недеља, 7. април 2019.

Odbrojavanje: Ka osmoj sezoni „Game of Trones“ (3)

komentariše: Isidora Đolović

Epizoda 5: Eastwatch
Svidela mi se manje od prethodne četiri. Ne znam zašto, ali imam osećaj da će naredne biti sve gore i gore. Sezona je, zbog kraćeg trajanja i manjka raspoloživog vremena, suviše zbrzana i pretrpana svim i svačim, a nedostatak Martinovog vođstva se sve više ispoljava u scenariju. Počinje ozbiljno da mi nedostaje knjiga, sa bogatom, kompleksnom i, što je najvažnije, LOGIČKI UTEMELJENOM radnjom. Ovde malo-malo pa se desi nešto što veze s mozgom nema, niti je bitno, uzimajući u obzir ubrzano bliženje epiloga.

Plus:

1. Davos i njegove opaske. Uz Tormunda, "prešišao" je Brona humorom, cinizmom i britkošču uma. Interakcija sa Tirionom. Završnica u vidu susreta sa Bratstvom bez barjaka. Zanimljivo mi je okupljanje ljudi čije smo priče do sada pratili kao potpuno odvojene, naizgled i nespojive, sada svih na jednom mestu.
2. Džon koji mazi Drogona (mada bih više volela da mu konačno vrate Duha!), dok Deneris ne može da poveruje. Džon koji odsečno odgovara Deneris kako je “i sam kralj”. I Džon kome nije pravo što se povratniku Džori Kalisi tako milo osmehuje.
3. Sem. I ništa bez pominjanja izmeta u Citadeli.
4. Scena sa Brenom i vranama.
5. Suptilno, nenametljivo provučen podatak o Regarovom poništenju braka, samim tim potvrde  da je Džon legitimni naslednik. Šteta što je do otkrića jedne od najbitnijih enigmi književnog serijala došlo preko tek opismenjene Divljanke Gili, na osnovu zapisnika meštara, suviše pojednostavljeno....ali, eto, drago mi je da se neke teorije koje smo razvijali pre desetak godina, loveći sitne signale po poglavljima, sada potvrđuju.
6. Tirion dok hoda po bojištu.
7. Povratnik, lord Friendzone.

Minus:

1. Hronologija! Razumem potrebu za ubrzavanjem toka radnje, ali, ne mogu da ne primetim krajnje zbunjujuću nesrazmeru između dešavanja! Sem ukoliko Beli hodači nisu zamrzli vreme, kako to da se ovi sa Zmajkamena takoreći za par dana prebace do Zida, drugi u čamcu doveslaju iz Kraljeve luke za sat-dva, a Sersei posle sedam dana zna da je trudna?
2. Tarlijevi. Demonstracija moći Mad Queen Deneris jeste bila ubedljiva, ali mi i dalje ne ide u glavu kako je Rendil Tarli izabrao da stane uz Sersei i izda Tajrele. Na kraju od toliko najavljivanih Rendila i Dikona videsmo dve-tri pojave i ništa više.
3. Gendri, samo zato što mi nikad nije bio zanimljiv lik i potpuno mi je svejedno što se opet pojavio (a da će se to desiti pretpostavila sam čim Davos spomenu da ide u Buvaru).
Razgovor sa Džonom bio je utoliko više ironija sudbine, jer je Gendrijev tata zapravo UBIO Džonovog tatu, ali dobro, ovako kad gledamo u kontekstu zvaničnih statusa kopilana, interesantno je.
4. Blizanci i trudnoća. Čemu uvođenje još jednog deteta i zbližavanje, sem da se opravda očigledni incest u najavi između Džona i Deneris?
5. Sansa, Arja i svi sapuničarski momenti, gde se Bejliš pojavljuje kao Rosa Salvahe, u bukvalno "Televisa presenta" fazonu.  Jedino su Ejdanovi pogledi neprocenjivi.

