уторак, 16. април 2019.

Odjek zvona Notr Dama

 komentariše: Isidora Đolović

Početkom juna 1988, iz francuske prestonice stigla nam je razglednica sa jednim od simbola tog grada i zemlje. Na poleđini su joj pozdravi od novopečene tetke, upućeni bratu, njegovoj ženi i devojčici koja će godinama kasnije postati neizlečivi frankofil. Čuvam je među najvažnijim predmetima.

"Bogorodičina crkva u Parizu" mi je jedan od dražih romana, svakako omiljen iz Igoovog opusa. Katedralu Notr Dam sam celoga života maštala da posetim: ma, samo ugledam uživo, ispred sebe. Sada, posmatrajući snimke plamena, srce mi se doslovno cepa. I nastavlja da boli, još više, dok čitam komentare svojih sunarodnika kako je to "dušmane srBstva stigla kazna"...Vidite, nijedan čovek, pogotovo hrišćanin, a kamoli zaljubljenik u umetnost i poštovalac kulture, jednostavno ne može imati takvu pomisao. Čitav svet je naša zajednička baština i volela bih da to postane jasno jednom za svagda. Kao što nas je bolelo dok su goreli Hilandar ili svetinje na Kosovu, trebalo bi da saosećamo i sa sudbinom istinskog SIMBOLA datog nam u nasleđe, večitog podsetnika na to šta je sve čovekova moć, kada je usmeri na dobro, u stanju da stvori.

S druge strane, mnogo je i poruka prepunih empatije, uz ponešto crnog humora poput: "Kvazimodo pušio na tavanu". Svašta se dešavalo ovih dana: apsurdni potezi ovdašnje vlasti, "gladovanja s predomišljanjem" i slične skupštinske cirkuske tačke. Zasenio ih je plamen koji upozorava da ništa nije večno, ponajmanje dnevnopolitičke zvrčke zbog kojih gubimo previše nerava, strpljenja i sn(ov)a.

Ne zamerite što moja priča možda nema uobičajene "glavu i rep", niti bilo kome sem mojoj malenkosti jasnu poentu. Ovo je potpuno neplaniran, impulsivno sročen post i prava je ironija da, tek što dočekasmo "vatru" jedne od omiljenih televizijskih serija, euforiju nakon utisaka od nove epizode smenjuje surovi udar realnosti. Verujem da će obećanja predsednika Emanuela Makrona brzo biti sprovedena u delo (na kraju krajeva, Francuzi nisu kao mi, pa da "z'inat" čuvaju ruševine Generalštaba), a ova gotička lepotica obnovljena u sjaju barem približnom pređašnjem. Svetsko čudo je odavno.

Pa da, jednoga dana, neka druga tetka pošalje svoju razglednicu iz Pariza...

Iz rubrike "Ekranizacije", posveta Bogorodičinoj crkvi: deo 1 i deo 2. Podrška i ljubav svim srcem za Francusku!