Juče
smo dali četrdesetodnevni pomen našoj dragoj „Igri prestola“, čiji je pepeo,
uveliko raspršen nad Kraljevom Lukom, nestao pred obnovom po receptu modernih
srbijanskih vlasti...Šalim se. Mada je serija završena, čini se da još dugo
nećemo upokojiti tog vampira, dokle god je volje, materijala
za diskusiju, a posebno starih, dobrih knjiga. I neka, jer, nije taj krvopija
za svojih devet “HBO” godina ni bio toliko loš, naprotiv. Hoće li se
pop-kultura i televizijska istorija ubuduće računati pre i posle „Igre prestola“ (ili su takmaci „Breaking bad“,
„Handmaid's tale“ i „Westworld“ ipak relevantniji?), ostaje da se vidi. A sa
čime smo to mi, odani, trpeljivi, premda na kraju razočarani poštovaoci
ostavljeni? Preciznije, ima li života, tj. njegovog medijski zabavnog aspekta,
posle „Igre prestola“?
недеља, 30. јун 2019.
субота, 29. јун 2019.
Subota sa knjigom: „Nezemaljski izraz njegovih ruku“
piše:
Isidora Đolović
Više
se i ne sećam kada sam prvi put videla fotografiju Gavrila Principa ili čula priču o Mladoj Bosni. Svaki narod zasniva svoj identitet na određenoj,
razdoblju nastanka i raspoloživim činjenicama odgovarajućoj legendi. U srpskom
slučaju, ona je dvostruko vidovdanska: na jučerašnji dan, odigrali su se
presudni boj na Kosovu (1389) i Sarajevski atentat (1914). Pored toga, postoji
kod mladobosanskog pokreta nešto večito privlačno pravdoljubivim sanjarima, što
čini da se lako poistovetimo ili bar saosećamo sa ovim dvadesetogodišnjacima
koji su pero i pištolj držali jedno uz drugo, spremni da polože živote za viši
cilj -
naravno, očišćen od savremenog revizionizma koji zlonamerno teži izjednačavanju
patriotizma sa terorizmom. U tom smislu, zanosi Mlade Bosne uvek su mi bili
bliski, a crno-beli snimak ikoničan gotovo koliko čuveni Če Gevarin portret.
Bilo je nemoguće ne osećati divljenje prema sitnom, izmučenom mladiću, u par
brojeva većem kaputu i sa strašno podlivenim licem, izvedenom pred objektiv
kako bi za večnost ostala zabeležena živa slika stradanja i prkosne nade. Jer -
te oči! U prirodi (i boji) su, kažu, bile plave i smirene, odražavajući načelo
koje se, kao retko gde, poklopilo sa prezimenom junaka. Da, bilo je prokleto
lako pronaći se u njihovom velikom snu. I kada sam čula da je sjajni Miljenko Jergović (deo svetog Trojstva meni najdražih
kolumnista, uz Muharema Bazdulja i Teofila Pančića) objavio knjigu briljantnog
naslova „Nezemaljski izraz njegovih
ruku“ (BOOKA, 2018), na poslednjih godina zbog jubileja posebno aktuelnu
temu, nisam se dvoumila da je moram pročitati.
недеља, 23. јун 2019.
Doviđenja u Vesterosu: finale serije „Game of Thrones“
komentariše:
Isidora Đolović
Epizoda
6 – Obogaljeni raspleti, kopilad sudbine
i slomljene priče
Gledaoci
su, nekako, snažno zažmurili na jedno oko pred slabom sedmom sezonom,
blagonaklono progledavši kroz prste autorima, nadajući se da će naredni ciklus,
ako ne baš izgladiti situaciju, ono barem popraviti greške na koje im je više
puta i sa više strana ukazivano. Uzdali su se u istinitost stare mudrosti da se
na greškama uči. Vremena su imali (skoro
dve godine), sredstava takođe („Igra prestola“ je najuspešniji projekat HBO-a, koji godišnje na konto
popularnosti serijala, književnog i televizijskog, svim uključenim saradnicima
obezbeđuje velike svote novca). Ono čega nisu imali, strpljenja i mudrosti, kao
i obično se pokazalo fatalnim nedostatkom. „Igra prestola“ je mogla završiti
svoj uspešan put okićena titulom jedne od najboljih serija svih vremena. Umesto toga,
ostaje upamćena kao najbolja uništena
serija, čija je završnica, umesto oporavka i trijumfalnog uzdizanja posustale
priče, udarila još jedan ekser u mrtvački sanduk ambicioznog, originalnog,
odlično osmišljenog i nekoliko godina besprekorno vođenog poduhvata. Poput
Deneris, skliznuli su na „tamnu stranu“ neubedljivo, jadno i potpuno
razočaravajuće. Zato je iskustvo gledanja poslednjih sat i nešto duže priče
koju smo dugo voleli, čitali i pratili, ponajviše ličilo na posmatranje
parodije, tako daleke od sveta prvobitno izašlog iz pera Džordža R.R. Martina.
