Epizoda
6 – Obogaljeni raspleti, kopilad sudbine
i slomljene priče
Gledaoci
su, nekako, snažno zažmurili na jedno oko pred slabom sedmom sezonom,
blagonaklono progledavši kroz prste autorima, nadajući se da će naredni ciklus,
ako ne baš izgladiti situaciju, ono barem popraviti greške na koje im je više
puta i sa više strana ukazivano. Uzdali su se u istinitost stare mudrosti da se
na greškama uči. Vremena su imali (skoro
dve godine), sredstava takođe („Igra prestola“ je najuspešniji projekat HBO-a, koji godišnje na konto
popularnosti serijala, književnog i televizijskog, svim uključenim saradnicima
obezbeđuje velike svote novca). Ono čega nisu imali, strpljenja i mudrosti, kao
i obično se pokazalo fatalnim nedostatkom. „Igra prestola“ je mogla završiti
svoj uspešan put okićena titulom jedne od najboljih serija svih vremena. Umesto toga,
ostaje upamćena kao najbolja uništena
serija, čija je završnica, umesto oporavka i trijumfalnog uzdizanja posustale
priče, udarila još jedan ekser u mrtvački sanduk ambicioznog, originalnog,
odlično osmišljenog i nekoliko godina besprekorno vođenog poduhvata. Poput
Deneris, skliznuli su na „tamnu stranu“ neubedljivo, jadno i potpuno
razočaravajuće. Zato je iskustvo gledanja poslednjih sat i nešto duže priče
koju smo dugo voleli, čitali i pratili, ponajviše ličilo na posmatranje
parodije, tako daleke od sveta prvobitno izašlog iz pera Džordža R.R. Martina.
U nastavku nećete čitati tekst na tragu popularnog talasa kritikovanja „Igre
prestola“, niti fanatične jadikovke nad pričom u koju se pojedini preterano
uživljavaju. Sledi, kao i do sada, iskreni osvrt dugogodišnjeg obožavaoca, kome
je prvenstveno romaneskna saga odavno prirasla za srce kao jedna od najboljih
ikada, tako da se isto osećanje vremenom, često nekritički prenosilo i na njenu
adaptaciju. Šta smo izgubili?
„I priroda teži ka
suprotnome, i iz ovoga, a ne iz istoga, rađa sklad.“ (Heraklit)
|
Primetili
ste da se u vezi sa prethodnim epizodama mnogo žalilo na Brenovu inertnost i
beskorisnost. Seća li se neko njegovog odbijanja da nasledi Zimovrel, s obzirom
na to da „više nije knežević, sin Neda Starka“ već „nešto drugo“? Zapamtite tu
scenu, trebaće vam.
Ali pre toga, jedna dobra stvar: zahvaljujući maštovitosti publike, D&D na ovim prostorima barem više neće biti prva asocijacija na sestre Karić! Još nešto, za nama je sezona sa ubedljivo najmanje gologuzih scena, ali, ukoliko je nestanak grudi i zadnjica iz minutaže srazmeran iščezavanju mozga iz drugog, važnijeg dela radnje, vratite nam ih, opraštamo!
Natrag
na Brena. Ispostavilo se da je, zapravo, sve vreme bio pozadinski „mastermind“, koji će zauzeti presto nakon što bude
eliminisao jednog po jednog rivala, svejedno da li je to Noćni Kralj, Majka
zmajeva ili njegov rođeni rod. Dakle, odmah ću vas nokautirati informacijom, pretpostavljajući da su skoro svi uveliko
odgledali finale, a oni koji nisu imaju vremena da se do kraja teksta saberu od
šoka: novi kralj Vesterosa je dehumanizovani, imobilisani Bren (Stark?), Trooka
vrana, poslednji u nizu šokova kojima su Beniof i Vajs obesmislili čitav,
pažljivo razvijan splet detalja, podataka, motiva iz prvobitne priče. Bren na
tronu, Bron u Malom veću, Dotraci tumaraju...
