субота, 29. јун 2019.

Subota sa knjigom: „Nezemaljski izraz njegovih ruku“

piše: Isidora Đolović

Više se i ne sećam kada sam prvi put videla fotografiju Gavrila Principa ili čula priču o Mladoj Bosni. Svaki narod zasniva svoj identitet na određenoj, razdoblju nastanka i raspoloživim činjenicama odgovarajućoj legendi. U srpskom slučaju, ona je dvostruko vidovdanska: na jučerašnji dan, odigrali su se presudni boj na Kosovu (1389) i Sarajevski atentat (1914). Pored toga, postoji kod mladobosanskog pokreta nešto večito privlačno pravdoljubivim sanjarima, što čini da se lako poistovetimo ili bar saosećamo sa ovim dvadesetogodišnjacima koji su pero i pištolj držali jedno uz drugo, spremni da polože živote za viši cilj - naravno, očišćen od savremenog revizionizma koji zlonamerno teži izjednačavanju patriotizma sa terorizmom. U tom smislu, zanosi Mlade Bosne uvek su mi bili bliski, a crno-beli snimak ikoničan gotovo koliko čuveni Če Gevarin portret. Bilo je nemoguće ne osećati divljenje prema sitnom, izmučenom mladiću, u par brojeva većem kaputu i sa strašno podlivenim licem, izvedenom pred objektiv kako bi za večnost ostala zabeležena živa slika stradanja i prkosne nade. Jer - te oči! U prirodi (i boji) su, kažu, bile plave i smirene, odražavajući načelo koje se, kao retko gde, poklopilo sa prezimenom junaka. Da, bilo je prokleto lako pronaći se u njihovom velikom snu. I kada sam čula da je sjajni Miljenko Jergović (deo svetog Trojstva meni najdražih kolumnista, uz Muharema Bazdulja i Teofila Pančića) objavio knjigu briljantnog naslova „Nezemaljski izraz njegovih ruku“ (BOOKA, 2018), na poslednjih godina zbog jubileja posebno aktuelnu temu, nisam se dvoumila da je moram pročitati.

Prvi deo netipičnog romana, naslovljen „Atentat“, zapravo čini nekoliko eseja spojenih centralnom temom, ali koji nisu usko povezani sa jednim vremenom ili mestom. Najpre su povučene interesantne paralele između života slabašnog dečaka iz Obljaja i tri decenije starijeg, slučajnog prestolonaslednika jednog  posustalog carstva. Za života se ova dva čoveka nikada nisu srela, ali će ih smrt zauvek neraskidivo povezati i u istoriji postaviti na dve strane, promenljive u zavisnosti od posmatrača. Otkrićemo da su Principovi roditelji među poslednjima, kada je evropska javnost uveliko brujala o šokantnom događaju, saznali da je Gavro ubio Verdinanda; da su se obojici majke zvale isto - Marija, a očevi bili izrazito pobožni; kao i to da su školovanju pristupali sa različitim stepenom interesovanja. Tako se o Ferdinandu navodi:

Od rana se dopisuje sa bratićem, pet godina starijim prijestolonaslednikom Rudolfom. Jedan drugom pisali su o lovu, jahanju i dvorskim zabavama. Sačuvana su, većinom, samo Rudolfova pisma, iz kojih se vidi da je stariji rođak nastojao utjecati na mlađeg, nagovarajući ga na slobodniji život i otpor dvorskim pravilima. Iako će se dopisivati sve do Rudolfovog samoubojstva u Mayerling-u, o politici baš nikada neće biti riječi, a ugluho će proći i Rudolfovi pokušaji da se razgovara o umjetnosti i književnosti. On je bio darovit i obrazovan čovjek, vrlo zainteresiran za književnost, slobodouman s osjećajem za duh vremena i kojekakve intelektualne mode, prema čemu mlađi bratić nije pokazivao nikakvog interesa. Međutim, Rudolfova pozivanja na slobodu i na otpor sigurno su našla odjeka u Franji Ferdinandu, kada je proveo svoju najveću i jedinu životnu pobunu, kada je oženio Sofiju Chotek, pristajući na krajnje ponižavajuće uvjete što mu ih je odredio stric. Što se tiče umjetnosti, književnosti, glazbe i poezije, o tome Franjo Ferdinand nije znao gotovo ništa ili je znao koliko i svaki bečki malograđanin njegova doba. A takav mu je bio i ukus, izrazito malograđanski, i zabrinjavajuće degradiran u odnosu na prethodno prihvaćena mjerila na bečkome dvoru. (str. 16)
Sofija i Franc
Nasuprot njemu, u sarajevskoj čaršiji stasava naraštaj školaraca koji bez pare u džepu formiraju svoje ličnosti na bilijarskim partijama, američkim/zapadnoevropskim avanturističkim i detektivskim romanima, folklornoj tradiciji, panslavizmu, krčkajući buduću opasno buntovnu misao u antiklerikalnom i nihilističkom „bosanskom loncu“. Jergović ukazuje na još jednu činjenicu koja Ferdinanda i Principa čini antipodima: doživljaj vlastite erotske strane i tjelesne ljubavi. Gavrilo se zakleo na celibat kao aktivističko, revolucionarno načelo, dok se Franc bio spreman odreći svega, pa i vlastitoga muškog i prinčevskog dostojanstva, zbog ljubavi jedne nedovoljno ugledne žene (str. 17). Naposletku će baš ona, Sofija, biti - kolateralna šteta. 

