недеља, 30. јун 2019.

Šta posle „Igre prestola“?

piše: Isidora Đolović

Juče smo dali četrdesetodnevni pomen našoj dragoj „Igri prestola“, čiji je pepeo, uveliko raspršen nad Kraljevom Lukom, nestao pred obnovom po receptu modernih srbijanskih vlasti...Šalim se. Mada je serija završena, čini se da još dugo nećemo upokojiti tog vampira, dokle god je volje, materijala za diskusiju, a posebno starih, dobrih knjiga. I neka, jer, nije taj krvopija za svojih devet “HBO” godina ni bio toliko loš, naprotiv. Hoće li se pop-kultura i televizijska istorija ubuduće računati pre i posle „Igre prestola“ (ili su takmaci „Breaking bad“, „Handmaid's tale“ i „Westworld“ ipak relevantniji?), ostaje da se vidi. A sa čime smo to mi, odani, trpeljivi, premda na kraju razočarani poštovaoci ostavljeni? Preciznije, ima li života, tj. njegovog medijski zabavnog aspekta, posle „Igre prestola“?

Serija je javnosti otkrila čitavu generaciju mladih, uglavnom britanskih glumaca, dok je za one iskusnije, ali na internacionalnom planu nedovoljno poznate otvorila velika vrata. Omogućena im je najbolja „odskočna daska“ i, iskoristili je ili ne, ostaje sigurno da će im „Igra prestola“ zauvek predstavljati znak raspoznavanja. Zatim, serija je ostvarila, za žanr gotovo neočekivan, proboj epske fantastike na televizijsko tržište. S jedne strane je pametno iskorišćen ogroman uspeh „Gospodara prstenova“, kao i nešto kasnija ekspanzija tzv. kostimiranih drama sa bitnim udelom natprirodnog („Merlin“, „Kamelot“, “Penny Dreadful”, “Hronike Šanare”). Sa druge je, zahvaljujući neuobičajenoj realističnosti i prestupanju žanrovskih granica u pogledu psihologije likova, političkih malverzacija u fokusu, razuđene radnje i (isprva previše korišćenih) šok-efekata, označila novitet i privukla čak i onaj deo publike koji inače ne prati ništa slično. Nezapamćeno zanimanje za (televizijsku) fikciju, baza fanova koja se svojom predanošću (na granici sa fanatičnošću) može uporediti jedino sa „Star Wars“ klubovima obožavalaca, bezbrojne diskusije, tumačenja, alternativne verzije zapleta, krajnje netipične za delo popularne kulture, ovde su od početka ustanovljeni kao pravilo.

Poruke i pouke (ili: čemu nas je naučila “Igra prestola”?)

1. Nasleđe i temperament su sudbina od koje nema bekstva. Džon ostaje kopile, Deneris ne uspeva da izađe iz senke oca, Ludog kralja, a Džejmi da se odvoji od bolesne ljubavi prema Sersei.
I tried so hard, and got so far,
But in the end it doesn't even matter,
I had to fall, to lose it all,
But in the end, it doesn't even matter.
2. Put iskupljenja se ne važi (Džejmi).
It's in the blood, running through my veins,
The pain inside is driving me insane,
I've done it all before and I'll do it again and again,
'Cause it's in the blood, it's in the blood
3. Opstaju proračunati i podli, mada ne baš uvek. Kako god bilo, poštenje i čast nikom nisu sačuvali glavu na ramenima.
Only the good die young,
All the evil seem to live forever…
4. Ljubav i poverenje su smrtonosni, čine nas ranjivim i skupo se plaćaju. Ko god se usudio da zavoli nekoga, završio je na najbrutalniji mogući način. 
 ...Love, love will tear us apart again...
5. Bren nije slomio točak: seo je na njega! Umesto Gvozdenog, dobili smo - drveni presto.

