недеља, 23. јун 2019.

Doviđenja u Vesterosu: finale serije „Game of Thrones“

komentariše: Isidora Đolović

Epizoda 6 – Obogaljeni raspleti, kopilad sudbine i slomljene priče 

Gledaoci su, nekako, snažno zažmurili na jedno oko pred slabom sedmom sezonom, blagonaklono progledavši kroz prste autorima, nadajući se da će naredni ciklus, ako ne baš izgladiti situaciju, ono barem popraviti greške na koje im je više puta i sa više strana ukazivano. Uzdali su se u istinitost stare mudrosti da se na greškama uči. Vremena su imali (skoro dve godine), sredstava takođe („Igra prestola“ je najuspešniji projekat HBO-a, koji godišnje na konto popularnosti serijala, književnog i televizijskog, svim uključenim saradnicima obezbeđuje velike svote novca). Ono čega nisu imali, strpljenja i mudrosti, kao i obično se pokazalo fatalnim nedostatkom. „Igra prestola“ je mogla završiti svoj uspešan put okićena titulom jedne od najboljih serija svih vremena. Umesto toga, ostaje upamćena kao najbolja uništena serija, čija je završnica, umesto oporavka i trijumfalnog uzdizanja posustale priče, udarila još jedan ekser u mrtvački sanduk ambicioznog, originalnog, odlično osmišljenog i nekoliko godina besprekorno vođenog poduhvata. Poput Deneris, skliznuli su na „tamnu stranu“ neubedljivo, jadno i potpuno razočaravajuće. Zato je iskustvo gledanja poslednjih sat i nešto duže priče koju smo dugo voleli, čitali i pratili, ponajviše ličilo na posmatranje parodije, tako daleke od sveta prvobitno izašlog iz pera Džordža R.R. Martina. U nastavku nećete čitati tekst na tragu popularnog talasa kritikovanja „Igre prestola“, niti fanatične jadikovke nad pričom u koju se pojedini preterano uživljavaju. Sledi, kao i do sada, iskreni osvrt dugogodišnjeg obožavaoca, kome je prvenstveno romaneskna saga odavno prirasla za srce kao jedna od najboljih ikada, tako da se isto osećanje vremenom, često nekritički prenosilo i na njenu adaptaciju. Šta smo izgubili?
„I priroda teži ka suprotnome, i iz ovoga, a ne iz istoga, rađa sklad.“ (Heraklit)
Primetili ste da se u vezi sa prethodnim epizodama mnogo žalilo na Brenovu inertnost i beskorisnost. Seća li se neko njegovog odbijanja da nasledi Zimovrel, s obzirom na to da „više nije knežević, sin Neda Starka“ već „nešto drugo“? Zapamtite tu scenu, trebaće vam.

Ali pre toga, jedna dobra stvar: zahvaljujući maštovitosti publike, D&D na ovim prostorima barem više neće biti prva asocijacija na sestre Karić! Još nešto, za nama je sezona sa ubedljivo najmanje gologuzih scena, ali, ukoliko je nestanak grudi i zadnjica iz minutaže srazmeran iščezavanju mozga iz drugog, važnijeg dela radnje, vratite nam ih, opraštamo!

Natrag na Brena. Ispostavilo se da je, zapravo, sve vreme bio pozadinski „mastermind“, koji će zauzeti presto nakon što bude eliminisao jednog po jednog rivala, svejedno da li je to Noćni Kralj, Majka zmajeva ili njegov rođeni rod. Dakle, odmah ću vas nokautirati informacijom,  pretpostavljajući da su skoro svi uveliko odgledali finale, a oni koji nisu imaju vremena da se do kraja teksta saberu od šoka: novi kralj Vesterosa je dehumanizovani, imobilisani Bren (Stark?), Trooka vrana, poslednji u nizu šokova kojima su Beniof i Vajs obesmislili čitav, pažljivo razvijan splet detalja, podataka, motiva iz prvobitne priče. Bren na tronu, Bron u Malom veću, Dotraci tumaraju...
Moja reakcija prilikom gledanja finala...
...i sutradan, pošto su me pitali "kako mi se čini?"
Pošto smo progutali ovu, najveću žabu, krenućemo od početka šeste i poslednje epizode, „The Iron Throne“. Grad izgleda kao Hirošima nakon bačene atomske bombe. Sivi Crv se sporečkao sa Džonom i Davosom po pitanju egzekucije zarobljenih vojnika u službi Lanistera. Mada se čini da je svuda sneg, zapravo „veje“ pepeo. Zima je, ionako, prošla u svega par epizoda, ona ista strašna zima tokom koje su nekada deca odrastala, u mraku iz koga vrebaju mnoge opasnosti. Izvojevana pobeda je u pravom smislu Pirova, a viđena očima Džona i Arje još više nam prikazuje Neokaljane i Dotrake kao strani element. Ono što je sa poštovanjem, zahvalnošću i eventualno divljenjem primano dok je Severu bila potrebna odbrana, sada predstavlja predmet straha. Da napomenem, epizoda je uobičajeno dobro snimljena, gluma se održala na starom nivou, ali, uzalud, kad je priča nikakva!

