среда, 19. јун 2019.

Na Balkanu, na Istoku - Orijentalne teme u domaćoj muzici

piše: Isidora Đolović

Ima ona sevdalinka „U Stambolu, na Bosforu“ i ako se neko dosetio da je kao inspiraciju poveže sa današnjim naslovom, bio je na ispravnom tragu (asocijacije i igre rečima su mi, uostalom, omiljena „spisateljska fora“). Sad, jednima prija, drugima ne, ali veoma je teško negirati to pusto tursko kao deo mentaliteta i, za konkretnu temu daleko važnijeg, senzibiliteta ovog podneblja. Pre nego što rasteram dobar deo čitalaca koji sve to povezuju sa nekim negativnim pojavama, dužna sam da naglasim: kada kažem orijentalno, ne mislim na turbo-istočnjački-grčko-tursko-bugarski melos karakterističan za onaj popularni hibrid što se ni u ludilu ne bi smeo nazvati muzikom. Daleko bilo, kako kaže narod! Orijent je, za mene, oduvek i prvenstveno gledan očima devetnaestovekovnih pripadnika romantičarskog pokreta, pa zatim svih stilsko-umetničkih reinkarnacija koje su do sada imali, od moderne do „new romantics“-a.

Istok opija dimom iz nargila ili železnice čuvenog, kod Agate obesmrćenog voza, mirisima behara i žuborom vode sa šadrvana, bojama stare Vizantije, Salominim velovima i privlačnošću drevne tajne. Istok su: lord Bajron ovekovečen u albanskoj narodnoj nošnji, hodočasnici, gusari koji su u XVII i XVIII veku na prepad zauzimali bogataške lađe, pa bi „čedne“ gospe pravo sa tržnice završavale u haremu sultana. Istok je proza Andrića i Selimovića, svaki Šantićev stih, melodiozno bosansko „H“, a nadasve želja za bekstvom u daljine. Orijent u meni pulsira kao davno zaboravljena strast, pa iako sam dušom, intelektom i vaspitanjem okrenuta zapadnoevropskoj tradiciji, drago mi je što sam se rodila na ovoj svetskoj vetrometini, pa mi je u genima utisnut svaki kulturni, istorijski, duhovni sloj koji su prolaznici i privremeni stanari dodavali našoj zajedničkoj kući. Volim da o njemu čitam, a bogami i – slušam. 

„MTV“ se svaki čas okreće nekim egzotičnim primesama, (nevešto) preoblači Bijonse ili Rijanu u trbušne plesačice, što široj publici svejedno izgleda „super“. Kod nas je, nažalost, turbo-struja izvela sam pojam etno (zvuka, ikonografije), kamoli orijentalnog, na veoma loš glas. Ipak, da „i mi konja za trku imamo“ - i to onog iz poslovice, za kojim se uvek dizala poprilična prašina - da ne kažem rasnog arapskog, pokazuje lista u nastavku.

5. „U vrijeme otkazanih letova“ – Bijelo dugme (1983)

Kada sam prvi put sa razumevanjem preslušala čuveni LP Bijelog dugmeta „Uspavanka za Radmilu M.“ (= Marjanović, kako se pričalo, kćerka ili snajka nekog od tadašnjih političara, a u koju je Brega bio naročito nesrećno zaljubljen), inače poslednji na kome je pevao Željko Bebek, odmah sam se „zalepila“ za ovu stvar. Iako taj album čine još neke savršene pesme, pre svega „Ako možeš, zaboravi“ i naslovni instrumental Vlatka Stefanovskog, „U vrijeme otkazanih letova“ je posebna, nepravedno zanemarena priča. Od prvih taktova vas uvlači u isuviše dobro poznatu monotonu atmosferu (Vani je smog, decembar i mrak) sa karakterističnim ukrštanjem ironije (grad koji crkava u provincijalnim isparenjima graha i kupusa) i senzualnosti (persijska princeza sa čijih usana miriše Istanbul). Dobro, neki kažu i da je sve zapravo šifra za heroin, ali meni lepše zvuči prva interpretacija. Inače, spot je zapravo deo koncepta koji su „Dugmići“ uradili za ceo album, tako da se nadovezuje na ostale video-zapise uz pesme. Kraj u policijskoj stanici je jasna referenca na film „Midnight Express“ i verovatno prvo otvoreno pokazivanje ženskih grudi u jednom rokenrol spotu izvođača iz komunističke zemlje.
4. „Mustafa“ – Bebi Dol (1981)  / „Ajša“ – Boris Novković (1989)