Da im je život pesma (leda i vatre), bila bi to:

1. Deneris, "Let us burn" (Within temptation)
2. Džejmi i Sersei, "Tainted love" (Soft cell)
3. Remzi Bolton, "Tormentor" (W.A.S.P.)
4. Targerijeni, "Where dragons rule" (Crimson glory)
5. Starkovi, "Čopor ide u raj" (Osmi putnik)
Kuće koje najviše volim, na kraju sage

Na samom početku i dosta dugo nakon toga, bez razmišljanja sam se odlučivala za kuću Stark kao omiljenu. Bilo ih je još par koje su im “disale za vratom”, ali vukovi su prilično sigurno držali prednost i pored toga što su u više navrata pokazivali iznenađujuće nesnalaženje i nedoslednost u presudnim životnim situacijama. Ipak, kako je vreme prolazilo, moja gledišta su se, prirodno, menjala u skladu sa obrtima i kada rezimiram čitavu priču - a govorim isključivo o seriji - Starkovi su prilično nisko pali. Shvatila sam da su ih dve porodice koje sam uvek simpatisala, ali nekritički oduševljena Severnjacima istovremeno i potcenjivala, na kraju ubedljivo potisnule.

Što se “fantastičnih” bića tiče, to su svakako Targerijeni, iako su autori serije učinili sve da ih predstave kao apsolutno nekompetentne, nedorasle staroj slavi dinastije, a neki čak potežu i paralele sa nacističkim mitom o arijevskoj rasi. Ono što, zapravo, svrstava „Igru prestola“ u epsku fantastiku, sa čime su povezani svi ostali vidovi ispoljavanja magije i natprirodnog, jesu upravo izbeglice iz Valirije. Više puta sam čula kako ih upoređuju sa Tolkinovim vilenjacima i zaista je tako: nestvarnog izgleda, čudesne prošlosti, povezani sa neobičnim bićima i kadri da pokreću kako veličanstvene, tako i zastrašujuće pojave, oni su bez konkurencije među plemićkim porodicama Sedam kraljevstava. 
Kada je reč o “ljudskim” kućama, svakako su to Tajreli. Njihove kvalitete nije lako uočiti “na prvu loptu”, što ne znači da ne postoje. Kao umerena verzija Lanistera, oni su verovatno (bez obzira na tragičan, glup ili najbolje tragično glup ishod koji su im D&D namenili) najbolji igrači u čitavoj seriji….ili su barem imali potencijal da to postanu. Tajreli su vlasnici najbogatije i najplodnije zemlje, raspolažu mogućnostima da iz senke kontrolišu dobar deo kraljevstva i time se neštedimice služe, nikad ne prelazeći granicu zbog koje bi ih neko optužio da su zločinci. Oni su vešti manipulatori, ali tako da to uopšte ne izgleda kao foliranje, zahvaljujući prirodnoj harizmi koja ih krasi. Ono najvažnije: suptilnije od Martela zastupaju jednakost među polovima i žene su veoma važan faktor u vođenju politike njihove kuće. Tolerantni su, liberalni, imaju stila, tako da nije ni čudo što bi se svaka vesteroška udavača najradije udomila u Visokom Sadu (Visovrtu). Koliko god potcenjivali, počev od same ledi Olene, njihov neživotinjski simbol, zapravo je savršeno odabran: ruža je spolja lepa i miriše, ali pazite se njenog trnja…

Sve ono zbog čega će knjige uvek biti zanimljivije (izostavljene teme i likovi):

1. Mitologija i potpunija, detaljnija proročanstva. Ne mogu opisati koliko se radujem ponovnom čitanju, za par godina, Martinove sage, niti koliko su to razgranati, bogati, opijajući opisi, napeti podzapleti, sjajne ideje…naravno, izuzetan prevod Nikole Pajvančića posebno doprinosi doživljaju. Nema sumnje da će se o knjigama tek govoriti, pa i na ovoj stranici.

2. Znatno složenija, dublja karakterizacija ličnosti, od istaknutih (neću reći glavnih, pošto je pitanje da li tako nešto postoji u “Pesmi Leda i Vatre”) do sasvim sporednih. Imamo planinske klanove u Erinovom Dolu, Krvave lakrdijaše (iliti Hrabre drugare), kurtizane iz Bravosa, Alhemičarsku gildu (esnaf), Gospu Kamenog Srca, Snažnog Belvasa, braću KetlblekHajde da se osvrnemo samo na Džejmija Lanistera: slično Regaru, Martin ga je čitaocima najpre predstavio sa (oštećene) strane. Ozloglašeni nadimak, incest, bacanje Brena sa kule (uvek me zabavljalo kako se potpuno zaboravlja i olako prelazi preko te epizode), arogancija, imamo sve što je potrebno da ga učini potpuno nedopadljivim likom.  A onda, prvo dobijamo uvid u događaje iz njegove perspektive, pa se u priču uvodi Brijena i tako se Džejmi, malo po malo, od omraženog pretvara u lika sa kojim je moguće  saosećati, sažaljevati ga, razumeti, sve do opravdavanja i simpatisanja. Ne znam da li je IJEDAN DRUGI junak serijala prošao kroz tako drastičnu "evoluciju".

