na pragu puberteta budi osećanja ljubavi i
besa (zbog Filipovog držanja), ženskost (prva menstruacija), želju za
daljinama i punu svest o razlikama koje ih dele.
Anđelika
primjeti prezrivi pogled koji je njen mladi rođak bacio po mračnom i ofucanom
salonu. Filip di Plesi je imao svijetle, vrlo svijetle oči, ali hladne kao
čelik. Istim je pogledom osmotrio dotrajale goblene, škrte vatre u kaminu, pa
čak i staroga djeda s njegovim naboranim okovratnikom izvan mode, a zatim se
okrenu prema vratima i podigne svoje plave trepavice dok mu se na usnama
ocrtavao podrugljiv smiješak.
Po
odlasku rođaka, upoređujući svoj život sa svim tim uzbudljivim i zanosnim događajima,
njoj, Anđeliki, činilo se da živi zatvorena u nekakvu grobu. Drugu
presudnu posetu upriličiće im protestantski pastor, koji starom baronu donosi
vesti od otuđenog sina, davno pobeglog u Ameriku nakon promene religije. Porodica se zbog te odluke odrekla Antoana de Sansea, pa ipak, po ovoj poseti
desiće se dedina smrt i bekstvo Anđelikinog najstarijeg brata, Žoslina, na brod
koji vodi do prekookeanskih zemalja. Mladić je svega nekoliko meseci ranije
otpušten iz internata, zbog nemogućnosti oca da mu plaća školovanje, tako da
nije ni imao bolji izbor.
Treći događaj koji će zauvek preokrenuti junakinjinu sudbinu je prijem u zamku Plesi, kada ismejana od strane Filipa (naziva je “baronica tužne haljine”), krijući se od salve uvreda otkriva već spomenutu zaveru, krade kovčežić sa otrovom i pismenim zakletvama saučesnika, ali i sa zabavnom ironijom primećuje izveštačenost prisutnog sveta.
Svi
mladići prasnuše u smijeh i pojure prema njima. Paževi su imali čudne i male
hlačice, napuhane i skupljene oko bedara. Sa svojim dugim i mršavim nogama
naglo odraslih mladića, nataknutim na visoke pete, izgledali su kao štakori. Naposlijetku, u svojoj tužnoj haljini nisam smiješnija od njih
s onim njihovim tikvama oko bedara, pomisli
Anđelika.
Jedan
od najvećih kvaliteta serijala krije se u mnoštvu izvanredno povezanih detalja,
koji će mnogo kasnije dobiti svoju pravu ulogu u zapletima, istovremeno
učestvujući u izgradnji junakinjine ličnosti. Tako joj se, primera radi, princ
Konde i vojvotkinja od Bofora ukazuju kao oživela slika nagih grčkih bogova, u
jednoj izuzetno značajnoj sceni, koja istovremeno nagoveštava buduće shvatanje
telesnosti i društvenih relacija.
Sledeća celina prve knjige obuhvata udaju i brak u Tuluzu, između 1656. i 1660. godine. Odlično predstavljen mentalitet Južnjaka, sa svim razlikama, počev od govora koji Anđeliku isprva izuzetno iritira, uvod je u postepeno otkrivanje svih lepota grada, ali i intelektualnih i duhovnih kvaliteta njenog muža. Od Palate radosnog znanja u kojoj se diskutuje o veštinama zavođenja i neguje tradicija trubadura, preko tajne laboratorije i učenih razgovora kojima prisustvuje, priča o Žofreu i Anđeliki je očigledno inspirisana „Lepoticom i zveri“. Postepeno razvijanje i promena njihovog odnosa, baš kao Pejrakov dom, zaista su minuciozno dočarani.
Hodnici
Luvra (1660) su celina koja predstavlja tačku obrta. Na
prestoničkom venčanju, pred izuzetno životnom figurom mladog kralja (zasluga
koju su kritičari od početka isticali jeste u izvanrednom, nešto drugačijem
profilisanju Luja XIV) i njegovom brojnom svitom (uključujući ovde preterano
karikaturalnog, feminiziranog brata, Filipa od Orleana -
pre konačno pristojnog portreta u seriji “Versaj”, istorijska fikcija ga nije
štedela!), nezavisni učenjak sa juga ponosno izvodi prelepu suprugu u haljini
protkanoj zlatom (koje proizvodi u sopstvenim rudnicima), egzotičnu pratnju i
tamnoputog slugu. “Drskost” izdvajanja mu neće biti zaboravljena.
Osuđenik
na trgu Notr-Dam je završna celina prvog toma, koja
otkriva da je, zbog toga što ekscentričnošću i svešću o nekim davnim
(tuđim) prestupima predstavlja pretnju samom kralju, Žofre optužen i odveden u Bastilju. Pri
krajnje apsurdnom, namontiranom sudskom postupku, osuđuju ga na smrt na lomači.
Stare tajne isplivavaju na površinu, Anđelika u tom procesu stiče moćne
neprijatelje i odane saveznike (pre svih, briljantni advokat Degre), dok odličan, otvoreni kraj, u kome na osvetu
zakleta junakinja nestaje u lavitrintu pariskih ulica, obećava da prave
pustolovine tek predstoje. I da ne bih dalje otkrivala, sledi osvrt na nekoliko
najupečatljivijih odlika serijala, koje bi (ako već nije učinjeno) trebalo da vas makar
malo zaintrigiraju.
