субота, 15. јун 2019.

Subota sa knjigom: „Tajna istorija“

piše: Isidora Đolović

Obožavam osećaj kada tek završim čitanje knjige, pomislivši: "Ovo je nešto najbolje, a savremeno, do čega sam došla u skorije vreme." Srećom, pa takve situacije nisu retke. "Tajna istorija" („Laguna“, 2004; orig. The secret history, 1992) spada u red opisanih dela. Prilično je teško žanrovski odrediti sada već kultni roman Done Tart. Knjiga o sazrevanju, prijateljstvu, obrazovanju; krimi-priča, triler, misterija; drama, psihološki, društveni, donekle čak i filozofski roman? Od svega ponešto, uglavnom ravnomerno prisutno, može se pronaći u ovom slučaju. Reč je o izuzetno zanimljivom delu, koje se čita istovremeno nestrpljivo i sa polaganim razmatranjem svakog pokrenutog pitanja. Sem toga, ako nešto besprekorno negira ubedljivost spojlera, to je „Tajna istorija“: iako je već u prologu saopšteno da se desio zločin, kao i ko je žrtva, a ko (glavni) krivac, to saznanje ni najmanje ne narušava želju da otkrijemo kako, zašto i sa kojim se posledicama sve odigralo.

Priča je osmišljena kao ispovest jednog od učesnika. Ričard Papen, naš narator, odrastao je u kalifornijskom gradiću Plejnou, kao sin jedinac radničke porodice, nikad se ne uklapajući, večito željan bekstva. Prilika se ukazuje kada, nakon dve godine studiranja književnosti (sa čime se njegovi roditelji od početka ne slažu, pošto ni tamo i tada nije bila reč o unosnom zanimanju, ali zato je jasno: ...da će moj prelazak na to polje svakako dovesti do toga da se do kraja života motam oko kuće i od oca tražim novac..., str. 18, zvuči poznato), slučajno pronađe brošuru koledža Hempden u Vermontu. Polazi mu za rukom da upiše humanističke nauke, promena sredine deluje kao pun pogodak, dok je atmosfera samog mesta sa kampusom i svakodnevnim studentskim obavezama uzbudljiva, iako pomalo jeziva:

Prve noći provedene u njoj presedeo sam sumrak na krevetu dok su zidovi menjali boju od sive preko zlatne do crne, i slušao neki sopran kako vrtoglavo šeta gore-dole negde na drugom kraju hodnika, sve dok i poslednje svetlo nije zgasnulo, a udaljeni sopran spiralno se penjao i spuštao u tami poput nekakvog anđela smrti, i ne mogu da se setim da sam ikada osetio takav vazduh, visinski, hladan i razređen, kao te večeri, niti da sam se ikada osećao tako dalekim od niskih obrisa prašnjavog Plejna.
(...) I bio sam srećan tih prvih dana kao nikada ranije, lutajući poput mesečara, preneražen i pijan od lepote.(...) Stabla krckaju pod jabukama, opale jabuke crvene se u travi ispod njih, trule na zemlji mirišući teško i slatkasto, čuje se uporno brujanje zolja oko njih. Kula sa satom Opšteg zdanja, cigle obrasle bršljanom, beli tornjić, začaran daleko u izmaglici. Šok kada sam prvi put video stablo breze po noći kako se uzdiže u mraku, hladno i vitko poput duha. I noći, veće nego u mašti, crne, vetrovite i ogromne, rastrojene i divlje od zvezda. (str. 21)

