Mislio
bi neko da sam se, kao osoba čiji je otac turizmolog i od penzionisanja
turistički vodič, pošteno naputovala i nagledala gradova, krajolika,
znamenitosti...međutim, ovo je tačno otprilike koliko i „pravilo“ da su sva deca
profesora književnosti načitana i okrenuta društvenim naukama. Istina je da sam,
kao mala, zahvaljujući ekskurzijama i letovanjima obišla veći deo Srbije i Crne
Gore, ali sa polaskom u srednju školu to se ozbiljno proredilo. Od inostranstva
sam, ne računam li već spomenutu bivšu nam državu, posetila jedino Grčku
(školska ekskurzija, naravno). Kao student nisam imala vremena ni sredstava za,
često veoma povoljne, aranžmane poseta gradovima Evrope. Kako sam samo zavidela
američkim tinejdžerima koji, barem na malom i velikom ekranu, pred polazak na
koledž dožive obilazak Starog kontinenta, najčešče bolno nesvesni date
privilegije! Ne sporim, možda sam i mogla da umesto u knjige ulažem u
vikend-izlete do prestonica, ali naknadne pretpostavke su uzaludna rabota. Kako
god bilo, putovanja mi ostadoše
neostvareni san – i plan od koga ne odustajem. Prošle godine sam, boreći se sa
početkom krize na pragu sredovečnosti,
sastavila tzv. „desetogodišnji spisak“ stvari koje ću nastojati da uradim pre
sledeće kritične cifre. Jedna od njih su upravo aktivnosti koje za sada još
upražnjavam kao misleni putnik.
четвртак, 30. мај 2019.
недеља, 26. мај 2019.
Hair (1979)
komentariše:
Isidora Đolović
Mjuzikl
je, vrlo moguće, najprotivrečniji (filmski) žanr. S jedne strane nesumnjivo
zahtevniji od „običnih“ ostvarenja (imajući u vidu da od glumaca traži pored
osnovnih i druge izvođačke sposobnosti: ples, pevanje, pa i fizičku kondiciju),
sa druge često biva nepravedno potcenjen kao „“laka zabava“, nešto što
„preferira LGBT populacija“, karikaturalno i neozbiljno upravo zbog raspevanosti kao načina iznošenja na
videlo različitih pitanja. Radi se o dokazanoj zabludi, jer, ako se mjuzikl
razvio iz opere(te) kao njen (tematski i namenom) popularniji, pa i
„prizemniji“ oblik, podrazumeva se da će nastaviti sa obuhvatanjem i tragičnih,
jezivih ili društveno angažovanih tema, šaljući ubedljive poruke. Brodvej, neprikosnoveni sinonim za
savremeni žanr „komada sa pevanjem“, do sada je u svet poslao mnogo besmrtnih
muzičkih drama, od kojih je najveći broj dočekao više nego uspešno prenošenje
na veliko platno. „Fantom iz opere“, „Isus Hrist superstar“, „Mačke“, „Doktor
Džekil i gospodin Hajd“, „Jadnici“, „Čikago“, „Priča sa zapadne strane“, „Svini
Tod“...danas su široko poznate i omiljene predstave, a njihove zaštitne teme i
te kako pevane. Među klasike žanra, ali i svojevrsne markere svoga vremena,
spada film o kome danas govorimo. Mjuzikl „Kosa“ je
kultno ostvarenje s kraja sedamdesetih
godina i jedna od meni omiljenijih priča, koje se baš nikada ne zasitim.
субота, 25. мај 2019.
Subota sa knjigom: trilogija „Čarolija vremena“
piše:
Isidora Đolović
Gledajući
istorijske drame i čitajući fikciju koja u manjoj ili većoj meri romantizuje
epizode iz prošlosti, uglavnom poželimo da se barem na pola dana nađemo u tako
uzbudljivo dočaranim okolnostima, pa vidimo kako je zaista bilo živeti u ono vreme. Naravno, iskustvo pokazuje
da čovek savremenog doba uglavnom nije
ni svestan sopstvene zavisnosti od svih olakšica koje nam je pružio tehnološki
razvoj, počev od elekrične energije bez koje u roku od pola sata mnogi od nas
počinju da „kriziraju“. Otrežnjujuće iskustvo nam posreduju sve češći osvrti na
vremeplovne mogućnosti iz nešto
realističnijeg ugla, a zamislite tek šta biva kada se u slične okolnosti dovedu
osobe bez trunke interesovanja za bilo šta iole starije od njih samih? Zapravo,
ne morate ni da se bavite nagađanjima te vrste, kada su tu - knjige. Trilogija
nemačke spisateljice Eve Feler, pod
naslovom „Čarolija vremena“ (Zeiten Zauber), u najkraćem se može
opisati kao „Outlander za
tinejdžere“, ali ne dozvolite da vas zavara načelna pripadnost omladinskoj
književnosti.
субота, 18. мај 2019.
Subota sa knjigom: „Pipi Duga Čarapa na brodu“
piše:
Isidora Đolović
U
jednoj od epizoda serije „Gilmorove“ (Gilmore
girls; inače poznatoj po mnoštvu referenci na različite primere iz opšte i
pop kulture), Lorelaj i Rori uvode pojam Pipi
virgin. Ovo se, doduše, koristi u kontekstu igranog filma inspirisanog
klasikom švedske književnosti za decu, ali svejedno podrazumeva osobu još
neupoznatu sa čuvenom pegavom, crvenokosom kćeri piratskog vođe. Zaista, reklo
bi se da je danas malo ko potpuno nesvestan postojanja heroine iz mašte i pera Astrid Lindgren, barem što se naših,
nešto starijih generacija tiče. Da iznova probudi interesovanje i drage
uspomene, a neke tek upozna sa njome, pobrinula se izdavačka kuća „Odiseja“.
Obnovljeni serijal o pustolovinama najjače
devojčice na svetu, ponovo je dostupan ovdašnjim čitaocima. Drugi deo se
zove „Pipi Duga Čarapa na brodu“ (Odiseja, 2018; orig. „Pippi Lanstrumpgar
ombord“, 1946).
недеља, 12. мај 2019.
„Game of Thrones“: 10 razloga zbog kojih su Deneris i Džon stvoreni jedno za drugo
piše:
Isidora Đolović
Prezasićenost
dugogodišnjim radom na, po mnogo čemu rekorderskom, jedinstvenom televizijskom
projektu? Manji broj epizoda predviđenih za poslednje dve sezone (sa početnih
deset „spalo“ se na sedam, pa konačno šest), samim tim nedovoljno vremena i prostora
da se priča lepo razvije? Dezorijentisanost Beniofa i Vajsa (poznatijih kao D&D) otkako su, bez Martinovog
književnog predloška, oslonjeni na sopstvenu (slabu) inventivnost? Odbojnost
prema „klišeima“ i „patetičnim“ hepiend rešenjima? Slobodno dodajte još neki
na listu najčešćih argumenata protiv ključnog odnosa u seriji „Igra prestola“, na koji se godinama
čekalo, a koji je usled zbrzanog, traljavog scenarija dočekan na nož. Reč je o, dobro ste
pretpostavili, modernim žargonom za pop-kulturu i njene parove rečeno, spoju Jonerys.
Aktuelna sezona, koja ima mnogo loših i manje dobrih strana, donela je logični,
mada prebrzo i nedovoljno pojašnjen rasplet većine priča, pa i one između dvoje
glavnih junaka. Kao dugogodišnji čitalac, neminovno se pozivajući na postavku
likova u knjigama i prilično jasno početno preuzimanje tog modela u adaptaciji,
u nastavku ću pokušati da stanem u odbranu još jedne sjajno zamišljene, ali,
lošom igranom obradom narušene Martinove ideje.
субота, 11. мај 2019.
Subota sa knjigom: „Legenda o lopovu“
piše:
Isidora Đolović
Pred
nama su duga, dosadna kišna popodneva, ali brzo će i za njima stići topli dani
letovanja ili neke druge vrste odmora, pa verujem da mnogi već smišljaju šta izabrati
za čitanje. Aleksandar Dima bi mogao da dobije dostojnog naslednika, kome je
ime Huan Gomez – Hurado, a tiraži,
teme i kontroverze pojedinih, do sada objavljenih romana, dokazuju da
znatiželja i potreba za dobrom avanturom utisnutom na stranicama odolevaju
stolećima.
недеља, 5. мај 2019.
3-u-1: „Pripravnički“ filmovi
komentariše::
Isidora Đolović
Ukoliko
niste od onih (srećnika) koji su slobodni
strelci na poslovnom planu, dobro znate koliko je važna struktura radnog
kolektiva. Da se ne lažemo, gde god da krenete, bitno je kakvi vas ljudi
okružuju, jer upravo kolege mogu predstavljati onaj presudni faktor o(p)stanka
na jednom radnom mestu. Ako su sjajni, motivisaće vas da istrajete na poslu
koji možda baš i nije po vašoj meri. Ukoliko su skloni ogovaranju, spletkarenju
i rivalstvima, zagorčaće vam svaki radni dan. Naravno, pod uslovom da sve to
ranije ne učini vrhovni autoritet kancelarije i preduzeća, poslodavac. Kada vas
zadesi „nadređeni iz pakla“, uopšte nije naodmet imati dobar, uigran tim kolega, koji će zahvaljujući solidarnosti
i uzajamnoj podršci lakše podnositi samovolju ili sadističke porive „sa vrha“.
U svakom slučaju, ako ste do sada imali prilike da prođete kroz tzv. probni
rad ili bilo koju vrstu stručne
prakse, morali ste se susresti i sa bar nekim od navedenih primera.
Filmadžijama su posebno zanimljive situacije u kojima se još sveži diplomci, naivno verujući da im
završen fakultet garantuje svetlu budućnost, po prvi put suočavaju sa funkcijom
„potrčka“. Zaplet se tada obično gradi od načina reagovanja na takve situacije,
a zna se i ko je dežurni zloća – šef(ica).
среда, 1. мај 2019.
Pesme sa motivom „radničke klase“
piše:
Isidora Đolović
U
kom li to trenutku Prvi maj počinje da nam znači nešto više od zastarelog
„crvenog“ praznika, taman fino uglavljenog između Uskrsa i Đurđevdana? Možete
li približno locirati tačku na vremenskoj liniji svog dosadašnjeg života kada
je ovo prestao da bude tek uzbudljiv povod za urančenje sa društvom uz muziku,
ćumur i strepnju od pljuska-kvariše? Da li je taj čas ujedno predstavljao
definitivni slom romantičnih iluzija o „snazi radničke klase“ ili potvrdu da
takvih „besmislica“ odavno više, u praksi, nema? Mislim da je, kako god
izgledao u različitim pojedinačnim iskustvima, prelomni trenutak spoznaje
značenja i (izgubljenog?) značaja Prvog maja onaj u kome najpre postanemo
društveno osvešćeni(ji), a zatim i kada sami počnemo da privređujemo. Dok nam
se godine krune u lutanju od evidencije Zavoda za zapošljavanje do raznovrsnih
„radova na određeno vreme“, privatnih firmi sa neprikosnovenim autoritetom šefova,
novootkrivenim pojmovima minimalca i
dozvoljenog minusa, sasvim sigurno ćemo u nekom trenutku zažaliti za dobom
nevinosti, kada je Prvi maj imao isključivo zabavni karakter. Ukapiraćemo, tek
tada, zašto nijedna pesma koja varira motiv
„radničke klase“ nije vedra i iskreno radosna, bez obzira na svoj ritam.
Пријавите се на:
Постови (Atom)