Deneris izlazi pred svoju armiju, obraćajući se Dotracima, a zatim i Neokaljanima, na njihovim jezicima. Niste se prevarili ako vas scena neodoljivo podseća na filmove Leni Rifenštal: Emilija Klark je ubrzo nakon emitovanja potvrdila da se za snimanje pripremala, između ostalog, gledajući snimke Hitlerovih govora. Veoma uspešno, rekla bih, naročito imajući u vidu da je tokom prethodnih sedam sezona i četiri epizode glumila skoro pa sasvim drugačiji lik. Optička iluzija u kojoj Drogon iza nje širi krila, čini da na trenutak izgleda kao Maleficent - mora se priznati, moćno. Kao što rekoh, totalni preobražaj lika u hitleroidnog paranoika i diktatora, nategnuto i veštački izveden, Emilija svejedno odlično iznosi.
"Trijumf volje" iz 1935, očigledna inspiracija za scenu
Mada je značku desnice bacio pod njene noge (u stilu modernih političara koji podnose ostavku svesni da su debelo zabrljali), Tirion još neko vreme ima Denerisinu naklonost. Uprkos tome što ju je izdao, stalo joj je do  njega i ceni ga, pa možda zato ne dobija momentalnu osudu na smrt kao Varis...ili će pre biti da su D&D opet „nekako zaboravili“ na to. Činilo se da poseže za surovim nastupom kao samoodbranom, ali bez prilike da istakne svoje gledište. Naime, prvo Arja („Prepoznajem ubicu kada ga vidim“, stvarno?!?), pa na daljinu „prepametna“ Sansa i najzad Tirion, navode Džona da se (još jednom!) žrtvuje za sve i - ubije zločinca. Proguta žabu. Nagna babu (ovo mu je, reći će neki, možda bilo i najlakše). Upotrebite koji god vam izraz pada na pamet, poenta ostaje ista: kukavni Džon je pravo kopile sudbine.