Pretpostavke: Varis će izdati Deni i završiti kao Tarlijevi. Džon se definitivno “prima” na kraljicu, pogledajmo samo te ljubomorne face koje slaže kada god joj priđe Džora....ili bilo koje drugo muško.
Posebno mi se svidela završna scena, jer podseća na sam početak serije, konkretno pilot-epizodu  i na neki način nagoveštava da je blizu zatvaranje kruga (nadajmo se, na dostojan način).
Ovoga puta, Sansa se pokazala boljom od Arje, koja bi sve da rešava "skidanjem glava", dok je starija sestra ukapirala kako se vodi igra i upadljivo je zrelija. Što se tiče Brena, kao Three-Eyed-Raven više nije svoj, nije Stark i nikada neće biti isti - otuda hladnoća i upadljiva distanca prema svima.


Epizoda 6: Beyond the Wall

Mada sam uspešno izbegavala “spojlere”, unapred videh par negativnih kritika od strane merodavnih ljudi, zaista očekujući da se i sama razočaram. To se, srećom, nije dogodilo.
Doduše, ništa manje nisam ni očekivala, jer je pretposlednja epizoda u sezoni već tradicionalno najkvalitetnija. I ovoga puta bilo je nekih prepoznatljivih scena, pomalo ponovljivosti, podsećanja na "Battle of the bastards" ili "Hardhome" segmente.

Najbolje:

- "Družina zmajstakla", od početka do kraja! Kako sjajna okupljena ekipa, kakvi razgovori, mnogo zaista EPSKE akcije, simpatičnih prepucavanja. Tormundova duhovitost, Psetova tiha odvažnost, Džora - pravi vitez, blag, plemenit i odmeren. Njegovi razgovori sa Džonom, zezanje na Gendrijev račun, jeza, napetost, okršaji. Muzika, kadrovi snežnih prostranstava i zaslepljujuće beline - vizuelno i dinamikom sjajni delovi epizode. Ne znam šta bih posebno izdvojila, sve mi se dopalo.
2. Deneris na zmaju, njena belo-siva "severnjačka" odeća, čitava akcija spasavanja. SPEKTAKULARNO.
3. Emocije koje se više nego očigledno rađaju između nje i Džona i deluju prirodno, normalno, baš kao da tako treba. U očima, rečima, strepnji. Uostalom, oni su od početka knjiga "Jin i Jang" koji najbolje funkcioniše u kombinaciji. Videla je njegove ožiljke, videla Hodače i poverovala. Video je njenu požrtvovanost, odlučnost, lepotu i predodređenost i poverovao. Sve se slaže.
4. Teorija o "Ledenom zmaju" već dugo postoji među fanovima knjiga, čak je Martin davno napisao istoimenu pripovetku, tako da se, eto, putem serije i to potvrdilo. Odlična poslednja scena.
5. Vaskrsli stric Bendžen!


Najgore:

1. Potpuno bespotrebna Arjina i Sansina prepucavanja, očigledni pokazatelj nedostatka inspiracije kod scenarista. Koga briga za pismo koje je Sansa sročila pre toliko vremena, kao zaluđeni, izmanipulisani devojčurak? Razuveriće me jedino ako se ispostavi da je Arja u nekom trenutku preuzela Bejliševo lice.
2. Tirionove od početka sezone katastrofalne odluke, zahvaljujući kojima su najpre izgubljeni  Dorna i Visovrt, pa onda svi ovi poslati u samoubilačku misiju - a zašto? Da bi doveli primerak Hodača i uverili ludaču Sersei, koja im ionako neće pomoći, a čije je samoproglašenje za kraljicu važno koliko lanjski severni sneg....Dakle, gubimo Torosa i ugrožavamo živote ostalih, uključujući i samu Deneris, zbog pregovora sa totalno nebitnom, paranoičnom lujkom. Lanisterima je u ovoj sezoni dato previše važnosti i na mišiće napabirčena moć koju realno nemaju, samo da bi se sjajni Lena i Nikolaj iskoristili do kraja serije, mada su im likovi uveliko uništeni.
3. Ovde ubrajam i još goru odluku da se Brijena pošalje u Kraljevu Luku.
Da ne bude da samo kudim: moram reći kako sam naglas psovala Džona kada nije prihvatio Deninu ruku. Da se lepo popeo na zmaja, sve bi bilo drugačije! A opet, ima logike u tome da Viserion prvi nastrada i pređe na "zlu stranu": ipak je dobio ime po Viserisu.
I još nešto, tek kada stadoše uz Pseto i Tormunda, shvatila sam koliko su Gendri i Džon niski!


