недеља, 24. фебруар 2019.

3-u-1: Prevara sa predumišljajem

komentariše: Isidora Đolović

Nije mi poznato da li se neko naročito zaludan ikada pozabavio utvrđivanjem najzastupljenije teme u pisanoj i filmskoj umetnosti, ali ne moramo biti ni posebno pronicljivi da ih sami uočimo. Ako stvaralaštvo zaista odražava naše postojanje, čista je logika oko čega se „vrte“ i na čemu završavaju sva pitanja. To su ljubav i smrt, sa svime što obuhvataju, svakim činiocem njihove komplikovanosti, tajanstva i privlačne snage. Sa tih polazišta, dalje se prostire onoliko mogućnosti koliko je pojedinačnih sudbina. Bezbroj je varijacija na, u samoj suštini, istovetne sižee. Drugačiji pristupi čine ih uvek interesantnim i provokativnim, mada su stari koliko čovečanstvo, a isto toliko dugo prisutni. I kad je već susret Erosa i Tanatosa neizbežan, uz svaku strast dolazi blizina opasnosti, a prevelika privlačnost dalje budi želju za posedovanjem, kontrolom, naposletku ne prezajući ni od zločina. 
Na premisi uzročno-posledične veze nedozvoljenog zadovoljstva u prekoračenju konvencija (najpre emotivnih, pa ostalih etičkih) sa kaznom zbog smelosti da se otisne tim stazama, izrasli su čitavi žanrovi. Sama činjenica da mnogi u seksualnom spajanju, tj. orgazmičnom iskustvu, nalaze čudnu sličnost sa umiranjem, kao i da svako uzbudljivo rizično zbližavanje proishodi u nekom obliku nestajanja, čini večito obnovljivim fenomen zločina iz strasti u fikciji. Čitav podžanr „neo-noir“ trilera, uključujući elemente erotske tenzije i krvave odmazde, uspešno se služi tipskim situacijama i modelima likova. Među ovakvim filmskim pričama, moguće je pronaći mnoštvo spoljašnjih srodnosti, iako zalazeći dublje u svaku od njih uočavamo specifičnosti i razilaženja. Upravo takve nijanse odlučuju da tri varijacije na temu neverstva s predumišljajem pruže, svaka za sebe, pogled iz različitog ugla: vinovnika i žrtve, uljeza i dotadašnjih članova bračne zajednice. Šta će prevagnuti? Gde je smisao kada su, neminovno, svi na gubitku? Koliko se može govoriti o instinktivnom prepuštanju, a ne proračunatoj, osvetničkoj strategiji?


1. “China moon” (1990)
Prevod:„Mesec od porcelana“, žanr: noir-triler.

Režija: Džon Bejli

Uloge: Ed Haris, Medlin Stouv, Čarls Dens, Benisio del Toro

Zaplet: Detektiv Kajl Bodin (Haris) jedne večeri u baru upoznaje misterioznu, prelepu ženu. Zaintrigiran, koristi službena ovlašćenja da joj se približi i tako saznaje da je Rejčel (Stouv) nesrećna u braku sa bankarem Rupertom Manroom (Dens). Zapostavljena od strane (prebogatog) muža koji često putuje, započeće strastvenu aferu sa policajcem. Njihova veza se razvija suviše brzo, proishodeći u ubistvu Ruperta koje će izvršiti Rejčel. Ljubavnik joj pomaže da zataška zločin, međutim, uskoro će biti primoran da povede istragu protiv - samog sebe. Povrh svega, njegov mlađi kolega/partner, Lamar Diki (Del Toro), do tada nemaran prema detaljima, najednom posvećuje sve više pažnje slučaju, dok Bodin otkriva i problematične pojedinosti o svojoj dragoj (psihijatrijski tretmani u prošlosti, tračevi o prethodnim preljubama), zbog čega počinje da ozbiljno sumnja u njenu priču.
Jedan od „krimića“ sa prepoznatljivim šmekom kasnih 80-ih/ranih 90-ih, proverenom matricom (bogata lepotica, ljubomorni suprug, dobri čuvar reda koji se slučajno obreo u središtu zagonetke, nedopustivo blizak osumnjičenoj), odličnim obrtom (bez lake predvidljivosti) i dobrim kastingom (Medlin kao fatalna žena, ali i labilna žrtva sopstvene strastvenosti, usamljena u muškom okruženju; Benisio sa savršenom „njuškom“ za role lukavog antagoniste; Dens provereno vešt u ulozi hladnokrvnog biznismena; Haris dovoljno ubedljiv da upotpuni ovu sjajnu ekipu). Priča nije razvučena, sve se odvija u pravom trenutku, održavajući njen tempo. Fina naslovna simbolika tiče se poređenja koje izgovara Kajl, prilikom prvog izlaska sa Rejčel: prisećajući se kako je njegova baka zvala pun mesec, sa zaključkom da „čini da ljudi rade čudne stvari“, indirektno objašnjava njihovo prepuštanje tajnoj vezi. Završetak je posebno šokantan, pomalo (i vrlo) daleki odjek Šekspirovih rešenja. Odjavna scena efektno zumira okrugli mesec  dok se uzdiže nad opustelom pozornicom zbivanja.
Ocena: 3,5/5