Naravno, ne ide bez humora u pokušaju, pa tako Tirion izjavljuje:“I ja je volim, ne tako uspešno kao ti.“
Mora se priznati da Drogon raspolaže nekom čudnom preciznošću u „senzorima“, pa dok je Kraljeva Luka izgorela skoro do temelja, nekim čudom su čitave ostale glavne prostorije dvora, uključujući Gvozdeni presto. Scena između Džona i Deneris odigrava se upravo tu, na korak od famozne neudobne stolice. Prethodno će Džon imati bliski susret sa spomenutim zmajem „stražarom“, koji napolju, prekriven „snežnim pepelom“, isprva liči na gomilu šuta sa gradilišta.
Denerisin pogled na tron je fanatičan, ali joj se po Džonovom ulasku u prostoriju na licu javlja dvoumljenje. Oboje svakako razdiru teški unutrašnji sukobi: između ljubavi i časti (Džon), tačnije, ljubavi i moći (Deneris), ali to, nažalost, ne vidimo u ovako zbrzanoj, mada dramski vrlo potentnoj sceni. Pošto Deni monologom dokaže da je postala neizlečiva ludača, Džon je uzima u naručje i, zaklinjući se na vernost, zariva joj nož u srce. Pogledajmo unazad, radi se o istom Džonu koji nije bio u stanju da lično ubije Igrit?!? Na licu mu se, svejedno, ocrtavaju iskreni užas i tuga. Scena je mogla biti vrhunska, jer sama ideja nosi toliko dobrih mogućnosti za  savršeni primer mračne romantike, tragedije u stilu toliko prizivanog Šekspira, ali, nepripremljenost je to onemogućila. Drogon, reagujući na smrt „majke“, pali presto i odnosi je u nepoznatom pravcu. Zatamnjenje, prelazak na drugu (još goru!) polovinu epizode. Još jednom smo ostali uskraćeni za dobijanje objašnjenja, pošto ga autori izgleda ni sami sebi nisu mogli dati.
„Thus with a kiss I die“
Posle nekog vremena, otprilike dve nedelje, još uvek uhapšeni Tirion izveden je pred zbor predstavnika najvećih plemićkih kuća. Zimovrelsku delegaciju čine Arja, Bren i Sansa, koji su odlično iskoristili pogodnosti teleportacije. Uostalom, verujem da su putevi znatno prohodniji jer je sa Noćnim Kraljem nestalo snega, a po odlasku Lude Kraljice prestonica se zapanjujuće brzo oporavila, brže nego Srbija pod Vučičem. Nema sumnje da su znatna sredstva uložena u koridore i rekonstrukciju grada. Saznajemo da je, kao kraljičin ubica, Džon takođe utamničen. Nisam verovala da će doći trenutak u kome će mi Sivi Crv biti zanimljiviji nego Starkovi, ali, eto, dogodilo se i tako nešto. Sansa sve vreme na licu ima „kučkasti“ izraz, Davos nudi spomenutom (kastriranom!) zapovedniku Neokaljanih da na nekom od opustelih poseda osnuje kuću i započne lozu, Semov predlog održavanja demokratskih izbora za novog vladara je ismejan (pri čemu je upoređivanje naroda sa psima i konjima jedini realan pokazatelj stanja u društvu i stava velikaša), dok Edmur, Robin, novi Dornjanin i ono nekoliko nepoznatih likova imaju funkciju...dekora. Jedino je Jara iole dosledna i mada su mnogi odmah stali da negoduju zbog njene i Crvove mlake pobune, barem ne pate od nagle amnezije po pitanju toga na čijoj su strani do juče bili. Isto se nikako ne bi moglo reći za Sema, Starkove, Davosa i ostale, koji tobože „štiteći Džona“, ćute kao zaliveni.
Elem, Tirion - sa okovima na rukama! - dobija čast da predloži novog vladara, uz praznu retoriku na koju smo iz njegovih usta navikli tokom prethodnih sezona. Ako „dobra priča“ toliko kvalifikuje osobu za kralja, to bi lagodno mogla biti i Stara Nen! Ako ubistvo člana vladajuće dinastije predstavlja nepremostivu prepreku, zašto Robert Barateon, Džejmi Lanister, pa i Stanis, nisu u svoje vreme zatvoreni i kažnjeni? Prvi je, podsetiću, ubio prestolonaslednika i postao kralj, drugi je imenovan za člana prestižne Kraljeve garde, a trećem bratoubistvo (Renli je u tom trenutku, iako samoproglašen, takođe kralj) i posredno učešće u izazivanju smrti tri kralja uopšte nisu došli glave, nego smotani dalji razvoj radnje i osvetoljubiva zaljubljena viteškinja.