Najviše mi je žao kada se autentični, dugo godina svom stilu i ideologiji dosledni ljudi, naposletku srozaju do rijalitija i dozvole da ih razvlače tabloidi. Odavno sam počela da, čisto preventivno, svesno ignorišem poslednjih desetak razočaravajućih godina javnog pojavljivanja pojedinih kultnih figura jugoslovenske scene. Lepše ih je pamtiti po dobru. I zato će Dragana Šarić alias Bebi Dol za mene uvek biti kraljica. Srpska Kejt Buš; žena koja je od prve snimljene pesme silovito rušila pravila, decenijama preduhitrivši Lejdi Gagu i slične ekscentrike našeg doba;  jedno vreme Masimova draga (što je verovatno najuvrnutiji i najtalentovaniji muzički spoj ikada, barem kod nas); uvek svoja, luckasta, nikom slična. „Mustafa“ je novotalasni dragulj, koji bi se opušteno mogao uklopiti uz neki britanski bend iz tog vremena. Uostalom, imali smo po kvalitetu treću, neki kažu i drugu (odmah posle Engleza) muzičku scenu u Evropi.

Neku godinu kasnije, Bebica će nastupati u egipatskom hotelu „Šeraton“. Jedne večeri je slušao Sajmon Le Bon (Duran Duran), pa kasnije izjavio da je to “najbolja pevačica na svetu”. Stih: ...kloparanje fijakera što voze činovnike sa crvenim saksijama na glavama je, inače, preuzet iz „Aleksandrijskog kvarteta“ i neopisivo sam se iznenadila kada sam prepoznala rečenicu. Na Internetu su se neke patriote (u „Youtube“ komentarima, koji uglavnom ne mogu proći bez međunacionalnih prepucavanja) našle uvređene zbog tog dela pesme, objašnjavajući kako fes  nije saksija i da Bebi, tobože, ismeva islam. Patriote, čije god bile, očigledno ne čitaju Lorensa Darela.
Nešto sasvim drugačije. Boris Novković je, sredinom osamdesetih, pored imidža pop-vunderkinda i nekoliko do danas veoma slušanih singlova, pokazao svojevrsnu „vidovitost“. Već 1986, u svojoj najpoznatijoj pesmi „Tamara (Kuda idu izgubljene djevojke)“ kao slučajno je provukao: biće rata, kažu svi, uz brzo ograđivanje:...al' ja ću umrijeti od ljubavi. Koju godinu kasnije, uslediće možda prva pop numera koja aludira na zabranjenu ljubav između dvoje pripadnika različite vere. Ako nekome pada na pamet da je reč o plagijatu pesme „Aisha“ (Khaled), moram ga razočarati: Boris je snimio sedam godina ranije.
Inače, sledeća (njegova) pesma mi, lično, melodijski mnogo više „vuče“ na Istok, iako na prvi pogled nije ni u kakvoj direktnoj vezi sa temom: 
3. „Noć u šatoru uzdaha“ – Zana  (1982) 

