недеља, 12. мај 2019.

„Game of Thrones“: 10 razloga zbog kojih su Deneris i Džon stvoreni jedno za drugo

piše: Isidora Đolović

Prezasićenost dugogodišnjim radom na, po mnogo čemu rekorderskom, jedinstvenom televizijskom projektu? Manji broj epizoda predviđenih za poslednje dve sezone (sa početnih deset „spalo“ se na sedam, pa konačno šest), samim tim nedovoljno vremena i prostora da se priča lepo razvije? Dezorijentisanost Beniofa i Vajsa (poznatijih kao D&D) otkako su, bez Martinovog književnog predloška, oslonjeni na sopstvenu (slabu) inventivnost? Odbojnost prema „klišeima“ i „patetičnim“ hepiend rešenjima? Slobodno dodajte još neki na listu najčešćih argumenata protiv ključnog odnosa u seriji „Igra prestola“, na koji se godinama čekalo, a koji je usled zbrzanog, traljavog scenarija dočekan na nož. Reč je o, dobro ste pretpostavili, modernim žargonom za pop-kulturu i njene parove rečeno, spoju Jonerys. Aktuelna sezona, koja ima mnogo loših i manje dobrih strana, donela je logični, mada prebrzo i nedovoljno pojašnjen rasplet većine priča, pa i one između dvoje glavnih junaka. Kao dugogodišnji čitalac, neminovno se pozivajući na postavku likova u knjigama i prilično jasno početno preuzimanje tog modela u adaptaciji, u nastavku ću pokušati da stanem u odbranu još jedne sjajno zamišljene, ali, lošom igranom obradom narušene Martinove ideje.

Najpre reč-dve povodom najčešćih zamerki kako je sve zbrzano (jeste), nema hemije između Kita Haringtona i Emilije Klark (zaista?), da su „mnogo bolji bili Igrit/Džon i Drogo/Deni“ (zašto?), uz vrhunac hipokrizije sa pozivanjem na incest (što ću objasniti kasnije). Susret i uspostavljanje sudbonosne veze između dve centralne figure sage, praktično nam je od prvih scena i poglavlja više nego jasno nagovešten. Nažalost, zbog već spomenutog manjka vremena i time uslovljenog „pretrčavanja“ preko događaja, izveden je bez prave prilike da u potpunosti budu ispoštovane sve faze ovog poznanstva. Za razliku od toliko oplakivanih (ne i sa moje strane!) Kala i Divljanke, ni Džon ni Deneris ovoga puta nisu dobili bar jednu celu sezonu fore da naviknu sebe i druge na novu ljubav. Naravno da se nije sve desilo u dve-tri nedelje (naime, gledaoci često zaborave kako razmak između epizoda u našem, realnom vremenu ne odgovara proticanju fiktivnog vremena radnje u seriji!), ali, takav utisak ostaje usled činjenice da sve dobijamo „na kašičicu“ i po završenom, zakulisnom sledu dešavanja – tek kao neki rezultat. 

Ovo i dalje ne znači da je spajanje Deneris i Džona neočekivan, nategnut, „limunadičasti“ sled stvari. Verujem da bi nam svima mnogo bolje i razumljivije delovalo da se presudnom delu priče posvetilo DOVOLJNO vremena. Poslednja sezona je uspela da obesmisli mnoge veoma bitne teme i oskrnavi manje-više dosledno izgrađene likove, pa zašto bi se Džon i Deneris izvukli? No, o katastrofalnom razračunavanju sa problemom Kralja Noći i njegove armije, još gorem forsiranju „ludila“ mlade Targarjenske kraljice i nizu loših poteza autora biće reči u pregledu sezone. Vratimo se, zato, na potencijal jedne od razorenih priča.
Serijal „Pesma Leda i Vatre“ Džordža R.R. Martina, čiji je prvi tom „Igra prestola“ pozajmio naslov televizijskoj adaptaciji (pa se sad mnogi „hvataju“ za to kao opravdanje što je čitava priča oko magije, Severa i Obećanih heroja brzopotezno urušena), svrstava se u žanr epske fantastike. Međutim, ono što mu je donelo nezapamćenu popularnost, najpre kod čitalaca, a zatim i gledalaca, jeste Martinovo jedinstveno poigravanje sa žanrom. Vešto se služeći zakonitostima epske fantastike, istovremeno ih „razbija“ tamo gde je to najsvrsishodnije, u univerzalnu priču o borbi dobra i zla uklapajući modernu psihologizaciju likova, skladno postavljajući viteški svet, dvorske intrige i političke manevre rame uz rame sa mitologijom, začudnim i natprirodnim. Na svakom nivou, počev od jezika i stila pisanja, priča je učinjena dovoljno pristupačnom, a slojevitom i dubokom. Martin na momente parodira, ali nikad ne negira epski žanr, već ga na karakterističan način osvežava i čini relevantnijim za savremeno doba. Zbog toga se opravdano može očekivati da epilog (pod uslovom da ga uopšte dočekamo!) bude originalan, ne   poništavajući jasne žanrovske obrasce i od samog početka zastupanu podelu na vatru i led kao konstitutivne principe predstavljenog nam sveta.

