Ima
ona sevdalinka „U Stambolu, na Bosforu“ i ako se neko dosetio da je kao
inspiraciju poveže sa današnjim naslovom, bio je na ispravnom tragu
(asocijacije i igre rečima su mi, uostalom, omiljena „spisateljska fora“). Sad,
jednima prija, drugima ne, ali veoma je teško negirati to pusto tursko kao deo mentaliteta i, za konkretnu temu daleko
važnijeg, senzibiliteta ovog podneblja. Pre nego što rasteram dobar deo
čitalaca koji sve to povezuju sa nekim negativnim pojavama, dužna sam da
naglasim: kada kažem orijentalno, ne
mislim na turbo-istočnjački-grčko-tursko-bugarski melos karakterističan za onaj
popularni hibrid što se ni u ludilu ne bi smeo nazvati muzikom. Daleko bilo,
kako kaže narod! Orijent je, za mene, oduvek i prvenstveno gledan očima
devetnaestovekovnih pripadnika romantičarskog pokreta, pa zatim svih
stilsko-umetničkih reinkarnacija koje su do sada imali, od moderne do „new
romantics“-a.
Istok
opija dimom iz nargila ili železnice čuvenog, kod Agate obesmrćenog voza,
mirisima behara i žuborom vode sa šadrvana, bojama stare Vizantije, Salominim
velovima i privlačnošću drevne tajne. Istok su: lord Bajron ovekovečen u
albanskoj narodnoj nošnji, hodočasnici, gusari koji su u XVII i XVIII veku na
prepad zauzimali bogataške lađe, pa bi „čedne“ gospe pravo sa tržnice
završavale u haremu sultana. Istok je proza Andrića i Selimovića, svaki
Šantićev stih, melodiozno bosansko „H“, a nadasve želja za bekstvom u daljine.
Orijent u meni pulsira kao davno zaboravljena strast, pa iako sam dušom,
intelektom i vaspitanjem okrenuta zapadnoevropskoj tradiciji, drago mi je što
sam se rodila na ovoj svetskoj vetrometini, pa mi je u genima utisnut svaki
kulturni, istorijski, duhovni sloj koji su prolaznici i privremeni stanari
dodavali našoj zajedničkoj kući. Volim da o njemu čitam, a bogami i – slušam.
„MTV“
se svaki čas okreće nekim egzotičnim primesama, (nevešto) preoblači Bijonse ili
Rijanu u trbušne plesačice, što široj publici svejedno izgleda „super“. Kod nas
je, nažalost, turbo-struja izvela sam pojam etno
(zvuka, ikonografije), kamoli orijentalnog,
na veoma loš glas. Ipak, da „i mi konja za trku imamo“ -
i to onog iz poslovice, za kojim se uvek dizala poprilična prašina -
da ne kažem rasnog arapskog, pokazuje lista u nastavku.
5. „U vrijeme otkazanih letova“ – Bijelo dugme (1983)
Kada
sam prvi put sa razumevanjem preslušala čuveni LP Bijelog dugmeta „Uspavanka za
Radmilu M.“ (= Marjanović, kako se pričalo, kćerka ili snajka nekog od
tadašnjih političara, a u koju je Brega bio naročito nesrećno zaljubljen), inače
poslednji na kome je pevao Željko Bebek, odmah sam se „zalepila“ za ovu stvar.
Iako taj album čine još neke savršene pesme, pre svega „Ako možeš, zaboravi“ i
naslovni instrumental Vlatka Stefanovskog, „U vrijeme otkazanih letova“ je
posebna, nepravedno zanemarena priča. Od prvih taktova vas uvlači u isuviše
dobro poznatu monotonu atmosferu (Vani je
smog, decembar i mrak) sa karakterističnim ukrštanjem ironije (grad koji crkava u provincijalnim isparenjima graha i kupusa) i senzualnosti (persijska princeza sa čijih usana miriše
Istanbul). Dobro, neki kažu i da je sve zapravo šifra za heroin, ali meni lepše zvuči prva interpretacija. Inače, spot je zapravo deo koncepta koji su „Dugmići“ uradili za ceo
album, tako da se nadovezuje na ostale video-zapise uz pesme. Kraj u
policijskoj stanici je jasna referenca na film „Midnight Express“ i verovatno
prvo otvoreno pokazivanje ženskih grudi u jednom rokenrol spotu izvođača iz
komunističke zemlje.