Simbolika imena: Opisana kao
zapanjujuća lepotica, Anđelika ima zelene oči poput istoimene močvarne biljke.
Meštani u njenom zavičaju veruju da je živo otelotvorenje vila koje su obitavale u
predelu keltskih nadgrobnih spomenika na Začaranom polju. Sama
devojčica se stalno šali da će se “jednoga dana udati za markiza”, otuda
nadimak “Markiza anđela”.
Kontrasti:
Katolici – Protestanti; Staro i siromašno – Bogato, gradsko, pa i skorojevićko
plemstvo; Verska zadrtost – Duh nauke, avanturizam.
Relacije:
Sever – Jug Francuske; Ulica – Dvor; Prestonica – Seoski posedi; Plemstvo – Narod;
Katolici – Protestanti; Sveštenstvo – Naučnici; Sujeverje – Progres.
Razvoj junakinje iz
knjige u knjigu je očigledan i dosledan. Za mnoge feministička ikona, Anđelika se svakako ubraja među heroine koje se dugo pamte.
Pre svega, nije “dama u nevolji”, već pravi borac, okretna poput mačke,
neuništivog nagona za opstankom. Izrazito je ženstvena, svepoželjna i svojom
naklonošću prilično darežljiva, osoba
koju (istina, malo preterano!) svi žele i pokušavaju da dobiju. Naposletku, inteligentna
je, voli da uči, od detinjstva je krase neumornost, vitalizam, stalni pokret,
borbenost i odvažan duh.
Učestalo nasilje i seksualno
uznemiravanje: Da, ovo je nešto po čemu većina
čitalaca pamti serijal. Istina je da položaj žena u društvu veoma dugo nije bio
nimalo zavidan, tako da razne vrste zloupotreba koje se opisuju, nažalost, nisu
preterivanje niti “seksizam”. Što se tiče predubeđenja o tobožnjoj “erotskoj”
prirodi knjiga, moram vas razočarati: scene ljubavnih odnosa su većinom smešne, zbrzane
i daleko od eksplicitnih ili detaljnih kao što je sada moderno. Uglavnom se
svode na kratko spominjanje “padanja u zanos” ili vrtlog strasti (otprilike baš kao u ekranizaciji, gde Anđelika uvek
deluje ošamućeno i pasivno kada je neko “stisne u zagrljaj”). Međutim, nema
degutantne deskripcije polnih organa ili seksualnog čina, mnogo češća su
pribijanja uza zid i (dosta grubo) hvatanje za grudi, što je u poređenju sa,
recimo, “Tuđinkom”, zaista krajnje bezazleno.
doduše, ovo je svojevoljna "ljubavna" scena, ali ipak: uoči formalnog venčanja (preko izaslanika), Anđelika se iz inata nudi Nikoli...u senu, ukočena kao klada! |
Dve ljubavi:
Evo sličnosti sa Kler, junakinjom upravo spomenutog serijala Dajane Gabaldon. Kroz
Anđelikin život proći će zaista mnogo muškaraca, u različitim svojstvima, ali
samo su dvojica zaista važni. Prvi je Žofre,
a njihov odnos u potpunosti izgrađen na La Belle et la Bête osnovi. Moram
priznati da, možda baš usled junakinjinog neizrecivog početnog užasa, ne biva jasno šta ga čini TOLIKO nakaznim. Opis otkriva da je „u tridesetim godinama“,
da ima dva ogromna ožiljka na levoj strani lica, crne oči i kosu koja, za promenu, nije perika. Pored toga, potiče iz loze
starih tuluških grofova, ponosno isticane kao starije od kraljeve. Kupuje rudnik
– i ženu, zovu ga Veliki šepavac Langdoka, ali i Zlatni glas kraljevstva, a o
sebi kaže: Ja sam čovek prošlosti i teško se snalazim u ovom našem netrpeljivom
vremenu. Beskrajno strpljiv i od početka do kraja savršen kavaljer,
Žofre je u osnovi čovek koji nesrećne okolnosti koje su dovele do fizičke
unakaženosti pobeđuje razvijanjem nekih drugih prirodnih darova, poput
briljantnog uma i apsolutnog sluha.
Drugi,
dosta kompleksniji lik je muž broj dva, Filip. Njihova veza se može definisati
kao Odi
et amo i ukoliko je Žofre
divna duša pod „đavoljim“ likom, Filip je upravo obrnuto: fizički prekrasan,
duhom podjednako uvrnut. Dok je u prvom tomu predstavljen rečima: Moj
sin je dvorski komedijant i nema veze sa životom na selu. – izjavi markiz.
– Nije dobar ni za šta osim za trzanje
žica na gitari. Bio sam ga dodijelio gospodinu Mazarenu za paža, ali bojim se
da se tamo samo uči ljubavi na talijanski način (homoseksualnoj, prim.
I.Đ.).