Moja reakcija prilikom gledanja finala... |
...i sutradan, pošto su me pitali "kako mi se čini?" |
Deneris izlazi pred svoju armiju, obraćajući se Dotracima, a zatim i Neokaljanima, na njihovim jezicima. Niste se prevarili ako vas scena neodoljivo podseća na filmove Leni Rifenštal: Emilija Klark je ubrzo nakon emitovanja potvrdila da se za snimanje pripremala, između ostalog, gledajući snimke Hitlerovih govora. Veoma uspešno, rekla bih, naročito imajući u vidu da je tokom prethodnih sedam sezona i četiri epizode glumila skoro pa sasvim drugačiji lik. Optička iluzija u kojoj Drogon iza nje širi krila, čini da na trenutak izgleda kao Maleficent - mora se priznati, moćno. Kao što rekoh, totalni preobražaj lika u hitleroidnog paranoika i diktatora, nategnuto i veštački izveden, Emilija svejedno odlično iznosi.
"Trijumf volje" iz 1935, očigledna inspiracija za scenu |
Naravno,
ne ide bez humora u pokušaju, pa tako Tirion izjavljuje:“I ja je volim, ne tako
uspešno kao ti.“
Mora se priznati da Drogon raspolaže nekom čudnom preciznošću u „senzorima“, pa dok je Kraljeva Luka izgorela skoro do temelja, nekim čudom su čitave ostale glavne prostorije dvora, uključujući Gvozdeni presto. Scena između Džona i Deneris odigrava se upravo tu, na korak od famozne neudobne stolice. Prethodno će Džon imati bliski susret sa spomenutim zmajem „stražarom“, koji napolju, prekriven „snežnim pepelom“, isprva liči na gomilu šuta sa gradilišta.
Mora se priznati da Drogon raspolaže nekom čudnom preciznošću u „senzorima“, pa dok je Kraljeva Luka izgorela skoro do temelja, nekim čudom su čitave ostale glavne prostorije dvora, uključujući Gvozdeni presto. Scena između Džona i Deneris odigrava se upravo tu, na korak od famozne neudobne stolice. Prethodno će Džon imati bliski susret sa spomenutim zmajem „stražarom“, koji napolju, prekriven „snežnim pepelom“, isprva liči na gomilu šuta sa gradilišta.
Denerisin
pogled na tron je fanatičan, ali joj se po Džonovom ulasku u prostoriju na licu
javlja dvoumljenje. Oboje svakako razdiru teški unutrašnji sukobi: između
ljubavi i časti (Džon), tačnije, ljubavi i moći (Deneris), ali to, nažalost, ne
vidimo u ovako zbrzanoj, mada dramski vrlo potentnoj sceni. Pošto Deni
monologom dokaže da je postala neizlečiva ludača, Džon je uzima u naručje i,
zaklinjući se na vernost, zariva joj nož u srce. Pogledajmo unazad, radi se o
istom Džonu koji nije bio u stanju da lično ubije Igrit?!? Na licu mu se, svejedno,
ocrtavaju iskreni užas i tuga. Scena je mogla biti vrhunska, jer sama ideja
nosi toliko dobrih mogućnosti za savršeni primer mračne romantike, tragedije u
stilu toliko prizivanog Šekspira, ali, nepripremljenost je to onemogućila.
Drogon, reagujući na smrt „majke“, pali presto i odnosi je u nepoznatom pravcu.
Zatamnjenje, prelazak na drugu (još goru!) polovinu epizode. Još jednom smo
ostali uskraćeni za dobijanje objašnjenja, pošto ga autori izgleda ni sami sebi
nisu mogli dati.
„Thus with a kiss I die“ |
Posle
nekog vremena, otprilike dve nedelje, još uvek uhapšeni Tirion izveden je pred zbor predstavnika najvećih plemićkih kuća.
Zimovrelsku delegaciju čine Arja, Bren i Sansa, koji su odlično iskoristili
pogodnosti teleportacije. Uostalom, verujem da su putevi znatno prohodniji jer
je sa Noćnim Kraljem nestalo snega, a po odlasku Lude Kraljice prestonica se
zapanjujuće brzo oporavila, brže nego Srbija pod Vučičem. Nema sumnje da su
znatna sredstva uložena u koridore i rekonstrukciju grada. Saznajemo da je, kao
kraljičin ubica, Džon takođe utamničen. Nisam verovala da će doći trenutak u
kome će mi Sivi Crv biti zanimljiviji nego Starkovi, ali, eto, dogodilo se i
tako nešto. Sansa sve vreme na licu ima „kučkasti“ izraz, Davos nudi spomenutom
(kastriranom!) zapovedniku Neokaljanih da na nekom od opustelih poseda osnuje
kuću i započne lozu, Semov predlog održavanja demokratskih izbora za novog
vladara je ismejan (pri čemu je upoređivanje naroda sa psima i konjima jedini
realan pokazatelj stanja u društvu i stava velikaša), dok Edmur, Robin, novi
Dornjanin i ono nekoliko nepoznatih likova imaju funkciju...dekora. Jedino je
Jara iole dosledna i mada su mnogi odmah stali da negoduju zbog njene i Crvove
mlake pobune, barem ne pate od nagle amnezije po pitanju toga na čijoj su
strani do juče bili. Isto se nikako ne bi moglo reći za Sema, Starkove, Davosa
i ostale, koji tobože „štiteći Džona“, ćute kao zaliveni.