Najviše
mi je žao kada se autentični, dugo godina svom stilu i ideologiji dosledni
ljudi, naposletku srozaju do rijalitija i dozvole da ih razvlače tabloidi.
Odavno sam počela da, čisto preventivno, svesno ignorišem poslednjih desetak razočaravajućih
godina javnog pojavljivanja pojedinih kultnih figura jugoslovenske scene. Lepše
ih je pamtiti po dobru. I zato će Dragana Šarić alias Bebi Dol za mene uvek
biti kraljica. Srpska Kejt Buš; žena koja je od prve snimljene pesme silovito
rušila pravila, decenijama preduhitrivši Lejdi Gagu i slične ekscentrike našeg
doba; jedno vreme Masimova draga (što je
verovatno najuvrnutiji i najtalentovaniji muzički spoj ikada, barem kod nas);
uvek svoja, luckasta, nikom slična. „Mustafa“ je novotalasni dragulj, koji bi
se opušteno mogao uklopiti uz neki britanski bend iz tog vremena. Uostalom,
imali smo po kvalitetu treću, neki kažu i drugu (odmah posle Engleza) muzičku
scenu u Evropi.
Neku
godinu kasnije, Bebica će nastupati u egipatskom hotelu „Šeraton“. Jedne večeri
je slušao Sajmon Le Bon (Duran Duran),
pa kasnije izjavio da je to “najbolja pevačica na svetu”. Stih: ...kloparanje
fijakera što voze činovnike sa crvenim saksijama na glavama je, inače,
preuzet iz „Aleksandrijskog kvarteta“ i neopisivo sam se iznenadila kada sam
prepoznala rečenicu. Na Internetu su se neke patriote (u „Youtube“ komentarima,
koji uglavnom ne mogu proći bez međunacionalnih prepucavanja) našle uvređene
zbog tog dela pesme, objašnjavajući kako fes nije saksija
i da Bebi, tobože, ismeva islam. Patriote, čije god bile, očigledno ne čitaju
Lorensa Darela.
Nešto
sasvim drugačije. Boris Novković je, sredinom osamdesetih, pored imidža
pop-vunderkinda i nekoliko do danas veoma slušanih singlova, pokazao svojevrsnu
„vidovitost“. Već 1986, u svojoj najpoznatijoj pesmi „Tamara (Kuda idu
izgubljene djevojke)“ kao slučajno je provukao: biće rata, kažu svi, uz brzo ograđivanje:...al' ja ću umrijeti od ljubavi. Koju godinu kasnije, uslediće
možda prva pop numera koja aludira na zabranjenu ljubav između dvoje pripadnika
različite vere. Ako nekome pada na pamet da je reč o plagijatu pesme „Aisha“
(Khaled), moram ga razočarati: Boris je snimio sedam godina ranije.
