Mislio
bi neko da sam se, kao osoba čiji je otac turizmolog i od penzionisanja
turistički vodič, pošteno naputovala i nagledala gradova, krajolika,
znamenitosti...međutim, ovo je tačno otprilike koliko i „pravilo“ da su sva deca
profesora književnosti načitana i okrenuta društvenim naukama. Istina je da sam,
kao mala, zahvaljujući ekskurzijama i letovanjima obišla veći deo Srbije i Crne
Gore, ali sa polaskom u srednju školu to se ozbiljno proredilo. Od inostranstva
sam, ne računam li već spomenutu bivšu nam državu, posetila jedino Grčku
(školska ekskurzija, naravno). Kao student nisam imala vremena ni sredstava za,
često veoma povoljne, aranžmane poseta gradovima Evrope. Kako sam samo zavidela
američkim tinejdžerima koji, barem na malom i velikom ekranu, pred polazak na
koledž dožive obilazak Starog kontinenta, najčešče bolno nesvesni date
privilegije! Ne sporim, možda sam i mogla da umesto u knjige ulažem u
vikend-izlete do prestonica, ali naknadne pretpostavke su uzaludna rabota. Kako
god bilo, putovanja mi ostadoše
neostvareni san – i plan od koga ne odustajem. Prošle godine sam, boreći se sa
početkom krize na pragu sredovečnosti,
sastavila tzv. „desetogodišnji spisak“ stvari koje ću nastojati da uradim pre
sledeće kritične cifre. Jedna od njih su upravo aktivnosti koje za sada još
upražnjavam kao misleni putnik.
Bila
sam radoznalo dete i ostala takva osoba, s tim što se moja žeđ za znanjem
vremenom samo pojačava. Oduvek fascinirana globusom (toliko da sanjam o velikoj
replici zemaljske kugle na radnom stolu u sopstvenom kabinetu, jednoga dana),
mapama, enciklopedijama, kroz sve romane, filmove, priče, fotografije koje su
mi dolazile u vidokrug prelazila sam milje kopnenih, vodenih i vazdušnih
puteva, nepovratno se zaljubljujući u mnoga mesta. Oduševljavaju me širina,
raznolikost, bogatstvo kultura i tradicija naše planete. Razlike posmatram kao
prednost, izazov, lepotu stalnih mogućnosti otkrivanja. Volim svet i verujem da
na svakom ćošku možemo pronaći fantastični, savršeni kadar, ukoliko posedujemo
oko za detalj, dušu pustolova…i koliko-toliko siguran posao sa redovnim
prihodima (jer, nisam avanturista koji bi bez dinara u džepu mogao da se otisne
na put, volontirajući, stopirajući i slično, koliko god da se inače divim
takvim ljudima i uživam u njihovim putopisima). Ali, zanemarimo na trenutak
materijalnu stranu, nije li „Blondie“ pevala da je snevanje besplatno?
Jedna
od najvećih želja i pobuda mi je sloboda kretanja bez zaustavljanja, shodno
tipično (horoskopski) blizanačkom „ne drži me mesto“ sindromu. Današnji tekst
posvećujem upravo svojoj stalnoj opsesiji
i predstavljam destinacije koje bih najviše volela da posetim. Lista je
sastavljena bez dvoumljenja, mada bi se na njoj mogli naći još i Havana, Jerusalim,
Rio de Žaneiro, Amsterdam, Njujork...Za pojedine gradove mi se čak
najozbiljnije čini da ih uveliko dobro poznajem i osećam, pa kad se prvi put
budemo sreli „oči u oči“, neće ni biti toliko iznenađenja.
10.
Kairo/Aleksandrija
Da li zato što me majka
(nesvesno) obeležila kao Izidin dar
(„isis-doron“), u meni oduvek živi duh starog Egipta. Grčku mitologiju najbolje
poznajem, ali egipatska me najviše privlači. Jedna od omiljenih ogrlica mi je ona sa priveskom ank, koju sam dobila od najbolje drugarice (sebi je kupila Horusovo oko). Sve priče o faraonima, lepoj Nefertiti, fatalnoj Kleopatri, biblioteci koju je progutao plamen, delti Nila, peščanim olujama,
temperaturi koja u pustinji drastično oscilira, bogovima sa glavama životinja, ukletom
blagu, misteriji nosa Velike sfinge, Lorensu od Arabije...zanosile su me još kao dete.
