недеља, 14. април 2019.

Odbrojavanje: Ka osmoj sezoni „Game of Trones“ (4)

komentariše: Isidora Đolović
Epizoda 7 (finale): The Dragon and the Wolf

Poslednjih desetak minuta epizode me toliko naježilo da uopšte nisam objektivna i ako je bilo slabijih momenata, u ovom trenutku su mi nekako neznatni i ne toliko važni naspram celokupnog utiska. A on je prilično dobar, u šta nisam mnogo ni sumnjala, videvši na samom početku da režiju potpisuje provereni Jeremy Podeswa. Njegove epizode su mi do sada uvek bile među  omiljenima.

Što se rešenja, tj. odgovora tiče, kao starom čitaocu, uopšte mi nisu bila iznenađujuća. Na kraju krajeva, Den i Dejv su imali uvid u sve teorije koje deceniju i više kruže među fanovima romana, kao i Martinove nacrte, ali lepo je kad vidite da ste bili u pravu! Npr, još 2007. smo nagađali da su se Regar i Lijena u tajnosti venčali, da je Džon pravi naslednik, da će se smuvati sa Deneris (čemu je i sama kompozicija knjige logično vodila), o Ledenom zmaju...I opet kažem, lepo je kada se potvrdi, mada je moglo malo maštovitije da se izvede.

Tradicionalno je pretposlednja epizoda epska, dakle, posvećena nekoj žestokoj akciji, a epiloška naglašenije DRAMSKA. Tako je bilo i sada: mnogo scena sa izuzetnim emotivnim nabojem, napetošću i tenzijom između likova; obilje verbalnih duela, suočavanja. Muzika je spektakularna, kako u sceni otvaranja, tako i završnoj, adekvatno prateći radnju. Kadrovi vojske na početku zaista su impresivni - doduše, bilo je PREVIŠE pominjanja muškog polnog organa u Džejmijevom i Bronovom dijalogu.

Pregovori su izvedeni odlično, od "pokazne vežbe" sa Tuđinom, svih nespojivih ličnosti  okupljenih na jednom mestu, preko straha na Serseinom licu, Juronovih prozivki, Džonove odanosti, do Tirionove teskobe i očigledne strepnje sa kojom je stigao u Kraljevu Luku. Najveći teret po njega nosilo je suočavanje sa porodicom. Pseto i Brijen su takođe bili sjajni, mučeni Džora "Friendzone", zatim zbližavanje Džona i Deneris u areni...
 
ALI: ubedljivo najmoćnija scena, emotivno, glumački, dijaloški, bio je razgovor Sersei i Tiriona. Kapa dole Leni za glumu, od početka konstantno briljira, ali ove sezone je  nadmašila samu sebe. Fantastična je. Što se samog lika Sersei tiče, nema od nje ništa i osma sezona će definitivno biti sunovrat. To je pokazala i završna scena sa Džejmijem. Baš kada sam pomislila da su ga upropastili i nema dalje, on se otrgao kontroli, emotivnim ucenama i okrenuo joj leđa. Kadrovi u kojima oseti pahuljice na svojoj veštačkoj ruci, a malo zatim počinje vejavica nad Kraljevom Lukom, odlično su se nadovezali na sve to.
Izdvojila bih još zanimljivo suočavanje braće Kligejn. Zaintrigiralo me na šta je Pseto konkretno mislio, rekavši Gregoru da nešto "dolazi po tebe, oduvek si to znao". Kakva priča stoji iza onog guranja dečaka u plamen, zašto je Psetov strah nestao tek kada se suočio sa Hodačima i počeo da sam "čita" iz vatre?
Pored Džejmija, lik za koji sam verovala da je beznadežno uništen i nema više nikakvu svrhu pojavljivanja, bio je Teon. Ali, on me takođe prijatno iznenadio i uviđam kako je, spasivši Sansu,  iskupio onaj deo ličnosti koji je (usvojeni) Stark. No, sebe kao (rođenog) Grejdžoja iskupiće tek spasivši sestru. I to potvrđuje, nesebično se opredelivši za Jaru - pad na kolena u vodi, povratak je moru i svojoj urođenoj prirodi; Džonov oproštaj je takođe od onih dirljivih, emotivno snažnih scena. Malo humora: sada znamo i tajnu nepobedivosti Neokaljanih! Oni ne reaguju na udarac u međunožje, baš kao ni Teon…
Sever je bio nešto slabiji. Bejlišev lik sveden na karikaturu i njegov završetak nisu dostojni lisca tog kalibra. Svakako je moćno videti preostalu decu Stark udruženu, pri čemu Bren nosi tihu mudrost, Arja je izvršilac, a Sansa ledi prekaljena životnom školom najgore vrste - ali, pomalo je naivno da tek tako doskoče manipulatoru Bejliševog kalibra. 