3. „Noć u šatoru uzdaha“ – Zana (1982)
1. „Plavi safir“ – Bajaga i Instruktori (1988)
Dugo
mi je u beležnici zapisana ideja da (u okviru rubrike o zaboravljenim muzičkim
talentima) pišem o prve tri pevačice grupe „Zana“. Danas, zapravo odavno, duo
Žike i Jelene nije ni bleda senka nekadašnjeg benda. Teško ih je uopšte
povezati sa isprva nosiocima novog talasa
na beogradskoj sceni, ranih osamdesetih. Istinski progresivni, poletni,
nonšalantni, mogu se definisati komentarom mog oca povodom jedne kućne
diskusije o ex-YU pevačicama: „Zana Nimani – TO je bila rokerčina!“ E, pa, žena
koja je grupi pozajmila, a zatim i potpuno ustupila ime, obeležila je njihovu
karijeru tim mazno-buntovnim vokalom. Stalni saradnik na prvim albumima bila je
i, nećete verovati, osoba za koju danas vezujemo Cecine i slične stihovane
nebuloze, a svojevremeno je (sama!) pisala tekstove najcenjenijim rok i pop
izvođačima: Marina Tucaković. Rezultat jedne u nizu saradnji je „Noć u šatoru
uzdaha“, sa albuma „Dodirni mi kolena“. Mogu samo da nagađam kakve su bombonice autori konzumirali prilikom
sastavljanja i snimanja ove pesme, ali konačni rezultat je zaista nalik
pustinjskoj halucinaciji. Jezivo, fantazmagorično, nedorečeno i krajnje
tripozno. Ko li je Eleonora?
2. „Put putuje karavan“ – S vremena na vreme (1977)
„S
vremena na vreme“ je jedan od bendova mog detinjstva i sigurno vodeći
akustičarski sastav kod nas (o njihovom koncertu pisala sam OVDE). Stvarali su u najboljem maniru
progresivnog roka sedamdesetih i, pored „Drugog načina“, bili najbolji
predstavnici pravca. Asim Sarvan svojim prijatnim vokalom, a tekstovi buđenjem
interesovanja za arhaične teme, zagarantovali su grupi prepoznatljivost i
jedinstveni šarm. Hvala mom tati, bivšem hipiku, što sam kao dete imala priliku
da preko kaseta upoznam njihovu i muziku npr. „Smaka“, „YU grupe“, „Indeksa“ i
mnoštva stranih kolega. Ovu pesmu sam, od bržih, oduvek najviše volela. Dopadao
mi se njen ritam (baš kao da se lagano „truckate“ na leđima kamile), to što mi
je u mašti podizala čitav kovitlac slika, iako nisam dobro razabirala o čemu
govori -
izuzev da je, eto, izbio sukob između prijatelja oko neke žene. Trebalo je da
prođu godine dok nisam ukapirala šta se kaže u drugom stihu: eto pitanja i za
vas, ali napominjem, nije pošteno prethodno tražiti tekst. Samo sluhom! Inače,
na drugoj strani ove singlice je - „Priča sa
Istočne strane“.
Bajaga
je, kako rekoše Marina i Bubi u filmu „Mi nismo anđeli“, uvek bio fin i pristojan mladić. Njegova muzika i
upečatljivi bas, „recitatorskog“ stila, mogu nam biti dosadni ili ne, ali
doslednost je u ovom slučaju neosporna. Ni Momčila, nažalost, nije zaobišlo
prokletstvo kolega-ispisnika, pa preko dvadeset godina nije snimio stvarno
dobar album, ali zato se ono što je nastalo do početka rata još i te kako
sluša, ceni, voli. Meni je najdraža „Sa druge strane jastuka“, a odmah za njom -
„Plavi safir“. Kakva čulnost u ovoj drugoj, kako skladan spoj davnog i novog,
koje slike i metafore, laganost i opčinjenost....Blago devojci kojoj neko
ispeva ovakvu pesmu! Pre nekoliko godina sam sa zaprepašćenjem slušala kako
jedan albanski rok bend na „Evroviziji“ izvodi numeru koja je očigledna obrada
Bajagine.
* I za kraj liste,
možda potpuno neočekivan izbor, možda “grešno zadovoljstvo”, u svakom slučaju,
pesma koja mi je prirasla za srce od prvog slušanja. Zaista, čudo je ovaj naš
Balkan i budimo srećni zbog raznovrsnosti koju nam pruža: