недеља, 30. јун 2019.

Šta posle „Igre prestola“?

piše: Isidora Đolović

Juče smo dali četrdesetodnevni pomen našoj dragoj „Igri prestola“, čiji je pepeo, uveliko raspršen nad Kraljevom Lukom, nestao pred obnovom po receptu modernih srbijanskih vlasti...Šalim se. Mada je serija završena, čini se da još dugo nećemo upokojiti tog vampira, dokle god je volje, materijala za diskusiju, a posebno starih, dobrih knjiga. I neka, jer, nije taj krvopija za svojih devet “HBO” godina ni bio toliko loš, naprotiv. Hoće li se pop-kultura i televizijska istorija ubuduće računati pre i posle „Igre prestola“ (ili su takmaci „Breaking bad“, „Handmaid's tale“ i „Westworld“ ipak relevantniji?), ostaje da se vidi. A sa čime smo to mi, odani, trpeljivi, premda na kraju razočarani poštovaoci ostavljeni? Preciznije, ima li života, tj. njegovog medijski zabavnog aspekta, posle „Igre prestola“?

субота, 29. јун 2019.

Subota sa knjigom: „Nezemaljski izraz njegovih ruku“

piše: Isidora Đolović

Više se i ne sećam kada sam prvi put videla fotografiju Gavrila Principa ili čula priču o Mladoj Bosni. Svaki narod zasniva svoj identitet na određenoj, razdoblju nastanka i raspoloživim činjenicama odgovarajućoj legendi. U srpskom slučaju, ona je dvostruko vidovdanska: na jučerašnji dan, odigrali su se presudni boj na Kosovu (1389) i Sarajevski atentat (1914). Pored toga, postoji kod mladobosanskog pokreta nešto večito privlačno pravdoljubivim sanjarima, što čini da se lako poistovetimo ili bar saosećamo sa ovim dvadesetogodišnjacima koji su pero i pištolj držali jedno uz drugo, spremni da polože živote za viši cilj - naravno, očišćen od savremenog revizionizma koji zlonamerno teži izjednačavanju patriotizma sa terorizmom. U tom smislu, zanosi Mlade Bosne uvek su mi bili bliski, a crno-beli snimak ikoničan gotovo koliko čuveni Če Gevarin portret. Bilo je nemoguće ne osećati divljenje prema sitnom, izmučenom mladiću, u par brojeva većem kaputu i sa strašno podlivenim licem, izvedenom pred objektiv kako bi za večnost ostala zabeležena živa slika stradanja i prkosne nade. Jer - te oči! U prirodi (i boji) su, kažu, bile plave i smirene, odražavajući načelo koje se, kao retko gde, poklopilo sa prezimenom junaka. Da, bilo je prokleto lako pronaći se u njihovom velikom snu. I kada sam čula da je sjajni Miljenko Jergović (deo svetog Trojstva meni najdražih kolumnista, uz Muharema Bazdulja i Teofila Pančića) objavio knjigu briljantnog naslova „Nezemaljski izraz njegovih ruku“ (BOOKA, 2018), na poslednjih godina zbog jubileja posebno aktuelnu temu, nisam se dvoumila da je moram pročitati.

недеља, 23. јун 2019.

Doviđenja u Vesterosu: finale serije „Game of Thrones“

komentariše: Isidora Đolović

Epizoda 6 – Obogaljeni raspleti, kopilad sudbine i slomljene priče 

Gledaoci su, nekako, snažno zažmurili na jedno oko pred slabom sedmom sezonom, blagonaklono progledavši kroz prste autorima, nadajući se da će naredni ciklus, ako ne baš izgladiti situaciju, ono barem popraviti greške na koje im je više puta i sa više strana ukazivano. Uzdali su se u istinitost stare mudrosti da se na greškama uči. Vremena su imali (skoro dve godine), sredstava takođe („Igra prestola“ je najuspešniji projekat HBO-a, koji godišnje na konto popularnosti serijala, književnog i televizijskog, svim uključenim saradnicima obezbeđuje velike svote novca). Ono čega nisu imali, strpljenja i mudrosti, kao i obično se pokazalo fatalnim nedostatkom. „Igra prestola“ je mogla završiti svoj uspešan put okićena titulom jedne od najboljih serija svih vremena. Umesto toga, ostaje upamćena kao najbolja uništena serija, čija je završnica, umesto oporavka i trijumfalnog uzdizanja posustale priče, udarila još jedan ekser u mrtvački sanduk ambicioznog, originalnog, odlično osmišljenog i nekoliko godina besprekorno vođenog poduhvata. Poput Deneris, skliznuli su na „tamnu stranu“ neubedljivo, jadno i potpuno razočaravajuće. Zato je iskustvo gledanja poslednjih sat i nešto duže priče koju smo dugo voleli, čitali i pratili, ponajviše ličilo na posmatranje parodije, tako daleke od sveta prvobitno izašlog iz pera Džordža R.R. Martina. U nastavku nećete čitati tekst na tragu popularnog talasa kritikovanja „Igre prestola“, niti fanatične jadikovke nad pričom u koju se pojedini preterano uživljavaju. Sledi, kao i do sada, iskreni osvrt dugogodišnjeg obožavaoca, kome je prvenstveno romaneskna saga odavno prirasla za srce kao jedna od najboljih ikada, tako da se isto osećanje vremenom, često nekritički prenosilo i na njenu adaptaciju. Šta smo izgubili?
„I priroda teži ka suprotnome, i iz ovoga, a ne iz istoga, rađa sklad.“ (Heraklit)

среда, 19. јун 2019.

Na Balkanu, na Istoku - Orijentalne teme u domaćoj muzici

piše: Isidora Đolović

Ima ona sevdalinka „U Stambolu, na Bosforu“ i ako se neko dosetio da je kao inspiraciju poveže sa današnjim naslovom, bio je na ispravnom tragu (asocijacije i igre rečima su mi, uostalom, omiljena „spisateljska fora“). Sad, jednima prija, drugima ne, ali veoma je teško negirati to pusto tursko kao deo mentaliteta i, za konkretnu temu daleko važnijeg, senzibiliteta ovog podneblja. Pre nego što rasteram dobar deo čitalaca koji sve to povezuju sa nekim negativnim pojavama, dužna sam da naglasim: kada kažem orijentalno, ne mislim na turbo-istočnjački-grčko-tursko-bugarski melos karakterističan za onaj popularni hibrid što se ni u ludilu ne bi smeo nazvati muzikom. Daleko bilo, kako kaže narod! Orijent je, za mene, oduvek i prvenstveno gledan očima devetnaestovekovnih pripadnika romantičarskog pokreta, pa zatim svih stilsko-umetničkih reinkarnacija koje su do sada imali, od moderne do „new romantics“-a.

недеља, 16. јун 2019.

Doviđenja u Vesterosu: poslednja sezona „Game of Thrones“ (3)

komentariše: Isidora Đolović

Epizoda 5 – Za “Igrom prestola“ zvono zvoni

Epska fantastika ima svoje zakonitosti. Džordž R.R. Martin je uneo mnogo svežine i jedinstvenog stila u žanr, čemu u velikoj meri duguje popularnost svojih dela. Na mnogo načina se poigrava konvencijama, čak i parodira, ali i dalje je to epska fantastika. Od prvog poglavlja prve knjige, gradio je određeni zaplet, sa dve paralelne linije priče: sudbine Džona i Deneris, za koje „iz aviona“ vidimo da idu ka spajanju; pretnja u vidu Belih Hodača i ogroman značaj magije, proročanstava, jezovuka, zmajeva, SIMBOLA. Šta serija radi? Podilazi onom delu publike zbog koga su Ašu Grejdžoj „prekrstili“ u Jaru (da je „ne bi mešali sa divljankom Ošom“), forsirajući „fan fiction“ rešenja, istovremeno namerno ignorišući i potiskujući ono zaista bitno. 
rad Magali Villeneuve

субота, 15. јун 2019.

Subota sa knjigom: „Tajna istorija“

piše: Isidora Đolović

Obožavam osećaj kada tek završim čitanje knjige, pomislivši: "Ovo je nešto najbolje, a savremeno, do čega sam došla u skorije vreme." Srećom, pa takve situacije nisu retke. "Tajna istorija" („Laguna“, 2004; orig. The secret history, 1992) spada u red opisanih dela. Prilično je teško žanrovski odrediti sada već kultni roman Done Tart. Knjiga o sazrevanju, prijateljstvu, obrazovanju; krimi-priča, triler, misterija; drama, psihološki, društveni, donekle čak i filozofski roman? Od svega ponešto, uglavnom ravnomerno prisutno, može se pronaći u ovom slučaju. Reč je o izuzetno zanimljivom delu, koje se čita istovremeno nestrpljivo i sa polaganim razmatranjem svakog pokrenutog pitanja. Sem toga, ako nešto besprekorno negira ubedljivost spojlera, to je „Tajna istorija“: iako je već u prologu saopšteno da se desio zločin, kao i ko je žrtva, a ko (glavni) krivac, to saznanje ni najmanje ne narušava želju da otkrijemo kako, zašto i sa kojim se posledicama sve odigralo.

