среда, 24. април 2019.

Priče o pesmama: “Golgotha“

piše: Isidora Đolović

Uskršnja je sedmica i pravoslavni vernici se uveliko pripremaju da obeleže jedan od svoja dva najveća praznika, u najširem smislu suštinska za samu ideju hrišćanstva. Veliki petak, kao dan tugovanja zbog stradanja Isusa Hrista, a Uskrs kao veliko podsećanje na trijumf duha nad svekolikom prolaznošću, smrtnošću i patnjom, impresivni su za čoveka uopšte, nevezano uz to kojoj i da li se ijednoj religiji priklanja. Sama ideja opšteg iskupljena od strane Bogočoveka, preuzimanja na sebe grehova ljudskog roda i omogućavanja spasa slobodnim izborom, plemenita je i velika. Nisam teolog, ni filozof ili mislilac, nemam nameru da ikoga „preobraćam“ ili „vrbujem“, ali želela bih da predstojeći praznik najavim jednom, čak i potpuno odvojeno od konteksta fascinantnom pesmom. Kao i uvek, na početku rubrike predlažem da otvorite srce, zatvorite oči i poslušate numeru. Unapred naglašavam, žmarci su verovatna nuspojava.

Za početak, kratak lični osvrt. Pre svega, W.A.S.P. mi je jedan od pet najdražih inostranih bendova svih vremena (ukoliko nekoga interesuje, ostali su: Iron Maiden, Helloween, Queensryche i Crimson Glory). Druga stvar, religiju i veru ne poistovećujem nužno, ali zajedno čine pravi spoj. Za sebe mogu reći da iskreno, svim srcem VERUJEM i to nije došlo brzo, ni preko noći, niti iz porodice, a nije ni završen proces. Isto tako, smatram da je ključno otkriti Boga u svom srcu i da se takve stvari teško daju racionalizovati ili opisati dok ih naprosto ne osetite, kako god zvali višu silu. 

Živimo u čudnom vremenu kada se ateizam i agnosticizam veličaju kao „odlike mudrih, razumnih“, dok je okretanje budizmu ili nekoj od hindu religija još od šezdesetih naovamo veoma „trendi“ i „kul“. Jedino se hrišćanstvo nekako nezasluženo poistovećuje sa prevaziđenim dogmama i strogoćom ili, daleko bilo, korumpiranim popovima, nacionalizmom, inkvizicijom, pedofilijom i sličnim zakulisnim aferama, tako da je u nekom trenutku postalo krajnje nepopularno, pa čak i zazorno, isjasniti se kao hrišćanin. Možete tek zamisliti kako su pojedini fanovi i kritičari u startu omalovažili ovu pesmu, kao neukusno i patetično razmetanje autora sopstvenom verom. Biće da ograničeni vidici nisu samo boljka konzervativaca.
Losanđeleski hevi-metal bend W.A.S.P. osnovan je 1982. godine od strane frontmena i danas jedinog preostalog člana originalne postave, Stivena Djurena, poznatijeg po pseudonimu Bleki Loules (Blackie Lawless). O imenu benda postoje mnoga nagađanja, pa su tako, tokom godina, kao moguće varijante skrivene iza akronima spominjane (najverovatnija) „White Anglo-Saxon Protestants“ i „We Are Sexual Perverts“, međutim, vođa sastava se odlučio za misterioznost i  jednom prilikom šaljivo odgovorio: „We Aint Sure, Pal!“ Od samog početka, grupu su pratile kontroverze koje su ponekad zasenjivale izvanrednu svirku i odlične pesme, a odnosile su se na njihov imidž i scenski nastup. Naime, na tragu Alisa Kupera i New York Dolls  (čiji je Bleki veoma kratko bio član, u toku jedne turneje), a uporedo sa budućim zvezdama Motley Crue, na pozornici su se pojavljivali pod šminkom, u neobičnim kostimima i sa krajnje maštovitim rekvizitima. Jedno vreme je obavezni deo performansa činilo vezivanje polugolih plesačica za sprave za mučenje, uglavnom u sklopu izvođenja pesme „Tormentor“. To im je zadugo donelo  loš glas i mada sam koncept tzv. shock rock-a nipošto nije nastao sa njima, svakako su ga podigli  na viši nivo. Tekstovi većine pesama sa prvih par albuma takođe su bili prilično seksualno i sadomazohistički eksplicitni, ali su istovremeno već bili više nego očigledni Blekijev perfekcionizam i sklonost prema različitim konceptima. 

Tako je, počev od 1989. i ploče „The Headless Children“, nestalo eksplicitnih tekstova, a počela da preovladava ozbiljnija tematika. Interesovanje za kritiku postojećeg poretka, apokaliptične teme i mesijanske figure, uklopilo se uz sve brojnije duge, dobre balade po kojima će postati nadaleko čuveni. „The Crimson Idol“, njihov najbolji album u karijeri i izvanredna konceptualna priča (o kojoj ću drugom prilikom, jer apsolutno zaslužuje zaseban tekst), prvi se upadljivo dotiče varijacije na spomenutu problematiku, a slika na omotu direktno asocira na raspetog Hrista. Uslediće „Dying for the world“, „Neon God“, „Babylon“, a sve to kao posledica (ili rezultat?) Blekijevog verskog preokreta, u okviru kog je odlučio i da više nikada ne izvodi pesmu „Animal (F***k like a beast)“, jedan od najvećih hitova s početka karijere.
Rođen i odrastao u porodici hrišćana baptista, Stiven je kao dete bio aktivan u crkvi, od koje se u  buntovnom tinejdžerskom dobu očekivano udaljio. Pored prvih pokušaja bavljenja muzikom, tada počinje da se interesuje i za okultno, prolazeći sve uobičajene neobuzdane, poročne faze (uključujući odabir scenskog imena, u slobodnom prevodu „Mračnjak Bez Zakona“), da bi se u kasnijim godinama definitivno vratio religiji. Međutim, njegov pristup je daleko od propovedničkog, prenaglašenog i samim tim licemernog, a izbor krajnje jednostavan, ličan i najbolje objašnjen kratkom izjavom: „Moja vera se zasniva na Isusu Hristu i Bibliji, ni manje, ni više.“ Sviđalo se to nekome ili ne.

„Golgotha“ je numera sa istoimenog, petnaestog po redu studijskog albuma njegove grupe, objavljenog 2015. godine. Prethodile su mu četiri godine snimanja, nakon ostvarenja „Babylon“ sa takođe očiglednom biblijskom inspiracijom. Pored toga što je naslovna, pesma zatvara ploču i traje impresivnih sedam ipo minuta. Čak i ako niste vernik, teško će vam promaći jasna emocija koju nosi. Melodijski je još jedan u niski dugometražnih bisera, poput balada „The Idol“, „Forever Free“ ili „Trail of Tears“ veoma slične, prepoznatljive strukture. Počinje stišano, ali ubedljivo, prelazeći u potresan refren, da bi se sve razvilo u energični gitarski solo koji govori više od reči. A one, u ovom slučaju, mogu samo da obogate celokupni doživljaj, nikako suprotno.

Vizuelno rešenje za naslovnicu albuma, baš kao i njegov naziv, nedvosmisleno ukazuju na poruku koju je autor koncepta (i) ovoga puta želeo da nam predoči, problematiku koje se dotiče. Sagledana u kontekstu najvećeg dela opusa W.A.S.P.-a, sa kritikom sveta kao posrnulog, predapokaliptičnog „carstva mraka“, neophodnost za spasiocem kao iskrom (unutrašnje) vere u utehu i sigurnost biva sve jača. To je prva, dok druga značenjska ravan obuhvata vapaj pojedinca za Njegovom ljubavlju koja uliva snagu oprostom i prihvatanjem.
Golgota (ili Kalvarija) je kameno brdo izvan Jerusalima, čije ime (dobijeno prema navodnom obliku na koji podseća) znači „lobanja“. Tu je Isus Hrist izdahnuo razapet na krstu, prethodno prošavši „putem stradanja“ od tačke izricanja do mesta izvršenja presude. Za hodočasnike, ali i sve verujuće, priča nosi izuzetan emotivni naboj, što pesma grupe W.A.S.P, služeći se rokerskim zvukom, pojačava i izoštrava do maksimuma. U prenesenom značenju, a zbog Hristove žrtve, danas se golgotom naziva svaki vid mučeništva, ali i tom prilikom iskazanog junaštva: primera radi, prelazak naše vojske preko Albanije u Prvom svetskom ratu, oporavak posle nebrojenih gubitaka i trijumf probijanja Solunskog fronta, objedinjuje fraza „Golgota i Vaskrs Srbije“ (što je, opet, novozavetna putanja od patnje do pobede nad smrću). Simbolički potencijal pojma Golgota bez sumnje je izuzetno snažan.

Različita, pa i apokrifna predanja na teme iz Jevanđelja govore kako je, pored Isusa, tom prilikom kažnjeno još par (uglavnom se navode dvojica) ljudi, najverovatnije razbojnika. Jedan od njih bio je, u nekim varijantama priče, prestupnik Varava. Uglavnom, Blekijeva „Golgota“ je ispevana upravo iz perspektive sapatnika, čoveka na susednom krstu, ali i (u pravom smislu) svakog sumnjajućeg, koji u srcu ipak oseća žudnju za dosezanjem oslobađajuće istine. Sa svog krsta, u užareno podne i pod teškim (kako telesnim, tako i duševnim) patnjama, sve što mu prolazi kroz glavu u tim trenucima upućeno je Bogu i slušaocima, ili možda slušaocu Bogu? Kao i ton, tok misli se kreće od neposredno realističnih slika patnje koju u tom trenutku podnosi, do razmišljanja, preispitivanja i spoznaje. A to je nešto što vapaj čini istovremeno izrazito oslobađajućim.

Svedoci smo perspektive razapetog razbojnika, čoveka koji pronalazi veru, kaje se i moli za spas. On se ne boji smrti, koliko strahuje od napuštenosti u ništavilu iza nje. Upravo u tom očaju na videlo izlazi sva njegova vera. Čak i pored zapitanosti, krajnje sumnje nema, jer stalno ponavlja (molbu) „seti me se (Gospode)“. U tom smislu, kompozicija bi se mogla posmatrati kroz šest celina. Prva je uvodna strofa, kao zlokobna uvertira sa naturalističkim (lelek, zvuk zakivanja eksera, znoj, krv) i simboličkim slikama (sumrak kao najava, jer je sunce „skliznulo“ da ga zamene muke koje dolaze sa senkom). Druga strofa postavlja nekoliko bitnih pitanja, ne toliko o biću odlazećeg („where I'm going now, am I lost or found?“), koliko bitku obećanog („are you who they say, are you who they claim?“). Uočljivo je lajtmotivsko, grozničavo podsećanje („just remember me, my name, my name“).

Međustrofa donosi najveću opasnost od mogućeg iskliznuća u večno prokletstvo, da bi sledeći deo od pukog traženja odgovora prerastao u iskrenu molbu. Primetnije nego do tada, ukazuju se relacije „dole-gore“ („tell me am I going down“). Namerno sam čuvala pominjanje refrena do sada, jer se radi o jezgru čitave pesme, svojevrsnoj kulminaciji. Osim što „barata“ biblijskim pojmovima (lirski subjekt sebe naziva „gubavcem“, izgubljenim), ovde se otvoreno zaziva: „Jesus, I need you now“ i traži spas. Ipak, tek je u završnoj strofi sadržan istinski emotivni vrhunac, u rasponu od očaja do nade, od klonulosti do uzleta:
Is there no hope for me?
Somewhere you'll show for me?
I'm holding on believing there's a reason I can find…
Oh, Lord, remember me,
Take me up tonight.

Ubeđena sam da je Bleki jedan od najpotcenjenijih rokenrol vokala. Njegov glas poseduje prepoznatljivu boju, neospornu osećajnost i treperavost u baladama, koje odaju vrhunsku  sposobnost ekspresije. „Golgota“ je raskošna kompozicija počev od strofa, preko refrena, do eksplozije u dugom instrumentalnom epilogu, zahvaljujući čemu predstavlja pravu dragocenost u moru isprazne, smisla i oduhovljene veštine lišene muzike.