Pre više godina, u svom prvom tekstu na temu „Igre prestola“ pisala sam kako gledaocu i(li) čitaocu odmah postaje  jasno na koga je usmerena najveća pažnja. Da, svet Vesterosa (i Esosa) naprosto vrvi od različitih pojava sa većom ili manjom ulogom u priči, ali, samo dve osobe su naglašeno upadljivo izdvojene. Njihove sudbine je moguće pratiti kroz svojevrstan paralelizam prema kontrastu, sve do tačke u kojoj se one povezuju. Već naslovom sage prilično je očigledno gde Martin smera i koga ima u fokusu da, najpre upadljivo izmešteni na obode poznatog sveta, u krajnjem ishodu sjedine svoje sudbine i zaokruže pripovest, ujedno zatvarajući „obruč“ oko ostalih učesnika čije akcije ih, na ovaj ili onaj način, pripremaju za taj susret.
Slede razlozi, barem oni koje smatram najočiglednijim, zbog kojih su Džon Snežni (Jon Snow) i Deneris Targarjen (Daenerys Targaryen) predodređeni da se sretnu, ujedine, zavole i uspostave novi poredak.


1. Rođenje

Od samog početka, potencirani su njihova izdvojenost, izuzetnost i zla kob. Džon i Deneris su, pre svega, siročići. Pošto sada već svi znaju da Ned Stark ipak nije bio pravi otac našeg junaka, nema razloga da ne tumačimo u svetlu tog otkrića. Dakle, ni jedno ni drugo nikada nisu upoznali svoje roditelje. Džonovog oca je u dvoboju tokom bitke na Trozupcu ubio Robert Barateon, potonji kralj. Denerisinog oca ubio je gardista Džejmi Lanister, sve to pre njenog rođenja. Oboma su majke umrle donoseći ih na svet, kraljica Raela na Zmajkamenu, a Lijena Stark u Kuli radosti.

2. Poreklo

Deneris je najmlađi i, kako dugo veruje, jedini preživeli potomak drevne loze. Rođena je iz incesta i, što verovatno ne zna, silovanja: Raela i Eris bili su protiv volje venčani  brat i sestra. Kada je kralja već uveliko zahvatilo fatalno ludilo, ništa sem vatre nije moglo da ga uzbudi, pa bi, posle ekstatičnog posmatranja kako protivnici umiru u mukama, iživljavanje nastavljao u vladarskoj ložnici. Nakon jedne takve epizode, pošto je na stravičnu smrt osudio Džonovog dedu Rikarda i ujaka Brendona, pretukao je i napastvovao suprugu, koja je tom prilikom zatrudnela. Lišena roditeljske pažnje i ljubavi, Deni je prvi deo života provela pod zaštitom starijeg brata, koji je istovremeno maltretirao i naposletku prodao u brak.
Džon se, baš kao i Deneris, rodio u nekoj vrsti izbeglištva, a svakako tajnosti. Njegovo postojanje bi ugrozilo novouspostavljenu Robertovu vladavinu (baš kao što je za Viserisom i Deni slao plaćene ubice), ali u ovom slučaju udarac na sujetu Barateona bio bi još pogubniji: Lijena je, naime, bila Robertova verenica. Genetika (starkovski fizički izgled) i Nedova laž uspeli su da ga zaštite, ali po cenu daljeg života bez svesti o svom pravom identitetu. Odrastajući kao kopile severnjačkog lorda, uvek skrajnut i u nemilosti maćehe, Džon istinu saznaje neposredno nakon poznanstva sa Deneris. A ona glasi da se, zapravo, rodio iz velike, tvrdoglave težnje da se bude zajedno, protiv svega i svih – da je dete iz tajno sklopljenog braka princa Regara i ledi Lijene (ironije li, vlada uverenje da se radilo o otmici i silovanju). Kopile je, zapravo, kralj i ovde imamo savršen primer epskog junaka.
3. Identitet

Pa ipak, koliko god od početka bila svesna svog porekla, Deneris nema bogzna kakvu utehu od te činjenice. Princeza u izgnanstvu, uspavljivana pričama o veličanstvenim godinama i tragičnom sunovratu dinastije, postepeno i opravdano počinje da teži povratku, osveti, ali pre svega – domu. Porodica je ono za čime najviše čezne, baš kao i Džon koji se u „čoporu“ Starkovih nikada nije osećao zaista lagodno, niti kao kod kuće. Dakle, s jedne strane imamo snažnu samosvest Deni, a sa druge Džonovu nemogućnost da se pozicionira.

4. Inicijacija u život

Deneris je veoma mlada bila primorana da se uda za dotračkog kala, dok Džon iz nužde stupa u Noćnu stražu. Oboje ovim iskustvima gube mnogo, ali i sazrevaju, izrastaju u ličnosti spremne da ispune svoje uloge. O tome izuzetno jasno govori paralelizam mnogih scena i replika tokom  minulih sedam sezona. Iz prvobitnog ropskog položaja, uspevaju da se uzdignu do predvodnika čitavih naroda, cenjenih i čak obožavanih. Deneris će, od potlačene robinje, postati kalisi, osloboditeljka i myssa – kolektivna majčinska figura. Džon biva, iz nezavidne pozicije taoca, špijuna i optuženog „dezertera“, uzdignut do Lorda zapovednika, a potom i Kralja na Severu. Svoju moć ne zloupotrebljavaju, već koriste za opšte dobro, ne bežeći ni od podnošenja bolnih ali neophodnih žrtava, što je još jedan od pokazatelja dostignute zrelosti.

5. Ljubav

I njemu i njoj prve ljubavi bili su divljani, pripadnici drugih civilizacija i potpuno različitih svetova – Drogo i Igrit. Oboje su u te odnose ušli bez mogućnosti izbora, silom prilika i radi opstanka koji im je u tom trenutku bio ozbiljno ugrožen. Zahvaljujući brzom uviđanju jedinog mogućeg načina reagovanju, pošlo im je za rukom da situaciju preokrenu u svoju korist, tako da se odnosi, započeti pod jasnom prisilom, postepeno razvijaju do nežnosti i povezanosti. Ipak, ne može se negirati činjenica da je Deneris u prvom periodu svog braka bila žrtva seksualnog nasilja, kao i da je Igrit praktično „silovala“ Džona, što je u knjigama znatno bolje i jasnije prikazano nego u seriji. Zanimljivo je što Deneris dominacijom, a Džon potčinjavanjem uspeva da pridobije naklonost partnera. Takođe, oboje su svoje prve ljubavi takoreći žrtvovali i – spalili.
Čini se da je suvišno postaviti pitanje zašto su se Džon i Deneris zaljubili tako brzo po upoznavanju. Pre svega, u očima onog drugog, ne nalikuju nikome koga su do tada sreli. Njihova životna iskustva su do te mere drastična i neverovatna, da se jedino međusobno mogu zaista razumeti i ne samo vrednovati, već i osetiti težinu svega kroz šta se prolazilo. Ova ljubav je, za razliku od spomenute dve prve, za oboje stvar slobodne volje. Zavoleli su se zbog hrabrosti, plemenitosti, dobrog srca i (nipošto zanemarljive!) lepote onog drugog. Džon je više puta javno, a naročito značajno pred Sersei (time rizikujući eventualnu pomoć po koju su došli), proglasio Deneris „svojom kraljicom“ i demonstrirao joj apsolutnu vernost. Nikada pre toga nisu pred drugima bili do te mere ranjivi i poverljivi (pogledajte scenu kada Deneris prvi put ugleda  Džonove ožiljke), niti smo ih videli nasmejane i iole bezbrižne do onog, od mnogih kritikovanog, „izleta“ sa zmajevima.
6. Pobeda nad smrću

Deneris je vaskrsla iz plamena Drogove posmrtne lomače, dok je Džon posle atentata probuđen Melisandrinom magijom. Ovo im je donelo strahopoštovanje okoline i potvrdilo da je reč o nesvakidašnjim ličnostima.
7. Magijski pratioci

Jezovuk Duh (pa još albino!) i zmajevi Drogon, Regal i Viserion, simboli su njihove dve kuće. Postojanje ovih polumitskih bića prethodno se dugo dovodilo u pitanje, a njihova pojava nagoveštava velike, prekretničke događaje. Odlikuju se snažnom povezanošću sa vlasnicima, koja se u seriji, nažalost, postepeno izgubila. Takođe, oboje su ih na neki način dobili na poklon: Deneris su zmajeva jaja darovana prilikom venčanja, ali tek su moć krvne magije i neka vrsta “trampe” za život supruga i mrtvorođenog sina doveli do izleganja zmajeva. Džon zajedno sa braćom, na samom početku, pronalazi male vučiće čija je majka ubijena, a koji su očigledno poput izdvojenog dela ličnosti svakog od Nedove dece.

8. Predvodnici naroda

Deneris i Džon su, na različitim stranama sveta, hrabro vodili bitke za slobodu i dobrobit naroda. Srčani, ali plemeniti, poseduju tipične „Jin i Jang“ karaktere koji se savršeno dopunjuju. Džonovu mirnoću i nezainteresovanost za tron (razumljiva posledica inferiornosti usled dugogodišnjeg življenja u kopilanskom statusu) nadoknađuju Denerisini temperament, samouverenost i svojevrsna fiksiranost na ostvarenje naslednog prava.

9. Poslednji „zmajevi“

Da, Deneris jeste Džonova tetka, ali, mnogi gube iz vida nešto bitnije od toga: oni su poslednji Targarjeni. U ovoj lozi, incest je predstavljao praktično uobičajenu pojavu. Sem toga, njihovo srodstvo je u drugom kolenu, a čak se i evropsko plemstvo sve do kraja devetnaestog veka venčavalo sa bliskim rođacima. Deneris i Džon nisu odrastali skupa, tako da nemaju svest, niti doživljaj o tome da bi bilo „bolesno“ (za razliku od Džejmija i Sersei, sa kojima ih ponekad porede). Nisu samo Targarjeni stupali u brak unutar familije: roditelji Neda Starka bili su blizak rod, baš kao Tajvin i Džoana Lanister, a niko ne vidi ništa čudno u mogućnosti venčanja Sanse i Robina Erina, njenog brata od tetke. Treba li da podsećam na bizarnu naklonost koju najglasniji protivnici Džona i Deneris ispoljavaju prema njegovoj eventualnoj vezi sa – Sansom?!?
Da nije sapuničarskog obrta koji su Beniof i Vajs odabrali, Deneris bi umesto histeričnog, infantilnog držanja za tron „k'o pijan plota“ u prvi plan stavila svest o tome da više nije sama, niti poslednja od svog roda na svetu – a još je u pitanju čovek koga voli. Proročanstvo Miri Maz Dur naglašava da će joj se ljubav njenog života vratiti kada joj „utroba zaceli i rodi živo dete“. Tumačeći ga doslovno, Deneris veruje da su zmajevi jedino potomstvo koje će ikada imati, što Džon u sedmoj sezoni otvoreno dovodi u pitanje. On, pak, uvek pokazuje upadljivo izbegavanje suprotnog pola zbog bojazni da će „napraviti kopile, kao što je i sam“. Utoliko je čin kucanja na vrata Denerisine sobe značajniji i rečitiji.
10. Predodređeni za velika dela

I za jedno i za drugo se vezuje prilično neprozirno i tajanstveno proročanstvo o Obećanom princu (ili princezi?) i Ratniku svetlosti, s obzirom na to da oboje odgovaraju kriterijumima. Denerisina vizija iz Kuće Neumirućih prilično jasno nagoveštava buduće usmerenje: u knjizi, to je “plava ruža izbila iz ledenog zida”, a u seriji tron prekriven snegom (ili pepelom?). Vizuelno (svetlost i tama), ličnim razvojnim putevima i karakternim osobinama, oni se dopunjuju, a udruženom vladavinom bi mogli doneti sklad, vraćajući uzdrmani svet u ravnotežu. Uostalom, saga nosi naziv „Pesma Leda i Vatre“ – harmonija, a ne (toliko forsirani) sukob ili rat ova dva elementa.
Nakon toliko lutanja, gubitaka, stečenih zasluga, uspona i padova, Deneris i Džon zaslužuju (tipičnu, pa šta?) herojsku nagradu. Mir i utočište pronađeno u svojoj drugoj, ravnopravnoj  polovini, istovremeno vode do uporišta i odgovora na pitanje skriveno u osnovi svih podviga i napora: gde zapravo pripadam? Gde se uklapam? Naravno da u tom procesu mora doći do prilagođavanja, trzavica i (prevazilaženja) sukoba, ali način na koji se autori serije nose sa izazovom potpuno je promašen. Moći ćemo da govorimo o razočarenju decenije ukoliko se obistine glasine o sižeu završnice – i uopšte ne preterujem, jer, kada duže od petnaest godina pratite jedan serijal, očekivanja ne mogu da ne budu velika. Priča to, uostalom, potpuno zaslužuje.