Uglavnom, Bren ja-nisam-čovek-i-ne-mogu-da-preuzmem-vođenje-Zimovrela, ono radoznalo dete koga smo najveći deo serije sažaljevali, novi je kralj! Da li vam se slučajnim čini to što „Bran the Broken“ zvuči kao „Ivar the Boneless“ (moram priznati da su po kvarljivosti ozbiljno ugrozili „Vikinge“!)? A sledi glavni obrt: sve vreme je to ZNAO i navodio ostale do ovakve odluke. Lukavo, nema šta! Međutim, još pre nego što ga uopšte ustoliče, Sansa halapljivo traži nezavisnost za Sever, čime se potvrdila njena nikad iščezla vlastoljubivost. Tako je proglašeno Šest kraljevstava, sa Tirionom kao desnicom, odmah u startu primenjenim nepotizmom, svi se kao fol snebivaju, a Džonu sleduje progonstvo u Noćnu stražu. Jednom ga je već „zaštitilo“ od Ketlin i Roberta, sada bi trebalo da posluži za bekstvo od strašnog Sivog Crva.
Brijena, kao što se i očekivalo, ispisuje novu, Džejmijevu stranicu u velikoj knjizi Kraljeve garde (takođe čudesno neoštećenoj prilikom rušenja grada), odmah iza Artura Dejna i Baristana Selmija. To je u suštini lepa scena, naročito trenutak kada teško i tužno zapiše poslednju rečenicu: „Died protecting his queen.“ Arja odlazi na put u neistražene zemlje, najavljen još jednim odjekom pitanja iz ranijih sezona: „Šta je zapadno od Vesterosa?“ Čini se da mnogi oduševljeno pozdravljaju ovu bezveznu kolumbovsku avanturu, priželjkujući čak i posebnu seriju koja bi pratila to putešestvije. Sem, novi (oženjeni i poluobrazovani) Veliki meštar, donosi knjigu „Pesma Leda i Vatre“ (!), čiji sadržaj nije baš po volji Tirionu, verovatno kao ni scenario Martinu. Sazivanje Malog veća u novom, još nepotpunom sastavu, potpuna je lakrdija i produžetak neprijatnog primera humora.
Na kraju, svako je dobio ono što je želeo, ili...? Sansa moć (kraljica na Severu, doduše, daleko od toga da „bez nje nikada ne bi stekli nezavisnost“), Arja slobodu za pustolovine, Džon - Duha? Dobro, de, SAD ga je barem pomazio, trebalo bi da nam to bude dovoljno. Ali, razmislite još jednom. Kakav vam utisak zaista stvara scena rastanka na doku? Da li vam se čini da je BAŠ hteo da ga bez imena (ponovo Džon Snežni) i prava na potomstvo, zemlju i imovinu, pošalju da sa Tormundom otprati (povede?) Divljane iza Zida (otkud Zid?)? Puštene kose, snuždenog izraza lica, kao na početku priče, vraća se na isto polazište - i nikom ništa. Otkrio je strašne stvari, dospeo sa one strane smrti i nazad, borio se, ubio ženu svog života, saznao da je poslednji muški Targerijen - i ništa. Jednom kopile, izgleda, zauvek kopile. Drugim rečima, sve ono što su nam godinama obećavali, palo je u vodu i uopšte se ne važi: ni tajna Džonovog porekla, ni proročanstva i magija, ni njegovi i Denerisini složeni razvojni putevi - ništa.
Sivi Crv se ukrcao na brod za Nat, zavičaj neprežaljene Misandei, sa terminatorskom pretnjom da će se vratiti, načuje li samo da se ono neverno kopile pojavilo na slobodi. Valjda. Ne znamo da li je to stvarno naglasio ili su kralj i njegova kamarila prema sopstvenoj želji i koristi interpretirali reakciju. Šta je sa Dotracima, niko ne pita. Verovatno jašu zelenim dolinama, daleko bilo da haraju i prave nerede, miroljubivo je to pleme. Sve u svemu, Brenova vladavina može da počne u stabilnosti i izobilju...dok Dorna i Gvozdena ostrva ne zatraže otcepljenje, pa onda i svi drugi. Ako smo nešto naučili iz osme sezone, to je da heroji ne postoje ili se barem ne računaju: u to ime, prepustimo ih ludilu ili izbeglištvu. Bren nas je sve žestoko „preveslao“, a Tirion se uprkos sopstvenoj gluposti (ili možda baš zahvaljujući njoj) provukao pored svih opasnosti, „pretekavši“ u igri prestola kojoj ni Džon, ni Deneris evidentno nisu bili dorasli.