* Bonus: Moje (stare) teorije sa foruma „World of Westeros“, 3. deo

6. jun 2013.

Džonovo poreklo
Prva scena u kojoj Rob i Džon pronalaze svoje jezovuke prilično je interesantna. Majka mladunaca usmrćena je usled, ako se dobro sećam, probadanja jelenskim rogom. Jelen je simbol kuće Barateon. Robert je u svojoj slepoj ljubomori želeo da satre "zmajski nakot", pa Nedovo štićenje Džona i skrivanje identiteta njegove majke, čak i po cenu Ketinog besa, i te kako ima smisla. U  toj simboličnoj prvoj sceni, mali albino jezovuk Duh, mada odbačen od ostatka čopora i osuđen na smrt, ipak će preživeti, zahvaljujući Džonu. Time se uspostavlja značajna veza: kao što je Duh različit, Džon (mada, ironično, uz Arju jedini izgleda tipično "starkovski") oseća "da ne pripada tu". Njegov san kako silazi u kriptu Zimovrela, jer ga nešto vuče, nekakvo saznanje i jak osećaj da želi viknuti kako "nije Stark" još jedno su važno mesto.
Džon se na početku knjige hvali:.Halen kaže da u zamku nema boljeg jahača od mene, što je upadljiva sličnost sa kasnijim opisom Lijene kao neke vrste Kentaura. Kasnije,u Noćnoj straži,  dosadni gavran matorog Mormonta u jednom trenutku grakće na Džona: Kralj (“King”). Naravno, imamo i Melisandrine vizije Snežnog umesto Stanisa.

Govoreći o istorijskom zaleđu Martinove proze, Džejmi u "Gozbi" evocira kako mu je Regar pred odlazak u bitku nagovestio plan da izvrši neke promene kada se vrati. Znamo kako se taj sukob završio, pa ostaje večita misterija šta bi bilo, ali, stalno mi pada na pamet da Džon, vrlo sigurno sin Lijene i Regara, nije kopile. To bi bio zanimljiv obrt, ne samo jer je celoga života  uveren u to i pati zbog toga, nego i zbog njegovog specifičnog morala usled pripadnosti Noćnoj straži. Postoji velika mogućnost da je Regar u tajnosti oženio Lijenu i planirao da prizna dete dobijeno u tom braku kao prvog naslednika trona. Prvo, Targarjeni su praktikovali bigamiju. Drugo, Lijena nije bilo ko, već devojka iz plemićke, lordovske kuće nekadašnjih kraljeva Severa i što je još bitnije, sigurno ne naivna žrtva otmice i silovanja. Pada mi na pamet slučaj Ane Bolejn kao druge supruge Henrija VIII, tj. da je Lijena sa svoje strane mogla da utiče na to da postane druga i (vrlo moguće) glavna kraljica, koja će nastojati da "progura" svoje dete u prvi plan. Ovo jeste samo asocijacija, ali Martin je pokazao izuzetno dobro i svestrano oslanjanje na istorijske i književne izvore.

Sama odbegla verenica/oteta nevesta je stari književni motiv, popularan još od Helene Trojanske i Medeje, a junakinja tada nipošto nije bespomoćna i pasivna. Gotovo obavezno u pozadini stoji neki politički okršaj, što je i u ovom sižeu slučaj. I još nešto, strašno me zanima priča o Vitezu od Nasmejanog drveta. Sve to sa maskiranim borcem doziva "Prsten Nibelunga" i "Tristana i Izoldu", tj. onaj "bitter-sweet" završetak koji Martin najavljuje. Mislim da mali Ridovi znaju mnogo i da će Bren biti ključna osoba u prenošenju priče do onih koji bi trebalo da je čuju.