Dugo mi je u beležnici zapisana ideja da (u okviru rubrike o zaboravljenim muzičkim talentima) pišem o prve tri pevačice grupe „Zana“. Danas, zapravo odavno, duo Žike i Jelene nije ni bleda senka nekadašnjeg benda. Teško ih je uopšte povezati sa isprva nosiocima novog talasa na beogradskoj sceni, ranih osamdesetih. Istinski progresivni, poletni, nonšalantni, mogu se definisati komentarom mog oca povodom jedne kućne diskusije o ex-YU pevačicama: „Zana Nimani – TO je bila rokerčina!“ E, pa, žena koja je grupi pozajmila, a zatim i potpuno ustupila ime, obeležila je njihovu karijeru tim mazno-buntovnim vokalom. Stalni saradnik na prvim albumima bila je i, nećete verovati, osoba za koju danas vezujemo Cecine i slične stihovane nebuloze, a svojevremeno je (sama!) pisala tekstove najcenjenijim rok i pop izvođačima: Marina Tucaković. Rezultat jedne u nizu saradnji je „Noć u šatoru uzdaha“, sa albuma „Dodirni mi kolena“. Mogu samo da nagađam kakve su bombonice autori konzumirali prilikom sastavljanja i snimanja ove pesme, ali konačni rezultat je zaista nalik pustinjskoj halucinaciji. Jezivo, fantazmagorično, nedorečeno i krajnje tripozno. Ko li je Eleonora?
2. „Put putuje karavan“ – S vremena na vreme (1977)

„S vremena na vreme“ je jedan od bendova mog detinjstva i sigurno vodeći akustičarski sastav kod nas (o njihovom koncertu pisala sam OVDE). Stvarali su u najboljem maniru progresivnog roka sedamdesetih i, pored „Drugog načina“, bili najbolji predstavnici pravca. Asim Sarvan svojim prijatnim vokalom, a tekstovi buđenjem interesovanja za arhaične teme, zagarantovali su grupi prepoznatljivost i jedinstveni šarm. Hvala mom tati, bivšem hipiku, što sam kao dete imala priliku da preko kaseta upoznam njihovu i muziku npr. „Smaka“, „YU grupe“, „Indeksa“ i mnoštva stranih kolega. Ovu pesmu sam, od bržih, oduvek najviše volela. Dopadao mi se njen ritam (baš kao da se lagano „truckate“ na leđima kamile), to što mi je u mašti podizala čitav kovitlac slika, iako nisam dobro razabirala o čemu govori - izuzev da je, eto, izbio sukob između prijatelja oko neke žene. Trebalo je da prođu godine dok nisam ukapirala šta se kaže u drugom stihu: eto pitanja i za vas, ali napominjem, nije pošteno prethodno tražiti tekst. Samo sluhom! Inače, na drugoj strani ove singlice je - „Priča sa Istočne strane“.
1. „Plavi safir“ – Bajaga i Instruktori (1988)

Bajaga je, kako rekoše Marina i Bubi u filmu „Mi nismo anđeli“, uvek bio fin i pristojan mladić. Njegova muzika i upečatljivi bas, „recitatorskog“ stila, mogu nam biti dosadni ili ne, ali doslednost je u ovom slučaju neosporna. Ni Momčila, nažalost, nije zaobišlo prokletstvo kolega-ispisnika, pa preko dvadeset godina nije snimio stvarno dobar album, ali zato se ono što je nastalo do početka rata još i te kako sluša, ceni, voli. Meni je najdraža „Sa druge strane jastuka“, a odmah za njom - „Plavi safir“. Kakva čulnost u ovoj drugoj, kako skladan spoj davnog i novog, koje slike i metafore, laganost i opčinjenost....Blago devojci kojoj neko ispeva ovakvu pesmu! Pre nekoliko godina sam sa zaprepašćenjem slušala kako jedan albanski rok bend na „Evroviziji“ izvodi numeru koja je očigledna obrada Bajagine.
* I za kraj liste, možda potpuno neočekivan izbor, možda “grešno zadovoljstvo”, u svakom slučaju, pesma koja mi je prirasla za srce od prvog slušanja. Zaista, čudo je ovaj naš Balkan i budimo srećni zbog raznovrsnosti koju nam pruža: