Kladim
se da bi, zamoljeni da se prisete nekih od najsmešnijih, najzanimljivijih
trenutaka iz vremena odrastanja svoje dece, naši roditelji imali spreman čitav
repertoar priča. Mada bi mnoge od njih, iskreno, današnjim nama predstavljale izvor „neopisive blamaže“, bez sumnje su
značajna svedočanstva ne samo postepene izgradnje buduće ličnosti, već i
porodičnog zajedništva, privatne istorije u nastajanju. Dobro i duhovito
sročeni, ovakvi „biseri“ čine srž knjige „Kasperijada“
(Odiseja, 2018; orig. „Kacperiada.
Opowiadania dla lobuzow i nie tylko“, 2001) poljskog pisca Gžegoža Kazdepkea, koja je momentalno osvojila srca čitalaca svih
uzrasta u matičnoj zemlji. Sada je u pohodu na našu pažnju i želju za smehom,
koja prevazilazi inicijalno postavljenu starosnu granicu (u vidu naznake „5-7
godina“).
Sastavljena
u formi anegdota, uz podnaslov „Priče za mangupe i one druge“, pred
nama je neka vrsta memoara jednog oca.
Tematizuje, pre svega, vaspitne metode koje je narator primenjivao tokom
detinjstva svog sina Kaspera, pri
čemu je često sam pokazivao veću infantilnost od mališana. Naslov dela,
„Kasperijada“, šaljivo asocira na antičke epove i putešestvija ispunjena
različitim avanturama glavnog junaka. Iako Kasper to nesumnjivo jeste - kako u pričama, tako i svojoj porodici, moglo
bi se reći da je pravi protagonista zapravo – njegov otac. Pored njih dvojice, stalni učesnik radnje je majka Magda, zadužena da reguliše ponašanje
neobuzdanih muških članova, mada im se neretko i rado zna pridružiti u
nestašlucima.
Te
kratke, simpatične avanture sadrže, između ostalog: obrazloženje funkcije
peščanog sata na slikovitom primeru kuvanih jaja (Postaviš peščani sat pored šerpe
i kad sav pesak iscuri, nema više ni jaja, ni šerpe, a u kuhinji stoje besni
vatrogasci!, podriva Magda teoriju svog muža); odučavanje deteta od
„brkljavljenja“ lica hranom - putem pretnje „reklamacijom“; razumevanje i
praktičnu primenu poslovica; učenje o značaju individualnosti (kada Kasper bude
izrazio nameru da postane kondukter, te
stao da imitira svog dedu, otac će se maskirati u Betmena, objašnjavajući to
željom da „pomaže ljudima“); značenju usvajanja…
Obeležja
svake od epizoda su dosetljivost i
kooperativnost supružnika. Umesto strogog korigovanja, oni prate i
suptilno, a poentirano, usmeravaju detetove zaključke kuda je potrebno. Svi
koraci opisani su sa neizmernom duhovitošću, poput one u epizodi koja govori o takmičarskom
duhu među očevima-ranoraniocima. Naime, još bunovni roditelji se utrkuju do
vrtića, pa često zaborave da povedu sopstvenu decu, kao što se dogodilo očevima
Kaspera i Silvije. Slučaj ih je, naravno, naučio da uživaju u ranojutarnjim
ritualima, a nama potvrdio kako su i odrasli poprilično skloni greškama, ali i
da zajedno sa potomcima mnogo toga uče, iznova odrastajući.
Kasperovom
tati nije teško da, po cenu ukočenih leđa, glumi zavesu u kućnom pozorištu,
izmišlja maštovita objašnjenja „gubljenja“ ruke u rukavu jakne ili pojma
„naduvenosti“ (od ponosa), ali ni da se brzinski uzvere na drvo pred psom koji
obožava sladoled od čokolade. Među češćim epizodnim gostima je deda Irek, čije će prisustvo biti povod
neobično lepoj i poetičnoj epizodi sa Zimom
na bolničkom lečenju. Zbirku, sasvim prikladno, zatvara lekcija pružena čitavoj
rođendanskoj družini predškolaca povodom drugarice sa dijabetesom.
Važne
uloge dobijaju i predmeti, kao što
su radijator, termometar ili igračke. Oživotvoreni, svojeglavi, daju Kasperu
dobru priliku da nasamari tatu, ali i redovno izvuče neku vrstu pouke. Možda
najbitnije od svega, knjiga skreće pažnju na lepotu, veličinu i tematski
potencijal svakodnevnih zgoda, pravih porodičnih sličica za budući zajednički, životni mozaik. Otac, po svemu sudeći
kolumnista (s obzirom da u jednom trenutku spominje obavezu da završi tekst do sutra), zna da uoči, vešto
odreaguje i učini nezaboravnim te trenutke.
Novinar
po profesiji, autor se godinama uspešno bavi edukacijom dece putem književnog
stvaralaštva. Njegova „Kasperijada“ (koja ima i nastavak) naišla je na izuzetan
odjek kod malih čitalaca, postavši „Dečji bestseler 2001.“ i dobitnik
najprestižnije nacionalne nagrade iz tog domena. Podjednako oduševljeni bili su
i odrasli, neki prepoznajući delove sopstvenog iskustva u podizanju dece, a
drugi jednostavno zabavljeni neodoljivim, pozitivnim pristupom temi. Prozni
oblik je upravo najsličniji kolumni: sažet, ali sa poentom. Prateće ilustracije
su delo Pjotra Rihela, prilagođene
uzrastu i pažnji čitalaca - uz krupan slovni font i prisni, poverljivi ton
pripovedačevog obraćanja. Primera radi, jedna od priča počinje ovako:
Znate
li šta je to katastrofa? Da, znamo – zemljotres, poplava, tornado... Ali – i
rođendanska proslava.
autor
Iskustvo
sa kojim se mnogi mogu povezati, prepoznajući teškoće, lične slabosti i
propuste koje često pokušavaju da sakriju, čini da se prema pročitanom može
postaviti sa razumevanjem i odobravanjem. Kasperova porodica je daleko od
savršene, ali njihova neposrednost, kreativnost i ogromna volja da sve na kraju
bude kako treba, čine je skladnom celinom i nepobedivim timom.
Druga
strana priče pripada detetu. U bivšoj Jugoslaviji je među najpopularnije knjige
svrstavana (sada već legendarna) „Olovka piše srcem“. Pre nekoliko godina,
kraći televizijski format „Kefalica“ podsetio je na uvek urnebesne, a tako
bezazlene dečje pokušaje da definišu stvarnost sa kojom se iz dana u dan
upoznaju. Kazdepkeova knjiga je, iako se ne radi o dokumentarnom tipu
„beležaka“, bez sumnje na istom tragu. U njoj će svako pronaći nešto korisno i
blisko, od smernica i podrške, preko uspomena, do univerzalnog, okrepljujućeg
humora.
* Svoj primerak zbirke dobila sam od izdavačke kuće „Odiseja“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
*
Ukoliko vas je tekst zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.
* Preporučujem i odličan prikaz objavljen na Sandrinom blogu. |