Elem,
Tirion -
sa okovima na rukama! - dobija čast da predloži novog vladara,
uz praznu retoriku na koju smo iz njegovih usta navikli tokom prethodnih
sezona. Ako „dobra priča“ toliko kvalifikuje osobu za kralja, to bi lagodno
mogla biti i Stara Nen! Ako ubistvo člana vladajuće dinastije predstavlja nepremostivu
prepreku, zašto Robert Barateon, Džejmi Lanister, pa i Stanis, nisu u svoje
vreme zatvoreni i kažnjeni? Prvi je, podsetiću, ubio prestolonaslednika i
postao kralj, drugi je imenovan za člana prestižne Kraljeve garde, a trećem
bratoubistvo (Renli je u tom trenutku, iako samoproglašen, takođe kralj) i
posredno učešće u izazivanju smrti tri kralja uopšte nisu došli glave, nego
smotani dalji razvoj radnje i osvetoljubiva zaljubljena viteškinja.
Uglavnom,
Bren
ja-nisam-čovek-i-ne-mogu-da-preuzmem-vođenje-Zimovrela, ono radoznalo dete
koga smo najveći deo serije sažaljevali, novi je kralj! Da li vam se slučajnim
čini to što „Bran the Broken“ zvuči kao „Ivar the Boneless“ (moram priznati da
su po kvarljivosti ozbiljno ugrozili „Vikinge“!)? A sledi glavni obrt: sve
vreme je to ZNAO i navodio ostale do ovakve odluke. Lukavo, nema šta! Međutim,
još pre nego što ga uopšte ustoliče, Sansa halapljivo traži nezavisnost za
Sever, čime se potvrdila njena nikad iščezla vlastoljubivost. Tako je
proglašeno Šest kraljevstava, sa Tirionom kao desnicom, odmah u startu
primenjenim nepotizmom, svi se kao fol snebivaju, a Džonu sleduje progonstvo u
Noćnu stražu. Jednom ga je već „zaštitilo“ od Ketlin i Roberta, sada bi trebalo
da posluži za bekstvo od strašnog Sivog Crva.
Brijena, kao što se i očekivalo, ispisuje novu, Džejmijevu stranicu u velikoj knjizi Kraljeve garde (takođe čudesno neoštećenoj prilikom rušenja grada), odmah iza Artura Dejna i Baristana Selmija. To je u suštini lepa scena, naročito trenutak kada teško i tužno zapiše poslednju rečenicu: „Died protecting his queen.“ Arja odlazi na put u neistražene zemlje, najavljen još jednim odjekom pitanja iz ranijih sezona: „Šta je zapadno od Vesterosa?“ Čini se da mnogi oduševljeno pozdravljaju ovu bezveznu kolumbovsku avanturu, priželjkujući čak i posebnu seriju koja bi pratila to putešestvije. Sem, novi (oženjeni i poluobrazovani) Veliki meštar, donosi knjigu „Pesma Leda i Vatre“ (!), čiji sadržaj nije baš po volji Tirionu, verovatno kao ni scenario Martinu. Sazivanje Malog veća u novom, još nepotpunom sastavu, potpuna je lakrdija i produžetak neprijatnog primera humora.