2. “A Perfect Murder” (1998)
Prevod: „Savršeni zločin“, žanr: triler

Režija: Endru Dejvis

Uloge: Majkl Daglas, Gvinet Paltrou, Vigo Mortensen, Dejvid Suše

*zasnovano na komadu „Pozovi M radi ubistva“ Frederika Nota; delimični rimejk istoimene Hičkokove adaptacije (izmenjena su imena likova, kao i veći deo radnje)

Zaplet: Njujorški moćni par Stiven (Daglas) i Emili Tejlor (Paltrou) imaju naizgled idealan brak. On je bankar, ona zaposlena pri Ujedinjenim nacijama; on je iskusan i samouveren, ona mlada i zgodna, a oboje basnoslovno bogati. Jedino što kvari idiličnu sliku jesu tajne: Emili se već neko vreme viđa sa umetnikom Dejvidom Šoom (Mortensen), a muž joj je u ozbiljnim finansijskim problemima. Stoga su njihovi odnosi izrazito napeti, pa dok Emili razmišlja o razvodu, Stiven (budući korak ispred, jer zna za aferu) odlučuje da na svoj način razreši situaciju. Prevara prestaje da bude samo telesna/bračna, s obzirom da slikar i sam krije identitet, prošlost robijaša koji je već nekoliko imućnih dama „ojadio“ za velike svote novca. Prevareni Tejlor mu nudi pola miliona dolara da umesto njega obavi prljav posao, tako da savršeni supružnički odnosi, poljuljani neverstvom, pređu u – savršeno ubistvo. Ali, kada plan krene po zlu, sumnjičavi inspektor Mo(hamed) Karaman (Suše) i Emili otkrivaju da se Stivenova firma nalazi pred bankrotom zbog nepovoljnog rasta kamatnih stopa, te bi mu odlično došlo ženino nasledstvo. On se, sa svoje strane, spremno poziva na dokumentovanu ucenu od strane zavodnika-prevaranta. Ko zapravo obmanjuje koga – i sa kakvom namerom?
Veoma dobro otvaranje pokazuje nam kako je afera već trajala kada smo uvedeni u priču, što znači da može biti ili samo izgovor ili apsolutni razlog razdora. Muž od prvih scena ne skriva sumnjičavost, ni žena otuđeno gnušanje prema onom drugom. Treći faktor postaju seksualna tenzija i privid slobode, kojima se slikar služi kao mamcem za (neiživljenu) ljubavnicu. Usled toga, atelje koji zauzima u nekoj vrsti industrijske zone (poluraspadnuto, neuredno potkrovlje) suprotnost je Emilinom luksuznom domu, koliko i Dejvidova pojava (duža kosa, bojama umazane pantalone, nemaran stav) Tejlorovom strogo poslovnom stilu i autoritativnom držanju. Majkl Daglas glumi prenaglašeno, ali ipak izuzetno uverljivo, dok su postupci njegovog (tipskog) lika, mada prilično providni, sasvim u skladu sa potrebama žanra. Gvinet je kao i u ostalim svojim ulogama, krajnje beskrvna i „mlitava“. Nasuprot tome, sporedni lik koji igra Dejvid Suše ponovo očarava: Poaro bez brkova i naglaska, jednako je domišljat i dobroćudan. Emili će ga prijatno iznenaditi poznavanjem njegovog maternjeg jezika, dok ćemo mi biti zatečeni drugom „lingvističkom“ zanimljivošću. Na konferenciji UN kojoj glavna junakinja prisustvuje, čuje se žustar, više nego poznat  srpsk(ohrvatsk)i, od strane diplomate koji sedi iza natpisa „Yugoslavia“ - dok na odjavnoj špici stoji odrednica „Croatian“.
Moda i estetika u filmu potpuno odgovaraju devedesetim godinama prošlog veka, a čista, jasna fotografija pruža još jedan od sjajnih filmskih portreta Njujorka. Muzika je, s druge strane, potpuno u starinskom maniru, namenjena naglašavanju posebno važnih scena i usled toga dosta anahrona. Ovaj film nije posebno dobro dočekan od strane jednog broja kritičara, zbog upoređivanja sa Hičkokovim klasikom čija je modernija verzija. S obzirom da nisam gledala prvo ostvarenje, moji utisci nisu obojeni predznanjem o izvoru, tako da mi se oduvek dopadao. Iako je gluma mogla biti bolja, sama radnja je uzbudljiva, brza, intrigantna, uz solidan obrt. Sve u svemu, prilično dobar triler.
Ocena: 3/5


