Život i smrt. Prostor i
vreme. Sudbina i slučaj.
To su sile koje vladaju
svetom.
Ovim
rečima, konferansije najavljuje čoveka koji je „uspeo da prodre iza granica“
svih navedenih fenomena. Osmislivši film “Iluzionista”,
prema motivima kratke priče Stivena
Milhauzera („Ajzenhajm iluzionista“), scenarista i režiser Nil Berger stvorio je čistu magiju. S
obzirom da se pred publikom pojavio iste godine kao „Prestiž“ (ekranizacija
romana Kristofera Prista), uglavnom se komentariše i analizira u paketu sa tim, tematski i estetski
sličnim filmom, često bivajući nepravedno otpisan kao „slabiji“. Ne dozvolite
da vas zavara suvišno i neravnopravno kontrastiranje dva odlična ostvarenja,
jer jedini koji istinski zaslužuju pravo hipnotisanja
jesu njihovi protagonisti! Priča kojom se danas bavimo, odvešće vas čitav
vek u prošlost, istovremeno romantičnu i otrovnu, setnu i smrtonosnu. Ponovo
oživljene, tada izuzetno popularne teme onostranog i (varljivosti) smrti,
dobile su pažnje vrednu funkciju u drami moći, (straho)vladavine i, naravno,
ljubavi.
Priča:
Beč, glamurozna, dekadentna, senzacijama opijena prestonica Austrougarske
monarhije, nalazi se na prelazu između vekova. Svet hrli u budućnost, razvija
se naučna misao, ali i na sve strane oduševljava fantastičnim demonstracijama
prekoračenja one druge međe, ka svetu iza ovozemaljskog života. Stigavši u
grad, priređujući uzbudljive predstave, jedan mađioničar probudiće pažnju
naroda, ali i podozrenje vlasti. Princ
Leopold (Rufus Sjuel) zbog toga šalje svog prvog pomoćnika da otkrije što
više može o zagonetnoj pridošlici i „iskopa“ ima li tu osnova za neke
subverzivne radnje koje bi mogle ugroziti režim. Istina je da prošlost Edvarda
Abramovica, poznatijeg po pseudonimu Ajzenhajm
(Edvard Norton), krije bitnu slabost,
koja ga je i načinila onim što jeste – zabranjenu ljubav. Tokom jedne od
narednih seansi, devojku od koje je rastavljen kao veoma mlad, prepoznaće u
liku Leopoldove verenice, vojvotkinje
Sofi fon Tišen (Džesika Bil). Kada se u istom vrtlogu nađu strah i
paranoja, želja da se vrati ili pak zadrži ono što smatramo „svojim“, ambicije
i pravdoljubivost, dolazi do eskalacije skandaloznih, tajanstvenih, presudnih
događaja. Svi se oni „lome“ kroz perspektivu i „na leđima“ spomenutog,
nadvojvodi najbližeg čoveka, inspektora
Ula (Pol Đamati).
Zaplet: Kako
bi ponovo bili zajedno, Sofi i Edvard su spremni da ovoga puta prkose svemu, pa
i isprovociraju samu smrt. Leopold, naravno, nije spreman da pusti Sofi, ne
toliko zbog povređene sujete ili zato što je voli, već ponajviše usled njene
upućenosti u prestolonaslednikove opasne planove i političke ambicije. S druge
strane, Ul veoma brzo postaje iskreno oduševljen Ajzenhajmom i, raspitujući se
za način na koji izvodi svoje čuvene tačke, zatiče sebe u želji da mu pomogne,
koliko god se to kosilo sa svim pravilima po kojima je do tada živeo.
Likovi i uloge: Edvard
Norton, dokazano odličan glumac, ni ovoga puta ne razočarava. On, naime,
poseduje lice koje podjednako dobro izražava bol, patnju, domišljatost i
autoritet. Te su karakteristike upravo ono što najbolje određuje njegovog
fiktivnog imenjaka. Ajzenhajm je osećajna, sanjarska duša koja još u detinjstvu
(skoro pa čudesnim sticajem okolnosti, jer mu dar „poklanja“ stranac koga
susreće na pustom drumu) neumorno traga za načinom bekstva iz sredine u kojoj
je rođen, za uzdizanjem iz datosti. Razvijajući veštinu opsenarstva, stvara i
nadograđuje bolji, lepši svet za sebe, ali i publiku, kojoj donosi zadivljujuće
iluzije, pobuđuje strahopoštovanje i pozornost, uzburkava duhove – prizivanjem
utvara! Jedini put kada ga magija bude izneverila, odvojivši ga od životne
ljubavi, dobiće priliku da u novim (međutim, znatno komplikovanijim)
okolnostima ispravi sve i izvojuje
pobedu.