Brijena, kao što se i očekivalo, ispisuje novu, Džejmijevu stranicu u velikoj knjizi Kraljeve garde (takođe čudesno neoštećenoj prilikom rušenja grada), odmah iza Artura Dejna i Baristana Selmija. To je u suštini lepa scena, naročito trenutak kada teško i tužno zapiše poslednju rečenicu: „Died protecting his queen.“ Arja odlazi na put u neistražene zemlje, najavljen još jednim odjekom pitanja iz ranijih sezona: „Šta je zapadno od Vesterosa?“ Čini se da mnogi oduševljeno pozdravljaju ovu bezveznu kolumbovsku avanturu, priželjkujući čak i posebnu seriju koja bi pratila to putešestvije. Sem, novi (oženjeni i poluobrazovani) Veliki meštar, donosi knjigu „Pesma Leda i Vatre“ (!), čiji sadržaj nije baš po volji Tirionu, verovatno kao ni scenario Martinu. Sazivanje Malog veća u novom, još nepotpunom sastavu, potpuna je lakrdija i produžetak neprijatnog primera humora.
Na
kraju, svako je dobio ono što je želeo, ili...? Sansa moć (kraljica na Severu,
doduše, daleko od toga da „bez nje nikada ne bi stekli nezavisnost“), Arja
slobodu za pustolovine, Džon - Duha? Dobro, de, SAD ga je barem
pomazio, trebalo bi da nam to bude dovoljno. Ali, razmislite još jednom. Kakav
vam utisak zaista stvara scena rastanka na doku? Da li vam se čini da je BAŠ
hteo da ga bez imena (ponovo Džon
Snežni) i prava na potomstvo, zemlju i
imovinu, pošalju da sa Tormundom otprati (povede?) Divljane iza Zida (otkud
Zid?)? Puštene kose, snuždenog izraza lica, kao na početku priče, vraća se na
isto polazište - i nikom ništa. Otkrio je strašne
stvari, dospeo sa one strane smrti i nazad, borio se, ubio ženu svog života,
saznao da je poslednji muški Targerijen - i ništa. Jednom
kopile, izgleda, zauvek kopile. Drugim rečima, sve ono što su nam godinama obećavali,
palo je u vodu i uopšte se ne važi: ni tajna Džonovog porekla, ni proročanstva
i magija, ni njegovi i Denerisini složeni razvojni putevi -
ništa.
Sivi
Crv se ukrcao na brod za Nat, zavičaj neprežaljene Misandei, sa terminatorskom
pretnjom da će se vratiti, načuje li samo da se ono neverno kopile pojavilo na
slobodi. Valjda. Ne znamo da li je to stvarno naglasio ili su kralj i njegova
kamarila prema sopstvenoj želji i koristi interpretirali reakciju. Šta je sa
Dotracima, niko ne pita. Verovatno jašu zelenim dolinama, daleko bilo da haraju
i prave nerede, miroljubivo je to pleme. Sve u svemu, Brenova vladavina može da
počne u stabilnosti i izobilju...dok Dorna i Gvozdena ostrva ne zatraže
otcepljenje, pa onda i svi drugi. Ako smo nešto naučili iz osme sezone, to je
da heroji ne postoje ili se barem ne računaju: u to ime, prepustimo ih ludilu
ili izbeglištvu. Bren nas je sve žestoko „preveslao“, a Tirion se uprkos
sopstvenoj gluposti (ili možda baš zahvaljujući njoj) provukao pored svih
opasnosti, „pretekavši“ u igri prestola kojoj ni Džon, ni Deneris evidentno nisu bili dorasli.
Nekoliko pitanja:
Zaključak:
Bren je sve vreme lepo nameštao da eliminiše Deneris i Džona, pa sa sekom (koja
je izučila najbolje Serseine i Maloprstićeve škole) i Tirionom (provukao se bez
posledica za sve što je „zakuvao“) uzme vlast. Od početka sezone, svi (počev od
Arje i Sanse) huškaju Džona na Deneris, drski su i nezahvalni prema njenoj pomoći.
Spletkarenjem i lošim savetima polazi im za rukom da je oteraju u „ludilo“.
Zatim vruć krompir „uvaljuju“ Džonu,
koji će još jednom odraditi prljav posao za drugoga, pa zbog tobožnje izdaje
biti proteran i lišen imena (pod izgovorom da ga tako spašavaju od Sivog Crva,
koji ionako napušta kontinent?). Sve ostaje kao na početku: zemljom vlada ista
struktura ljudi, samo sa različitim prezimenima. Od časti i poštenja Neda
Starka ostali su samo prevrtljivi potomci. Sa sopstvenim, mobilnim tronom.Nekoliko pitanja:
1.
Kad pre popraviše Zid? I koja je sada njegova poenta?