Sve se počinje stvarno kompikovati kada, u pokušaju da se prijavi za kurs starogrčkog (naime, jedinog klasičnog jezika koji mu je od ranije poznat), otkrije da se taj poduhvat graniči sa nemogućim. Profesori mu izokola saopštavaju da kolega koji predaje željeni jezik, čuveni Džulijan Morou, prima mali broj polaznika i to vodeći se ekstremno čudnim kriterijumima. Ričarda to neće pokolebati, već odlazi da se lično uveri kako stoje stvari. Profesor se pokazuje kao izuzetno ljubazan, ali usamljen, bogataš koji platu poklanja Univerzitetu, radeći isključivo za svoje zadovoljstvo, uvek sa svega pet studenata po grupi. O njemu samom kolaju protivrečne glasine: od toga da je pravi svetski čovek, do optužbi kako se radi o najobičnijem prevarantu.
Grupu studenata okupljenih oko Džulijana čine mračno harizmatični Henri Vinter (u prologu označen kao ubica), stereotipizirani Amerikanac Edmund „Bani“ Korkoran (buduća žrtva), „najegzotičniji“ član Frensis Abernati (Koščat i elegantan, bio je bolno mršav, nervoznih ruku, umnog lica albina i s čupom kratke plamene kose, najcrvenije koju sam ikada video (...); nosi predivne uštirkane košulje s francuskim manžetama, veličanstvene kravate, crni kaput koji je lepršao za njim dok je hodao, čineći da izgleda kao mešanac princa-studenta i Džeka Trboseka; str. 26) i blizanci Makoli, Čarls i Kamila (Vrlo su ličili jedno na drugo, teške tamnoplave kose, bespolnih jasnih lica, veseli i ozbiljni kao par flamanskih anđelaka. I, što je bilo najčudnije u Hempdenu - prepunom pseudointelektualaca i šiparačkih dekadenata, gde je crna odeća bila „de riquer“ - voleli su da nose blede boje, posebno belu. U ovom leglu cigareta i mračne prefinjenosti, pojavljivali su se tu i tamo kao likovi iz alegorije ili odavno mrtvi gosti neke zaboravljene vrtne zabave).

S obzirom na to da nam je „spojler“ serviran na prvoj stranici, te znamo da će Ričard veoma brzo postati deo ovog zatvorenog društva, a kasnije i neposredno uvučen u njihove, najblaže rečeno neobične aktivnosti, preostaje da kroz veći deo romana otkrijemo način. Kako autorka to postiže? Neočekivano uspešno! Najpre bi trebalo pohvaliti njen izvanredan stil i prefinjeni jezik dela, sasvim prikladan izuzetnosti kakvu u Ričardovim očima otelotvoruju Džulijan i njegovi štićenici, kao i veličanstvenosti ideja predočavanih kroz zajedničke časove. Tako se, među prvim porukama usvojenim na predavanjima, izdvajaju sledeće:

Lepota je strah. Šta god zovemo lepim, mi drhtimo pred tim. A šta može biti strašnije i lepše dušama kao što su grčke ili naše, od potpunog gubitka kontrole? Trenutno odbacivanje lanaca bivstvovanja, slamanje slučajnosti našeg smrtnog ja? Euripid govori o Menadama, zabačenih glava, grla izloženih zvezdama, „više nalik jelenima nego ljudskim bićima“. Biti potpuno slobodan!(...) Ako smo u duši dovoljno jaki, možemo da strgnemo taj veo i pogledamo tu ogoljenu, užasnu lepotu pravo u lice; neka nas bogovi progutaju, prožderu, neka nam rastoče kosti. A onda neka nas ispljunu ponovo rođene.

(…) I to je, za mene, užasna zavodljivost dionizijskog obreda. Nama je teško da to zamislimo. Tu vatru čistog bivstva. (str. 48)

Pod uticajem silnine strahopoštovanja, Ričard laže o sopstvenom poreklu, kako bi se uklopio među očaravajuće ekscentrične, mlade i prebogate hedoniste, čiji je nezvanični predvodnik očigledno Henri (fokusiran, ambiciozan, po mišljenju ostatka grupe - genijalan). Lenja dekadencija jeseni obeležene vikendima u seoskoj kući Frensisove tetke, ubrzo počinje da odstupa pred Ričardovim zbunjenim suočavanjem sa novootkrivenim pukotinama na njihovom hramu „odabranosti“. Bizarne tajne, čudni planovi, međusobne netrpeljivosti postepeno počinju da izlaze na videlo. Kao novajlija, Ričard je isključen iz sprovođenja u delo antičke bahanalije (u sasvim izvornom smislu, različitim stimulansima se pokušava ostvariti povezanost sa Dionisovim kultom) kroz noćni obred u šumi. Nažalost, ritual kreće naopako, za čim slede jezive posledice po sve iole upućene u slučaj. Njihov vesnik postaće neotesani, uglavnom bezazleni Bani:
 