Vojvotkinja
Sofi, koju igra Džesika Bil, mila je, blaga, prefinjena, ali istovremeno
odlučna mlada žena, nepokolebljiva kada je potrebno zauzeti se za sebe i svoju
sudbinu. Rođena u visokom društvu, oseća se nelagodno, pa ipak spremno da
prihvati igru i postane još jedna karika u
vladarskoj aparaturi. Njena rešenost traje do trenutka kada joj Edvardov
povratak bude vratio nadu i pružio novu snagu. Ovaj par je simpatičan i
prirodno, bez problema počinjemo da svesrdno navijamo za njih. Briljantno
osmišljena i sprovedena, Edvardova pobuna je lična, ali posledice će biti i te
kako kolektivne.
Nasuprot
njima, najblaže rečeno maestralno su osmišljeni
antagonisti, tj. princ kao rival (u pogledu emocija, ali i političkom, jer
nastoji da primenom sile, hapšenjem i optužbama eliminiše suparnika) i
inspektor kao prevratnik (kolebajući se između poštovanja, odanosti prema kruni
i ličnog osećaja za ispravno). Rufus Sjuel briljira u ulozi negativca, pri čemu
je naročito zanimljivo uočavati brojne
paralele sa istorijskim nadvojvodom Rudolfom Habzburškim, o čemu će biti nešto više
reči u nastavku teksta. Opterećuju ga nesigurnosti unutar sopstvenog karaktera (najuspešnije razotkrivene u sceni sa mačem),
sujeta i mizoginija (recimo, odnos prema ljubavnicama, nasilnički ispadi za
koje ga u kontinuitetu terete), zbog čega će pretnja koju prepoznaje u
iluzionisti dovesti do niza fatalnih postupaka.
Iako
se, na prvi pogled, radnja plete oko neobičnog ljubavnog trougla, u njenom
središtu je, zapravo, sjajan inspektorov lik. Sa postepenim gubitkom vere i
pouzdanja u monarhiju, tačnije, njenog predstavnika kome je služio tokom većeg
dela života, Ul više ne pronalazi snage da ga opravdava. Novootkrivena slabost ukazuje
na to da je glavna tema, ipak, gubitak
iluzija (moći), razbijanje opsena – putem trikova. Važna je još jedna
figura, Ajzenhajmov menadžer Jozef Fišer
(Eddie Marsan), na čijem primeru jasno vidimo preko čega je sve jedan čovek
spreman da pređe zbog zarade/profita.
Početak
filma je prekrasan, pre svega stilizacijom slova stvarajući utisak otvaranja knjige
bajki. I sama naracija podseća na drevnu povest ili legendu, u velikoj meri
zahvaljujući vizuelnom okviru koji joj je dodeljen. Pripovedne, evokativne
deonice su, baš kao u starim filmovima, „oivičene“ crnim, te izgledaju poput
snimaka sa prašnjave, pucketave trake.
Na
početku spomenut, uvodni prizor otkriva čoveka na bini, pred podjednako
usredsređenom publikom i čuvarima reda raspoređenim u gledalištu. Ubrzo će
odjeknuti optužba za šarlatanstvo i tobožnje pretnje monarhiji. Nemoguća
romansa između plemkinje i stolarevog sina samo je jedan, mada ključni, nivo
sukoba koji se razvijaju tokom trajanja radnje. Ajzenhajmovi aduti u tom
odmeravanju snaga, jesu teatralnost, dugotrajno planiranje i strpljenje,
nasuprot nasilništvu, autoritativnosti i zataškavanju kakvo primenjuju
krunisani protivnici.
Makar
površno poznajući prilike u Habzburškoj monarhiji onog doba, isprva ćemo biti zbunjeni podatkom da je naslednik
imperije veren sa „običnom“, lokalnom plemkinjom - i to po sopstvenom izboru.
Ubrzo stiže objašnjenje, jer Sofi (otkrivajući ljubavi svog života nameru da
veridba bude upriličena u Budimpešti) tvrdi kako će „samo uz povezivanje sa
njenom porodicom“ Leopold dobiti podršku Mađara za krunisanje („Ja sam deo
njegovog plana“). Prilikom prepirke sa Sofi, Leopold ističe „korist“ koju ima
od nje i „sramotu“ kakvu mu priređuje “nesmotrenim” ponašanjem pred očima
javnosti. U realnosti, prihvatani su jedino ugovoreni brakovi, isključivo sa
osobama istog ranga (dakle, inostranim princezama). Između ostalog, ovo je bio
jedan od razloga Rudolfove hronične frustriranosti, trajni izvor nesuglasica sa
ocem. Taj isti otac, u filmu, potpuno je skrajnut i odsutan, dok nadvojvoda (po svemu sudeći) upravlja
prestonicom, mada je jasno da svaki njegov potez zavisi od carevog odobrenja.