Izuzetno mi se svidela završna scena ovog dela priče, gde Bren spokojno (?) sedi pod drvetom u Bogošumi, u središtu kontrasta belog snega i crvenog lišća, da bi se odmah potom prebacili u jezivu maglu i vejavicu s druge strane Zida. Zmaj je malo smotano "sklepan", pa izgleda kao metalna konstrukcija, ali to ubrzo zasenjuje ogroman "cliffhanger" ostavljen za kraj.  Jezivo, zaista JEZIVO izgleda povorka…

Prošlu sezonu zatvorio je, između ostalog, razgovor Sanse i Džona na bedemu Zimovrela. Sada su tu sestre: uz tipična “peckanja", bilo je i sete (ne samo zbog Neda, kao više puta spomenutog, već i sličnosti Arje sa ocem, a Sanse sa majkom), sećanja na one kojih više nema (prvenstveno Rikona i Roba), kao i, naravno, već "antologijska" rečenica o čoporu, koju izgovara Sansa. Gde ćete bolje zatvaranje?
Kao meni najvažnija, izdvojila se potvrda Džonovog porekla. Nisam ni sumnjala, godinama unazad tvrdila isto ovo, bila sigurna (po knjigama) da će Sem i Bren udruženi da "iskopaju" i obelodane istinu, ali bilo je svejedno sjajno. Vizija venčanja i, paralelno, razvoj veze Džona i Deni predstavljaju dobro rešenje. Mnogi "kukaju" po Internetu kako je sve to “gadno, bolesno, degutantno” (na stranu što, čim Bren reče "Regar nije oteo moju tetku - voleo ju je, i ona njega", videsmo Džona kako kuca na vrata Denerisine sobe - jer, i on voli svoju tetku...i ona njega!), ali,  meni je bilo tako suptilno, normalno i donekle tužno. Podsetilo me na priču o kralju Edipu, kao tragediju NEZNANJA. Istovremeno, primetno je kako oboje u ovoj epizodi govore o njenoj nemogućnosti da ima decu, pri čemu Džon dovodi proročanstvo u pitanje. Mislim da nam je to ostavilo  prilično jake nagoveštaje za osmu sezonu.
“Hemija” je odlična, mada vidim da neki pišu kako je nema. Naprotiv, eto je u pogledima, suzdržanosti, miru. Realno, ni Džon, ni Deni nisu preterano strastvene osobe, život ih je učio da budu trpeljivi (on više nego ona). Sve što je počelo sa Lijenom i Regarom, zatvara se sa Deneris i Džonom.

Šta mogu da zamerim:
 
1. Opet skokovitu hronologiju i činjenicu da razdaljine za koje su im nekada bile potrebne godine, likovi sada prelaze u tren oka.
2. Kao što rekoh, Bejlišev srozani lik.
3. Cela priča oko Serseine bebe i uopšte njen lik, na stranu gluma, katastrofalno su glupi – uključujući podzaplet sa Golden company, koji u petoj knjizi ima mnogo širu i bolju pozadinsku priču. Nemam pojma kako misle da ovde to izvedu.
4. Regar je MORAO biti lepši, a ne starija kopija Viserisa (o tome nešto više kasnije).
5. Otkriće identiteta i priča oko navodne otmice imaće kod Martina, nadam se, više bure, strasti, misterije, a ne ovako trivijalno razrešenje. Danak brzini i malom broju epizoda do kraja, šta drugo reći?
6. Egon? Užasno, nelogično rešenje za ime. Zašto davati detetu ime EGON, kada već ima jednog,  još živog sina Egona? Ako se Regar razveo od njihove majke, nije odbacio decu! Ako je bio vidovit, tek to je glupost! Den i Dejv su ovde baš zabrljali.
Uglavnom, ukoliko je Martin ovako zamislio "gorko-slatki završetak", stvarno je odgovarajuće određenje. U knjigama je, naravno, gotovo sve bolje izvedeno. Psihologija likova, razvoj, simboli, čine izvanredan serijal i svet koji je Martin načinio tako ubedljivim, da smo se i sami uživeli, stalo nam je do likova, događaja, kao da su deo stvarnosti. Štaviše, sada pojačano  čeznem za knjigama!
Zanimljivo, za razliku od mnogih “tumača”, završnu scenu uopšte nisam shvatila kao nagoveštaj da je Tirion ZALJUBLJEN u Deneris, pa mu je sad krivo (za razliku od Džorice, zarobljenog duboko u "zoni prijateljstva"), nego kao njegovu strepnju, jer vidi kakav rizik ova emotivna veza može nositi po buduću saradnju i borbu. Svaki put kada premotam scenu i pratim Piterovo lice, uopšte mi ne deluje kao ljubomora, nego briga. S druge strane, plan sa Sersei mi nije baš najjasniji: da li joj je zbilja poverovao ili naprosto hteo da izboksuje formalni pristanak, izvlačeći ih odatle sa kakvom-takvom nadom, dok joj zapravo sam ne veruje, niti ima ikakve zablude o budućnosti svoje kuće? Mislim da bi bilo fer da Tirion na kraju dobije Livačku stenu i priznanje koje čitavog života sanja.
Više se ne možemo ozbiljno oslanjati na Martinov prvobitni nacrt, jer je u međuvremenu sve otišlo u drugom smeru, kako u samim knjigama, tako i u seriji, pa ga ne bih baš mnogo uzimala  za relevantan izvor pretpostavki. Tiriona sam oduvek doživljavala kao posrednika između drugih likova, ne toliko gladnog moći zarad svoje lične koristi – naprosto, želi da ga cene, saslušaju i prihvate. Možda je sa Sersei jednostavno hteo da zakopa ratne sekire i pokaže joj, imajući u vidu njenu rastuću paranoju, kako nije čudovište kakvim ga smatra. Kada govorimo o različitim ludim teorijama fanova, drago mi je što Džon i Mira nisu blizanci, ni Tirion kopile “Ludog kralja” Erisa: on je kao mali, dobri Tajvin i ne može drugačije!

