субота, 11. мај 2019.

Subota sa knjigom: „Legenda o lopovu“

piše: Isidora Đolović

Pred nama su duga, dosadna kišna popodneva, ali brzo će i za njima stići topli dani letovanja ili neke druge vrste odmora, pa verujem da mnogi već smišljaju šta izabrati za čitanje. Aleksandar Dima bi mogao da dobije dostojnog naslednika, kome je ime Huan Gomez – Hurado, a tiraži, teme i kontroverze pojedinih, do sada objavljenih romana, dokazuju da znatiželja i potreba za dobrom avanturom utisnutom na stranicama odolevaju stolećima.

Krajem XVI veka, vladavinu španskog kralja Filipa II potresaju sukobi (mahom pomorski) sa Elizabetom I, koja sa Ostrva progoni „papiste“. Robovi, namirnice i tovari novca stižu iz „Indija“ (kako većina zove dva dela američkog kontinenta), uglavnom se slivajući u državnu kasu radi finansiranja daljih ratnih pohoda. Istovremeno, lokalni moćnici nastoje da deo prihoda zadrže za sebe. Sevilja iz ovog perioda je grad izrazitih društvenih nejednakosti, u kome plemstvo i njihova plaćenička straža u svakom trenutku stoje nasuprot gladnog naroda, slugu bez slobode i ostalog sveta sa margine. „Legenda o lopovu“ („Laguna“, 2013; orig. La leyenda del ladron, 2012) počinje 1587, kada je kraljev intendant u misiji nabavljanja žita za potrebe slavne Armade, umesto poreza, iz drumskog svratišta gde je kuga pokosila ostale ukućane spasio trinaestogodišnjeg dečkića po imenu Sančo de Esiha. Vođen osećanjem dužnosti, predaje dete fra Lorensu da ga opismeni i pripremi za život. Čovek se, pre nego što će nastaviti za svojom službom, svešteniku predstavlja kao Migel de Servantes, ali ovoga puta nije ON predmet našeg interesovanja.

Dve godine kasnije, crnokosi, zelenooki i vižljasti Sančo našao se na prekretnici, pošto mu se boravak u domu za siročad približava kraju. Za veoma kratko vreme savladao je čitanje, pisanje, ali i zapodevanje kavge zbog nepravednih maltretiranja slabijih od strane štićenika - siledžija. Slučaj sa novčićem koji je ispao iz jednog prevrnutog kovčega, nošenog gradskom bogatašu u javnoj povorci, natovariće Sanču na vrat neprijatelja (koga za sada zna jedino po prezimenu Vargas), neočekivano preusmeravajući njegovu sudbinu. Naime, istom prilikom upoznaje patuljka Bartola, nekadašnju dvorsku ludu, a sada jednog od vodećih gradskih džeparoša.

Klara je Sančova vršnjakinja, kći Kataline – robinje sa Kariba i glavne domaćice u kući moćnog don Fransiska de Vargasa. Rođena u službi, doživljava je kao prirodan poredak stvari, što ne znači da ne sanja o slobodi dalekog majčinog zavičaja, posebno dok krišom čita viteške romane iz gospodareve kućne biblioteke. Kada don Fransisko oboli od gihta, ostareli  doktor Monardes traži da mu pošalje devojku na obuku, kako bi sebi uštedeo svakodnevne dolaske. Pored toga, pronicljivi učenjak u mladoj robinji prepoznaje urođenu inteligenciju i potencijal za višim dometima, tako da odlučuje da joj postane mentor i pripremi je da ga jednoga dana nasledi.
 
