Više
se i ne sećam kada sam prvi put videla fotografiju Gavrila Principa ili čula priču o Mladoj Bosni. Svaki narod zasniva svoj identitet na određenoj,
razdoblju nastanka i raspoloživim činjenicama odgovarajućoj legendi. U srpskom
slučaju, ona je dvostruko vidovdanska: na jučerašnji dan, odigrali su se
presudni boj na Kosovu (1389) i Sarajevski atentat (1914). Pored toga, postoji
kod mladobosanskog pokreta nešto večito privlačno pravdoljubivim sanjarima, što
čini da se lako poistovetimo ili bar saosećamo sa ovim dvadesetogodišnjacima
koji su pero i pištolj držali jedno uz drugo, spremni da polože živote za viši
cilj -
naravno, očišćen od savremenog revizionizma koji zlonamerno teži izjednačavanju
patriotizma sa terorizmom. U tom smislu, zanosi Mlade Bosne uvek su mi bili
bliski, a crno-beli snimak ikoničan gotovo koliko čuveni Če Gevarin portret.
Bilo je nemoguće ne osećati divljenje prema sitnom, izmučenom mladiću, u par
brojeva većem kaputu i sa strašno podlivenim licem, izvedenom pred objektiv
kako bi za večnost ostala zabeležena živa slika stradanja i prkosne nade. Jer -
te oči! U prirodi (i boji) su, kažu, bile plave i smirene, odražavajući načelo
koje se, kao retko gde, poklopilo sa prezimenom junaka. Da, bilo je prokleto
lako pronaći se u njihovom velikom snu. I kada sam čula da je sjajni Miljenko Jergović (deo svetog Trojstva meni najdražih
kolumnista, uz Muharema Bazdulja i Teofila Pančića) objavio knjigu briljantnog
naslova „Nezemaljski izraz njegovih
ruku“ (BOOKA, 2018), na poslednjih godina zbog jubileja posebno aktuelnu
temu, nisam se dvoumila da je moram pročitati.
Prvi
deo netipičnog romana, naslovljen „Atentat“,
zapravo čini nekoliko eseja spojenih centralnom temom, ali koji nisu usko
povezani sa jednim vremenom ili mestom. Najpre su povučene interesantne
paralele između života slabašnog dečaka iz Obljaja i tri decenije starijeg, slučajnog prestolonaslednika jednog posustalog carstva. Za života se ova dva
čoveka nikada nisu srela, ali će ih smrt zauvek neraskidivo povezati i u
istoriji postaviti na dve strane, promenljive u zavisnosti od posmatrača.
Otkrićemo da su Principovi roditelji među poslednjima, kada je evropska javnost
uveliko brujala o šokantnom događaju, saznali da je Gavro ubio Verdinanda; da su se obojici majke zvale isto -
Marija, a očevi bili izrazito pobožni; kao i to da su školovanju pristupali sa
različitim stepenom interesovanja. Tako se o Ferdinandu navodi:
Od
rana se dopisuje sa bratićem, pet godina starijim prijestolonaslednikom
Rudolfom. Jedan drugom pisali su o lovu, jahanju i dvorskim zabavama. Sačuvana
su, većinom, samo Rudolfova pisma, iz kojih se vidi da je stariji rođak
nastojao utjecati na mlađeg, nagovarajući ga na slobodniji život i otpor
dvorskim pravilima. Iako će se dopisivati sve do Rudolfovog samoubojstva u
Mayerling-u, o politici baš nikada neće biti riječi, a ugluho će proći i
Rudolfovi pokušaji da se razgovara o umjetnosti i književnosti. On je bio
darovit i obrazovan čovjek, vrlo zainteresiran za književnost, slobodouman s
osjećajem za duh vremena i kojekakve intelektualne mode, prema čemu mlađi
bratić nije pokazivao nikakvog interesa. Međutim, Rudolfova pozivanja na
slobodu i na otpor sigurno su našla odjeka u Franji Ferdinandu, kada je proveo
svoju najveću i jedinu životnu pobunu, kada je oženio Sofiju Chotek, pristajući
na krajnje ponižavajuće uvjete što mu ih je odredio stric. Što se tiče
umjetnosti, književnosti, glazbe i poezije, o tome Franjo Ferdinand nije znao
gotovo ništa ili je znao koliko i svaki bečki malograđanin njegova doba. A
takav mu je bio i ukus, izrazito malograđanski, i zabrinjavajuće degradiran u
odnosu na prethodno prihvaćena mjerila na bečkome dvoru. (str. 16)
Sofija i Franc |
Nasuprot
njemu, u sarajevskoj čaršiji stasava naraštaj školaraca koji bez pare u džepu
formiraju svoje ličnosti na bilijarskim partijama, američkim/zapadnoevropskim
avanturističkim i detektivskim romanima, folklornoj tradiciji, panslavizmu, krčkajući
buduću opasno buntovnu misao u antiklerikalnom i nihilističkom „bosanskom
loncu“. Jergović ukazuje na još jednu činjenicu koja Ferdinanda i Principa čini
antipodima: doživljaj vlastite erotske strane
i tjelesne ljubavi. Gavrilo se zakleo na celibat kao
aktivističko, revolucionarno načelo, dok se Franc bio spreman odreći svega, pa i
vlastitoga muškog i prinčevskog dostojanstva, zbog ljubavi jedne nedovoljno
ugledne žene (str. 17).
