U
kom li to trenutku Prvi maj počinje da nam znači nešto više od zastarelog
„crvenog“ praznika, taman fino uglavljenog između Uskrsa i Đurđevdana? Možete
li približno locirati tačku na vremenskoj liniji svog dosadašnjeg života kada
je ovo prestao da bude tek uzbudljiv povod za urančenje sa društvom uz muziku,
ćumur i strepnju od pljuska-kvariše? Da li je taj čas ujedno predstavljao
definitivni slom romantičnih iluzija o „snazi radničke klase“ ili potvrdu da
takvih „besmislica“ odavno više, u praksi, nema? Mislim da je, kako god
izgledao u različitim pojedinačnim iskustvima, prelomni trenutak spoznaje
značenja i (izgubljenog?) značaja Prvog maja onaj u kome najpre postanemo
društveno osvešćeni(ji), a zatim i kada sami počnemo da privređujemo. Dok nam
se godine krune u lutanju od evidencije Zavoda za zapošljavanje do raznovrsnih
„radova na određeno vreme“, privatnih firmi sa neprikosnovenim autoritetom šefova,
novootkrivenim pojmovima minimalca i
dozvoljenog minusa, sasvim sigurno ćemo u nekom trenutku zažaliti za dobom
nevinosti, kada je Prvi maj imao isključivo zabavni karakter. Ukapiraćemo, tek
tada, zašto nijedna pesma koja varira motiv
„radničke klase“ nije vedra i iskreno radosna, bez obzira na svoj ritam.
Odrastajući
na mitu o vrednom srednjem staležu čije su ruke gradile puteve i pruge širom
Juge (rima je nenamerna!), jednom godišnje putujući na more ili planinu,
imajući prilično realne izglede da se po završenom fakultetu zaposli u struci,
a kasnije dočeka uslov za penziju pre šezdesete godine...doživite žestoki šamar
stvarnosti kada shvatite da je sve to davno prošlo vreme. Sa druge strane, nema
te sile koja bi mogla da vas ubedi kako je normalno zarad dobijanja posla
staviti svoju slobodnu volju na raspolaganje stranci, pa da vas uslovljavaju,
vuku na mitinge, sokićem i lanč-paketom kupujući „naklonost“ zastrašenog
dužnika; niti da je mito „ulaganje u radno mesto, koje će vam se svakako
vratiti posle godinu-dve, od uštekanih mesečnih zarada“. Ali, od nečega se
mora, ako već ne preživljavati (jer ste, nuždom i nemogućnošću da se
finansijski osamostalite, ponovo „na hrani“ kod roditelja), ono barem uštedeti:
za odbranu doktorske disertacije, odlazak u inostranstvo, računar, patike, kauč...Pa
trpite, kao ono Rakićevo konjče što vuče dolap u krug, jer izbora, ni luksuza
razvlačenja kroz život (više) nemate. Održava vas jedino nada u to da ćete
uspeti sa privremenog rešenja da uzletite do željene slobode.
I
tako, radeći za državne praznike, a svaki slobodan sat predvečerima i vikendima
„skapavajući“ nad knjigom, trudeći se da ne dopustite sebi javljanje
„snobovskog“ zaključka kako niste valjda
tolike škole završili da biste radili za 200 evra, svesni ste da kao
„politički nepodobni“ drugo (kamoli bolje) nećete naći ko zna do kada. Preostaje
jedino da obeshrabrujuće misli odagnate – muzikom. O samom Prvom maju pisala
sam u sledeća dva teksta: KOLUMNA i SVAŠTARA. Danas se prisećamo muzičkih
tema koje se, na ovaj ili onaj način, zasnivaju na motivima posla i
(ne)zaposlenosti. Dominiraju satirični i parodijski obrasci, ali, bilo je kroz
istoriju pop-kulture gotovo u podjednakom broju dirljivih i ozbiljno kritički
nastrojenih kompozicija. Svaka barem implicitno sadrži izvestan stepen
društvenog angažmana. Naravno, dobrodošli su predlozi i ideje, a u nastavku
poslušajte šta to mene asocira na Dan rada, sačinjavajući potencijalnu šljakersku plejlistu.
8. Tina Turner – „Private dancer“ (1984)
6. Vlada Divljan – „Patuljci“ (1988)
10.
S.A.R.S. – „Živim na Balkanu“ (2017) / Dubioza kolektiv – „Prvi maj“ (2013)
Možda
postoji još neki narod sem balkanskih koji iz vlastite bede stvara
najduhovitija dela, na ironiju postojanja odgovarajući dvostruko snažnijim
podsmehom. Verovatno ih ima, ali nam nisu bliski, a lična tragikomična
situacija toliko je obuzimajuća, pa ih ne bi ni primetili sve i da nam stanu
„ispred nosa“. Bratstvo-jedinstveni kult prvomajskih svetkovina urušio se sa
obesmišljavanjem ideje radničke klase. Danas smo svi skoro ravnopravno ubogi i
smešni, ali se zato niko ne sprda na sopstveni račun bolje od jugoslovenske siročadi. U tom stilu,
listu otvaraju dva humoristična osvrta na temu. Posvećeni su svima koji dobro
znaju kako izgleda provlačiti se sa dvesta dinara, ajvarom i supom iz kesice od
sredine do kraja meseca, ali i onima što ne daju pet para za istorijat klasne
borbe, dokle god je tu povod da se džabalebari.
Radničke parole danas
nema ko da nosa
i neće se pjevat' "Bandiera rossa"(…)
i neće se pjevat' "Bandiera rossa"(…)
Kakva revolucija i
Pariška komuna
evo deset ćevapa u pola somuna.
evo deset ćevapa u pola somuna.
9.
Slaughter – „Spend my life“ (1990)
Ova
pesma je jedini upadljivi izuzetak, s obzirom na to da ne govori o fenomenu
rada, ali zato ima prateći spot koji se prilično dobro uklapa u predmet našeg
razgovora. Tipična je to američka priča,
u kojoj se simpatična devojka iz
komšiluka, posle naporne smene u kafeteriji, preoblači u kostim savremene
Pepeljuge da, pobedivši stidljivost, zakorači u (rokenrol) bajku. Kao što je
neko lepo primetio, u ovom videu “jedino je loša majica Marka Slotera”. Kolege
iz žanra prikazale su mnogo realnije okolnosti iz sličnog socijalnog miljea,
ali, ko nas može sprečiti da malo sanjamo? Uostalom, doći ćemo već i do suprotnih
varijanata teme.
8. Tina Turner – „Private dancer“ (1984)
Iako
nosi titulu neprikosnovene rokenrol kraljice, Tina Tarner je u realnosti dugo
bila u statusu Pepeljuge. Pravi životni uspon započela je tek bekstvom iz
košmarnog braka sa čovekom koji joj se, isprva, sasvim izvesno mogao učiniti
kao princ-spasilac. Obnova kako ličnih snaga, tako i muzičke karijere, uslediće
pošto se osamdesetih bude uzdigla iz pepela trauma i samosažaljenja, pri čemu
je prvi korak napred načinila baš ovom pločom. Ni glas kojim plesačica na
iznajmljivanje za krug-dva koliko traje iluzija pokreta, ispoveda svoj život,
nade i planove, ne pati od samozavaravanja. To, ipak, ne znači da, čvrsto
stojeći na zemlji, ne dopušta sebi da, plešući, pomalo zalebdi. Zarad
novčanica, zašto da ne i tim pre – uostalom, neko unovči snove, drugi jedino o novcu i sanjaju, ali svi imaju pravo
na svoj način...
7.
Divlje jagode – „Metalni radnici“ (1983)
Mačo
imidž hevi-metal bendova, naročito tokom osamdesetih, podrazumevao je prikladne
prateće teme i tekstove pesama. Kada to nisu bile istorija, fantastika ili
mitologija, radilo se o slavljenju pojedinih zanimanja ili statusa
(gladijatori, bajkeri, vitezovi, vojnici). Često su zbog toga muzičari bivali
pogrešno shvaćeni, nepravedno izvrgavani podsmehu, a opet, kako i ne bi?
Izuzetak nisu ni „Divlje jagode“, koje su taj trend svojevremeno uklopile uz
manir sa prvih nekoliko ploča: jednostavni refreni, uglavnom u vidu ponavljanja
do iznemoglosti jedne-dve reči, koja je istovremeno naziv numere: Autostop, Motori, Šejla, Šampioni,
Ciganka....kapirate šablon. I „Metalni radnici“, dabome! Ruku na srce,
koliko god delovalo smešno, verujem da zvuči više nego motivišuće u kontekstu
neke čeličane. Aleks iz „Flešdensa“ bi možda krenula drugim stilskim putem da
je slušala OVO dok brusi.
6. Vlada Divljan – „Patuljci“ (1988)
Sledi
poslednji komičan primer, časna reč, ali zaista nisam mogla da odolim! Sveže
odvojen od matičnog benda „Idoli“, čiji se uticaj ovde još izuzetno jako
osećao, Vlada Divljan je snimio pesmu koju često pevušim kada želim da
(ironično!) pocrtam nečije „satiranje od posla“. U ovoj varijaciji na bajku
braće Grim čak se i koristi prepoznatljiva melodija iz prvog dugometražnog
Diznijevog crtanog filma, s tim što je sada Snežana ta koja preuzima mušku
ulogu, pa crnči u kopu, onda inicira „akciju“ sa udvaračem, dok patuljci verovatno
kod kuće muziciraju i čekaju da im po povratku opere sudove i postavi sto za
večeru. Otprilike, rastrzanost između tradicionalne sudbine tipične ženske
(patuljcima starateljske) figure i želje da se emancipuje...ili je to ipak moja
maštovita interpretacija.
5.
The Bangles – „Manic Monday“ (1986)
Koliko
sam samo puta u glavi vrtela ovaj hit, dok sam se spremala za fakultet i,
kasnije, posao (nažalost, uvek privremen i pod ugovorom). Prethodne večeri
odvojena odeća, alarm navijen na sat pre izlaska iz stana, čisto radi
sigurnosti da ću stići da se spremim i pritom ukradem kojih pola sata za
čitanje. Dok sam pred ogledalom u kupatilu stavljala maskaru, pa nešto kasnije
istrčavala u vetrovito jutro i hitala prema stajalištu gradskog prevoza, u
mislima mi je odzvanjao glas Suzane Hofs dok se žali na džangrizavog šefa, ili
to što nema teleport da se na vreme stvori u kancelariji, a najviše jer joj taj
neizbežni, mrski ponedeljak kvari vikend-snove o zgodnim filmskim zvezdama. Ovo
je ultimativna himna svih koji su navikli na slične situacije, međutim, ja
lično sa izvesnom nostalgijom posmatram to vreme, jer najviše volim da se
osećam korisno, uposleno i nezavisno, a takvih sam dana imala manje nego što
bih želela, za ovaj životni staž. Uz sve to, nikada neću preboleti svoje
beogradske godine. Baš zato mi „Benglsice“ pesmom čiji je autor, inače,
legendarni Prins, u svakom pogledu pogađaju poentu. Da ne spominjem kako tek
kad se zaposlite počinjete zaista da cenite vikende!
4.
Haustor – „Radnička klasa odlazi u raj“ (1984)
Iz
nepoznatog razloga, ova pesma se već neko vreme ne može naći na “Youtube”-u,
što je istinska bruka i šteta, jer je naprosto briljantna. Pošto u mom tekstu
za koji sam (gore) postavila link igra bitnu ulogu, ovom prilikom neću
parafrazirati samu sebe. Ipak, u nedostatku linka prema pesmi, sledi par
ključnih informacija. Našla se na ništa manje sjajnoj ploči Rundekovog benda
nazvanoj „Treći svijet“. Podrugljivi je i na mnogo načina tužni oproštaj od
radničke klase, uz nagoveštaj dolaska modernog robovlasništva u kome živimo,
nesvesni svoje okovanosti. Glasi:
U čekaonu na prvom
peronu
gdje crni đavo toči prvi konjak
iznad mračnih pogleda trulih lica
kroz prozor prhne crna ptica
i veli tada, veli grdi crni stvor:
“never more”.
gdje crni đavo toči prvi konjak
iznad mračnih pogleda trulih lica
kroz prozor prhne crna ptica
i veli tada, veli grdi crni stvor:
“never more”.
Bolje je da odete,
prilike su nove
ulozi u povjesti došao je kraj
u pola četri ujutro sa perona pet
radnička klasa odlazi u raj.
Pa - pa, proleteri,
pa - pa, proleteri…
ulozi u povjesti došao je kraj
u pola četri ujutro sa perona pet
radnička klasa odlazi u raj.
Pa - pa, proleteri,
pa - pa, proleteri…
A crni đavo rukavice
skida
on pruža ruke, grli se sa svima
poljubi ružu, baci je u rulju
i vikne: “ah, ta nesretna sudbina",
plaćam piće svakome ko ostane,
“never more”,
plaćam piće svakome ko ostane.
on pruža ruke, grli se sa svima
poljubi ružu, baci je u rulju
i vikne: “ah, ta nesretna sudbina",
plaćam piće svakome ko ostane,
“never more”,
plaćam piće svakome ko ostane.
Bolje je da odemo,
prilike su nove
ulozi u povjesti došao je kraj
u pola četri ujutro sa perona pet
radnička klasa odlazi u raj.
ulozi u povjesti došao je kraj
u pola četri ujutro sa perona pet
radnička klasa odlazi u raj.
Momci u plavim kapicama
krenuli su na put
oni vodiju svoje klince mandolince
oni vodiju svoje debele žene
oni vlečeju ruksake
i prtiju kofere
oni
oni sedneju vu kupete
bele demizonke navlačiju
oni ideju na najveći vikend vu živlenju
oni ideju na najljepši vikend vu živlenju
sebe buju našli tam
se buju našli tam...
krenuli su na put
oni vodiju svoje klince mandolince
oni vodiju svoje debele žene
oni vlečeju ruksake
i prtiju kofere
oni
oni sedneju vu kupete
bele demizonke navlačiju
oni ideju na najveći vikend vu živlenju
oni ideju na najljepši vikend vu živlenju
sebe buju našli tam
se buju našli tam...
3.
Donna Summer – „She works hard for the money“ (1983)
Disko-hit
sa neočekivano (u kontekstu samog žanra) snažnom feminističkom porukom,
svojevremeno je imao zaista veliki značaj
kao redak i hrabar iskorak. Oduvek mi je prateći video Done Samer, izuzimajući
lošu koreografiju, bio dosta potresan, kao priča tipične (samohrane?) majke
koja „rinta“ ne bi li obezbedila svojoj porodici sutrašnji hleb, ali je snovi o
izgubljenim, tačnije neostvarenim nadama ipak odaju. Tih nekoliko sati do (bez
njega ništa!) oglašavanja zvuka budilnika, omeđuju njen prostor slobode. A
pesmu bi, šta drugo da kažem, trebalo emitovati najmanje svakog Osmog marta i to po ceo dan, jer su ženska prava danas
deklarativno svuda i sveopšte prihvaćena, a diskriminacija traje li traje. Zato
uopšte nije suvišno podsetiti na to da su upravo žene po mnogo čemu stub društva, a opet slabije plaćene,
više omalovažavane i po pitanju doprinosa koji daju češće osporavane od
suprotnog pola. Još nešto, spomenuti video ujedno je prvi singl žene
afroameričkog porekla koji je MTV emtovao u udarnom terminu. Za samu pesmu,
koautorka Dona Samer je inspiraciju pronašla nakon slučajnog susreta sa umornom
čistačicom po imenu Oneta Džonson.
2.
Bon Jovi – „Livin' on a prayer“ (1986) / Tyketto – „Forever young“ (1990)
Još
jedan dublet i to iz meni omiljenog
žanra. Prva pesma je nadaleko poznata, jedan od savršenih izbora za karaoke,
ali bojim se da upravo usled pevljivosti i Bon Džovijevog „slatkastog“ imidža
oduvek u senci ostaje njena PRIČA. A ona je, baš kao i u slučaju nešto mlađeg
singla njihovih kolega iz grupe „Tyketto“ prilično uobičajena. Govori o paru
koji iz dana u dan radi svoje naporne, ne naročito isplative poslove
(kafeterija, dokovi, gradilište) ili se bori sa nezaposlenošću, sve vreme
maštajući o bekstvu u bolji život i hrabreći jedno drugo da istraju. Obe pesme
odišu solidarnošću i nadom, mada je ona istovremeno na prilično krhkim
„nogama“. Tomija i Đinu ponovo susrećemo u kasnijoj numeri Bon Džovija „It's my
life“.
1.
Green Day (John Lennon & Plastic Ono band cover) – „Working class hero“
(2007)
Vrhunac
interesovanja za “malog” čoveka, ali i otvorene društvene angažovanosti,
predstavlja ova kultna pesma. Originalnu verziju snimio je Džon Lenon davne
1970. godine, neposredno nakon odvajanja od liverpulskih „buba“. Verzija ništa
manje, a u svoje vreme, buntovnog pank benda „Green day“ jedna je od najboljih
obrada uopšte za koje znam, pa sam je delimično zato, a drugim delom zbog
divnog omaža prvom uzoru (koji se može čuti negde u završnici), odabrala za ovu
priliku. Kao više nego reprezentativna i aktuelna, gnevno, tužno i opominjuće
opevana je slika čoveka uhvaćenog u kandže sistema. Taj portret veoma uspešno
prepoznajemo na licima mnogih savremenika, kroz svaki umoran osmeh, spori
pokret žuljevite ruke i nevoljno odvajanje poslednje pogužvane novčanice za
paklu cigareta. Radnička klasa možda je negirana, izbrisana sa zvanične
evidencije, ali, to ne znači da je zadovoljnija nego pre ili
nepostojeća (dokaz su nam, uostalom, protesti koji malo-malo pa izbijaju širom
sveta). Ponajmanje deheroizovana.