U nastavku nećete čitati tekst na tragu popularnog talasa kritikovanja „Igre
prestola“, niti fanatične jadikovke nad pričom u koju se pojedini preterano
uživljavaju. Sledi, kao i do sada, iskreni osvrt dugogodišnjeg obožavaoca, kome
je prvenstveno romaneskna saga odavno prirasla za srce kao jedna od najboljih
ikada, tako da se isto osećanje vremenom, često nekritički prenosilo i na njenu
adaptaciju. Šta smo izgubili?
„I priroda teži ka
suprotnome, i iz ovoga, a ne iz istoga, rađa sklad.“ (Heraklit)
|
среда, 19. јун 2019.
Na Balkanu, na Istoku - Orijentalne teme u domaćoj muzici
piše:
Isidora Đolović
Ima
ona sevdalinka „U Stambolu, na Bosforu“ i ako se neko dosetio da je kao
inspiraciju poveže sa današnjim naslovom, bio je na ispravnom tragu
(asocijacije i igre rečima su mi, uostalom, omiljena „spisateljska fora“). Sad,
jednima prija, drugima ne, ali veoma je teško negirati to pusto tursko kao deo mentaliteta i, za konkretnu temu daleko
važnijeg, senzibiliteta ovog podneblja. Pre nego što rasteram dobar deo
čitalaca koji sve to povezuju sa nekim negativnim pojavama, dužna sam da
naglasim: kada kažem orijentalno, ne
mislim na turbo-istočnjački-grčko-tursko-bugarski melos karakterističan za onaj
popularni hibrid što se ni u ludilu ne bi smeo nazvati muzikom. Daleko bilo,
kako kaže narod! Orijent je, za mene, oduvek i prvenstveno gledan očima
devetnaestovekovnih pripadnika romantičarskog pokreta, pa zatim svih
stilsko-umetničkih reinkarnacija koje su do sada imali, od moderne do „new
romantics“-a.
недеља, 16. јун 2019.
Doviđenja u Vesterosu: poslednja sezona „Game of Thrones“ (3)
komentariše:
Isidora Đolović
Epizoda
5 – Za “Igrom prestola“ zvono zvoni
Epska
fantastika ima svoje zakonitosti. Džordž R.R. Martin je uneo mnogo svežine i
jedinstvenog stila u žanr, čemu u velikoj meri duguje popularnost svojih dela.
Na mnogo načina se poigrava konvencijama, čak i parodira, ali i dalje je to epska fantastika. Od prvog poglavlja
prve knjige, gradio je određeni zaplet, sa dve paralelne linije priče: sudbine
Džona i Deneris, za koje „iz aviona“ vidimo da idu ka spajanju; pretnja u vidu
Belih Hodača i ogroman značaj magije, proročanstava, jezovuka, zmajeva,
SIMBOLA. Šta serija radi? Podilazi onom delu publike zbog koga su Ašu Grejdžoj
„prekrstili“ u Jaru (da je „ne bi mešali sa divljankom Ošom“), forsirajući „fan
fiction“ rešenja, istovremeno namerno ignorišući i potiskujući ono zaista bitno.
rad Magali Villeneuve |
субота, 15. јун 2019.
Subota sa knjigom: „Tajna istorija“
piše:
Isidora Đolović
Obožavam
osećaj kada tek završim čitanje knjige, pomislivši: "Ovo je nešto najbolje,
a savremeno, do čega sam došla u skorije vreme." Srećom, pa takve
situacije nisu retke. "Tajna
istorija" („Laguna“, 2004; orig. The
secret history, 1992) spada u red opisanih dela. Prilično je teško
žanrovski odrediti sada već kultni roman Done
Tart. Knjiga o sazrevanju, prijateljstvu, obrazovanju; krimi-priča, triler,
misterija; drama, psihološki, društveni, donekle čak i filozofski roman? Od
svega ponešto, uglavnom ravnomerno prisutno, može se pronaći u ovom slučaju. Reč
je o izuzetno zanimljivom delu, koje se čita istovremeno nestrpljivo i sa polaganim
razmatranjem svakog pokrenutog pitanja. Sem toga, ako nešto besprekorno negira
ubedljivost spojlera, to je „Tajna
istorija“: iako je već u prologu saopšteno da se desio zločin, kao i ko je
žrtva, a ko (glavni) krivac, to saznanje ni najmanje ne narušava želju da
otkrijemo kako, zašto i sa kojim se posledicama sve odigralo.
недеља, 9. јун 2019.
Doviđenja u Vesterosu: poslednja sezona „Game of Thrones“ (2)
komentariše:
Isidora Đolović
Epizode
3 i 4 - Ima li devica u Zimovrelu?
Ovako
šaljivim podnaslovom mogla bi se ukratko definisati misija osme sezone: da ne
ostane nijedna nevina ženska duša u Vesterosu, uključujući devojčice koje su
poginule pre sazrevanja. Takođe, kao da je umesto Džordža Martina glavni
saradnik na scenariju postao neko od brojnih autora tzv. “fan fikcije” koja
preplavljuje Internet. Svega dve epizode do kraja serije, sa priličnom
sigurnošću se može naslutiti kuda su se autori nameračili da odvedu priču. Da
li je neočekivano? Jeste, ali nipošto
u dobrom smislu. Je li šekspirijanski (još
jedna učestala najava)? Moglo bi se reći. Ali, uspešno i dosadašnjem toku
radnje, tačnije, osmogodišnjem razvijanju karaktera verno? Nipošto.
Suicide Mission -Wisnu Tan, likovni i konceptualni umetnik |
недеља, 2. јун 2019.
Doviđenja u Vesterosu: poslednja sezona „Game of Thrones“ (1)
komentariše:
Isidora Đolović
Epizode
1 i 2 - Oni koje smo izgubili i oni koje
smo našli
Kad se neko nečem dobrom nada,
a to nešto zavisi od drugih, velike su šanse da se razočara. Kad su ti drugi dokazani profesionalci, promašaj
pogađa mnogo više, kao iznevereno poverenje u nekoga ko je znao i mogao bolje.
Ni iščekivanije sezone nekog televizijskog ostvarenja, ni više pritiska na
ekipu koja je stvarala poslednji ciklus „Igre prestola“, pa ni veće ogorčenosti
brojnih obožavalaca - i sve to potpuno razumljivo. Popularni
„Game of Thrones“, zasnovan na romanesknom ciklusu epske fantastike pod nazivom
„Pesma Leda i Vatre“ Džordža R.R. Martina do sada je pomerio mnoge granice,
stekao armiju fanova inače nenaklonjenih ovom žanru, postavio niz opštih mesta
u pop-kulturi...i spektakularno izigrao sve to završnicom koju smo pre svega
par nedelja bili u prilici da ispratimo. Utisci su još relativno sveži, bura ne
jenjava, a od toliko dugo najavljivanog gorko-slatkog
epiloga dobili smo samo mnogo gorčine
i još više sete za počecima kada je sve izgledalo znatno drugačije. Čini se
da je ovih dana izuzetno popularno kritikovati „Igru prestola“, potpisuju se
peticije, objavljuju pravi mali elaborati na temu svega što nije valjalo u
poslednjoj sezoni, ljudi širom sveta očajavaju, debatuje se po emisijama i,
posmatrano sa strane, sve u jednom trenutku izgleda zaista smešno, uzaludno, pa
i neozbiljno. U ostrašćenosti se odlazi
toliko daleko da se oštro kritikuju glumci, mada su se, istini za volju,
majstorski izborili sa nebuloznim scenarističkim rešenjima koja su im bila na
raspolaganju. Zbog svega toga moram odmah napomenuti kako tekstovi koje ću (od
danas do kraja juna) nedeljom objavljivati nisu još jedan priključak talasu
gneva na Dejvida Beniofa i Dena Vajsa, iako nemaju ni mnogo pohvalnih reči na
njihov račun. Sledi osvrt iz ugla osobe koja je godine, a u slučaju knjiga
deceniju ipo, posvetila praćenju izgradnje i razvoja Martinovog izmaštanog
sveta, oduševljavajući se njime, voleći ga, opravdavajući kada god je to bilo
moguće. Prođimo još jednom kroz sezonu koju, uverena sam, većina nas jedva čeka
da zaboravi.
Пријавите се на:
Постови (Atom)