Ne čini li vam se da svojim izgledom podsjeća na ljupku djevojčicu?, u
drugoj knjizi ga pronalazimo kao kraljevog odanog maršala i jednog od najboljih
ratnika (scena sa vukovima na početku treće knjige možda je inspirisala jednu veoma
sličnu iz prve sezone “Versaja”!). Ako je veliki deo junakinjinog prvog braka protekao u igri “mačke i miša”,
pri čemu je Žofre osvajao, stičući njeno poverenje, drugi joj donosi sličan
izazov u suprotnom smeru. Istina, posluživši se ucenom da bi ga primorala na
brak kao sredstvo vraćanja u visoke krugove, Anđa je umnogome doprinela
Filipovom nasilničkom ponašanju, međutim, pokazaće se da, iz razloga koje je
njegov otac davno nagovestio (i prouzrokovao), ledena spoljašnost krije
istraumiranu dušu. Žitelji Versaja će ih prozvati -
Mars i Venera.
iz nekog razloga, Filip u originalnoj filmskoj verziji NIJE plav, ali može da prođe - 2013. je kovrdžavi melez?!? |
Nakon
što izgubi sve, pred junakinjom se otvaranju raznovrsne
mogućnosti napredovanja ili propasti,
tačnije,
zavrteće se, od strane advokata Degrea često spominjani „točak sreće“.
Pred nama se, kao i pred njome, širi raskošna, ambiciozno postavljena slika
prošlosti; prolaze vrlo živopisne, zanimljive glavne i epizodne, izmišljene i
istorijske ličnosti. Navešću samo neke od njih: čuvena kurtizana Ninon de
Lanklo, komediograf Molijer, dvorski kompozitor Lili, bivše i buduće
kraljeve ljubavnice, čitava vladarska porodica, trovačica „La Voazan“, mađarski
grof Rakoci, patuljak Barkarola, sultanov evnuh Osman Ferađi, ulični buntovnici
sa Novog mosta…Otkriće nam se sudbina Anđelikine braće i sestara (Rejmon
postaje jezuitski sveštenik, Gontran je slikar, Ortans/Hortenzija kruta supruga
prestoničkog pravnika, a Mari-Anje uništena dvorska dama), odjekuju sadržaji pamfleta i satiričnih pesama Kloda
Le Ptija zvanog „Stihoklepac" (Gutter-Poet).
Videćemo čak i pionirske primere ženskog preduzetništva: Anđelika se u visoko
društvo vraća najpre zahvaljujući vođenju trgovine čokoladom, no, pre toga će postati
osvetnica sa legendarnog „Dvora čudesa“ kojim dominira Nikola kao vođa
razbojnika. Spuštamo se do "jazbina" Pariza i natrag, izopačenoj plemićkoj
raskoši kao obrnutoj slici u ogledalu. Zaista, već u prvoj knjizi su ucrtani signali budućeg životnog puta
junakinje i svega što će joj sudbina doneti, pri čemu nijedan
jedini detalj nije lišen kasnije uloge.
Zaključak:
Sigurno je da su najkvalitetnija prva četiri romana, posebno period u kome se
junakinjin život “vrti” oko Versaja i dvorskih krugova kojima pristupa
zahvaljujući turbulentnom braku sa Filipom. Nakon toga, radnja počinje da se
preterano rasteže i postaje sladunjava, što je već uobičajeno “prokletstvo”
većine pisanih ili igranih serijala. Ali, u celini sagledane, knjige zahvataju
ogroman prostorno-vremenski plan (od Francuske, preko Krita i Maroka, do
Severne Amerike), mnoštvo istorijski proverenih događaja, detaljnih opisa, dajući
potpuni kontekst istinski uzbudljivog perioda. Glavna junakinja je jedinstvena,
ostali likovi živopisni, prisutni su svi elementi dobre priče sa mnogo dinamike
i akcije, a ipak neopterećujuće. Epoha je sjajno dočarana iz svakog mogućeg ugla:
Luj XIV, kardinal Mazaren, ministar finansija Fuke, (kasnije sveti) Vensan de Pol, Kolber, progoni hugenota, crne mise i tzv. "trovačka afera" u Versaju, alhemija i
egzekucije na trgu Grev, velegradsko podzemlje…
Čini mi se da sam, zahvaljujući
ovim romanima, naučila više o istoriji XVII veka nego iz udžbenika -
i usput se, naravno, zaljubila u Pariz. Dijalozi su veoma dobro razvijeni, ali
najviše od svega zadivljuje pažljivo, uverljivo oslikavanje apsolutno svake, ma
koliko međusobno suprotne, sredine u koju junake odnosi život. Bila to sudnica,
prestonička krčma ili orijentalni harem, osetićete se kao da ste i sami
prisutni. Ukoliko volite dosta mlađu, izuzetno popularnu sagu „Outlander“, mogu
reći da je ovo veoma slična priča, ali iz doba baroka i bez vremeplova, vrlo
pedantno razvijena, sa mnoštvom pojedinosti koje osvajaju. Iako polazi od
matrice pustolovnog romana, ubrzo postaje jasno da je nadrasta, pružajući
neuporedivo više od očekivanog.