Epizode
1 i 2 - Oni koje smo izgubili i oni koje
smo našli
Kad se neko nečem dobrom nada,
a to nešto zavisi od drugih, velike su šanse da se razočara. Kad su ti drugi dokazani profesionalci, promašaj
pogađa mnogo više, kao iznevereno poverenje u nekoga ko je znao i mogao bolje.
Ni iščekivanije sezone nekog televizijskog ostvarenja, ni više pritiska na
ekipu koja je stvarala poslednji ciklus „Igre prestola“, pa ni veće ogorčenosti
brojnih obožavalaca - i sve to potpuno razumljivo. Popularni
„Game of Thrones“, zasnovan na romanesknom ciklusu epske fantastike pod nazivom
„Pesma Leda i Vatre“ Džordža R.R. Martina do sada je pomerio mnoge granice,
stekao armiju fanova inače nenaklonjenih ovom žanru, postavio niz opštih mesta
u pop-kulturi...i spektakularno izigrao sve to završnicom koju smo pre svega
par nedelja bili u prilici da ispratimo. Utisci su još relativno sveži, bura ne
jenjava, a od toliko dugo najavljivanog gorko-slatkog
epiloga dobili smo samo mnogo gorčine
i još više sete za počecima kada je sve izgledalo znatno drugačije. Čini se
da je ovih dana izuzetno popularno kritikovati „Igru prestola“, potpisuju se
peticije, objavljuju pravi mali elaborati na temu svega što nije valjalo u
poslednjoj sezoni, ljudi širom sveta očajavaju, debatuje se po emisijama i,
posmatrano sa strane, sve u jednom trenutku izgleda zaista smešno, uzaludno, pa
i neozbiljno. U ostrašćenosti se odlazi
toliko daleko da se oštro kritikuju glumci, mada su se, istini za volju,
majstorski izborili sa nebuloznim scenarističkim rešenjima koja su im bila na
raspolaganju. Zbog svega toga moram odmah napomenuti kako tekstovi koje ću (od
danas do kraja juna) nedeljom objavljivati nisu još jedan priključak talasu
gneva na Dejvida Beniofa i Dena Vajsa, iako nemaju ni mnogo pohvalnih reči na
njihov račun. Sledi osvrt iz ugla osobe koja je godine, a u slučaju knjiga
deceniju ipo, posvetila praćenju izgradnje i razvoja Martinovog izmaštanog
sveta, oduševljavajući se njime, voleći ga, opravdavajući kada god je to bilo
moguće. Prođimo još jednom kroz sezonu koju, uverena sam, većina nas jedva čeka
da zaboravi.
Da
se razumemo, silazna putanja HBO zlatne
koke „Igra prestola“ postala je vidljiva mnogo ranije, već sa petom
sezonom, ali uz uporno odolevanje nade da će ipak uspeti da se vrate na stari
nivo kvaliteta. Za realizaciju velikog finala uzeli su duže odsustvo nego što
je uobičajeno: gotovo dve godine, a sudeći po ishodu, bolje da nisu. Vremena je
bilo sasvim dovoljno, sredstava takođe: čime, onda, objasniti neozbiljno,
neuredno, nedosledno rasplitanje Martinovog
čvora, sem lenjošću, bahatošću i vrlo verovatnom nedoraslošću autora
zadatku? Imajući u vidu da su Beniof i Vajs (šire poznati kao D&D – od sada sasvim opravdano „Dumb
and Dumber“ iliti Glupko i Tupko)
angažovani na nastavku „Star Wars“ franšize, izvesno je značajan udeo imala
prezasićenost dugogodišnjim radom na „Igri prestola“ i nestrpljenje da se pređe
na novo područje. Međutim, čak ni to nije dovoljno dobar razlog, pa ni
sklopljeni ugovori: ne bi se prvi put desilo da reditelji, scenaristi i glumci
napuste projekat ili usled nekompetentnosti budu zamenjeni drugim, boljim kandidatima.
