Uskršnja
je sedmica i pravoslavni vernici se uveliko pripremaju da obeleže jedan od
svoja dva najveća praznika, u najširem smislu suštinska za samu ideju
hrišćanstva. Veliki petak, kao dan tugovanja zbog stradanja Isusa Hrista, a
Uskrs kao veliko podsećanje na trijumf duha nad svekolikom prolaznošću,
smrtnošću i patnjom, impresivni su za čoveka uopšte, nevezano uz to kojoj i da
li se ijednoj religiji priklanja. Sama ideja opšteg iskupljena od strane
Bogočoveka, preuzimanja na sebe grehova ljudskog roda i omogućavanja spasa
slobodnim izborom, plemenita je i velika. Nisam teolog, ni filozof ili
mislilac, nemam nameru da ikoga „preobraćam“ ili „vrbujem“, ali želela bih da
predstojeći praznik najavim jednom, čak i potpuno odvojeno od konteksta
fascinantnom pesmom. Kao i uvek, na početku rubrike predlažem da otvorite srce,
zatvorite oči i poslušate numeru. Unapred naglašavam, žmarci su verovatna nuspojava.
Za
početak, kratak lični osvrt. Pre svega, W.A.S.P. mi je jedan od pet
najdražih inostranih bendova svih vremena (ukoliko nekoga interesuje, ostali
su: Iron Maiden, Helloween, Queensryche i Crimson Glory). Druga stvar, religiju i
veru ne poistovećujem nužno, ali zajedno čine pravi spoj. Za sebe mogu reći da
iskreno, svim srcem VERUJEM i to nije došlo brzo, ni preko noći, niti iz
porodice, a nije ni završen proces. Isto tako, smatram da je ključno otkriti
Boga u svom srcu i da se takve stvari teško daju racionalizovati ili opisati
dok ih naprosto ne osetite, kako god zvali višu silu.
Živimo
u čudnom vremenu kada se ateizam i agnosticizam veličaju kao „odlike mudrih,
razumnih“, dok je okretanje budizmu ili nekoj od hindu religija još od
šezdesetih naovamo veoma „trendi“ i „kul“. Jedino se hrišćanstvo nekako
nezasluženo poistovećuje sa prevaziđenim dogmama i strogoćom ili, daleko bilo,
korumpiranim popovima, nacionalizmom, inkvizicijom, pedofilijom i sličnim
zakulisnim aferama, tako da je u nekom trenutku postalo krajnje nepopularno, pa
čak i zazorno, isjasniti se kao hrišćanin. Možete tek zamisliti kako su
pojedini fanovi i kritičari u startu omalovažili ovu pesmu, kao neukusno i
patetično razmetanje autora sopstvenom verom. Biće da ograničeni vidici nisu
samo boljka konzervativaca.
Losanđeleski
hevi-metal bend W.A.S.P. osnovan je
1982. godine od strane frontmena i danas jedinog preostalog člana originalne
postave, Stivena Djurena, poznatijeg po pseudonimu Bleki Loules (Blackie Lawless). O imenu benda postoje mnoga
nagađanja, pa su tako, tokom godina, kao moguće varijante skrivene iza akronima
spominjane (najverovatnija) „White Anglo-Saxon Protestants“ i „We Are Sexual
Perverts“, međutim, vođa sastava se odlučio za misterioznost i jednom prilikom šaljivo odgovorio: „We Aint
Sure, Pal!“ Od samog početka, grupu su pratile kontroverze koje su ponekad
zasenjivale izvanrednu svirku i odlične pesme, a odnosile su se na njihov imidž
i scenski nastup. Naime, na tragu Alisa Kupera i New York Dolls (čiji je Bleki
veoma kratko bio član, u toku jedne turneje), a uporedo sa budućim zvezdama Motley Crue, na pozornici su se
pojavljivali pod šminkom, u neobičnim kostimima i sa krajnje maštovitim
rekvizitima. Jedno vreme je obavezni deo performansa činilo vezivanje polugolih
plesačica za sprave za mučenje, uglavnom u sklopu izvođenja pesme „Tormentor“.
To im je zadugo donelo loš glas i mada
sam koncept tzv. shock rock-a nipošto
nije nastao sa njima, svakako su ga podigli na viši nivo. Tekstovi većine pesama sa prvih
par albuma takođe su bili prilično seksualno i sadomazohistički eksplicitni,
ali su istovremeno već bili više nego očigledni Blekijev perfekcionizam i
sklonost prema različitim konceptima.
Tako
je, počev od 1989. i ploče „The Headless Children“, nestalo eksplicitnih
tekstova, a počela da preovladava ozbiljnija tematika. Interesovanje za kritiku
postojećeg poretka, apokaliptične teme i mesijanske figure, uklopilo se uz sve
brojnije duge, dobre balade po kojima će postati nadaleko čuveni. „The Crimson
Idol“, njihov najbolji album u karijeri i izvanredna konceptualna priča (o
kojoj ću drugom prilikom, jer apsolutno zaslužuje zaseban tekst), prvi se
upadljivo dotiče varijacije na spomenutu problematiku, a slika na omotu
direktno asocira na raspetog Hrista. Uslediće „Dying for the world“, „Neon
God“, „Babylon“, a sve to kao posledica (ili rezultat?) Blekijevog verskog
preokreta, u okviru kog je odlučio i da više nikada ne izvodi pesmu „Animal
(F***k like a beast)“, jedan od najvećih hitova s početka karijere.
Rođen
i odrastao u porodici hrišćana baptista, Stiven je kao dete bio aktivan u
crkvi, od koje se u buntovnom
tinejdžerskom dobu očekivano udaljio. Pored prvih pokušaja bavljenja muzikom,
tada počinje da se interesuje i za okultno, prolazeći sve uobičajene neobuzdane,
poročne faze (uključujući odabir scenskog imena, u slobodnom prevodu „Mračnjak
Bez Zakona“), da bi se u kasnijim godinama definitivno vratio religiji.
Međutim, njegov pristup je daleko od propovedničkog, prenaglašenog i samim tim
licemernog, a izbor krajnje jednostavan, ličan i najbolje objašnjen kratkom
izjavom: „Moja vera se zasniva na Isusu
Hristu i Bibliji, ni manje, ni više.“ Sviđalo se to nekome ili ne.
Vizuelno
rešenje za naslovnicu albuma, baš kao i njegov naziv, nedvosmisleno ukazuju na
poruku koju je autor koncepta (i) ovoga puta želeo da nam predoči, problematiku
koje se dotiče. Sagledana u kontekstu najvećeg dela opusa W.A.S.P.-a, sa kritikom sveta kao posrnulog, predapokaliptičnog
„carstva mraka“, neophodnost za spasiocem kao iskrom (unutrašnje) vere u utehu
i sigurnost biva sve jača. To je prva, dok druga značenjska ravan obuhvata
vapaj pojedinca za Njegovom ljubavlju koja uliva snagu oprostom i prihvatanjem.
Golgota (ili Kalvarija) je kameno brdo izvan Jerusalima, čije ime (dobijeno prema navodnom obliku na koji podseća) znači „lobanja“. Tu je Isus Hrist izdahnuo razapet na krstu, prethodno prošavši „putem stradanja“ od tačke izricanja do mesta izvršenja presude. Za hodočasnike, ali i sve verujuće, priča nosi izuzetan emotivni naboj, što pesma grupe W.A.S.P, služeći se rokerskim zvukom, pojačava i izoštrava do maksimuma. U prenesenom značenju, a zbog Hristove žrtve, danas se golgotom naziva svaki vid mučeništva, ali i tom prilikom iskazanog junaštva: primera radi, prelazak naše vojske preko Albanije u Prvom svetskom ratu, oporavak posle nebrojenih gubitaka i trijumf probijanja Solunskog fronta, objedinjuje fraza „Golgota i Vaskrs Srbije“ (što je, opet, novozavetna putanja od patnje do pobede nad smrću). Simbolički potencijal pojma Golgota bez sumnje je izuzetno snažan.
Međustrofa donosi najveću opasnost od mogućeg iskliznuća u večno prokletstvo, da bi sledeći deo od pukog traženja odgovora prerastao u iskrenu molbu. Primetnije nego do tada, ukazuju se relacije „dole-gore“ („tell me am I going down“). Namerno sam čuvala pominjanje refrena do sada, jer se radi o jezgru čitave pesme, svojevrsnoj kulminaciji. Osim što „barata“ biblijskim pojmovima (lirski subjekt sebe naziva „gubavcem“, izgubljenim), ovde se otvoreno zaziva: „Jesus, I need you now“ i traži spas. Ipak, tek je u završnoj strofi sadržan istinski emotivni vrhunac, u rasponu od očaja do nade, od klonulosti do uzleta:
Golgota (ili Kalvarija) je kameno brdo izvan Jerusalima, čije ime (dobijeno prema navodnom obliku na koji podseća) znači „lobanja“. Tu je Isus Hrist izdahnuo razapet na krstu, prethodno prošavši „putem stradanja“ od tačke izricanja do mesta izvršenja presude. Za hodočasnike, ali i sve verujuće, priča nosi izuzetan emotivni naboj, što pesma grupe W.A.S.P, služeći se rokerskim zvukom, pojačava i izoštrava do maksimuma. U prenesenom značenju, a zbog Hristove žrtve, danas se golgotom naziva svaki vid mučeništva, ali i tom prilikom iskazanog junaštva: primera radi, prelazak naše vojske preko Albanije u Prvom svetskom ratu, oporavak posle nebrojenih gubitaka i trijumf probijanja Solunskog fronta, objedinjuje fraza „Golgota i Vaskrs Srbije“ (što je, opet, novozavetna putanja od patnje do pobede nad smrću). Simbolički potencijal pojma Golgota bez sumnje je izuzetno snažan.
Različita,
pa i apokrifna predanja na teme iz Jevanđelja govore kako je, pored Isusa, tom
prilikom kažnjeno još par (uglavnom se navode dvojica) ljudi, najverovatnije
razbojnika. Jedan od njih bio je, u nekim varijantama priče, prestupnik Varava.
Uglavnom, Blekijeva „Golgota“ je ispevana upravo iz perspektive sapatnika,
čoveka na susednom krstu, ali i (u pravom smislu) svakog sumnjajućeg, koji u srcu ipak oseća žudnju za dosezanjem oslobađajuće istine. Sa svog krsta, u užareno
podne i pod teškim (kako telesnim, tako i duševnim) patnjama, sve što mu
prolazi kroz glavu u tim trenucima upućeno je Bogu i slušaocima, ili možda slušaocu
Bogu? Kao i ton, tok misli se kreće od neposredno realističnih slika
patnje koju u tom trenutku podnosi, do razmišljanja, preispitivanja i spoznaje.
A to je nešto što vapaj čini istovremeno izrazito oslobađajućim.
Svedoci
smo perspektive razapetog razbojnika, čoveka koji pronalazi veru, kaje se i
moli za spas. On se ne boji smrti, koliko strahuje od napuštenosti u ništavilu
iza nje. Upravo u tom očaju na videlo izlazi sva njegova vera. Čak i pored zapitanosti,
krajnje sumnje nema, jer stalno ponavlja (molbu) „seti me se (Gospode)“. U tom smislu, kompozicija bi se mogla
posmatrati kroz šest celina. Prva je uvodna strofa, kao zlokobna uvertira sa
naturalističkim (lelek, zvuk zakivanja eksera, znoj, krv) i simboličkim slikama
(sumrak kao najava, jer je sunce „skliznulo“ da ga zamene muke koje dolaze sa
senkom). Druga strofa postavlja nekoliko bitnih pitanja, ne toliko o biću
odlazećeg („where I'm going now, am I lost or found?“), koliko bitku obećanog
(„are you who they say, are you who they claim?“). Uočljivo je lajtmotivsko, grozničavo
podsećanje („just remember me, my name, my name“).
Međustrofa donosi najveću opasnost od mogućeg iskliznuća u večno prokletstvo, da bi sledeći deo od pukog traženja odgovora prerastao u iskrenu molbu. Primetnije nego do tada, ukazuju se relacije „dole-gore“ („tell me am I going down“). Namerno sam čuvala pominjanje refrena do sada, jer se radi o jezgru čitave pesme, svojevrsnoj kulminaciji. Osim što „barata“ biblijskim pojmovima (lirski subjekt sebe naziva „gubavcem“, izgubljenim), ovde se otvoreno zaziva: „Jesus, I need you now“ i traži spas. Ipak, tek je u završnoj strofi sadržan istinski emotivni vrhunac, u rasponu od očaja do nade, od klonulosti do uzleta:
Is there no hope
for me?
Somewhere you'll
show for me?
I'm holding on
believing there's a reason I can find…
Oh, Lord,
remember me,
Take me up
tonight.
Ubeđena
sam da je Bleki jedan od najpotcenjenijih rokenrol vokala. Njegov glas poseduje
prepoznatljivu boju, neospornu osećajnost i treperavost u baladama, koje odaju
vrhunsku sposobnost ekspresije. „Golgota“
je raskošna kompozicija počev od strofa, preko refrena, do eksplozije u dugom
instrumentalnom epilogu, zahvaljujući čemu predstavlja pravu dragocenost u moru isprazne, smisla i oduhovljene veštine lišene muzike.