Sančo nije te sreće, jer ga fra Lorens, umesto priželjkivanim bankarima, šalje na službu kod nasilnog krčmara Kastra. Uprkos sveštenikovom obećanju da će ga, izdrži li pola godine, preporučiti spomenutim poslodavcima, Sančo nakon dve nedelje i poslednjih žestokih batina, beži za ranijim Bartolovim pozivom. Prethodno će upoznati zanimljivog gosta birtije, Engleza koji za sebe kaže da je „glumac, skitnica i pesnik“ Vilijam Šekspir, a pripovestima o nacionalnom heroju Robinu Hudu poprilično utiče na Sančovu odluku. Stupajući u svet neke druge Sevilje, sa noćnim pijacama kojima krstare lopovi, prosjaci i prostitutke, Sančo se uči preživljavanju i alternativnom vidu dostizanja uspeha. Njegov prvi susret sa Klarom gotovo je identičan onom između Diznijevih Aladina i Jasmin: na tržnici pomaže devojci koja se pobunila zbog nereagovanja čuvara reda na ubistvo malog roba, počinjeno od strane plemića. Sančo se dovitljivo poziva na njeno tobožnje ludilo, izgubivši se pre nego što je iko od učesnika u incidentu postao svestan šta se upravo desilo. 
Sevilja u 16. veku
Kako se naš junak uopšte zadesio na tom mestu? U pokušaju krađe, naravno. Sanču i Bartolu hitno je potrebna poveća svota novca da otplate patuljkov kockarski dug, u suprotnom će biti primorani da pristupe „Dvoru“ nekrunisanog Kralja lopova, Monipodia. Reč je o najpoznatijem i najopasnijem pripadniku seviljskog podzemlja, a mada je više nego jasno da im nije ostavio prostora za nećkanja i pregovore, dvojac uopšte nema nameru da izgubi dotadašnju nezavisnost u poslovanju. I to je samo početak uzbudljive varijante pikarskog romana sa mnoštvom zapleta, intertekstualnih obrta i polulegendarnom matricom koju radnja dosledno prati. Motiv autsajdera kao glavnih likova, koji odvažno stupaju u borbu sa nepravičnim poretkom, istovremeno iskušavajući ograničenja naspram sopstvenih potencijala, obrađen je na veoma zanimljiv način. Pustolovna priča, intrige, pohlepa, tajne iz prošlosti....osveta, izdaje, obrti i nesreće, nadovezuju se bez pauze za predah, sa svakim novim poglavljem.

Napomenimo još i to da Vargas želi da vrati tovar zlata koji mu je kralj zaplenio, kako bi za taj novac kupio oduvek priželjkivanu vojvodsku titulu i spasio svoje trgovačko carstvo. Njegova motivacija se temelji na traumi iz detinjstva (stariji brat i uzor Luis nastradao je na njegove oči, krivicom velikaša), čineći ga okrutno ambicioznim. Od skromnog porekla, postepeno se uzdizao na društvenoj lestvici, stekavši plemstvo putem braka i lukavo vodeći poslove koji su mu omogućili finansijski uzlet. Putem odnosa prema pokojnoj supuzi, afere sa sluškinjom Katalinom, nezainteresovanosti za sina, ali i preko vernog plaćenika de Grota kao svojevrsnog  ogledala, uvidećemo surovost i potpuno, postepeno moralno odumiranje ovog čoveka.

Za četrdeset godina, Fransisko de Vargas je skrivio zločine, nepravde i nepočinstva ne osećajući ni trunku kajanja. Od trenutka kad je poslednja lopata zemlje prekrila telo njegovog brata, mlađi dečak je prionuo na posao da bi ostvario cilj i postao sam ono što je njemu zagorčalo život. (str. 147)

Razume se da, u skladu sa zakonitostima svakog avanturističkog romana, ni nas neće držati mesto. Pored seviljskih krčmi, trga pred katedralom, zabačenih dvorišta obraslih u bilje tako da prave botanički raj, kroz kazamate i noćne lopovske berze u Malbratilju, priča će nas u jednom trenutku odvesti čak na galiju među veslače - kažnjenike i njihove nadzornike. Preživećemo pomorske bitke i brodolome, upoznati nemog tamnoputog orijaša dobrog srca Žosuea, učitelja mačevanja Drejera, kao i lukavog slepog prosjaka. Bićemo svedoci svih etapa „obuke“ kojoj su glavne ličnosti podvrgnute kao obaveznoj inicijativi, a koja će ih odvesti životnim pozivima i, ko zna, možda čak do sanjanih „Indija“. Sve to u potpunom je skladu sa istovremenim usvajanjem i razaranjem konvencija viteške priče. Ne čudi što Klara čita ovu vrstu romana, pa je lekar/mentor suptilno ismeva i prekoreva, sve dok sama ne bude razvila interesovanje za nauku koje će, zajedno sa racionalnošću, pobediti mladalačke himere mašte, vaspitanjem usađeno sujeverje, ali i predubeđenja o moći okultnog (što, zapravo, temu čini prilično aktuelnom). Za njenog učitelja, naime, sem prirodnih i logičnih objašnjenja bolesti, ne postoji drugi uspešan pristup bilo kojoj vrsti iseceljenja.
Nešto slično se odigrava između Sanča i njegovog trenera Drejera, koji ga kroz ovladavanje  borbenim veštinama istovremeno uči strpljenju, oprezu i razvijanju osećaja za pravi trenutak kada se stupa u akciju; ili Sanča i Bartola, zahvaljujući kome dečko stiče psihološku pronicljivost, sposobnost da na osnovu nečijih pogleda, pokreta i tek delića otkrivene prošlosti rekonstruiše sve što ga muči. Najvažnije je što su svi ovi odnosi obeleženi apsolutnom uzajamnošću, tako da se slobodno može reći da šegrt uči koliko i sam podučava. 

U interesantnoj autorskoj napomeni na samom kraju knjige, Hurado (inače, novinar po struci) objašnjava postupak direktnog uvođenja istorijskih ličnosti ili pak način na koji su one inspirisale pojedine fiktivne likove. Tako se, primera radi, u njegovom romanu susreću Šekspir i Servantes, čak sarađujući pri osmišljavanju i izvođenju plana glavnog junaka. Dolazi do razmene replika, tačnije, odblesaka ideja koje danas znamo kao antologijske odlomke iz njihovih najčuvenijih dela. Jedna od takvih, o „građi od koje se pletu snovi“, predstavlja nesuđeni naslov romana. Pisac se smelo poigrao idejom o mogućnosti ovakvog poznanstva, budući da je Servantes zaista imao „seviljski period“ života, koji se poklapa sa Šekspirovim „izgubljenim godinama“. Ipak, centralna tema ostaje nastanak legende o lopovu na modelu druge slične priče, o Robinu Hudu. Prikaz na poleđini „Laguninog“ izdanja zapravo „izvlači“ pasus iz epiloga, dok sama radnja vodi ka njemu.
Da li su se savremenici ikada sreli? Servantes i Šekspir
Lik Sanča oblikovan je prema modelu tzv. plemenitog razbojnika, dok i ostali protagonisti  odgovaraju nekom od tipskih karaktera. Mogla bi se uputiti zamerka na priličnu jednodimenzionalnost antagonista, koji su zli bez imalo mogućnosti objašnjenja pokretača izopačenosti u njima (osim u slučaju Vargasa, koji je na početku veoma uspešno prikazan, sa predistorijom i jasnom motivacijom za dela, da bi u nastavku „skliznuo“ u crno-belu kartakterizaciju), kao i ne baš mali broj klišea (junak realativno lako prolazi kroz sve moguće i nemoguće prepreke; ženski likovi su prostitutke, robinje i jedna buntovnica ispred svog vremena), ali, sve je prilično opravdano kontekstom žanra. Roman će se posebno svideti ljubiteljima uzbudljivih priča sa mnogo mačevalačkih okršaja, skrivenih akcija mimo zakona, upečatljivih ličnosti i obeležjima zanimljive istorijske epohe. Svaka pojedinost ima svoje razumljivo mesto i razlog da se nađe u priči. Nisu svi ishodi srećni i trijumfalni, ali je zato poruka nedvosmislena. I mada je knjiga prilično obimna, nećete ni primetiti kako se poglavlja nižu, jer će vas opisane pustolovine obuzeti i izmestiti iz stvarnosti na znatno duže od trenutka.