S druge strane, ima nagoveštaja koji su u seriji baš eksplicirani, verovatno kako bi se gledaocima malo više sugerisalo, kao npr. kada Deni u Kući Neumirućih vidi Gvozdeni presto po kome veje sneg. U prvoj knjizi, posebno se izdvajaju Nedovi grozničavi snovi, osećanje opterećenosti i krivice, opsednutost obećanjima koja je dao Lijeni i ceni koju je platio da ih održi. Ako je stvarno neka beznačajna Vila majka njegovog kopileta, zašto nije bio iskren bar prema najboljem prijatelju? Što se Ket tiče, možemo li govoriti o laganju, ili je pre stvar u prećutkivanju? Ned odbija da pruži bilo kakvu informaciju, ali, ono Džon je moja krv i to je sve što ti treba o tome da znaš, kao i njen zaključak da ko god je njegova majka, sigurno ju je mnogo voleo, jer nikada nije dozvolio da se dečko nekuda pošalje, govore mnogo više od bilo kakvih direktnih iskaza.
Sledi još par vrlo simptomatičnih pasusa iz Nedovih misli u graničnoj situaciji, pred licem sigurne smrti:

1. Šta bih uradio da je došlo do toga da život nekog nepoznatog deteta dam za život Roba, Sanse, Arje, Brena i Rikona? Još važnije, šta bi uradila Kejtlin da život njene dece zavisi od Džonovog života?

2. Pomisao na Džona ispuni Neda osećanjem sramote i tugom preteškom za reči. Kada bi samo mogao da ga ponovo vidi, da sednu i razgovaraju..
U Brenovom snu, otac je u kripti, tužan, a razlog je nešto u vezi sa Džonom. Neda opterećuju upravo misli o Lijeni i Džonu, jer postoji mogućnost da napusti ovaj svet, a da ne ispuni zavet do kraja i ne upozna Džona sa istinom.

3) venac od zimskih ruža, plav kao mraz, jedan je od najupadljivijih simbola koji se provlače kroz delo. Plave ruže simbolizuju Lijenu, ALI, plave ruže joj je predao Regar na turniru, skandalizujući sve plemićke krugove. Kada se sećanje pomešalo sa snom: Ned pruži ruku da uhvati cvetnu krunu, ali, pod bledoplavim laticama je vrebalo trnje. Osetio je kako mu razdire kožu, oštro i okrutno, video tanak mlaz krvi kako mu curi niz prste, i tada se probudio, tresući se u tami.
Prisećajući se sestrine smrti, Ned vidi ružine latice koje su se prosule iz njenih šaka, mrtve i crne. Kada se cvet osuši, on potamni, ali, samo tamni cvet može da pocrni. Crvena ili bela ruža nikada neće postati crne, ali, plava hoće. Donosim joj cveće kada dolazim. Lijena je...volela cveće - možda u ovom slučaju i nije važno, ali, svaka promena intonacije ili pauza u govoru junaka mogu biti značajne. U jednoj od vizija, Lijena nosi venac od plavih ruža i roni krvave suze. Soba u kojoj je pronašao, mirisala je na ruže i krv, venac u snu čini da Nedova ruka krvari, dakle, sve je povezano u tragičnom krugu...

Što se tiče simbolike ubijenog jezovuka, to je bio očigledno loš znamen za Starkove. Vuk ubijen ubodom pod grlom = Ned posečen kao "veleizdajnik" Barateona. Budući da je reč o vučici koja ima ima albino-mladunče, nametnula mi se još jedna asocijacija, jer je Robert bio vrlo gnevan na Targove i njegova reakcija na Džona kao dete voljene žene sa drugim sigurno ne bi bila ništa manje surova nego zalaganje da se svi ostali iz te kuće likvidiraju. Uostalom, kada Ned razmatra nalog da se pošalju ubice na Deneris, misli mu se asocijativno nižu od Elije i njene dece, preko Sanse koja moli da ne ubiju Ledi, pa do toga kako je Lijena jednom preklinjala. U sva tri slučaja, moli se za život bespomoćnog stvorenja.