субота, 23. фебруар 2019.

Subota sa knjigom: Kobni magični predmeti kao književna tema

piše: Isidora Đolović

Beskrajna ljudska želja da se preduprede nesreće, ulepša život, dosegne ono što važi za najvrednije, inspirisala je nastajanje tvorevina različite vrste i prirode, od naučnih otkrića do umetničkih dela. Čežnja za apsolutnim, bezvremenim, beskrajnim, kada nije mogla biti utoljena religijskim iskustvom ili nekim drugim načinom, tragala je za drugim sredstvima i putevima ispoljavanja i zadovoljenja. O večitoj potrebi i potrazi čovečanstva za srećom, pri čemu se naša nesavršenost uzda u pomoć natprirodnih sila, postoje brojna svedočanstva, čiji koreni sežu duboko u prošlost. Kamen mudrosti, eliksiri, amajlije i čuda, samo su neka od najčuvenijih sredstava za kojima se opsesivno tragalo, u nastojanju da se cilj postigne, ali još više da se skine koprena sa privlačne tajne. Njihove posledice, međutim, nisu uvek bile pozitivne, baš kao ni pobude, namere i dela onih koji su ih upotrebljavali.

Talisman je predmet za koji se smatra da poseduje izvesna magijska ili sakralna svojstva, koja donose sreću njegovom vlasniku ili pružaju zaštitu od zla i nevolje. Uglavnom se poistovećuje sa amajlijama, uprkos razlikama koje nisu male. Naime, istina je da se i amajlije i talismani nose radi osiguranja duhovne energije i čuvanja od zla. Međutim, amuleti/amajlije služe zaštiti, suzbijaju negativnu energiju, zle duhove i bolesti, a raspeće, luk, rune, talični novčići ili potkovice samo su neki od primera. Talisman im je suprotnost, pošto bi trebalo da osobi koja ga nosi pruži konkretnu moć, predajući joj vlastitu pozitivnu energiju. Mač Ekskalibur, čarobna lampa i slični čudesni predmeti iz legendarnih priča ili bajki primeri su talismana i njihovog funkcionisanja. Smatraju se, za razliku od prirodne forme amajlija, uglavnom celovitim rukotvorinama, sačinjenim iz jednog dela. Sama etimologija upućuje na njihovu namenu – naziv talisman potiče od grčke reči telesma, što označava izvođenje ili dovršavanje obreda, ceremoniju posvećenja u izvesnu religijsku tajnu.

Izlazak iz epohe racionalizma i prosvećenosti u književnost vraća dominantno interesovanje za fantastične teme, tajanstveno i magiju. Popularnost pisaca poput nemačkog romantičara E.T.A. Hofmana i njegovih fantazmagoričnih pripovedaka, te engleskih „gotskih romana“, brzo se širila Evropom i vršila bitan uticaj. Dopunjena nagoveštajima postupka psihologizacije i problematizovanjem etičkog stanovišta, koji su ukazivali na granicu romantizma i realizma, određena dela su u središte stavljala intrigantni odnos talismana i vlasnika. Sledeći temu neprolazne želje pojedinca da uspe, makar to podrazumevalo i udruživanje sa sumnjivim silama nedokučive i razorne snage, univerzalne moralne dileme u novom ruhu spajane su sa napetim zapletima, putem kojih je postavljano glavno pitanje: šta se zbiva kada predmet preuzme kontrolu?