3. Gvozdena ostrva. Šta mislite, zašto su mi knjiški Grejdžoji u top pet omiljenih kuća? Tamo vas čekaju ZAISTA mračni Juron (ne preterujem kada kažem da je u pitanju ozbiljan psihopata), njegova braća Viktarion i sveštenik Eron “Mokrokosi”, kao i moja miljenica Aša Grejdžoj. Koja, uzgred-budi-rečeno, nosi kratku kosu, voli (i po sopstvenom nahođenju troši) muškarce, fantastično barata oružjem.

4. Dorna, u seriji do te mere unakažena da se čak i oni koji nisu čitali knjige, te nemaju sa čime da je uporede, slažu kako je reč o potpunom promašaju. Dok smo u televizijskoj verziji dobili drčnu (mada sjajno odigranu) Elariju i njene tri beznadežno iritantne kćeri, u knjigama je Oberinova udovica prilično pitoma i zapravo marginalna ličnost. Peščanih zmija je duplo više, međusobno se veoma razlikuju (Tijena je, primera radi, plavuša i trovačica), ali zato su tu drugačiji, mudriji Doran i njegova deca (pri čemu se Tristan, još mali, uopšte ne pojavljuje). Dorna iz knjiga u prvom planu ima princezu Arijanu Martel, njenu planiranu zaveru sa ciljem krunisanja Mirsele, u čemu joj pomaže ljubavnik i gardista, ser Aris Oukhart. Tu je i naročito zanimljiv, tajanstveni Džerold Dejn „Tamna zvezda“…
5. Uloga Zlatne čete, lažni Egon i Džon Konington, prave odličnu podlogu za unutardinastički sukob i novi “ples zmajeva”. Ukratko, u petoj knjizi se pojavljuje Regarov najbolji prijatelj sa mladićem za koga tvrde da je (svojevremeno, zahvaljujući zameni, spašen) princ Egon VI i glavni Denerisin takmac u borbi za presto. Arijana kreće da mu ponudi bračnu alijansu, iza svega stoje Varis i Ilirio Mopatis (lik iz prve sezone na koga su D&D potpuno zaboravili), a tu je i Tirion. Uz sve to, u prošlosti se odigrao ustanak Crnovatri, bočne linije dinastije, što bi moglo biti od izuzetnog značaja za razumevanje aktuelnih dešavanja.
6. Brojniji, opasniji Tajreli. Mardžeri ovde nije najjača karika, Loras je daleko zanimljiviji lik (dovoljno je reći da ga Džejmi Lanister vidi kao „mlađeg sebe“), postoje još dva (starija) brata. Suđenje se odvija drugačije, pri čemu Loras nije čak ni prisutan (zbog misije na Zmajkamenu), kamoli optužen za bilo šta (njegova seksualna orijentacija je pod znakom pitanja). 

7. Slučaj Džejn Vesterling. Dok su u seriji odlučili da Robovu priču i pogibiju sentimentalizuju uvođenjem dosadnog i neuverljivog  lika bolničarke Talise, priča u knjigama se odigrala potpuno drugačije. Oporavljajući se od rana zadobijenih u borbi, ali i tužne vesti o pogibiji Brena i Rikona, Rob je podlegao „divljajućim hormonima“ (naime, kod Martina su likovi značajno mlađi, tinejdžeri) u društvu domaćinove ćerke Džejn. Kao pravi sin časnog Neda Starka, oženio se „oskrnavljenom“ devojkom. Međutim, ona nije bila prisutna na Crvenoj svadbi, još manje trudna (za šta se od početka postarala njena majka), tako da Robovu udovicu i dalje imamo na sceni zbivanja, kao i otvoreno pitanje njene uloge u zaveri, budući da su Vesterlingovi odani kući Lanister. Svakako manje šokantno od zabadanja bodeža u stomak trudne žene, ali to ne znači da je zaplet lošiji, a scena pokolja manje potresna.

8. Velika severnjačka zavera. Predvodi je lord Menderli. U knjigama, Sever i te kako pamti, ali im za to nisu potrebni devojčica Mormont ili dolazak Arje Stark. Brojni preostali lordovi, podeljeni između (prividne) podrške Boltonovima ili, nasuprot tome, novopridošloj Stanisovoj armiji, uveliko spletkare i smišljaju način da preokrenu situaciju. Mens Rajder je živ, poslat da se pod maskom barda uvuče u zamak. 

9. Postepeno napredovanje Serseinog ludila. Ovo je jedan od najzanimljivijih aspekata priče, zbog kojih mi je Sersein lik postao jedan od omiljenijih. Zahvaljujući poglavljima iz njene tačke gledišta, pratimo kako funkcioniše poremećeni um, lagano tonući u alkohol i - lezbejske “izlete”!

10. Zverobrazi iliti „varge“. U seriji, sem kod Brena i to tek nakon što počne da mu se “javlja” Trooka vrana, ova veoma važna karakteristika dece Stark uopšte nije dotaknuta. Činjenica je da, sem Sanse koja za to nije imala prilike, svi Nedovi potomci razvijaju povezanost sa svojim jezovucima i sposobnost da “varguju” u njih. A nisu jedini sa sličnim talentom, barem ne na Severu!

11. Baristan Selmi. Ono što me teši je da je jedan od najboljih vitezova Sedam kraljevstava, svedok i baštinik mnogih važnih priča iz prošlosti (pa i one o lepoj, nesrećnoj Ašari Dejn, u koju je bio zaljubljen), u knjigama živ i zdrav. Biću najiskrenije razočarana ukoliko ga se Martin reši na podjednako besmislen, brzopotezni način kao D&D. Previše važan, zanimljiv i dobar lik, neko ko ume da smiri i posavetuje Deneris na pravi način.
12. Stanis, njegov dvor, uvrnuta pesma lude Zakrpe. S obzirom na to da sam prvo pročitala knjige, pa počela da gledam seriju, nije čudno što su mi Stanis i njegova kamarila toliko dragi. Verujte na reč, nakon “Sudara kraljeva” nema šanse da ne promenite utisak u pogledu srednjeg brata Barateona. A dvorska luda Zakrpa, najbolji prijatelj male princeze Širin, može biti svojevrsni prorok, zadubimo li se u stihove koje često ponavlja.

Istina, ovo je bilo bolje u seriji:

1. Mardžeri. Natali Dormer je odigrala kao pravu opasnicu i sasvim sigurno mnogima omiljen ženski lik, kada se sve sabere i oduzme. U knjigama, ona naprosto nije toliko samostalna, ni isturena u prvi plan.
2. Remzi. Ivanu svaka čast, napravio je čudo, o čemu sam već pisala povodom ranijih sezona. Remzi Bolton iz knjiga je gadni, okrutni psihopata čije “aktivnosti” prevazilaze one koje smo pratili na malom ekranu. Apsolutno gnusan tip. Serijski Remzi je čak ublažen, obdaren uvrnutom harizmom, sposobnošću mimikrije i, ako ne računamo par neubedljivih poteza kao što je taktika “dvanaest dobrih ljudi”, znatno inteligentnija osoba. Isto je Džek Glison postigao sa svojim Džofrijem: možda ne TOLIKO morbidni kao u knjigama (Martin zbilja poseduje čudnu maštu!), ali, ovo su negativci koje smo voleli da mrzimo.
3. Džora. Prognani ser Mormont iz knjiga nije naročito suptilan i njegovo zanimanje za Deneris na trenutke prelazi granice pristojnosti. Ijan Glen mu je udahnuo džentlmenski, viteški šarm, pa iako se beznadežno “zaglavio” u zoni prijateljstva, zbog njega smo sa znatno više odobravanja posmatrali odnos prema kalisi.
4. Igrit. Mada je ni u jednom, ni u drugom slučaju ne volim, jer je beskrajno iritantna i napadna, moram priznati kako je Rouz Lesli fizički daleko simpatičnija, a ponašanjem umerenija od Divljanke iz romana.

5. Lanisteri. Nikolaj, Lena i Piter su čarobni u svojim ulogama, tu nema spora, ali fizički i karakterom prilično ublažene verzije blizanaca i njihovog omraženog brata. Nisu zlatni ni božanstveno lepi, a Tirion nije unakažen i sa pola nosa kao nakon knjiške verzije bitke na Crnobujici; nema bitne priče o njegovoj prvoj supruzi, nestaloj Tiši; Sersei je osećajnija i čak brižna majka prema sve troje dece (u knjigama, jedino Džofri uživa njenu apsolutnu ljubav, dok je prema Tomenu čak veoma neprijatna i gruba); Džejmi za njih zapravo mari (u knjigama ih zove “Sersein okot”, bez najmanje vezanosti). Tajvin je, s druge strane, besprekoran u interpretaciji Čarlsa Densa.