Nekoliko pitanja:

1. Kad pre popraviše Zid? I koja je sada njegova poenta?
2. Kako Sem može da bude istovremeno predstavnik kuće Tarli i Veliki meštar? Zar nikome ne smeta što je: oženjen i ima (uskoro) dvoje dece; pobegao iz Citadele ne dovršivši studije (u knjigama, od meštara se podrazumeva da su prošli dugu, zahtevnu obuku, godine učenja i postepenog sticanja karike po karike na lancu koji nose kao simbolični pokazatelj stepena stečenog znanja); moralna nula od čoveka i prijatelja?
3. Kako to da Sever traži (i dobija) nezavisnost još pre nego što je proglašen novi kralj (uzgred, takođe Stark)? Zašto iko veruje da se, pre svih Dornjani, a potom i Gvozdenrođeni neće boriti za isto, generacijama unazad zahtevano pravo?
4. Da li Malo veće koje sačinjavaju polupismeni plaćeni ubica kao „ministar finansija“ (i novi poglavar najbogatije kuće na čitavom kontinentu), čestiti krijumčar kao gospodar flote i žena kao glavni gardista, može biti ozbiljno shvaćeno? Beli plaštovi su u međuvremenu, sa Artura Dejna, Baristana Selmija, Džerolda Hajtauera, Lorasa Tajrela, Džejmija Lanistera i ostalih vrhunskih boraca, spali na Podrika, profesionalnog gurača prestola.
5. U kom je to univerzumu Sansino „poklapanje“ strica Edmura više od običnog nepoštovanja starijeg člana porodice?
Pucanj nije pisan: U teoriji drame postoji nešto što se zove Čehovljeva puška. U pitanju je pravilo izvedeno iz načela poetike Antona Pavloviča Čehova, a koje glasi da bi svaki objekat uveden u radnju do njenog kraja trebalo da bude iskorišćen. Odnosno, parafraziraću: „Uklonite sve što je irelevantno za priču. Ako u prvom činu pokažete da na zidu visi puška, ona bi tokom naredna dva čina morala da opali. Ukoliko se to ne dogodi, nema svrhe da tamo uopšte stoji. Dakle, lažni nagoveštaji su, prema jednom od najvećih ruskih pisaca i dramaturga, potpuni promašaj. Da li su Beniof i Vajs ovo svesno ignorisali ili „nekako zaboravili“ uvodeći, ranije, čak četiri Crvene sveštenice u priču, kao i otvoreno aludirajući na to da Deneris može da rodi dete, čiji će otac biti Džon? Navodim samo par najupadljivijih, ne i jedinih primera.
Najbolje od epizode:

1. „Denerisina“ crna krila dok izlazi pred vojsku;
2. Drogon pokušava da probudi „majku“;
3. Brijena zapisuje Džejmijevu biografiju u Knjigu gardista;
4. Džon i Duh;
5. Sansina krunidbena haljina.
Vredno spominjanja:

1. Tirionov bol pred leševima Džejmija i Sersei;
2. Robin Erin, izrastao u zgodno momče;
3. Ono kad se pokaže da je Sivi Crv odaniji lik nego preostali Starkovi.

Najgore: Obesmišljavanje i definitivno poništenje svega što je kroz knjige i prethodne sezone razvijano sa pažnjom, pedantnošću, inteligentnim dijalozima i višeznačnim detaljima.
Zaključak: Bren je sve vreme lepo nameštao da eliminiše Deneris i Džona, pa sa sekom (koja je izučila najbolje Serseine i Maloprstićeve škole) i Tirionom (provukao se bez posledica za sve što je „zakuvao“) uzme vlast. Od početka sezone, svi (počev od Arje i Sanse) huškaju Džona na Deneris, drski su i nezahvalni prema njenoj pomoći. Spletkarenjem i lošim savetima polazi im za rukom da je oteraju u „ludilo“. Zatim vruć krompir „uvaljuju“ Džonu, koji će još jednom odraditi prljav posao za drugoga, pa zbog tobožnje izdaje biti proteran i lišen imena (pod izgovorom da ga tako spašavaju od Sivog Crva, koji ionako napušta kontinent?). Sve ostaje kao na početku: zemljom vlada ista struktura ljudi, samo sa različitim prezimenima. Od časti i poštenja Neda Starka ostali su samo prevrtljivi potomci. Sa sopstvenim, mobilnim tronom.

Mogućnost: Drogon, poslednji put primećen kako leti „negde u pravcu Volantisa“, odnosi Deneris crvenim sveštenicama da je ožive. Džon odlazi duboko  na Sever, u divljinu, gde ih (razgovor kod vodopada!) ni za hiljadu godina ne bi mogao naći, niko
I da sam na Martinovom mestu, sada bih iz onog poslovičnog inata zapela da završim knjige najbolje što mogu, kako ovo ne bi ostao jedini epilog veličanstveno osmišljene priče. Samim postojanjem Grifa/lažnog Egona, čije su osobine u seriji prilično dodate Džonu (pretendent na presto, rivalstvo sa Deneris), knjigama je zagarantovan mnogo kvalitetniji i realniji zaplet, tim pre što se tako rasterećuje veliki deo nelogičnosti i, na primer, Serseino opstajanje na tronu za koje ne postoji ama baš nikakvo realno pokriće.

(Za sedam dana: Šta posle "Game of Thrones"?)