komentariše:
Isidora Đolović
Nije
mi poznato da li se neko naročito zaludan ikada pozabavio utvrđivanjem
najzastupljenije teme u pisanoj i filmskoj umetnosti, ali ne moramo biti ni posebno
pronicljivi da ih sami uočimo. Ako stvaralaštvo zaista odražava naše
postojanje, čista je logika oko čega se „vrte“ i na čemu završavaju sva
pitanja. To su ljubav i smrt, sa svime što obuhvataju, svakim
činiocem njihove komplikovanosti, tajanstva i privlačne snage. Sa tih polazišta,
dalje se prostire onoliko mogućnosti koliko je pojedinačnih sudbina. Bezbroj je
varijacija na, u samoj suštini, istovetne sižee. Drugačiji pristupi čine ih
uvek interesantnim i provokativnim, mada su stari koliko čovečanstvo, a isto
toliko dugo prisutni. I kad je već susret
Erosa i Tanatosa neizbežan, uz svaku strast dolazi blizina opasnosti, a
prevelika privlačnost dalje budi želju za posedovanjem, kontrolom, naposletku
ne prezajući ni od zločina.
Na
premisi uzročno-posledične veze nedozvoljenog zadovoljstva u
prekoračenju konvencija (najpre emotivnih, pa ostalih etičkih) sa kaznom zbog
smelosti da se otisne tim stazama, izrasli su čitavi žanrovi. Sama činjenica da
mnogi u seksualnom spajanju, tj. orgazmičnom iskustvu, nalaze čudnu sličnost sa
umiranjem, kao i da svako uzbudljivo rizično zbližavanje proishodi u nekom
obliku nestajanja, čini večito obnovljivim fenomen zločina iz strasti u
fikciji. Čitav podžanr „neo-noir“ trilera, uključujući elemente erotske tenzije
i krvave odmazde, uspešno se služi tipskim situacijama i modelima likova. Među
ovakvim filmskim pričama, moguće je pronaći mnoštvo spoljašnjih srodnosti, iako
zalazeći dublje u svaku od njih uočavamo specifičnosti i razilaženja. Upravo
takve nijanse odlučuju da tri varijacije na
temu neverstva s predumišljajem pruže, svaka za sebe, pogled iz različitog
ugla: vinovnika i žrtve, uljeza i dotadašnjih članova bračne zajednice. Šta će
prevagnuti? Gde je smisao kada su, neminovno, svi na gubitku? Koliko se može
govoriti o instinktivnom prepuštanju, a ne proračunatoj, osvetničkoj
strategiji?
1. “China moon” (1990)
Prevod:„Mesec od porcelana“, žanr: noir-triler.
Režija: Džon Bejli
Uloge: Ed Haris, Medlin Stouv,
Čarls Dens, Benisio del Toro
Zaplet: Detektiv
Kajl Bodin (Haris) jedne večeri u baru upoznaje misterioznu, prelepu ženu.
Zaintrigiran, koristi službena ovlašćenja da joj se približi i tako saznaje da
je Rejčel (Stouv) nesrećna u braku sa bankarem Rupertom Manroom (Dens).
Zapostavljena od strane (prebogatog) muža koji često putuje, započeće
strastvenu aferu sa policajcem. Njihova veza se razvija suviše brzo,
proishodeći u ubistvu Ruperta koje će izvršiti Rejčel. Ljubavnik joj pomaže da
zataška zločin, međutim, uskoro će biti primoran da povede istragu protiv -
samog sebe. Povrh svega, njegov mlađi kolega/partner, Lamar Diki (Del Toro), do
tada nemaran prema detaljima, najednom posvećuje sve više pažnje slučaju, dok
Bodin otkriva i problematične pojedinosti o svojoj dragoj (psihijatrijski
tretmani u prošlosti, tračevi o prethodnim preljubama), zbog čega počinje da
ozbiljno sumnja u njenu priču.