6. Sansa kao zimovrelska nevesta umesto Džejn Pul. U knjigama, dok se Sansa šeta Dolom kao Bejliševa navodna kopilanka, Džejn - kći nekadašnjeg kućeupravitelja Zimovrela, njena vršnjakinja i najbolja drugarica, dolazi u stari dom kao “lažna Arja”. Postaće talac Boltona i jedan od važnih piona u igri koja se vodi za nasleđe Severa. Mada su ova poglavlja još brutalnija nego u seriji, stavljanje prave naslednice kuće Stark u istu poziciju ima neuporedivo veću težinu.


Predlozi za gledanje nakon „Igre prestola“:

1. Black Sails (2014-2017). Ukoliko ste ljubitelj Grejdžoja i gusara - prava stvar za vas. Jedna od retkih serija koje su od prve do poslednje epizode držale približno isti vrednosni nivo, u pozitivnom smislu. Moju recenziju možete pročitati OVDE.
2. Emerald City (2016-2017). Žao vam je što se radnja serije nije više pozabavila Citadelom i Bravosom? U ovoj reinterpretaciji Baumovog “Čarobnjaka iz Oza” pronaći ćete magiju, tehnologiju, feminizam, božanstvene maske i kostime, kao i mnoštvo zagonetki. Recenzija OVDE
3. Vikings (od 2013). Ako su vas zanimali Severnjaci, a nekim čudom još niste pogledali ni epizodu serije koja prati skandinavske sage, priču o legendarnom junaku Ragnaru Lotbroku i negovim saborcima, preporučujem od srca - doduše, samo prve tri sezone. Tekstovi na temu “Vikinga” nalaze se OVDE.
4. Merlin (2008-2012). Zmaj (koji govori!), magija, za promenu ubedljivi prelaz glavnog ženskog lika na mračnu stranu, vizuelni raj, šarmantni glumci, a nimalo vulgarnosti, golotinje i ničim izazvanog nasilja, čine neodoljivom BBC-jevu seriju o samim počecima poznanstva i saradnje čuvenog kralja Artura i još čuvenijeg čarobnjaka. Tekstovi o svih pet sezona idu, nadam se, dogodine.
5. The Borgias (2011-2013). Simpatisali ste Lanistere, dvorske spletke, otrove i borbe, “sumnjive” strasti među braćom i sestrama? Zaklela bih se da je Martin upravo ovu istorijsku porodicu imao kao inspiraciju osmišljavajući likove Tajvina i njegovih naslednika. Prisustvo pojma “Bordžije” na glavnoj “traci” menija mog bloga govori dovoljno: veoma opširno sam se bavila serijom (OVDE), jer to u svakom pogledu zaslužuje.
6. Rome (2005-2007). Pre “Igre prestola”, HBO je lansirao veoma kvalitetno ostvarenje sa antičkom tematikom. Njegov uspeh je u velikoj meri ohrabrio naredni pokušaj, a još (najmanje) jedna zajednička tačka im je - Indira Varma.
7. Peaky Blinders (od 2013), Babylon Berlin i  Senke nad Balkanom (obe od 2017). Tri krimi/triler/drame obuhvataju međuratne, dvadesete godine XX veka u Evropi, imaju dosta slične sižee, ali i specifičnosti koje ih čine, svaku na svoj način, više nego primamljivim. Produkcija, gluma, muzika, zločini, preplet alternativnog sa realnim istorijskim kontekstom, na izuzetno su visokom nivou, tako da ćete sa uživanjem nagađati šta se upravo desilo, a šta sledi u narednoj epizodi.
O “Blinders"-ima, tj. "Birmingemskoj bandi”, pisala sam OVDE, dok će ostale dobiti svoje recenzije od jeseni. Sve tri serije su, važno je napomenuti, još u toku i očekuju se nove sezone. Posebno mi je drago što je jedna od njih,“Senke nad Balkanom” (za internacionalno tržište naslovljena Black sun), domaća i što je nedavno okončano snimanje drugog ciklusa, koji deluje još spektakularnije nego prethodni. Na vreme ću joj posvetiti dužnu pažnju.