2.
Kako Sem može da bude istovremeno predstavnik kuće Tarli i Veliki meštar? Zar
nikome ne smeta što je: oženjen i ima (uskoro) dvoje dece; pobegao iz Citadele
ne dovršivši studije (u knjigama, od meštara se podrazumeva da su prošli dugu,
zahtevnu obuku, godine učenja i postepenog sticanja karike po karike na lancu
koji nose kao simbolični pokazatelj stepena stečenog znanja); moralna nula od
čoveka i prijatelja?
3.
Kako to da Sever traži (i dobija) nezavisnost još pre nego što je proglašen
novi kralj (uzgred, takođe Stark)? Zašto iko veruje da se, pre svih Dornjani, a
potom i Gvozdenrođeni neće boriti za isto, generacijama unazad zahtevano pravo?
4.
Da li Malo veće koje sačinjavaju polupismeni plaćeni ubica kao „ministar
finansija“ (i novi poglavar najbogatije kuće na čitavom kontinentu), čestiti
krijumčar kao gospodar flote i žena kao glavni gardista, može biti ozbiljno
shvaćeno? Beli plaštovi su u
međuvremenu, sa Artura Dejna, Baristana Selmija, Džerolda Hajtauera, Lorasa
Tajrela, Džejmija Lanistera i ostalih vrhunskih boraca, spali na Podrika,
profesionalnog gurača prestola.
5.
U kom je to univerzumu Sansino „poklapanje“ strica Edmura više od običnog
nepoštovanja starijeg člana porodice?
Pucanj nije pisan: U
teoriji drame postoji nešto što se zove Čehovljeva puška. U pitanju je
pravilo izvedeno iz načela poetike Antona Pavloviča Čehova, a koje glasi da bi
svaki objekat uveden u radnju do njenog kraja trebalo da bude iskorišćen.
Odnosno, parafraziraću: „Uklonite sve što je irelevantno za priču. Ako u prvom činu pokažete da na zidu visi
puška, ona bi tokom naredna dva čina morala da opali. Ukoliko se to ne dogodi,
nema svrhe da tamo uopšte stoji.“ Dakle, lažni nagoveštaji su, prema jednom
od najvećih ruskih pisaca i dramaturga, potpuni promašaj. Da li su Beniof i
Vajs ovo svesno ignorisali ili „nekako zaboravili“ uvodeći, ranije, čak četiri
Crvene sveštenice u priču, kao i otvoreno aludirajući na to da Deneris može da
rodi dete, čiji će otac biti Džon? Navodim samo par najupadljivijih, ne i
jedinih primera.
Najbolje od epizode:
1.
„Denerisina“ crna krila dok izlazi pred vojsku;
2.
Drogon pokušava da probudi „majku“;
3.
Brijena zapisuje Džejmijevu biografiju u Knjigu gardista;
4.
Džon i Duh;
5.
Sansina krunidbena haljina.
Vredno spominjanja:
1.
Tirionov bol pred leševima Džejmija i Sersei;
2.
Robin Erin, izrastao u zgodno momče;
3.
Ono kad se pokaže da je Sivi Crv odaniji lik nego preostali Starkovi.
Najgore: Obesmišljavanje
i definitivno poništenje svega što je kroz knjige i prethodne sezone razvijano
sa pažnjom, pedantnošću, inteligentnim dijalozima i višeznačnim detaljima.
Mogućnost: Drogon,
poslednji put primećen kako leti „negde u pravcu Volantisa“, odnosi Deneris
crvenim sveštenicama da je ožive. Džon odlazi duboko na Sever, u divljinu, gde ih (razgovor kod
vodopada!) ni za hiljadu godina ne bi
mogao naći, niko.
I
da sam na Martinovom mestu, sada bih iz onog poslovičnog inata zapela da
završim knjige najbolje što mogu, kako ovo ne bi ostao jedini epilog
veličanstveno osmišljene priče.
Samim
postojanjem Grifa/lažnog Egona, čije su osobine u seriji prilično dodate Džonu
(pretendent na presto, rivalstvo sa Deneris), knjigama je zagarantovan mnogo
kvalitetniji i realniji zaplet, tim pre što se tako rasterećuje veliki deo
nelogičnosti i, na primer, Serseino opstajanje na tronu za koje ne postoji ama
baš nikakvo realno pokriće.