Naposletku će baš ona, Sofija, biti - kolateralna
šteta.
Posljednji
dio puta prešli su željeznicom, i na staroj željezničkoj stanici na Čengić Vili
zatekli su se u zoru Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović.
Svaki je pošao svojim putem, i rijetko će se, samo po konspirativnom zadatku,
susretati u sljedeća dvadeset četiri dana. Bit će to vrijeme dvojbi, sumnji i
svojevrsnog revolucionanog, redovničkog samopročišćenja. Slučaj je tako udesio
stvari da sva trojica - kao u kakvoj hagiografiji svetaca
ili crkvenom prikazanju - imaju pred sobom vrijeme u kojemu
će se tisuću puta predomisliti pa pokajati, prije nego što konačno odluče biti
mučenici vjere i ubojice. Da je dana bilo dvadeset i pet, ili trideset i dva, a
ne samo dvadeset i četiri, njihova odluka bi, možda, bila drukčija. Čovjek živi
u vremenu, i mladobosanci su živjeli u vremenu, predomišlja se i nećka, pa bi
jednoga dana mogao postati svetac, drugoga ništarija, trećeg će život dati za
revoluciju, a onda će skapati kao običan zločinac... (str. 26)
Miljenko Jergović nam pruža jedno, u najlepšem smislu eruditno ćaskanje. Neobavezno, a premreženo briljantno povezanim podacima, koji svestranom tkanju dodaju mit i faktografiju, logiku i poetične vizije, život i smrt, istorijski kontekst i savremene uvide o istoj problematici.
Roman
najviše liči na tzv. “scrapbook”: naći ćemo tu dnevničke izvode, svedočenja
dželata, izveštaje zatvorskih psihjatara, odlomke iz Dedijerovog kapitalnog
dela “Sarajevo 1914” i stihove Miloša Vidakovića. Priča o Moricu Alkalaju našla
se u zbirci “Gavrilov princip” (prikaz OVDE).
Svoje mesto dobili su nesuđeni revolucionar i pesnik Ivo Andrić, Tin Ujević,
Vladimir Gaćinović i Miroslav Krleža, čime je opisan svojevrsni poetsko-životni
krug. Ferdinandovu pespektivu otkriva poglavlje “Princ koji je volio svoju ženu i prezirao sve narode”, gde
saznajemo da Ferdinandu regent Aleksandar Karađorđević izgleda kao loša kopija Ciganina, da ne podnosi Mađare i ozbiljno
naginje antisemitizmu.
Drugi,
znatno kraći deo knjige zove se „Razrada“
i sav je u spletu tokova misli nekoliko običnih Sarajlija na dan Atentata.
To su mladi trgovac Marko Besarović, njegova sestra Marija, njen udvarač Anton
Šlejer i Alija Piro, čovek koji starozavetno pravilo preinačava u pomoć (a ne oko) za oko. Njihova
svedočanstva su uklopljena kao domine i omeđena praskom Čabrinovićeve bombe. U
narednim danima, po razjedinjenom gradu se gnevno demoliraju srpske radnje, poznato
postaje neprepoznatljiva tuđina. Ovo je ubedljivija, življa, neposrednija
celina romana, a shvatićete i zašto korice izgledaju baš ovako kako izgledaju.
Zanimljivo
je da još Vladimir Dedijer piše kako
su mladobosanci po pravilu birali askezu, tj. apstinenciju: Iako je Žerajiću bilo dvadeset pet godina,
on je seksualno bio nevin, kako je to posle njegove smrti utvrdila sarajevska
policija. Princip je istu stvar poverio doktoru Papenhajmu. Prema kazivanjima
Mirka Maksimovića Lebedevu, Danilo Ilić je izbegavao žene, ali je jednoj
šesnaestogodišnjoj devojci po imenu Erika, koja je radila u Vlajnićevoj
poslastičarnici u Sarajevu, stalno donosio cveće, lepe dopisnice i knjige.