U datim delima, uglavnom nastalim na prelazu dveju epoha, ostvaren je spoj romantičarske fantastike i realističke motivacije. Misterija ima ključnu ulogu u oblikovanju predmeta kao uzroka opisanih događaja, dok realističko okruženje odgovara izgradnji psihološke podloge za junakovu sklonost ka posrnuću (koje će talisman ubrzati). Kobni predmet se uvodi kako bi svojom opskurnošću „začarao“ čitav pripovedni svet i dodatno pojačao nesreću koja je zadesila čoveka slabe volje a, nasuprot tome,  velikih životnih apetita. Sami predmeti se razlikuju i, sa izuzetkom šagrinske kože, a možda u izvesnom smislu i karte (dama pik), ne odgovaraju uvek u potpunosti određenju talismana/amajlije. Nesumnjivi su, ipak, njihova mistična povezanost sa nosiocem, fantastična predistorija, putevi kojima se do predmeta stiže i način na koji se osamostaljuju u odnosu na vlasnika. Sem toga, slike/portreti se uklapaju u svojstvo neke vrste kobnog talismana već samim tim što očigledno nose neuobičajeni „pečat“ autora i ostvaruju spiritualnu spregu sa modelom. Prenos životne energije sa junaka na predmet čini da, dok tvorac sobom oživljava sliku, model joj daje  sebe. Gubitak kontrole nad predmetom kao očekivanim izvorom moći i dobitka, prati moralno posrnuće junaka, odnosno njegova do zločina rastuća ogrešenja. Usled toga se pozitivan efekat preokreće u dodatni podsticaj poroku, a na kraju i u sredstvo kažnjavanja.

U središtu svake priče o kobnoj moći čarobnih predmeta nalazi se onaj koji se njome želi okoristiti, ali na kraju podleže nepoznatoj sili, udruženoj sa sopstvenim pogubnim osobinama. Moderni individualistički mit, sa posebnim fokusom na Geteovog Fausta, u datom vremenskom i žanrovskom kontekstu usmerava dodatno osvetljenje na pitanje karaktera, njegove motivacije i reagovanja na iskušenje. 
Na samom početku „pregleda epohe“ nalazi se Aleksandar Sergejevič Puškin sa pripovetkom Pikova dama (Pikovaя dama, 1834). Obimom nevelika, govori o misteriji kao svojevrsnoj kazni za buđenje kockarske strasti i, usled toga, okrutnog oportunizma u  siromašnom mladiću Hermanu. Kobni predmet predstavlja špil karata, tačnije, jedna od njih. Značajni elementi priče su još i: stara legenda, tajna i motiv sna (halucinacije) podstaknutog psihičkim rastrojstvom. Početak sadrži citat: „Pikova dama označava potajnu zavist“, koji slučajno kao da upućuje na najčešći greh likova zahvaćenih talismanom. Kao izvor citata, navodi se „najnovija knjiga za gatanje“, u čemu prepoznajemo spoj dve mode doba, kockanja i misticizma.
Šagrinska koža (Le Peau de chagrin, 1831), Balzakov roman sa elementima fantastike, počinje tako što Rafael de Valenten ulazi u kockarnicu Pale Roajal i gubi svoj poslednji novac, čime učvršćuje ranije donetu odluku o samoubistvu. Dok čeka okrilje mraka, šeta gradom, naposletku svrativši u jednu od antikvarnica na keju Volter, gde biva opčinjen raznovrsnim izloženim predmetima. Oni mu predočavaju istoriju sveta u malom, opijajući iscrpljenu svest do smrti slične nesvestice, tako da pojava vlasnika, neobičnog starčića koji tvrdi da ima sto dve godine, a čije lice spaja odlike mudraca i zloduha, još snažnije deluje na mladića. Čuvši za Rafaelovu odluku da umre, starac mu otkriva komad šagrinske kože, koja navodno ispunjava želje, ali po cenu trajanja života vlasnika. 
Gogoljev Portret (1835) je pripovetka iz dva dela, od kojih prvi govori o misterioznom slučaju koji je zadesio mladog slikara i fatalnom portretu koji mu je došao glave, dok drugi objašnjava nastanak i prethodno dejstvo slike, sa produžetkom enigme na kraju. Mala prodavnica slika na petrogradskoj pijaci privlači pažnju prolaznika više nego bilo koja susedna radnja. Među onima koji zastaju  pred njenim izlogom, bio je i mladi, skromni umetnik Andrej Petrovič Čartkov. Pažnju mu privlači jedan prašnjavi, veliki portret u pozlaćenom okviru, slika starca u azijatskoj nošnji. Na portretu se, mada je nedovršen, primećivala nadarenost umetnika, a najupečatljivije su bile oči naslikanog čoveka. One, kako primećuje, narušavaju harmoniju celine, te umesto umetničkog uzdizanja bude „bolno, mučno osećanje“ koje je nemoguće definisati. Pod utiskom mesečine i napetosti izazvane pomešanošću misli o umetničkoj verodostojnosti i sugestivnom pogledu (koji kao da je sve vreme uperen pravo u njega), slikar, inače nimalo plašljive prirode, oseća nelagodu i jezu zbog samoće u sopstvenoj sobi.
Od prvog izdanja kontroverzna, Slika Dorijana Greja (The Picture of Dorian Gray, 1891), dostojni je Vajldov epilog velike umetničke „poeme“ devetnaestog veka, ponegde nazivan filozofskim romanom, drugde gotskom fikcijom sa elementima faustovske teme. Pad Dorijana Greja iz rajske nevinosti uma počinje zadobijanjem svesti o svojoj privlačnoj pojavi i njenoj velikoj moći. Lepota mu pribavlja divljenje i obožavanje drugih, istovremeno ga lišavajući obaveze da se mnogo trudi kako bi uzvratio istom merom. Emocije i komplimenti koje prima postaju još jedan vid hedonističkog ispunjenja, pa onog trenutka kada predmet idealizacije prestane da odgovara njegovoj viziji, samim tim i potrebi, taština počinje da traži novi način zadovoljenja. Portret će biti žigosan sramotom, dok on poput antičkog boga čuva lepotu koja ne vene,  iako po strašnoj ceni. Dorijan će se prema svom portretu ubuduće odnositi sa eksperimentatorskom znatiželjom, oprobavajući granice sopstvene volje i (ne)morala: „Kao da je važno šta se dešava obojenom liku na platnu? On će biti čitav. To je sve.“