Važno
je napomenuti i to da dvojna titula
ne bi trebalo da zbunjuje: nadvojvoda (archduke)
je istovremeno princ prestolonaslednik (crown
prince), ali, samo u ovom slučaju! Sledeći u nizu za tron, Franc Ferdinand,
bio je “tek” nadvojvoda - nećak, a ne sin Franca Jozefa
Kakav
je, dakle, nadvojvoda Leopold? Napoznatiji trač koji kruži prestonicom, kaže da
je prethodnu ljubavnicu tukao, pa gurnuo sa balkona kako ga ne bi odala.
Sofi ga opisuje kao osobu naprasite naravi. Ne krije da ga tako ljubomornog,
mada „vrlo inteligentnog, na svoju štetu“, podnosi zbog dužnosti i titule.
Inspektor, opet, princa smatra čovekom „liberalnih stavova”. Uveravajući
Ajzenhajma: “Drugačiji je od oca, ali, biće dobar vladar“, nastavlja: „Ja sam
sin mesara. On je naslednik carstva. Koliko blizak neko poput nas može biti sa ljudima poput njih? Ne zavaravaj se da možemo
učestvovati u njihovoj igri.(...) Ne postoji trik koji nisu videli...“
Trikovima i obmanama služi se, dakle, čitav sistem, personifikovan u vladarskoj
porodici, zarad opstajanja na tronu. Njihova mreža uhoda i različiti mehanizmi
prisile nisu za potcenjivanje, što Ul u nekoliko navrata pokušava da stavi do
znanja odvažnom mađioničaru.
Ajzenhajm
na svojoj strani, pored inventivnosti i vere u čuda koja smo kadri da snagom
sopstvene volje prizovemo postojanju, ima još jednu, iskonsku silu. Emocije
koje ga spajaju sa Sofi, simbolizuje motiv
drvene ogrlice. Ona, naravno, takođe sadrži trik: preklop iza koga se nalazi portret u srcu.
Odabrane replike:
„Jeste li je hipnotisali? Voleo bih da
naučim TAJ trik.“ (Leopold Ajzenhajmu, o Sofi); Scena sa mačem propraćena
je parabolom o Ekskaliburu i Edvardovim pitanjem: „Odakle proizilazi moć? Iz veštine ili sudbine, iz božanskog prava?“;
Ajzenhajm Leopoldu: „Možda učinim da Vi
nestanete.“
Najbolje: Verodostojni,
obuzimajući ambijent i atmosfera (polutama i senke pozorišta, lovačka imanja, kočije
na ulicama, kafeterije). Prag kao mesto snimanja odlično je poslužio da dočara
Beč iz vremena secesije. Film je zasluženo nominovan za Oskara u kategoriji
najbolje kinematografije, izgubivši od „Panovog lavirinta“.
Bajkovitost
sižea. Ajzenhajmovi trikovi, pre svega scena seanse na dvoru, koja odlično
sažima odmeravanje snaga, prkos „malog“ čoveka pred onim koji „ima sve“; britke
dijaloge i provokaciju. Rasplet, s tim što ga nipošto neću otkrivati, jer bi to
pokvarilo doživljaj onima koji još nisu gledali film! Potom, scena predstave
ispred ogledala (Sofi i crveni plašt).
I
još: Ajzenhajmova velikodušnost prema dečacima koji prose. Predivna muzika (komponovao
je Philip Glass). Odnos između Ula i
Ajzenhajma, sličan interakciji DiKaprio – Henks u filmu „Uhvati me ako možeš“. Izvanredna
je i scena prinčevog sloma, naročito trenutak kada se, tik pre nego što
povuče obarač, začuju lupanje na vrata kabineta i povici:“U ime vašeg oca, otvorite“ – što zaista objašnjava mnogo
toga.
Progresivno: Odluka autora bila je da zločin, mada je počinilac plemić (i to najvišeg ranga), u ovom slučaju ne sme biti zataškan. To je problematično, ne samo kao anahronizam, već i u vezi sa famoznim raspletom koji ne smem da otkrijem…Ono što MOGU da “demaskiram” bez straha od spojlera, jeste istorijska podloga za film. U pitanju je događaj poznat kao majerlinški incident/afera, čije su žrtve bili prestolonaslednik Rudolf i njegova mlada ljubavnica Marija Večera. Oni su poslužili kao prilično očigledan prototip za likove Leopolda i Sofi, o čemu će više reči biti u nekom narednom tekstu.