Zašto? Mumije i skarabeji, kamile i vreva na tržnicama, drevnost u susedstvu savremenosti, prijatni udar na
sva čula.
Muzika
za putovanje: Iron Maiden – Revelations/ Bebi Dol – Mustafa
Knjiga
u koferu: „Aleksandrijski kvartet“ (Lorens Darel)
9.
Sarajevo
Od svih gradova u
regionu, nekadašnjeg domaćina Zimskih olimpijskih igara bih najviše volela da
posetim. Uvek mi je delovalo da Sarajevo ima posebnu, najtopliju dušu u bivšoj
Jugoslaviji, najpre zahvaljujući spoju svetova, orijentalnog i urbanog, protivrečnosti
koja mu je donosila koliko tragedija, toliko i nezaboravnih dostignuća njegovih
bivših i sadašnjih žitelja.
Zašto?
Muzika, nasleđe „new primitives“-a, Mlade Bosne, svih prognanika koji su mu
srcem ostali odani, Baščaršija, Latinska ćuprija, zgrada Vijećnice,
Ferhadija, kapela Vidovdanskih heroja i šetnje uz Miljacku.
Muzika
za putovanje: Crvena jabuka – Sa tvojih usana
Knjiga
u koferu: „Sarajevo – plan grada“ (Miljenko Jergović)
8.
Moskva
Od kada sam po
sopstvenom izboru postala ljubitelj i uživalac umetnosti, u meni ratuju
frankofil i rusofil. Ponosna sam na slovenske korene i ljubav prema Rusiji
strogo razlikujem od nacionalističkih zabluda o “braći” zaštitnicima. Moja je
naklonost prvenstveno poetične i
dobrim delom komunističke prirode. Kada je tata pre nekoliko godina službeno
boravio u (teritorijom) najvećoj državi na svetu, doneo mi je crvene
„babuške“ (odnosno, matrjoške),
mnoštvo fotografija i priča o neverovatnom kontrastu između sjaja i siromaštva
prestonice.
Zašto?
Kremlj
i sovjetske zvezde na njegovim kulama, hram Hrista Spasitelja, Boljšoj teatar,
Crveni trg, Puškinov muzej likovnih umetnosti, muzej-panorama Borodinske bitke,
celokupna maršruta iz „Majstora i
Margarite“ počev od Patrijaršijskog ribnjaka.
Muzika
za putovanje: Bajaga – Ruski voz
Knjiga
u koferu: „Jedne zimske noći“ (Sajmon Sibag Montefjore)
7.
Barselona/ Beč
Nisam mogla da se
odreknem ni jednog od ova dva grada, pa sam ih stavila da dele mesto na listi,
mada nemaju mnogo sličnosti. Barselona mi je od svih mesta u Španiji
najprivlačnija, a Beč verovatno najdostupniji, kao već poznati centar srpske
dijaspore. U oba slučaja, estetika gradova je neprevaziđena, uz istoriju na
svakom koraku. Prvi dan godine mi je tradicionalno u znaku gledanja koncerta
Bečke filharmonije, a Habzburška monarhija jedna od omiljenih istorijskih tema.
Zašto?
Gaudi,
Gaudi, Gaudi! Sagrada Familia i park
Guelj, za početak. Muzej Pabla Pikasa,
“gotička” četvrt, Citadela. Sa druge strane, glavnom gradu Austrije me
vuku Hofburg, Šenbrun, Ringštrase, Prater, muzeji Albertina i Leopold (sa
kolekcijama voljenih Klimta i Šilea), secesionistička arhitektura, imperijalna
Kapucinska kripta, katedrala Svetog Stefana, Belvedere, Karlova crkva, Bečka šuma
sa nekadašnjim Majerlingom, hodajuće sene Gavrila i drugova.