Verske uvrede, napadi besa, pogrde, prinuda, pozajmice - sve sitnice, zaista, gluposti koje nerviraju, suviše sitne, činilo se, da navedu petoro razumnih ljudi na ubistvo. Ali, usuđujem se da kažem, tek kad sam pripomogao ubistvu čoveka, shvatio sam kako neuhvatljiv i složen može da bude čin ubistva, i ne obavezno podstaknut dramatičnim motivima. Pripisati ubistvo takvom nečem bilo bi lako. Jedan je svakako postojao, ali nagon za samoodržanjem nije tako snažan kao što se misli. Opasnost koju je Bani nosio nije, na kraju krajeva, bila neposredna, nego spora, dremljiva, mogla se, makar teoretski, odložiti ili otkloniti na mnogo načina. Lako mogu da nas zamislim tamo, na dogovorenom mestu u dogovoreno vreme, odjednom nestrpljive da ponovo razmislimo, možda čak i da udelimo katastrofalno pomilovanje u poslednji čas. Strah za sopstvene živote možda nas je naveo da ga izvedemo na vešala i namaknemo mu omču oko vrata, ali bio je potreban hitniji podsticaj da nas natera na korak dalje, da zaista izmaknemo stolicu. (str. 218)

Slučajan zločin iznutra razbija zajednicu, istovremeno ih čineći partnerima u osmišljavanju savršenog, ovoga puta svesnog ubistva (nazovimo ga kontrazločinom). Prva polovina romana obuhvata put ka njemu, dok se druga usredsređuje na pitanja zavereništva, (odsustva) osećanja krivice u pravom smislu te reči, načine na koje svako od umešanih podnosi čitavu situaciju. Slučaj će začiniti istraga, baš u to vreme započeta širom kampusa.

Od izuzetne važnosti za razumevanje likova jeste sam kontekst u kome dolazi do njihovog upoznavanja i u kome studiraju. Načela antičke Grčke koja su oberučke usvojili, uz pripadnost društveno povlašćenom sloju, čine da sebi dopuštaju neuobičajene slobode, prihvatajući ih kao nešto što se podrazumeva. Mentor Džulijan je u njihovim očima najsličniji božanstvu, ali, dok njegova uloga ostaje isključivo idejna, Henri predstavlja delatnu silu, „boga nižeg reda“, prvog do Džulijana i osobu zaduženu za izvršavanje zamisli. Posebno je interesantan odnos koji gaje blizanci, mada nakon Martinovih Lanistera malo šta na ovu temu stvarno iznenađuje. Istina, „Tajna istorija“ je nešto starija od „Pesme Leda i Vatre“ i, kad smo već kod toga, ne bi bilo loše da u „Laguni“ razmotre obnavljanje tiraža, pošto je prvi odavno rasprodat. 

Onda nisam znao, a ne znam ni sada, doslovno ništa o Džulijanovom životu van učionice, što je možda dodavalo tako zamaman prizvuk tajanstvenosti svega što je govorio i radio. Nema sumnje da je njegov lični život bio grešan koliko i svačiji, ali nama je otkrivao jedinu onu svoju stranu uglačanu do tako savršenog sjaja da nam se činilo kako je njegova egzistencija kad je daleko od nas nezamislivo uzvišena. (str. 307)
Ričardov pogled na društvo izabranih neće se promeniti ni kada ga prihvate kao “jednakog“: nedodirljivost, nedokučivost i izvesna idolopoklonička fascinacija nastaviće da obasjavaju grupni portret dugo nakon razotkrivanja pojedinačnih mana. Problem Frensisove seksualne orijentacije i Henrijevih zagonetnih osećanja prema Kamili upotpunjuju uspešnu karakterizaciju. Iako su besramno dekadentni, ni sami nećemo uspeti da se odupremo želji da saznamo što više o ovim ljudima (kako razmišljaju, zašto baš na taj način?), strepimo zbog njihovih daljih odluka i iskreno želimo da ih upoznamo i porazgovaramo s njima. Bani upadljivo odudara od ostatka grupe, što ga, zapravo, čini najbližim Ričardu. Primera radi, jedini ima relativno stabilnu vezu sa Merion, ne zanosi se velikim idejama, najslabiji je na akademskom i uopšte intelektualnom planu. Takođe, povezuje ih činjenica da svi dolaze iz, na različite načine disfunkcionalnih porodica.

Vredni izdvajanja su: epizodni lik Džudi (studentkinje kostimografije, stalno „u pohodu“ na Ričarda); scena sa Kamilom i velikim komadom stakla (neprirodna otpornost na bol); odlično dočarane sve strane (tipično američkog) studentskog života (koji podrazumeva žurke, opijanja, klanove, eksperimentisanja svake vrste). Već spomenuti dobar stil, na pravim mestima „uvijeno“ i bez detaljisanja, prikazuje stvari koje se svejedno dešavaju, eksplicirali ih ili ne. 