Jedan
od „krimića“ sa prepoznatljivim šmekom kasnih 80-ih/ranih 90-ih, proverenom
matricom (bogata lepotica, ljubomorni suprug, dobri čuvar reda koji se slučajno obreo u središtu zagonetke, nedopustivo
blizak osumnjičenoj), odličnim obrtom (bez lake predvidljivosti) i dobrim
kastingom (Medlin kao fatalna žena, ali i labilna žrtva sopstvene strastvenosti,
usamljena u muškom okruženju; Benisio sa savršenom „njuškom“ za role lukavog
antagoniste; Dens provereno vešt u ulozi hladnokrvnog biznismena; Haris
dovoljno ubedljiv da upotpuni ovu sjajnu ekipu). Priča nije razvučena, sve se
odvija u pravom trenutku, održavajući njen tempo. Fina naslovna simbolika tiče
se poređenja koje izgovara Kajl, prilikom prvog izlaska sa Rejčel: prisećajući
se kako je njegova baka zvala pun mesec, sa zaključkom da „čini da ljudi rade
čudne stvari“, indirektno objašnjava njihovo prepuštanje tajnoj vezi. Završetak
je posebno šokantan, pomalo (i vrlo) daleki odjek Šekspirovih rešenja. Odjavna
scena efektno zumira okrugli mesec dok
se uzdiže nad opustelom pozornicom zbivanja.
Ocena: 3,5/5
2. “A Perfect Murder” (1998)
Prevod: „Savršeni zločin“, žanr:
triler
Režija: Endru Dejvis
Uloge: Majkl Daglas, Gvinet
Paltrou, Vigo Mortensen, Dejvid Suše
*zasnovano na komadu „Pozovi M radi
ubistva“ Frederika Nota; delimični rimejk istoimene Hičkokove adaptacije
(izmenjena su imena likova, kao i veći deo radnje)
Zaplet: Njujorški moćni par Stiven (Daglas) i Emili Tejlor (Paltrou) imaju naizgled idealan brak. On je bankar, ona zaposlena pri Ujedinjenim nacijama; on je iskusan i samouveren, ona mlada i zgodna, a oboje basnoslovno bogati. Jedino što kvari idiličnu sliku jesu tajne: Emili se već neko vreme viđa sa umetnikom Dejvidom Šoom (Mortensen), a muž joj je u ozbiljnim finansijskim problemima. Stoga su njihovi odnosi izrazito napeti, pa dok Emili razmišlja o razvodu, Stiven (budući korak ispred, jer zna za aferu) odlučuje da na svoj način razreši situaciju. Prevara prestaje da bude samo telesna/bračna, s obzirom da slikar i sam krije identitet, prošlost robijaša koji je već nekoliko imućnih dama „ojadio“ za velike svote novca. Prevareni Tejlor mu nudi pola miliona dolara da umesto njega obavi prljav posao, tako da savršeni supružnički odnosi, poljuljani neverstvom, pređu u – savršeno ubistvo. Ali, kada plan krene po zlu, sumnjičavi inspektor Mo(hamed) Karaman (Suše) i Emili otkrivaju da se Stivenova firma nalazi pred bankrotom zbog nepovoljnog rasta kamatnih stopa, te bi mu odlično došlo ženino nasledstvo. On se, sa svoje strane, spremno poziva na dokumentovanu ucenu od strane zavodnika-prevaranta. Ko zapravo obmanjuje koga – i sa kakvom namerom?
Zaplet: Njujorški moćni par Stiven (Daglas) i Emili Tejlor (Paltrou) imaju naizgled idealan brak. On je bankar, ona zaposlena pri Ujedinjenim nacijama; on je iskusan i samouveren, ona mlada i zgodna, a oboje basnoslovno bogati. Jedino što kvari idiličnu sliku jesu tajne: Emili se već neko vreme viđa sa umetnikom Dejvidom Šoom (Mortensen), a muž joj je u ozbiljnim finansijskim problemima. Stoga su njihovi odnosi izrazito napeti, pa dok Emili razmišlja o razvodu, Stiven (budući korak ispred, jer zna za aferu) odlučuje da na svoj način razreši situaciju. Prevara prestaje da bude samo telesna/bračna, s obzirom da slikar i sam krije identitet, prošlost robijaša koji je već nekoliko imućnih dama „ojadio“ za velike svote novca. Prevareni Tejlor mu nudi pola miliona dolara da umesto njega obavi prljav posao, tako da savršeni supružnički odnosi, poljuljani neverstvom, pređu u – savršeno ubistvo. Ali, kada plan krene po zlu, sumnjičavi inspektor Mo(hamed) Karaman (Suše) i Emili otkrivaju da se Stivenova firma nalazi pred bankrotom zbog nepovoljnog rasta kamatnih stopa, te bi mu odlično došlo ženino nasledstvo. On se, sa svoje strane, spremno poziva na dokumentovanu ucenu od strane zavodnika-prevaranta. Ko zapravo obmanjuje koga – i sa kakvom namerom?