Zanimljivo je da još Vladimir Dedijer piše kako su mladobosanci po pravilu birali askezu, tj. apstinenciju:  Iako je Žerajiću bilo dvadeset pet godina, on je seksualno bio nevin, kako je to posle njegove smrti utvrdila sarajevska policija. Princip je istu stvar poverio doktoru Papenhajmu. Prema kazivanjima Mirka Maksimovića Lebedevu, Danilo Ilić je izbegavao žene, ali je jednoj šesnaestogodišnjoj devojci po imenu Erika, koja je radila u Vlajnićevoj poslastičarnici u Sarajevu, stalno donosio cveće, lepe dopisnice i knjige. Odnosi između njih bili su intimni, ali nevini i Ilić nije dozvoljavao nikakve šale na račun ove veze. Kako smo ranije rekli, mladobosanci nisu ni pili. Princip nije okusio vina sve do uoči 28. juna 1914, kad je namerno sedeo u kafani sa čašom u ruci da bi zavarao policiju. Neki od mladobosanaca koji su kršili ova pravila, kao na primer Bora Jelić i Nedeljko Čabrinović, bili su kritikovani od svojih drugova.
pripadnici Mlade Bosne; drugi desno stoji Ivo Andrić
Iz istih izvora, dobijamo potvrdu da je Gavrilo zaista bio čovek od principa i po pitanju literature: On je bio prijatelj sestre Nedeljka Čabrinovića, Vukosave, koja je bila tri godine mlađa od njega. Princip je jednom zatekao Vukosavu, kojoj je tad bilo dvanaest godina, kako čita šund-roman “Tajne carigradskog dvora”. On joj je uzeo roman i idućeg puta doneo pripovetke Oskara Vajlda i “Došljake” Uskokovića. Njih dvoje su kasnije izmenjali mnoga pisma.
Gavrilo (četvrti s leva, sedi) sa Bogdanom Žerajićem i braćom
No, tu nije kraj podudarnostima, jer je za obojicu važilo da tek ako drugi zakažu, on dolazi na red (str. 21) - za pucanj, odnosno presto. Ferdinand je u naslednom nizu izbio na vrh tek posle tri bizarno stradala kandidata (sin jedinac i dva brata Franca Jozefa), a Gavrilo zapucao nakon što su pokušaji njegovih drugova propali. Inače, autoru ili lektoru se potkrala mala greška u vezi sa Rudolfovom godinom rođenja: u pitanju je 1858, a ne 1850.

Usred rekapitulacije prošlosti prirodno se “ušunjala” pesma Abdulaha Sidrana o Principovoj noći uoči Pucnja koji će ga zauvek povezati sa čovekom koga nije poznavao. I koji je, spomenimo i to, takođe bolovao od tuberkuloze. Jergović nam je omogućio uvid u živote i društvene okolnosti koje su oblikovale shvatanja, namere, postupke ovih mladih ljudi. Čini nam ih bližima, skida sa njih auru nedodirljivih, nedokučivih “mašina revolucije”, pokazujući kako su razmišljali, o čemu sanjali, koga i šta voleli, koliko se teško kolebali. Kojim ulicama su kročili? U kakvim sobama stanovali? 

Nadvojvoda je bio simbol vlasti, bio je tiranin. Da je o njemu razmišljao kao o čovjeku, Gavrilo Princip ne bi pucao. Predomislio bi se, poput Bogdana Žerajića, koji je 1910. u Mostaru bio na dohvat ruke od cara Franje Josipa i umjesto da izvadi pištolj i puca, on je pred sobom ugledao starca. Kako pucati u starog čovjeka? (str. 24)

Posljednji dio puta prešli su željeznicom, i na staroj željezničkoj stanici na Čengić Vili zatekli su se u zoru Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović. Svaki je pošao svojim putem, i rijetko će se, samo po konspirativnom zadatku, susretati u sljedeća dvadeset četiri dana. Bit će to vrijeme dvojbi, sumnji i svojevrsnog revolucionanog, redovničkog samopročišćenja. Slučaj je tako udesio stvari da sva trojica - kao u kakvoj hagiografiji svetaca ili crkvenom prikazanju - imaju pred sobom vrijeme u kojemu će se tisuću puta predomisliti pa pokajati, prije nego što konačno odluče biti mučenici vjere i ubojice. Da je dana bilo dvadeset i pet, ili trideset i dva, a ne samo dvadeset i četiri, njihova odluka bi, možda, bila drukčija. Čovjek živi u vremenu, i mladobosanci su živjeli u vremenu, predomišlja se i nećka, pa bi jednoga dana mogao postati svetac, drugoga ništarija, trećeg će život dati za revoluciju, a onda će skapati kao običan zločinac... (str. 26)

Miljenko Jergović nam pruža jedno, u najlepšem smislu eruditno ćaskanje. Neobavezno, a premreženo briljantno povezanim podacima, koji svestranom tkanju dodaju mit i faktografiju, logiku i poetične vizije, život i smrt, istorijski kontekst i savremene uvide o istoj problematici. 

Savjest mu je mirna: on neće pucati u čovjeka, nego u nadvojvodu. To što čini je tiranoubojstvo. U posljednjih nekoliko godina tiranoubijstvo je postalo europskom modom. Ideje slobode, socijalne pravde, anarhije, formuliraju se, promoviraju i šire pucnjima u vladara. Atentati su krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća poput predizbornih plakata stotinjak godina kasnije. Svijet je manje-više sretan, siguran, rasplesan i osvijetljen čudesnim bljeskom žarulje. Njezino svjetlo sjajnije je od svjetla čak četrdeset stearinskih ili voštanih svijeća. Nije li to čudo? Automobil, koji u Zagrebu zovu “samovoz”, hitriji je od najbržega arapskog konja. Od lava! Od bengalskog tigra! U toj brzini, u tom svijetu, jedini su nesigurni prinčevi i vladari, ministri, predsjednici i poneka gospođa koja se zlosretno nađe u njihovoj pratnji. (str. 27)
Uoči atentata
O Principu: Nije se pokajao, nikada se ni na što u zatvoru nije žalio, osim na to što mu ne daju knjige, brane mu da čita…I jasno se, već na početku istrage, pokajao za ubojstvo vojvotkinje Sofije. To je nesretan slučaj. On će je zauvijek nositi na duši…Njezina smrt ga je opterećivala, bila mu je višak, nije to više bilo tiranoubojstvo, nije se za nju mogao opravdati. Ne pred njima, jer se pred njima nema razloga pravdati, nego pred sobom i svojom vjerom. (…) Koliko god se trudili, istražitelji i suci nisu mogli pronaći ništa što bi Gavrila Principa unizilo pred  vječnošću. (str. 37)

Nema potrebe da me prebacite u drugi zatvor. Moj život već opada. Predlažem da me zakucate za krst i živog spalite. Moje telo koje gori će biti baklja koja će da osvetli put mojim ljudima do slobode.
 (Gavrilo Princip, upravniku )
Ali, mada je Gavrilo (razumljivo) i ovde u središtu interesovanja pisca, knjiga nosi naslov po citatu iz istoimenog poglavlja (sa dodatnim objašnjenjem “Skica za roman o sinu”) posvećenog Nedeljku Čabrinoviću. Bio je mladobosanska crna ovca i “bludni sin” sarajevskog kafedžije. Dovoljno brbljiv, bučan i teatralan da mu ozbiljni, ćutljivi Princip nikad u potpunosti ne veruje, bez oklevanja je bacio bombu i pokušao da popije otrov, uvidevši da je promašio. Da sve bude zbilja tragikomično, tableta cijankalija iz nekog razloga nije delovala: izvukli su ga iz Miljacke, pretukli i sproveli u zatvor, gde će mu narednih par godina postepeno isisavati život. Nemački pisac Franc Verfel, kasnije, posetivši ga u terezinskoj tamnici beleži:

To lice tamo u ćeliji, ta dobrota koja više nije čak ni bolna, ta koso nagnuta uljudnost, ta ozarena slabost, potresen, znao sam - bilo je to čudesno, daleko lice onoga poslednjeg u nizu, onoga koji je istisnut iz sredine, koji stoji na krajnjoj ivici ljudskosti. Upravo onako kao na licu junaka, poznao sam u tim izgubljenim crtama lepotu i dostojanstvo ubitačne, nezamislive usamljenosti onoga ko se nikad više ne može vratiti među ljude. (...)

Nezemaljski izraz njegovih ruku ja ne umem da opišem. (str. 53)
Nedeljko Čabrinović
Roman najviše liči na tzv. “scrapbook”: naći ćemo tu dnevničke izvode, svedočenja dželata, izveštaje zatvorskih psihjatara, odlomke iz Dedijerovog kapitalnog dela “Sarajevo 1914” i stihove Miloša Vidakovića. Priča o Moricu Alkalaju našla se u zbirci “Gavrilov princip” (prikaz OVDE). Svoje mesto dobili su nesuđeni revolucionar i pesnik Ivo Andrić, Tin Ujević, Vladimir Gaćinović i Miroslav Krleža, čime je opisan svojevrsni poetsko-životni krug. Ferdinandovu pespektivu otkriva poglavlje “Princ koji je volio svoju ženu i prezirao sve narode”, gde saznajemo da Ferdinandu regent Aleksandar Karađorđević izgleda kao loša kopija Ciganina, da ne podnosi Mađare i ozbiljno naginje antisemitizmu.

Pokušaće se rekonstruisati šta je bosanska đačka sirotinja radila tokom ranog leta 1914. u Beogradu. Kuda su se kretali? Čime zanimali? Jergović ispravno uočava dvostruki narativni tok: prvi se tiče Apisa (koji je navodno naoružao mladobosance), drugi Majskog prevrata (masakrirani kraljevski par Obrenović kao kasniji Ferdinand i Sofija), a između su obuhvaćene značajne uloge Voje Tankosića, Sime Miljuša, čak i tipografa Nikole Novakovića (kod koga je Nedeljko radio svog poslednjeg, beogradskog proleća, prepoznajući u njemu očinsku figuru). Definisaće se šta je zapravo raja, a esej „Princip, filozof, Jevrejin“ analizira dve filmske ekranizacije događaja, Hadžićevu i Bulajićevu, razvijajući se do zanimljivog zaključka.
Rođeni Sarajlija i jedan od najuticajnijih pisaca u regionu, Miljenko Jergović
Drugi, znatno kraći deo knjige zove se „Razrada“ i sav je u spletu tokova misli nekoliko običnih Sarajlija na dan Atentata. To su mladi trgovac Marko Besarović, njegova sestra Marija, njen udvarač Anton Šlejer i Alija Piro, čovek koji starozavetno pravilo preinačava u pomoć (a ne oko) za oko. Njihova svedočanstva su uklopljena kao domine i omeđena praskom Čabrinovićeve bombe. U narednim danima, po razjedinjenom gradu se gnevno demoliraju srpske radnje, poznato postaje neprepoznatljiva tuđina. Ovo je ubedljivija, življa, neposrednija celina romana, a shvatićete i zašto korice izgledaju baš ovako kako izgledaju.

Šta će dalje biti, to je u Božjim rukama. Ali što god bude, ja znam zašto sam sve ovo činio. Oni za sebe to isto ne mogu reći. Ni zašto su išli u rat, ni za koga su ginuli, ni zašto su razbijali dućane. I još gore: zašto su mirno gledali razbijanje. Ja nisam mogao mirno gledati, pa me je Bog nagradio. Čime? Time da jednim okom vidim bolje nego oni s dva. (str. 179)

Neobična je ovo tvorevina, istinski kolaž događaja koji nadilaze svoj istorijski trenutak, sežući sve do naših dana (baš onakvih kakvim ih je Dis, jedan od Gavrilovih pesničkih miljenika, svojevremeno opevao). Očigledna kompozicija romana sadrži opširan uvod (faktografiju, predanja, informacije), doslovno razradu (fiktivno)…a zaključak? Na nama je da ga, u mislima i srcu, dopišemo. Sarajevski atentat je prekretnica, ali i logično rasplamsavanje specifičnih strasti podneblja. Dosuđeno nam je da sedimo na tom „buretu baruta“. Najmanje što možemo je da ostanemo, u svakom vremenu, svesni uzročno-posledičnih veza, ali zahvalni onima koji su nam oglasili slobodu, skupo plaćeni i nerazumno ispušteni san.