Muzika
za putovanje: Otmar Liebert – Barcelona nights/ Ultravox – Vienna
Knjige
u koferu: „Senka vetra“ (Karlos Ruiz Safon)/ „Zvezdani časovi
čovečanstva“ (Štefan Cvajg)
6.
Los Anđeles
….i nešto sasvim,
sasvim drugačije! Doduše, onima koji me poznaju uopšte nije za čuđenje. Šta
spaja more, glam-rock scenu osamdesetih, motore, seriju „Beverli Hils 90210“ i
prepoznatljivi modni stil na prelasku iz osamdesetih u devedesete XX veka? Pa,
naravno, „grad anđela“. Na neki način, u njemu je vreme stalo, pošto se američki san ionako ne menja, zar ne?
Zašto?
Bulevar
Santa Monika, plaža Venis, Rodeo drajv, Sanset strip na kome je izdahnuo River
Finiks, Grifit park sa opservatorijom, Staza slavnih, slušanje Lane Del Rej kraj holivudskog znaka, palme
i najlepši zalasci sunca.
Muzika
za putovanje: Neki to vole vruće – Kalifornija
Knjiga
u koferu: „Beli oleander“ (Dženet Fič)
5.
Tokio
Jednako moderan, ali na
potpuno različit način, Tokio mi se uvek činio kao druga planeta. Daleki Istok je
moja slaba tačka, a Japan, sa ukrštajem izrazite vernosti običajima i nedostižne
prednosti u tehnološkom smislu, predmet stalne opčinjenosti. Čak mi se i u
franšizi „Paklene ulice“ najviše dopao treći deo, „Tokio drift“! Nimalo ne
sumnjam u to da bih u zemlji izlazećeg
sunca doživela čitav niz savršenih senzacija i pokušala da usvojim bar deo njihove
zadivljujuće smirenosti.
Zašto?
Cvetanje
trešnje u parku Šinđuku, čuveni pešački prelaz Šibuja („džungla na asfaltu“ sa
kojom se možda tek Njujork da uporediti), teatar Kabuki-za, Nacionalni muzej, Carska palata, suši.
Muzika
za putovanje: Alphaville – Big in Japan
Knjiga
u koferu: „Kad padne noć“ (Haruki Murakami)
Sve u svemu, idealno bi bilo, kako
kaže pesma s početka, Voyage, et jamais
ne revient („Putovati, i nikad se ne vraćati) – osim u Beograd.
Ne želim da razmišljam o tome kako će moja draga varoš izgledati kada napredna pošast ostavi svoj trag u vidu pevajućih fontana i gondola. To je (za sada) jedini grad u kome bih volela i stvarno mogla da živim...pa tek
onda svi drugi!
4.
Istanbul
Da, to je zaljubljenost
u Orijent, ali ima ovde i neke iskonske veze, prenošene kroz
generacije, krv, fascinantne povesti vizantijskih careva i osmanskih sultana.
Carigrad alias Konstantinopolj ili od milošte Stambol, posebno blizak usled viševekovne upućenosti
na njegov autoritet, predstavljao nam je ponekad zaštitu, a drugi put pretnju. Srećom, mršava sam crnka, pa niko neće pokušati da me kupi ili otme (važi i za Egipat)!
Zašto?
Aja
Sofija, palata Topkapi, Plava džamija, toranj Galata, Kapali čaršija (iliti
„Veliki bazar“) i jedinstveni Zlatni rog Bosfora.
Muzika
za putovanje: Bijelo dugme – U vrijeme otkazanih letova
Knjiga
u koferu: „Muzej nevinosti“ (Orhan Pamuk)
3.
Prag
Prvoplasirana tri grada
su u pravom smislu te reči – istorija za sebe. Ona je mračna, uzbudljiva,
zanosna, prisutna na svakom koraku, odoleva modernizaciji, živi kroz bezbrojne
legende. Ni sama ne znam kada su prvi put počeli da me zanimaju, jer, nekako su
uvek bili tu: u knjigama, stripovima, na slikama, kroz suvenire...I da me neko
pita šta bih preporučila žiteljima drugog kontinenta kao obavezno upoznavanje
sa Evropom, bez dvoumljenja bih odabrala sledeća mesta.