Do tada, evo kako se Nil Berger izjasnio povodom priprema za realizaciju svoje zamisli:
Paralele sa realnošću su zaista brojne: mladog nadvojvodu u stopu prate glasine o promiskuitetnom životu koji vodi; ideološki se razilazi sa ocem; (navodno) kuje zaveru o puču/preuzimanju prestola. Zatim, tu su (navodno) samoubistvo i ubistvo ljubavnice; sklonost ka opijatima; lovački zamak Majerling; simpatije za Mađarsku; odbojnost prema spiritizmu, a nasuprot tome izraziti naučnički afiniteti. Na seansi će se pojaviti portret Franca Jozefa; čućemo prinčev komentar „Moja majka se udala za mog oca sa 16 godina“ (koliko je zaista imala Elizabeta, legendarna „Sisi“); kao i opasku jednog od prisutnih da Leopold nikada neće postati car, dok će mu otac „živeti sto godina“ (slično se i desilo). Donekle je izvršeno fizičko prilagođavanje Leopolda Rudolfovoj pojavi: bradica, uniforma, stav.
Progresivno: Odluka autora bila je da zločin, mada je počinilac plemić (i to najvišeg ranga), u ovom slučaju ne sme biti zataškan. To je problematično, ne samo kao anahronizam, već i u vezi sa famoznim raspletom koji ne smem da otkrijem…Ono što MOGU da “demaskiram” bez straha od spojlera, jeste istorijska podloga za film. U pitanju je događaj poznat kao majerlinški incident/afera, čije su žrtve bili prestolonaslednik Rudolf i njegova mlada ljubavnica Marija Večera. Oni su poslužili kao prilično očigledan prototip za likove Leopolda i Sofi, o čemu će više reči biti u nekom narednom tekstu.
Do tada, evo kako se Nil Berger izjasnio povodom priprema za realizaciju svoje zamisli:
Pročitao
sam sve što sam mogao o Habzburzima, secesionističkom pokretu i magiji tog
vremena – podjednako samim iluzijama i društvenom životu mađioničara. Većina
trikova zasnovana je na stvarnim iluzijama i likovi koje sam osmislio
inspirisani su pravim ljudima. Želeo sam da sve bude što je moguće uverljivije
i poštenije, tim pre što priča ispituje ideju našeg percipiranja istine i
iluzije – čineći maglovitom granicu između ta dva koncepta. Ukoliko nameravate
da preuveličate izvesne elemente, tako da budu snoliki, nadrealni ili začudni,
morate se pobrinuti da ostatak ima kao stena čvrsto utemeljenje u epohi.
Paralele sa realnošću su zaista brojne: mladog nadvojvodu u stopu prate glasine o promiskuitetnom životu koji vodi; ideološki se razilazi sa ocem; (navodno) kuje zaveru o puču/preuzimanju prestola. Zatim, tu su (navodno) samoubistvo i ubistvo ljubavnice; sklonost ka opijatima; lovački zamak Majerling; simpatije za Mađarsku; odbojnost prema spiritizmu, a nasuprot tome izraziti naučnički afiniteti. Na seansi će se pojaviti portret Franca Jozefa; čućemo prinčev komentar „Moja majka se udala za mog oca sa 16 godina“ (koliko je zaista imala Elizabeta, legendarna „Sisi“); kao i opasku jednog od prisutnih da Leopold nikada neće postati car, dok će mu otac „živeti sto godina“ (slično se i desilo). Donekle je izvršeno fizičko prilagođavanje Leopolda Rudolfovoj pojavi: bradica, uniforma, stav.
Ključne
lokacije odigravanja priče su Hofburg i Majerling, u kome je posebno značajan
kabinet prestolonaslednika. Zidovi hodnika kojim Ul korača, dolazeći mu na
dogovorene privatne razgovore, prepuni su trofejnih glava ubijene divljači, što
je (koju deceniju kasnije) bio omiljeni hobi Franca Ferdinanda.
Zamerka (uslovno rečeno):
usne Džesike Bil! Prenaglašene su (ljupka glumica inače ipak NEMA takve, što je
dovoljno proveriti gledanjem bilo koje njene fotografije van ove uloge), zbog
čega liče na one kod Skarlet Johanson, podstičući još nepotrebnih poređenja sa
filmom „Prestiž“.
Zanimljivost:
Sofi kao devojčicu igra Elenor
Tomlinson, danas poznata iz ostvarenja
The White Queen, Poldark, Loving
Vincent.
Završnica,
u kojoj je zaljubljeni par ponovo sjedinjen, a inspektor (zadovoljavajuće)
nadmudren i osvojen pravdom, ne obazire se na to što je, usput, imperija ostala
u zabrinjavajućem stanju i otvorenog naslednog pitanja. Što bi rekao Čola: “A
svijet nek' propadne, nije neka šteta!” Jedno je, ipak, sigurno: ovaj film ne
samo što nije propao pred sudom
kritike, još manje gledalaca, nego prilično uspešno prkosi vremenu, kao živa potvrda poruke da, s ljubavlju i
mnogo pažljivog rada stvorena čarolija uvek odnosi pobedu.