Umesto toga, dobili smo grubo poigravanje sa logikom priče i intelektom publike, opravdavano preslabim
izgovorima kako su nastojali „izbeći klišee“ (kao da je svaki po pravilu loš),
„šokirati neočekivanim obrtima“ (iako čak i nepredvidivost mora imati izvesno
uporište u prethodećem toku dešavanja), „izaći u susret željama pojedinih grupa
gledalaca ili članova porodica autorskog tima“ (zbog čega najveći deo zapleta u
osmoj sezoni kao da je proizišao iz neke „fan fikcije“; a omiljeni likovi
Martinove žene i samog pisca izvukli su se, preko svake mere smešno, nagrađeni za
greške) i da su, već legendarno, „kind of forgot it“. No, biće vremena i
prilike za diskusiju o tome počev od treće epizode, a sada vas vraćam
obećavajućem startu, kada je sve još ličilo na stari „Game of Thrones“, budeći
vrlo subjektivno osećanje topline, bliskosti i nostalgije prema počecima.
Prva epizoda,
nazvana “Winterfell”, protekla je u
znaku premeštanja težišta na daleki sever, okupljanja ujedinjenih snaga (među
kojima su se mnogi likovi po prvi put našli u istoj prostoriji, što je samo po
sebi bilo zanimljivo gledati) i diskretnim nevoljama
u savezničkom raju, zasenjenim predstojećom opštom opasnošću. Sumnjam da je
ikoga ostavilo ravnodušnim ponovno slušanje poznate uvodne teme, signal
povratka u dobro znani, dragi fiktivni univerzum. Lično sam tek tom prilikom
postala svesna koliko mi zapravo znači “Igra prestola” i kako je važan deo
naših svetova u međuvremenu postala.
Odlična
nova uvodna špica uputila je na
promenjeno središte zbivanja. Najvećim delom, umesto da “prelećemo” teritorije
na karti, prolazimo zimovrelskim hodnicima, uz klaustrofobični utisak bezizlaza
i sužavanja obruča oko nas, pojačan zvucima spuštanja teških kapija i rešetaka.
Gvozdeni tron nikada nije izgledao zlokobnije, ni nepristupačnije, obasjan
crvenkastom svetlošću, sa lanisterskim lavom koji se uzdiže u pozadini i oštrim
zveketom mačeva od kojih je iskovan. Poseban kuriozitet predstavlja dodavanje
simbola iz novije vesteroške istorije gravirama na astrolabu: 1. prizor zmaja
koji ruši Zid, 2. simboli “Crvene svadbe”
iz treće sezone (sedište kuće Frej, između lava i odranog čoveka koji u ruci
nosi odsečenu vučju glavu), 3. izleganje zmajeva koje najavljuje ostvarenje
proročanstva o Obećanoj Princezi Deneris (veliki zmaj ispred koga izleću tri
manja, praćeni kometom na nebu i vojskom konjanika u podnožju slike). Ogroman
značenjski potencijal ova tri prizora do kraja sezone će, nažalost, biti u
potpunosti obesmišljen.
Uvod
iz perspektive severnjačkog dečaka koji se provlači između odraslih kako bi
mogao da iz prvog reda prati dolazak saveznika, direktno nas (kao i mnoge
replike i scene iz poslednje sezone) vraća na sam početak priče. Sve je impresivno:
kadrovi Severa i nove vojske koja maršira u nepreglednoj povorci; Arjino
fascinirano lice; Denin pogled na zmajeve pun ponosa (od strane nekih “tumača”
predstavljen kao zlurad). Krupni planovi su uspeli u svim slučajevima, bili to prizori flote na moru, vojske u polju ili nesagledivih
pejzaža Severa.
Međutim,
veoma brzo se ponavljaju stare greške, pa atmosfera koju Zmajska kraljica
zatiče prilično neosnovano biva forsirana u pravcu podozrivosti,
netrpeljivosti, čak i otvorene odbojnosti Severnjaka – kojima je, gle ironije,
pritekla u pomoć sa svim raspoloživim snagama. Počev od Sanse (po rečima njene
mlađe sestre, naprasno “najpametnije osobe”), pa do Brena koji “mudro ćuti” (najviše
podoban drvetu), sve je učinjeno da se oseti nelagodno, strano, suvišno i, pre nego što je išta počelo, izigrano.