3. “Unfaithful” (2002)
Prevod: „Neverna žena“, žanr: drama/triler

Režija: Adrijan Lin

Uloge: Dajen Lejn, Ričard Gir, Olivije Martinez

* adaptacija filma La Femme Infidele Kloda Šabrola, izmeštena u Njujork.

Zaplet: Edvard (Gir) i Konstans (Lejn) Samner vode tipično „domaćinski“ život u velikoj, lepoj kući u predgrađu, sa osmogodišnjim sinom Čarlijem i psom. Njihov brak je skladan, ispunjen svakodnevnim „sitnim“ porodičnim radostima. Sve se menja pošto jednog naročito vetrovitog dana, kupujući za dečakov predstojeći rođendan, Koni doživi nezgodu na ulici. U pomoć joj pritiče šarmantni mladi Francuz, Pol Mortel (Martinez). Ne uspevajući da sebi objasni zašto, ali ni da se odupre njegovom zavođenju, Koni počinje da se krišom sastaje sa ovim trgovcem knjigama, u njegovom stanu. Taj prostor, smešten u srce četvrti Soho, pravi boemski raj krcat antikvarnim izdanjima na policama i čudnim umetničkim figurama, u kombinaciji sa privlačnošću Mortela postaće mesto kome Koni, uprkos svesti o pogubnosti svega što čini, iznova vodi novootkrivena opsesija. A onda Edvard počinje da naslućuje kako nešto nije u redu...
Reditelj kultne „Fatalne privlačnosti“ još jednom se prihvatio iste problematike, ali sada iz suprotnog ugla. Ponovo se radi o bračnom neverstvu kao rezultatu puke koincidencije i trenutnog popuštanja nagonu, sa teškim i dalekosežnim posledicama. Iako poseduje elemente trilera, a glavni obrt se upravo na zločinu kao jedinom (trenutno) vidljivom rešenju i temelji, razlika između ovog i okvirno sličnih ostvarenja znatno je dublja (baš kao i ličnosti). U pitanju je, pre svega, razvijena drama koja se odigrava unutar i između osoba uhvaćenih u strašnom rascepu. Motivacija za preljubu nije nezadovoljstvo u bračnoj zajednici, već čista požuda i obuzimajuća, zaslepljujuća strast. Ni posle njenog zadovoljenja, ne gube se ljubav i privrženost prema porodici, ali ni zavisnost od trenutne „slobode“, užitka zabranjenog. Nemogućnost da se odrekne jednog od suprotstavljenih delova života i ličnosti: stabilnog, sigurnog, odanog – ni eksperimentišućeg, radoznalog, iznenada probuđenog, dovešće do strašnog ishoda. Što se duže bude istrajavalo u opasnom vođenju dvostrukog života, na sve tri strane jačaće drugačije „manije“ istog intenziteta: sumnja i paranoja (suprug), posesivnost sa manipulativnim postupanjem (ljubavnik), kajanje, nemoć i strepnja (žena).
Uloga je Lejnovoj donela nominacije za Oskara i Zlatni globus, a upravo su njen i Girov performans najjači aduti filma, zbog kojih bi (ako ništa drugo) svakako trebalo da ga pogledate. Učesnici u radnji su potpuno razoružani, ogoljeni u očajanju zbog greške čijih se neminovnih posledica ne znaju osloboditi, a da bar jedno ne bude povređeno. To je priča u kojoj se niko (osim, možda, Pola) ne može osuditi, uzimajući u obzir koliko su teško pogođeni nepromišljenim žrtvovanjem spokoja, mada istovremeno deluje (kao) da drugačije nije ni moglo biti.
Ocena: 4,5/5