недеља, 9. јун 2019.

Doviđenja u Vesterosu: poslednja sezona „Game of Thrones“ (2)

komentariše: Isidora Đolović

Epizode 3 i 4 - Ima li devica u Zimovrelu?

Ovako šaljivim podnaslovom mogla bi se ukratko definisati misija osme sezone: da ne ostane nijedna nevina ženska duša u Vesterosu, uključujući devojčice koje su poginule pre sazrevanja. Takođe, kao da je umesto Džordža Martina glavni saradnik na scenariju postao neko od brojnih autora tzv. “fan fikcije” koja preplavljuje Internet. Svega dve epizode do kraja serije, sa priličnom sigurnošću se može naslutiti kuda su se autori nameračili da odvedu priču. Da li je neočekivano? Jeste, ali nipošto u dobrom smislu. Je li šekspirijanski (još jedna učestala najava)? Moglo bi se reći. Ali, uspešno i dosadašnjem toku radnje, tačnije, osmogodišnjem razvijanju karaktera verno? Nipošto. 
Suicide Mission -Wisnu Tan, likovni i konceptualni umetnik 

недеља, 2. јун 2019.

Doviđenja u Vesterosu: poslednja sezona „Game of Thrones“ (1)

komentariše: Isidora Đolović

Epizode 1 i 2 - Oni koje smo izgubili i oni koje smo našli

Kad se neko nečem dobrom nada, a to nešto zavisi od drugih, velike su šanse da se razočara. Kad su ti drugi dokazani profesionalci, promašaj pogađa mnogo više, kao iznevereno poverenje u nekoga ko je znao i mogao bolje. Ni iščekivanije sezone nekog televizijskog ostvarenja, ni više pritiska na ekipu koja je stvarala poslednji ciklus „Igre prestola“, pa ni veće ogorčenosti brojnih obožavalaca - i sve to potpuno razumljivo. Popularni „Game of Thrones“, zasnovan na romanesknom ciklusu epske fantastike pod nazivom „Pesma Leda i Vatre“ Džordža R.R. Martina do sada je pomerio mnoge granice, stekao armiju fanova inače nenaklonjenih ovom žanru, postavio niz opštih mesta u pop-kulturi...i spektakularno izigrao sve to završnicom koju smo pre svega par nedelja bili u prilici da ispratimo. Utisci su još relativno sveži, bura ne jenjava, a od toliko dugo najavljivanog gorko-slatkog epiloga dobili smo samo mnogo gorčine i još više sete za počecima kada je sve izgledalo znatno drugačije. Čini se da je ovih dana izuzetno popularno kritikovati „Igru prestola“, potpisuju se peticije, objavljuju pravi mali elaborati na temu svega što nije valjalo u poslednjoj sezoni, ljudi širom sveta očajavaju, debatuje se po emisijama i, posmatrano sa strane, sve u jednom trenutku izgleda zaista smešno, uzaludno, pa i  neozbiljno. U ostrašćenosti se odlazi toliko daleko da se oštro kritikuju glumci, mada su se, istini za volju, majstorski izborili sa nebuloznim scenarističkim rešenjima koja su im bila na raspolaganju. Zbog svega toga moram odmah napomenuti kako tekstovi koje ću (od danas do kraja juna) nedeljom objavljivati nisu još jedan priključak talasu gneva na Dejvida Beniofa i Dena Vajsa, iako nemaju ni mnogo pohvalnih reči na njihov račun. Sledi osvrt iz ugla osobe koja je godine, a u slučaju knjiga deceniju ipo, posvetila praćenju izgradnje i razvoja Martinovog izmaštanog sveta, oduševljavajući se njime, voleći ga, opravdavajući kada god je to bilo moguće. Prođimo još jednom kroz sezonu koju, uverena sam, većina nas jedva čeka da zaboravi.