Svejedno, vredelo je čekanja ugledati Varisa zamotanog u krzno, Dotrake i
Neukaljane usred snežne beline, pa nema sumnje da su lokalnom stanovništvu bili
podjednako egzotični koliko i oni
njima, o zmajevima da ne govorimo. Ipak, pri vanrednoj situaciji, ledi Sansa
nalazi za shodno da upita čime se ti isti zmajevi hrane, jer će, zaboga,
novopridošla vojska i krilate zveri potrošiti poslednje zalihe namirnica…ništa
zato što će bez njih svi odreda postati klopa za zombije. Maniri su maniri,
nedostaju još kolačići sa limunom.
Neuverljivo:
Teonovo spašavanje Jare, niotkuda. Sansino iznenadno mudrovanje.
Dirljivo:
ponovni susret Arje i Džona.
Bljutavo:
nagoveštaj flerta između Džendrija i Arje.
Iritantno:
Sansina arogancija i (sledi nepopularno mišljenje!) mala Mormontica.
Karikaturalno:
Juron; Sersei koja ima najčudniji od svih trudničkih prohteva – za slonovima; njeno: „Hoćeš kurvu – plati je;
hoćeš kraljicu – zasluži je“...i opovrgavanje istih reči, ni tri minuta potom; pritajena
namera da uvali dete Grejdžoju.
Napomenimo,
Bron je akter jedine eksplicitne scene sa golotinjom u ovoj sezoni, koju
prekida novi zadatak.
Trkom
na scenu koja je podelila publiku: let
zmajevima. Džon i Deneris su nekima delovali neuverljivo, drugima iznenađujuće romantično,
a zmaj koji posmatra mnoge je
nasmejao, druge naveo da u neverici vrte glavom. Sama „vožnja“ je, s jedne
strane, svojevrsna proba za Džona (da li je odgovarajući materijal za
mladoženju?), a s druge nagoveštaj iste krvi (jer samo Targerijen može da
upravlja zmajem). Rečenica koju Deneris izgovara: “Mogli bismo ostati ovde
hiljadu godina. Niko nas ne bi pronašao”, sledeći je veliki signal (nakon
pećine u sedmoj sezoni) da je ona druga velika Džonova ljubav koja će se, baš
kao sa Igrit ranije, završiti tragično.
Scena
u kojoj Džon, nešto kasnije, stoji pred drvetom u Bogošumi kao da najavljuje suočavanje
sa korenima i verovatnoću unutrašnjeg razdora koji ga čeka. Tirion, Varis i
Davos su za to vreme razmenili brojne, često suprotne, poglede na vlast. U
svetlu budućih dešavanja, izlet ljubavnika, dirljivi susreti i netipičan, prilično usiljen humor (kao
kada, npr. Sansa, sluteći Džonovu zaljubljenost u Deneris, na njegovo: „She's
not our father” odgovori: „No, she's prettier“)
verovatno su pokušaj da se omogući opuštanje pred haos, priuštivši poslednje
(ponegde i jedine) časove radosti
ljudima čija egzistencija uveliko “visi o koncu”.
Solidna
je scena Denerisinog suočavanja sa Semom,
gde je potonji poslednji put u seriji probudio bilo kakvu pozitivnu reakciju i
simpatije: najpre priznanjem da je „maznuo“ par knjiga iz Citadele, a potom načinom
na koji podnosi kraljičino saopštenje da mu je zbog neposlušnosti pogubila oca
i brata. Istina, s obzirom na to koliko je i šta sve propatio zbog Rendila i
Dikona, Semova ishitrena, osvetoljubiva reakcija koja će uslediti nije
preterano jasna.
Ključno
u epizodi, Semovo saopštenje Džonu o
tome ko je zapravo („You are king Aegon Targaryen, you always have been“)
propraćeno je očekivanom nevericom, podozrenjem, stišanim šokom. Sem istom prilikom dovodi u pitanje
Denerisino pravo na tron, velikim delom usled lične ogorčenosti problematizujući
njenu spremnost na saradnju jednom kada se bude ispostavilo da joj je ljubavnik
zapravo nećak („You gave up your crown to save your people. Would she do the
same?“).