I Gogoljev Čartkov, lakomisleno prihvativši rešenje svojih nevolja koje mu se pružilo preko noći, postepeno uviđa da nipošto nema kontrolu nad novostečenim preimućstvom. U prvom momentu, pošto se sanjani fišek novca bizarno opredmetio iz rama tajanstvene slike, umetnik daje slobodu svojim prohtevima i odlazi da rasipno provede dan. Nјegov talenat se vremenom gubi, u nedostatku istinskog rada i čiste misli, a on sam postaje hvalisavac koji ugled gradi i neguje krajnje forsirano, ali čija dela više ne poseduju nekadašnju snagu i vrednost. Umesto spasa, predmet od junaka pravi svoju žrtvu. Otkup od takve vrste robovanja podrazumeva egzistencijalni zalog.

Iako se „faustovska tema“, odnosno pripremljenost junaka za prihvatanje strašne pogodbe uvodi već samim nagoveštajem njegove prirode i okolnosti u kojima živi, istinski pokretač događaja je uvek prva fatalna želja. Koliko god uzeta „zdravo za gotovo“, kada popusti početno oduševljenje prividom brzo zadobijene svemoći, sledi traumatično suočavanje sa razornim dejstvom predmeta. Junak će otkriti kako nije kadar da njime rukuje, iz čega proizilaze paranoja i izgovori za još drastičnije zalaženje u porok, uz neprekidno produbljivanje unutrašnjeg razdora.

Kao vodeći motivi kojima se rukovode junaci ovakvih književnih dela, mogu se izdvojiti: novac (Pikova dama), novac i uspeh (Portret), novac koji donosi uspeh i ljubav, kao zadovoljenje sujete (Šagrinska koža), večna mladost i nepropadljiva lepota  koja pribavlja divljenje (Slika Dorijana Greja). Podleći iskušenju da se čini ono što je junak sebi strogo zabranio (npr. kockanje), prvi je uslov za pad. Kršenje samozadatog životnog pravila je inicijalni korak ka propasti. Beznadežna situacija primorava junaka da pristane na do tada nezamislivi kompromis i skrene sa doslednog životnog puta, uglavnom vođenog u znaku časti, skromnosti i marljivosti. Atmosfera u kojoj dolazi do prvog pominjanja tajanstvenog predmeta je značajna priprema psihe junaka da lakše podlegne njihovoj magiji. Neka vrsta omamljenosti ili uzrujanosti uvek prethodi upoznavanju sa tajanstvenim obećanjem dobitka. Junak preuzima rizik već samim obraćanjem neobičnoj, tajanstvenoj sili, a posrednik je predmet u kojem je ona skoncentrisana, tačnije, u kome prebiva njena razorna moć.