Veoma
dobro otvaranje pokazuje nam kako je afera već trajala kada smo uvedeni u
priču, što znači da može biti ili samo izgovor ili apsolutni razlog razdora.
Muž od prvih scena ne skriva sumnjičavost, ni žena otuđeno gnušanje prema onom
drugom. Treći faktor postaju seksualna tenzija i privid slobode, kojima se
slikar služi kao mamcem za (neiživljenu) ljubavnicu. Usled toga, atelje koji
zauzima u nekoj vrsti industrijske zone (poluraspadnuto, neuredno potkrovlje)
suprotnost je Emilinom luksuznom domu, koliko i Dejvidova pojava (duža kosa,
bojama umazane pantalone, nemaran stav) Tejlorovom strogo poslovnom stilu i
autoritativnom držanju. Majkl Daglas glumi prenaglašeno, ali ipak izuzetno
uverljivo, dok su postupci njegovog (tipskog) lika, mada prilično providni, sasvim u skladu sa potrebama
žanra. Gvinet je kao i u ostalim svojim ulogama, krajnje beskrvna i „mlitava“. Nasuprot tome, sporedni lik koji igra Dejvid
Suše ponovo očarava: Poaro bez brkova
i naglaska, jednako je domišljat i dobroćudan. Emili će ga prijatno iznenaditi
poznavanjem njegovog maternjeg jezika, dok ćemo mi biti zatečeni drugom
„lingvističkom“ zanimljivošću. Na konferenciji UN kojoj glavna junakinja
prisustvuje, čuje se žustar, više nego poznat
srpsk(ohrvatsk)i, od strane diplomate koji sedi iza natpisa „Yugoslavia“
- dok na odjavnoj špici stoji odrednica „Croatian“.
Moda
i estetika u filmu potpuno odgovaraju devedesetim godinama prošlog veka, a
čista, jasna fotografija pruža još jedan od sjajnih filmskih portreta Njujorka.
Muzika je, s druge strane, potpuno u starinskom maniru, namenjena naglašavanju
posebno važnih scena i usled toga dosta anahrona. Ovaj film nije posebno dobro
dočekan od strane jednog broja kritičara, zbog upoređivanja sa Hičkokovim
klasikom čija je modernija verzija. S obzirom da nisam gledala prvo ostvarenje,
moji utisci nisu obojeni predznanjem o izvoru, tako da mi se oduvek dopadao.
Iako je gluma mogla biti bolja, sama radnja je uzbudljiva, brza, intrigantna,
uz solidan obrt. Sve u svemu, prilično dobar triler.
Ocena: 3/5
Zaplet: Edvard (Gir) i Konstans (Lejn) Samner vode tipično „domaćinski“ život u velikoj, lepoj kući u predgrađu, sa osmogodišnjim sinom Čarlijem i psom. Njihov brak je skladan, ispunjen svakodnevnim „sitnim“ porodičnim radostima. Sve se menja pošto jednog naročito vetrovitog dana, kupujući za dečakov predstojeći rođendan, Koni doživi nezgodu na ulici. U pomoć joj pritiče šarmantni mladi Francuz, Pol Mortel (Martinez). Ne uspevajući da sebi objasni zašto, ali ni da se odupre njegovom zavođenju, Koni počinje da se krišom sastaje sa ovim trgovcem knjigama, u njegovom stanu. Taj prostor, smešten u srce četvrti Soho, pravi boemski raj krcat antikvarnim izdanjima na policama i čudnim umetničkim figurama, u kombinaciji sa privlačnošću Mortela postaće mesto kome Koni, uprkos svesti o pogubnosti svega što čini, iznova vodi novootkrivena opsesija. A onda Edvard počinje da naslućuje kako nešto nije u redu...