Tormund
i Berik u razorenom sedištu Noćne straže nailaze na Eda, nakon čega slede jedna
precenjena („Stand back, he's got blue eyes! – I've always had blue eyes!“) i
jedna istinski jeziva scena (ubijeni Ned Amber, poruka Night Kinga u vidu
zapaljene spirale koja neobično podseća na grb kuće Targerijen, trenutak kada
se dečak probudi i zavrišti). Istina, videla sam otvaranje očiju, ali propratni
zvuk je bio neočekivano prodoran i priznajem da sam odskočila u stolici.
Bren
poput robota ili drveta u dvorištu „čeka starog prijatelja“, a ukoliko nekome
pri prvom spominjanju nije bilo sasvim jasno o kome se radi, shvatio je na
kraju, kada Džejmi pristiže inkognito pod kapuljačom. Trenutak
njihovog susreta i ukrštanja pogleda, zahvaljujući Nikolajevoj glumi zaokružio
je epizodu kao veoma dobru.
Zbog
tog dolaska se činilo da će se naslov druge
epizode - „The Knight of the Seven Kingdoms“
odnositi upravo na Džejmija Lanistera. Otvara je par decenija zakasnelo suđenje
Kraljeubici, gde do izražaja dolaze
Denerisina početna neumoljivost, Džejmijeva principijelnost i Brijenina
odanost. Ponovo je tu opaska koju samo Bren i čovek odgovoran za njegov
invaliditet razumeju (ne računajući nas sa druge strane ekrana): “The things we
do for love.” Osma sezona će nas u više navrata “hvatati” na nostalgiju
sličnim, prepoznatljivim rečenicama.
Primetićemo
da je Džon sada na funkciji Guvernera Severa, a raspad sistema (jasan već time
što se svako, nakon zasedanja, razilazi na svoju stranu) pokazuju nespremnost
domaćina da prihvate Deneris kao kraljicu, njen iznenadni sukob sa Tirionom i
opsesivno insistiranje na tronu.
Obratite pažnju na: Davosovo milosrđe i devojčicu sa skramom na obrazu (podseća na neprežaljenu Širin Barateon); Gilinu očigledno povećanu kilažu (usledila su prilično neumesna pitanja da li je to glumica Hana Marej trudna ili pati od hormonskog poremećaja?); Deneris kako ipak odaje priznanje Tirionu („Njih je na hiljade, vi ste jedan“) i pokazuje koliko joj je stalo da ga sačuva u životu; Tormund, koji ni u smrtnoj opasnosti ne odustaje od udvaranja „velikoj ženi“ Brijeni, ali bez povratne reakcije; Sivi Crv i Misandei, koliko god inače bili patetični par dosadnjakovića, jedini su bliski jedno drugom (severnjačke devojčice beže od nje, bojom kože i kosom izaziva čuđenje i zazor meštana).
Najbolja replika: (ser
Džora, o Tirionu): „Jezik mu je klepetao od Volantisa do Mirina.“
Najlepši susreti: Teon
i Sansa, uz bratski zagrljaj; Džon, Ed i Tormund („My little crow“) -
povratak ratnika; podsećanje na Noćnu stražu: „Last one left, burn the rest of
us“ (Sem, Džon i Ed); na jedan kratak trenutak pojavio se i Duh.
Crvena i Bela kraljica: Pokušaj
Deneris da zakopa ratnu sekiru sa Sansom isprva ohrabruje očekivanje da bi sve
moglo imati dobar ishod. Pruža joj ruku pomirenja, otvara karte i potpuno se
ogoljava priznanjem: „Ovde sam jer volim vašeg brata. I verujem mu.“ Naravno,
nije propuštena prilika da se scenario začini sa još antologijski glupog humora, u replici (odgovoru na Sansinu
znatiželju ko je bio prvi kome je Deneris verovala):“Neko viši.“ Dve moćne žene,
ipak, ne mogu naći zajednički jezik kada se dodirnu ambicije: Sansa, naime,
želi Sever, a Deneris nepodeljenu podršku u sopstvenom pohodu na tron. Razlike
su uspešno pocrtane i u vizuelnom smislu: visoka, crvenokosa Sansa nosi tamne
boje, kožu i metal, dok je ženstvena, prozračna Deneris (jedina!) u belom. Ne
možemo se oteti ni utisku da se Starkova najstarija kći oseća prilično
ugroženom pred ženom koja je moćna, lepa, neobična i ima ljubav njenog
polubrata. Šteta, jer njih dve, s obzirom na slične životne puteve i teška
iskustva koja su prebrodile, imaju mnogo štošta zajedničkog i teško da mogu
naći osobu ženskog pola koja bi ih bolje razumela.