Odnosi između njih bili su intimni, ali nevini i Ilić nije dozvoljavao nikakve
šale na račun ove veze. Kako smo ranije rekli, mladobosanci nisu ni pili.
Princip nije okusio vina sve do uoči 28. juna 1914, kad je namerno sedeo u
kafani sa čašom u ruci da bi zavarao policiju. Neki od mladobosanaca koji su
kršili ova pravila, kao na primer Bora Jelić i Nedeljko Čabrinović, bili su
kritikovani od svojih drugova.
Iz
istih izvora, dobijamo potvrdu da je Gavrilo zaista bio čovek od principa i po
pitanju literature: On je bio prijatelj sestre Nedeljka Čabrinovića, Vukosave, koja je bila
tri godine mlađa od njega. Princip je jednom zatekao Vukosavu, kojoj je tad
bilo dvanaest godina, kako čita šund-roman “Tajne carigradskog dvora”. On joj
je uzeo roman i idućeg puta doneo pripovetke Oskara Vajlda i “Došljake”
Uskokovića. Njih dvoje su kasnije izmenjali mnoga pisma.
Gavrilo (četvrti s leva, sedi) sa Bogdanom Žerajićem i braćom |
No,
tu nije kraj podudarnostima, jer je za obojicu važilo da tek ako drugi zakažu, on dolazi
na red (str. 21) - za pucanj, odnosno presto. Ferdinand je
u naslednom nizu izbio na vrh tek posle tri bizarno stradala kandidata (sin
jedinac i dva brata Franca Jozefa), a Gavrilo zapucao nakon što su pokušaji
njegovih drugova propali. Inače, autoru ili lektoru se potkrala mala greška u
vezi sa Rudolfovom godinom rođenja: u pitanju je 1858, a ne 1850.
Usred
rekapitulacije prošlosti prirodno se “ušunjala” pesma Abdulaha Sidrana o
Principovoj noći uoči Pucnja koji će
ga zauvek povezati sa čovekom koga nije poznavao. I koji je, spomenimo i to,
takođe bolovao od tuberkuloze. Jergović nam je omogućio uvid u živote i
društvene okolnosti koje su oblikovale shvatanja, namere, postupke ovih mladih
ljudi. Čini nam ih bližima, skida sa njih auru nedodirljivih, nedokučivih
“mašina revolucije”, pokazujući kako su razmišljali, o čemu sanjali, koga i šta
voleli, koliko se teško kolebali. Kojim ulicama su kročili? U kakvim sobama
stanovali?
Nadvojvoda
je bio simbol vlasti, bio je tiranin. Da je o njemu razmišljao kao o čovjeku,
Gavrilo Princip ne bi pucao. Predomislio bi se, poput Bogdana Žerajića, koji je
1910. u Mostaru bio na dohvat ruke od cara Franje Josipa i umjesto da izvadi
pištolj i puca, on je pred sobom ugledao starca. Kako pucati u starog čovjeka? (str. 24)
Miljenko Jergović nam pruža jedno, u najlepšem smislu eruditno ćaskanje. Neobavezno, a premreženo briljantno povezanim podacima, koji svestranom tkanju dodaju mit i faktografiju, logiku i poetične vizije, život i smrt, istorijski kontekst i savremene uvide o istoj problematici.
Savjest
mu je mirna: on neće pucati u čovjeka, nego u nadvojvodu. To što čini je
tiranoubojstvo. U posljednjih nekoliko godina tiranoubijstvo je postalo
europskom modom. Ideje slobode, socijalne pravde, anarhije, formuliraju se,
promoviraju i šire pucnjima u vladara. Atentati su krajem devetnaestog i
početkom dvadesetog stoljeća poput predizbornih plakata stotinjak godina
kasnije. Svijet je manje-više sretan, siguran, rasplesan i osvijetljen čudesnim
bljeskom žarulje. Njezino svjetlo sjajnije je od svjetla čak četrdeset
stearinskih ili voštanih svijeća. Nije li to čudo? Automobil, koji u Zagrebu
zovu “samovoz”, hitriji je od najbržega arapskog konja. Od lava! Od bengalskog
tigra! U toj brzini, u tom svijetu, jedini su nesigurni prinčevi i vladari,
ministri, predsjednici i poneka gospođa koja se zlosretno nađe u njihovoj
pratnji. (str.
27)
O
Principu: Nije se pokajao, nikada se ni na što u zatvoru nije žalio, osim na to
što mu ne daju knjige, brane mu da čita…I jasno se, već na početku istrage,
pokajao za ubojstvo vojvotkinje Sofije. To je nesretan slučaj. On će je
zauvijek nositi na duši…Njezina smrt ga je opterećivala, bila mu je višak, nije
to više bilo tiranoubojstvo, nije se za nju mogao opravdati. Ne pred njima, jer
se pred njima nema razloga pravdati, nego pred sobom i svojom vjerom. (…)
Koliko god se trudili, istražitelji i suci nisu mogli pronaći ništa što bi
Gavrila Principa unizilo pred vječnošću.
(str. 37)
Ali,
mada je Gavrilo (razumljivo) i ovde u središtu interesovanja pisca, knjiga nosi
naslov po citatu iz istoimenog poglavlja (sa dodatnim objašnjenjem “Skica za roman o sinu”) posvećenog Nedeljku Čabrinoviću. Bio je
mladobosanska crna ovca i “bludni
sin” sarajevskog kafedžije. Dovoljno brbljiv, bučan i teatralan da mu ozbiljni,
ćutljivi Princip nikad u potpunosti ne veruje, bez oklevanja je bacio bombu i
pokušao da popije otrov, uvidevši da je promašio. Da sve bude zbilja tragikomično,
tableta cijankalija iz nekog razloga nije delovala: izvukli su ga iz Miljacke,
pretukli i sproveli u zatvor, gde će mu narednih par godina postepeno isisavati
život. Nemački pisac Franc Verfel, kasnije, posetivši ga u terezinskoj tamnici
beleži:
To
lice tamo u ćeliji, ta dobrota koja više nije čak ni bolna, ta koso nagnuta
uljudnost, ta ozarena slabost, potresen, znao sam -
bilo je to čudesno, daleko lice onoga poslednjeg u nizu, onoga koji je istisnut
iz sredine, koji stoji na krajnjoj ivici ljudskosti. Upravo onako kao na licu
junaka, poznao sam u tim izgubljenim crtama lepotu i dostojanstvo ubitačne,
nezamislive usamljenosti onoga ko se nikad više ne može vratiti među ljude.
(...)
Nezemaljski
izraz njegovih ruku ja ne umem da opišem. (str. 53)
Nedeljko Čabrinović |
Pokušaće
se rekonstruisati šta je bosanska đačka
sirotinja radila tokom ranog leta 1914. u Beogradu. Kuda
su se kretali? Čime zanimali? Jergović ispravno uočava dvostruki narativni tok: prvi se tiče Apisa (koji je navodno
naoružao mladobosance), drugi Majskog prevrata (masakrirani kraljevski par
Obrenović kao kasniji Ferdinand i Sofija), a između su obuhvaćene značajne
uloge Voje Tankosića, Sime Miljuša, čak i tipografa Nikole Novakovića (kod koga
je Nedeljko radio svog poslednjeg, beogradskog proleća, prepoznajući u njemu
očinsku figuru). Definisaće se šta je zapravo raja, a esej „Princip,
filozof, Jevrejin“ analizira dve filmske ekranizacije događaja,
Hadžićevu i Bulajićevu, razvijajući se do zanimljivog zaključka.
Rođeni Sarajlija i jedan od najuticajnijih pisaca u regionu, Miljenko Jergović |
Šta
će dalje biti, to je u Božjim rukama. Ali što god bude, ja znam zašto sam sve
ovo činio. Oni za sebe to isto ne mogu reći. Ni zašto su išli u rat, ni za koga
su ginuli, ni zašto su razbijali dućane. I još gore: zašto su mirno gledali
razbijanje. Ja nisam mogao mirno gledati, pa me je Bog nagradio. Čime? Time da
jednim okom vidim bolje nego oni s dva. (str.
179)
Neobična
je ovo tvorevina, istinski kolaž
događaja koji nadilaze svoj istorijski trenutak, sežući sve do naših dana (baš onakvih kakvim ih je Dis,
jedan od Gavrilovih pesničkih miljenika, svojevremeno opevao). Očigledna kompozicija romana sadrži opširan uvod (faktografiju, predanja,
informacije), doslovno razradu
(fiktivno)…a zaključak? Na nama je da ga, u mislima i srcu, dopišemo.
Sarajevski atentat je prekretnica, ali i logično rasplamsavanje specifičnih
strasti podneblja. Dosuđeno nam je da sedimo na tom „buretu baruta“. Najmanje
što možemo je da ostanemo, u svakom vremenu, svesni uzročno-posledičnih veza,
ali zahvalni onima koji su nam oglasili
slobodu, skupo plaćeni i nerazumno ispušteni san.