Trenutak krajnjeg očajanja (prelomna egzistencijalna tačka) je onaj u kome junak prihvata uslove talismana. Rafael de Valenten je, tipično faustovski, pred samoubistvom. Čartkov se nalazi u nemaštini i usled toga na stvaralačkoj prekretnici, a Hermana takođe muči finansijska oskudica. Dorijan nema poteškoća te vrste, ali se suočava sa pitanjem prolaznosti i propadljivosti. Najpre je pokrenut novootkrivenim samoljubljem, da bi ga s vremenom vodile želja za pronalaženjem novih iskustava i tašta radoznalost. 

Predmet pribavlja (ili je barem tako nagovešteno) svom vlasniku željene stvari, ali, i uzima svoj udeo. Neobična i neobjašnjiva povezanost sa životom junaka ili (u slučaju portreta) zarobljavanje dela njegove duše, vrše presudan uticaj na psihu i postupke. Nepromišljeno sledeći ambiciju, junak biva trajno, neraskidivo vezan za predmet. Dolazi do preokretanja odnosa, pri čemu imalac postaje sužanj talismana. Umesto ključa za postizanje uspeha i dosezanje sreće, čarobni predmet se pokazuje kao uzrok propasti. Ni u jednom slučaju junak isprva nije svestan prave moći i delotvornosti tajanstvene sile. Početna želja je uvek izrečena nepromišljeno, a njeno ostvarenje se ne uzima za ozbiljno, niti istinski očekuje, ali otvara čeljusti ponora u koji će se na kraju sunovratiti.

Motivi sna i halucinacije kod Puškina i Gogolja ukazuju na psihičko rastrojstvo junaka. S druge strane, Vajldov, kao i Balzakov junak, tone u paranoju, na sve načine pokušavajući da raskine vezu smrtonosnog predmeta sa svojim životom. Najčešća posledica sklopljenog ugovora je ludilo do smrti, a uzrok obrnutom dejstvu, sem nečiste sile koja već postoji u predmetu i prenosi svoju negativnu energiju na nosioca, jeste  zloupotreba tajne moći od strane samog junaka. Naime, greh pohlepe, ponegde praćen zavišću, kao da izopačuje uobičajeno dejstvo amajlije ili talismana. Gotovo bez izuzetka, prisutan je nedostatak istinskog kajanja i s(a)vesti junaka po pitanju lične krivice. Zbog toga će, npr. Dorijanovi ili Hermanovi pokušaji da „moralno“ postupaju, u suštini pokrenuti više sujeverjem i sujetom, nego iskrenom verom i dobrim namerama, ostati bez efekta. 

Junaci žele da steknu ili zadrže ono jedino za šta misle da im nedostaje ili ih čini vrednim tuđe pažnje i naklonosti. To htenje ih uništava. Jer, apsolutno se ne može potčiniti, niti nadvladati beskraj, pa čak ni upotrebom talismana naizgled nesagledive moći, kada je način za koji se opredeljuje pogrešan. Nepoštovanje načela umerenosti, ali, pre svega odstupanje od ličnih principa i odbacivanje moralnih obzira, ubrzavaju proces propadanja. Kazna za posedničku strast je previsoka i čovek je neminovno uništen onim što želi, a što ga uveliko prevazilazi.

(tekst predstavlja deo ispitnog rada “Motiv kobnog predmeta u prozi XIX veka" iz 2016. godine)