Sem
diskutabilne strategije, veće obelodanjuje prvo u nizu “otaljanih” rešenja
jedne od ključnih misterija serijala: Noćni Kralj, kako se ispostavilo, želi
Brena. Krajnji cilj mu je da uspostavi beskrajnu noć, tako što će uništiti
sećanje koje obogaljeni Stark personifikuje. Teon nudi da ga brani, u
Bogošumi gde će ovaj biti postavljen kao mamac. Tu se unapred pozdravljamo sa
zlosrećnim Grejdžojem mlađim, čiji je put iskupljenja dostojanstveno stigao do kraja…hoće li
Džejmi biti slične sreće?
Noć
pada na Zimovrel. U predapokaliptičnoj atmosferi ispunjenoj pripravnošću i
budnom svešću o ograničenom vremenu, dok odavno biva jasno da “Ko god nije
ovde, sada je s njima“, stižemo do
poente epizode…
Kako ko provodi poslednje sate?
Tirion
i Džejmi se prisećaju oca, uz zaključak da su „dani zlatnog lava“ i pijanog
posetioca bordela zauvek prošli. Davos, Tormund, Brijena i Pod im se pridružuju
kraj kamina. Za to vreme, Arja i Pseto svode račune („I fought for you, didn't
I?”), dolazi Berik („Jel' ti i on bio na spisku?“), ali odlična scena prekinuta
je Arjinim odlaskom.
Sledi
najgore od epizode: Arja i Džendri
iliti ona scena! Odmah da kažem,
uopšte mi nije upitno što Mejzi Vilijams i dalje izgleda kao detence (iako je
napunila dvadeset dve), niti što smo je upoznali kao devojčicu i posmatrali
kako odrasta (isto se može reći za Sansu, pa nikome nije bilo neprirodno što se
udala...doduše, za Remzija). Svakome je jasno da Arja nije bezazlena klinka,
već istrenirani, hladnokrvni ubica. Radi se o tome da onakvo ponašanje naprosto
NE IDE uz njen lik. Ona nije “alfa ženka”, nije Arijana Martel ili Aša
Grejdžoj, da bi nam ijednog trenutka bilo uverljivo njeno „licitiranje“ brojem
devojaka koje je Džendri do sada imao, nadobudni nastup, ljubomora na Crvenu vešticu…Da, bilo je u prošlosti klinačkog
divljenja prema Džendriju, ali ništa
više od toga. Jednostavno, Arja Stark je od samog početka oblikovana kao
prilično aseksualno biće, što se posebno vidi u knjigama, gde poglavlja iz
njene perspektive otkrivaju kako se nelagodno oseća zbog ženskosti. Osim kao
kontrast Sansi, od glave do pete mladoj plemkinji i udavači, Arja je neko bez
trunke interesovanja za slične stvari. Za razliku od Brijene (strpite se, stići
ćemo i do nje za sedam dana!), Nedova mlađa kći nije potisnula sopstveni pol
zbog kompleksa, ismevanja, nevoljenosti: naprotiv, nikada joj nije bio
presudan.
Tri
najčešće vrste reakcija na koje sam nailazila su sledeće:
1. oduševljavanje ljudi koji su je od ranije “spajali” sa Džendrijem (isti uglavnom tipuju na Pseto i Sansu). Njihova euforija u stilu “To, devojko! Iskoristi ga!” objašnjava zašto veći deo scenarija osme sezone izgleda poput fan-fikcije.
2.