Priča o Regaru i Lijeni mi je, kao i sve što uz to ide (turnir, Vitez nasmejanog drveta, Robertova buna), omiljeni deo knjiga. O tim događajima sam odavno pisala na forumu "World of Westeros" i blogu ("Mala istorija Martinovog fiktivnog kraljevstva"), samim tim imala (pre)velika očekivanja. Lijena mi je još i prihvatljiva, ali Regar bi trebalo da bude božanstveno lep, to mu je bila upadljiva karakteristika. Na crtežima fanova izgleda mnogo bolje, dok ovde, eto, nije ni prići Džejmiju. Hari Lojd je prilično zgodan tip i sećam se da sam imala sledeći utisak nakon odgledane prve epizode: Viseris je ludak, ali dobro izgleda. Ovaj Regar mi je nekako k'o matoriji i ružniji Viseris, čak im je i perika ista! Realno, pojava je mala i mogli su angažovati nekog manekena da to odradi. Kako su za "Vikinge" uspeli da nađu Trevisa (druga stvar je što on ispade više nego super glumac), nije da nema muškaraca koji bi odgovarali opisu.
Završna scena između Džona i Deneris donekle jeste bila grafička, ali u ovoj sezoni se dalo otrpeti. Pored te, imali smo samo Sivog Crva i Misandei (katastrofa na koju sam zamalo zaboravila!) i još gore “muvanje” Elarije i Jare. To je pomak u odnosu na dosadašnju praksu: više konkretne drame, manje besmislene golotinje. Svidela mi se interakcija Kita i Emilije, obratite  pažnju na poglede na ulazu, kada ona otvori vrata i dočeka ga. Sve je u skladu sa likovima. Nakon toliko godina samoće i odricanja, konačno prepoznaju jedno u drugome nešto lepo, čisto, vredno ljubavi. Zbog toga mi je tužno što će otkriće moći da ide u dva smera: tragični sukob ili, opet, pomirenje. To što su rod, u kontekstu Targovskih običaja ženidbe unutar porodice, uopšte ne smeta.


*Bonus: „Game of Thrones“ kvizovi i testovi ličnosti
 
Odavno su omiljena razonoda fanova i na Internetu se može pronaći zaista veliki broj najraznovrsnijih oblika testiranja. Pojedini se zasnivaju na grupisanju u adekvatne plemićke kuće, drugi vam pronalaze fiktivnog „dvojnika“ u Martinovom svetu. Neka pitanja su očigledno krajnje neozbiljna („Da li biste spalili člana porodice?“), druga pružaju čitav mini-zadatak i traže aktivno razmatranje date situacije, pre nego što se odlučite za odgovor. U svakom slučaju, zabavni su, a ponekad i prilično poučni. Meni je, što se kuća tiče, u 95 % slučajeva izlazilo (razumljivo!) da sam član tabora Stark. Što se karaktera tiče, verovali ili ne, to je Tirion, mada mi je u jednom (složenijem) pripao meštar Emon kao primarni, Kejtlin kao sekundarni i meštar Luvin kao treći karakter. U pitanju je sledeći test: http://mygotcharacter.com/
Da li ste već radili neki od sličnih? Ukoliko je odgovor potvrdan, koja ste rešenja dobili?

Osma sezona “Igre prestola” počinje danas. Najavljeno je da će se sastojati iz šest epizoda, čiji je sadržaj uglavnom originalan, uz delimično adaptirane naznake (još nenapisanog) završetka Martinovih knjiga. Poslednji put, zima stiže – u proleće!