3.
“Unfaithful” (2002)
Prevod: „Neverna žena“, žanr:
drama/triler
Režija: Adrijan Lin
Uloge: Dajen Lejn, Ričard Gir,
Olivije Martinez
* adaptacija filma La Femme Infidele Kloda Šabrola,
izmeštena u Njujork.
Zaplet: Edvard (Gir) i Konstans (Lejn) Samner vode tipično „domaćinski“ život u velikoj, lepoj kući u predgrađu, sa osmogodišnjim sinom Čarlijem i psom. Njihov brak je skladan, ispunjen svakodnevnim „sitnim“ porodičnim radostima. Sve se menja pošto jednog naročito vetrovitog dana, kupujući za dečakov predstojeći rođendan, Koni doživi nezgodu na ulici. U pomoć joj pritiče šarmantni mladi Francuz, Pol Mortel (Martinez). Ne uspevajući da sebi objasni zašto, ali ni da se odupre njegovom zavođenju, Koni počinje da se krišom sastaje sa ovim trgovcem knjigama, u njegovom stanu. Taj prostor, smešten u srce četvrti Soho, pravi boemski raj krcat antikvarnim izdanjima na policama i čudnim umetničkim figurama, u kombinaciji sa privlačnošću Mortela postaće mesto kome Koni, uprkos svesti o pogubnosti svega što čini, iznova vodi novootkrivena opsesija. A onda Edvard počinje da naslućuje kako nešto nije u redu...
Reditelj
kultne „Fatalne privlačnosti“ još jednom se prihvatio iste problematike, ali
sada iz suprotnog ugla. Ponovo se radi o bračnom neverstvu kao rezultatu puke
koincidencije i trenutnog popuštanja nagonu, sa teškim i dalekosežnim
posledicama. Iako poseduje elemente trilera, a glavni obrt se upravo na zločinu
kao jedinom (trenutno) vidljivom rešenju i temelji, razlika između ovog i
okvirno sličnih ostvarenja znatno je dublja (baš kao i ličnosti). U pitanju je,
pre svega, razvijena drama koja se odigrava unutar i između osoba uhvaćenih u
strašnom rascepu. Motivacija za preljubu nije nezadovoljstvo u bračnoj
zajednici, već čista požuda i obuzimajuća, zaslepljujuća strast. Ni posle
njenog zadovoljenja, ne gube se ljubav i privrženost prema porodici, ali ni
zavisnost od trenutne „slobode“, užitka zabranjenog. Nemogućnost da se odrekne
jednog od suprotstavljenih delova života i ličnosti: stabilnog, sigurnog,
odanog – ni eksperimentišućeg, radoznalog, iznenada probuđenog, dovešće do
strašnog ishoda. Što se duže bude istrajavalo u opasnom vođenju dvostrukog
života, na sve tri strane jačaće drugačije „manije“ istog intenziteta: sumnja i
paranoja (suprug), posesivnost sa manipulativnim postupanjem (ljubavnik),
kajanje, nemoć i strepnja (žena).
Uloga
je Lejnovoj donela nominacije za Oskara i Zlatni globus, a upravo su njen i
Girov performans najjači aduti filma, zbog kojih bi (ako ništa drugo) svakako
trebalo da ga pogledate. Učesnici u radnji su potpuno razoružani, ogoljeni u
očajanju zbog greške čijih se neminovnih posledica ne znaju osloboditi, a da
bar jedno ne bude povređeno. To je priča u kojoj se niko (osim, možda, Pola) ne
može osuditi, uzimajući u obzir koliko su teško pogođeni nepromišljenim
žrtvovanjem spokoja, mada istovremeno deluje (kao) da drugačije nije ni moglo
biti.
Ocena: 4,5/5