Romantična zapažanja kako je, tobože, došlo do “nastavka neostvarene ljubavi
između Roberta i Lijene”, odnosno, “ispunjenja želje tatice Neda da im se kuće
orode”. Podsetila bih sve da u slučaju spomenutih pripadnika prethodne generacije
nema nikakve romantike, ni ljubavi. Lijena nije volela Roberta, niti se
radovala udaji za čoveka koji je već tada bio poznat po velikom broju vanbračne
dece. Da jeste, nikada ne bi pobegla sa drugim. Takođe, Arja je na očevo
zamišljanje njene budućnosti u ulozi gospe kratko i sa osmehom odgovorila:“To
je Sansa, a ne ja.“ Otkad je takvoj devojci važno da pošto-poto „skine mrak“,
pa makar se bližio smak sveta?
3. Grupa u koju i sama spadam, a koja nalazi da se Arjina “akcija” ni u naznakama ne može predvideti od ranije, jer je kompletno izvan lika, pomalo i pedofilski sa Džendrijeve strane: u svakom slučaju, veoma neprijatna scena.
Pored
atmosfere kao iz „Gospodara prstenova“, prepoznaćemo ponešto od „Titanika“, recimo,
scenu sa malom porodicom Tarli, ali i Podrikovu
pesmu. Sa ove distance, ne samo što smo konačno otkrili čime je to Brijenin
štitonoša zaludeo one devojke u bordelu, nego smo dobili najbolji i
najpotresniji segment čitave osme sezone. Tekst prati pripreme za bitku, svojom
simbolikom sluteći pad ili bar odlazak većine iz Zimovrela. Čiji su, ko su, svi
ti duhovi?
Čitaoci
knjiga sećaju se legende o Dženi od
Starokamena i princu od Vilinih konjica, odnosno, Dankanu Targerijenu koji
se zbog ljubavi prema njoj odrekao prestola u korist mlađeg brata Džeherisa.
Dženi je na dvor dovela šumsku vešticu koja će prva izreći proročanstvo o
Obećanom princu “rođenom iz loze Erisa i Raele”. Džeheris je zbog toga
insistirao da se sklopi brak između njegovo dvoje dece, koja će kasnije postati
Denerisini roditelji. Sama Dženi je ostala udovica kada joj je suprug poginuo
zajedno sa ocem, kraljem Egonom V, u požaru koji je uništio Letnje dvore. Iste
noći rodio se princ prestolonaslednik Regar, odnosno, budući Džonov otac.
Dakle, Dženi i njena pesma predstavljaju važan deo predistorije glavnih junaka,
a posredno i porodice Stark: naime, kao deca, Ketlin i Bejliš su se igrali Dženi i Dankana, a ona je nosila cveće u
kosi, poput te legendarne žene.
HBO
je, ubrzo po emitovanju, objavio savršen tematski video za biser sezone, numeru
„Jenny of Oldstones“ u izvođenju
jedinstvene Florens Velč iz sastava Florence
and the Machine.
Po
logičnom redosledu u nizanju rastanaka, jedna od poslednjih scena pokazuje Deneris i Džona pred Lijeninim kipom.
Ne želeći da odlaže neizbežno, on joj priznaje istinu o svom identitetu, na šta
ona (razumljivo) postavlja pitanje o verodostojnosti informacije. Emotivno vrlo
snažna, scena svoje značenje otkriva
sitnim finesama, poput one da Džon oslovljava dragu sa „Deni“ (izrazito prisni
nadimak, koji je koristio još jedino Viseris, njen brat), uveravajući je kako ne
želi raskol, odnosno krunu (ista fraza će nam se već kroz koju epizodu potpuno
smučiti). Moguću raspravu prekida zvuk bojnog roga. Dok Tirion sa zidina gleda
u daljinu, napeta muzika najavljuje dolazak prvih Belih Hodača. Zatamnjenje,
kraj.
Sve
u svemu, trebalo je da ovo bude labudova
pesma većine likova. Ispostavilo se da ovo važi samo za par njih i, nenadano, seriju u celini,
jer, bila je to poslednja iole dobra epizoda koju ćemo odgledati…