Prestonica Češke mi je
zagolicala maštu već legendom o princezi-proročici Libuše koja je predskazala
nastanak „zlatnog grada“, postojbine vladara koji su se bavili alhemijom i
magijom, revolucionara, pisaca, naučnika...Kafke, Lea Peruca, Jana Husa i
imenjaka mu Palaha, „plišane revolucije“, piva Staropramen...
Zašto?
Hradčani,
sumrak među baroknim kipovima na Karlovom mostu, Starogradski trg, legendarni
astronomski časovnik, Jevrejska četvrt, Zlatna ulica, Kafkin i muzej Alfonsa
Muhe, Nacionalna biblioteka Klementinum i sve čarobne legende.
Muzika
za putovanje: INXS – Never tear us apart, čiji spot je jedna od najlepših razglednica
Knjiga
u koferu: „Nepodnošljiva lakoća postojanja“ (Milan Kundera)
2.
Venecija
Među četiri drame o
kojima sam pisala master rad, jedna se značajnim delom odigrava u Veneciji
(“Maksim Crnojević”), dok drugu otvara konstatacija naslovne junakinje,
Jelisavete (“kneginje crnogorske”): “Ne, to nije moja Venecija”. Jadranski
biser zanosio je mnogo veće duhove poput Laze Kostića, Tomasa Mana, Bajrona,
Kazanove i Henrija Džejmsa, pa kako ne bi mene? Pamtim strašno razočarenje
pošto su mi se drugarice iz odeljenja vratile sa ekskurzije u Italiji (na koju
nisam išla), prepune utisaka o izlozima fensi-butika i sa jednim jedinim na
moju beskrajnu znatiželju o gradu-vremeplovu: “Kanal smrdi”. Ni manje, ni više!
Zašto?
Karnevalske
maske, gondole na Kanalu Grande, vožnja ispod mosta Rialto, Duždeva palata,
hranjenje golubova na Trgu Svetog Marka ispred istoimene bazilike, sat Torre dell' orologio, Santa Marija dela Salute, najstariji kafić na svetu „Florijan“, figurice
od Murano stakla i gubljenje u lavirintu ulica – jer neko reče da „ne vredi dolaziti u Veneciju ako ne mislite
da zalutate.“
Muzika
za putovanje: Moody Blues – Nights in white satin
Knjiga
u koferu: „Gospodar lopova“ (Kornelija Funke)
1.
Pariz
Treba li uopšte trošiti
reči? Mogu li uopšte naći dovoljno dobre reči? Ukratko (a znam da ću zvučati
beskrajno patetično – i neka!), moj san. Sve, baš sve bih želela da vidim i
obiđem. Pratiće me, znam već sad, na svakom koraku, svest o tome da su istim
ulicama vekovima ranije hodali moji heroji, izmaštani i istorijski. Krunisali
se vladari, podizale pobune, volelo, ubijalo, slikalo, maštalo...Ako postoji
jedna reč koja za mene definiše neprolaznost, to je Pariz. Što je
najzanimljivije od svega, imam rođake u gradu
svetlosti i uverena sam da nisu ni svesni kakvi su srećnici, mada su oni
daleko više oduševljeni ovdašnjim traktorima. Oni senom, a ja Senom.
Zašto?
Notr
Dam, Jelisejska polja, Trijumfalna kapija, Luvr i Orsej, trg Konkord, Panteon,
Monmartr, Mulen Ruž, crkva Svetog srca, Luksemburški park, palata Invalida.
Per Lašez – primetili ste već da imam sklonost ka „grobljanskom turizmu“, a
ovde mi počivaju Džim Morison, Isidora Dankan, Balzak, Vajld i Prust, Delakroa
i Žeriko, Apoliner i Molijer, Rosini, Kalasova i „vrapčić“. Ni Ajfelov toranj,
mada me nikad nije preterano oduševljavao, ipak nije zaslužio izostavljanje.
Muzika
za putovanje: Zaz – Sur le ciel de Paris
Knjiga
u koferu: „Bel Ami“ (Gi de Mopasan)