Istraga se vešto dotiče fenomena tabloidizacije prestupa, (američkog) rasizma, manipulisanja javnim mnjenjem, droge, vidovnjaka, pohlepe za novčanim dobicima i licemerja koje se krije iza „kolektivnog oplakivanja“:

Naročito je tugovanje hipika imalo gotovo antropološki značaj. Bani je za života bio u stalnom ratu sa njima, jer su hipici prljali kade bojama za tkaninu i preglasno puštali muziku kako bi ga nervirali. Bani ih je gađao praznim konzervama i zvao je obezbeđenje kad god bi posumnjao da hipici puše travu. Sada kad je umro, obeležili su njegov prelazak na druge pašnjake na bezličan i gotovo plemenski način - pevali su, iskivali mandale, udarali u bubnjeve, izvodili svoje nedokučive i tajanstvene obrede. (str. 355)

Henri je nosilac energije grupe. Ni omiljen, ni dopadljiv na prvu loptu, od onih je ljudi prema kojima se ostali redovno usmeravaju. Neverovatno disciplinovan i apsolutno skoncentrisan (u stanju je da čita punih dvanaest sati), poliglota zadivljujuće erudicije, uvek ozbiljan i strog, jedini je od koga ostali imaju strah i koga Džulijan posmatra sa očinskom bolećivošću. Dok Čarls, Frensis, pa i Bani često dozvoljavaju sebi izlive slabosti, otvorenu agresivnost i zapanjujuće (samo)destruktivne ispade, Henri je taj pred čijim autoritetom svi moraju povući ručnu. Raspolažući najvećom snagom volje, sklon je (i sposoban) da je stavlja na najteže probe, odlazeći najdalje u iskušavanju moći nesvesnog.

Ambivalentnost gledišta koje čitalac zauzima u odnosu na glavne likove i njihove, bez sumnje problematične postupke, potiče od uvida „iznutra“ i sasvim iskrenog, ogoljenog priznavanja svih tajni koje se kriju u pozadini Ričardovog neprolaznog divljenja. Kada se oduševljenje uzvišenima bude pretvorilo u moralno zgražavanje, ublažiće ga u međuvremenu razvijena pripadnost grupi, sa svešću da su uspostavili neraskidivu vezu koja oblikuje i njegov život. Ovo nije „roman odrastanja“, jer su njegove ličnosti u trenutku sklapanja poznanstva već prešle dvadesetu i uglavnom su formirani ljudi. Međutim, kako kaže jedan od njihovih profesora, prijateljstva i kontakti uspostavljeni u tom životnom dobu, ostaju da nas prate do kraja. Stečeno iskustvo u svakom pogledu prevazilazi najluđe Ričardove snove o razbijanju zavičajne monotonije i predodređenosti za izvesni „kalup“.
autorka
„Tajna istorija“ je dobar prilog psihologiji zločina(ca) u fikciji, prema tome, ne iznenađuje što se nekoliko puta značajno spominje Dostojevski. Istupanje protiv zakona, zvaničnog i ličnog (etičkog), sve koji su povezani sa činom
zarobljava u spiralu nepoverenja, paranoje i toksične međuzavisnosti. Veliku ulogu dobilo je učenje o apolonskom i dionizijskom principu koje su ustanovili nemački romantičari, a uobličio Fridrih Niče u „Rođenju tragedije iz duha muzike“. Donu Tart, inače, uglavnom svrstavaju u predstavnike neoromantizma i to sasvim opravdano, imajući u vidu sklonost ka stvaranju začudne atmosfere, opisivanju graničnih stanja svesti, a ponajviše tajanstvenih, problematičnih i strastvenih ličnosti. Jedno je sigurno: istog momenta kada sam došla do poslednje rečenice epiloga, poželela sam da sve krene ispočetka.

Omiljeni citat: U utorak oko pola jedan po ponoći bio sam u pidžami i pokušavao da se podšišam pomoću ogledala i makazica za nokte (Nikada to nisam dobro umeo da uradim; konačni proizvod uvek je bio vrlo bockav i detinjast, kao u Artura Remboa), kada mi je neko pokucao na vrata. (str. 220)  
Oduvek mi je izmicao pravi izraz za frizuru meni najdražeg pesnika, ali „bockavo i detinjasto“ je savršen opis!