недеља, 27. јануар 2019.

„The Ilussionist“ (2006)

komentariše: Isidora Đolović
Život i smrt. Prostor i vreme. Sudbina i slučaj.

To su sile koje vladaju svetom.

Ovim rečima, konferansije najavljuje čoveka koji je „uspeo da prodre iza granica“ svih navedenih fenomena. Osmislivši film “Iluzionista”, prema motivima kratke priče Stivena Milhauzera („Ajzenhajm iluzionista“), scenarista i režiser Nil Berger stvorio je čistu magiju. S obzirom da se pred publikom pojavio iste godine kao „Prestiž“ (ekranizacija romana Kristofera Prista), uglavnom se komentariše i analizira u paketu sa tim, tematski i estetski sličnim filmom, često bivajući nepravedno otpisan kao „slabiji“. Ne dozvolite da vas zavara suvišno i neravnopravno kontrastiranje dva odlična ostvarenja, jer jedini koji istinski zaslužuju pravo hipnotisanja jesu njihovi protagonisti! Priča kojom se danas bavimo, odvešće vas čitav vek u prošlost, istovremeno romantičnu i otrovnu, setnu i smrtonosnu. Ponovo oživljene, tada izuzetno popularne teme onostranog i (varljivosti) smrti, dobile su pažnje vrednu funkciju u drami moći, (straho)vladavine i, naravno, ljubavi. 

Priča: Beč, glamurozna, dekadentna, senzacijama opijena prestonica Austrougarske monarhije, nalazi se na prelazu između vekova. Svet hrli u budućnost, razvija se naučna misao, ali i na sve strane oduševljava fantastičnim demonstracijama prekoračenja one druge međe, ka svetu iza ovozemaljskog života. Stigavši u grad, priređujući uzbudljive predstave, jedan mađioničar probudiće pažnju naroda, ali i podozrenje vlasti. Princ Leopold (Rufus Sjuel) zbog toga šalje svog prvog pomoćnika da otkrije što više može o zagonetnoj pridošlici i „iskopa“ ima li tu osnova za neke subverzivne radnje koje bi mogle ugroziti režim. Istina je da prošlost Edvarda Abramovica, poznatijeg po pseudonimu Ajzenhajm (Edvard Norton), krije bitnu slabost, koja ga je i načinila onim što jeste – zabranjenu ljubav. Tokom jedne od narednih seansi, devojku od koje je rastavljen kao veoma mlad, prepoznaće u liku Leopoldove verenice, vojvotkinje Sofi fon Tišen (Džesika Bil). Kada se u istom vrtlogu nađu strah i paranoja, želja da se vrati ili pak zadrži ono što smatramo „svojim“, ambicije i pravdoljubivost, dolazi do eskalacije skandaloznih, tajanstvenih, presudnih događaja. Svi se oni „lome“ kroz perspektivu i „na leđima“ spomenutog, nadvojvodi najbližeg čoveka, inspektora Ula (Pol Đamati).
Zaplet: Kako bi ponovo bili zajedno, Sofi i Edvard su spremni da ovoga puta prkose svemu, pa i isprovociraju samu smrt. Leopold, naravno, nije spreman da pusti Sofi, ne toliko zbog povređene sujete ili zato što je voli, već ponajviše usled njene upućenosti u prestolonaslednikove opasne planove i političke ambicije. S druge strane, Ul veoma brzo postaje iskreno oduševljen Ajzenhajmom i, raspitujući se za način na koji izvodi svoje čuvene tačke, zatiče sebe u želji da mu pomogne, koliko god se to kosilo sa svim pravilima po kojima je do tada živeo.
Likovi i uloge: Edvard Norton, dokazano odličan glumac, ni ovoga puta ne razočarava. On, naime, poseduje lice koje podjednako dobro izražava bol, patnju, domišljatost i autoritet. Te su karakteristike upravo ono što najbolje određuje njegovog fiktivnog imenjaka. Ajzenhajm je osećajna, sanjarska duša koja još u detinjstvu (skoro pa čudesnim sticajem okolnosti, jer mu dar „poklanja“ stranac koga susreće na pustom drumu) neumorno traga za načinom bekstva iz sredine u kojoj je rođen, za uzdizanjem iz datosti. Razvijajući veštinu opsenarstva, stvara i nadograđuje bolji, lepši svet za sebe, ali i publiku, kojoj donosi zadivljujuće iluzije, pobuđuje strahopoštovanje i pozornost, uzburkava duhove – prizivanjem utvara! Jedini put kada ga magija bude izneverila, odvojivši ga od životne ljubavi, dobiće priliku da u novim (međutim, znatno komplikovanijim) okolnostima  ispravi sve i izvojuje pobedu. 
Vojvotkinja Sofi, koju igra Džesika Bil, mila je, blaga, prefinjena, ali istovremeno odlučna mlada žena, nepokolebljiva kada je potrebno zauzeti se za sebe i svoju sudbinu. Rođena u visokom društvu, oseća se nelagodno, pa ipak spremno da prihvati igru i postane još jedna karika u vladarskoj aparaturi. Njena rešenost traje do trenutka kada joj Edvardov povratak bude vratio nadu i pružio novu snagu. Ovaj par je simpatičan i prirodno, bez problema počinjemo da svesrdno navijamo za njih. Briljantno osmišljena i sprovedena, Edvardova pobuna je lična, ali posledice će biti i te kako kolektivne.
Nasuprot njima, najblaže rečeno maestralno su osmišljeni antagonisti, tj. princ kao rival (u pogledu emocija, ali i političkom, jer nastoji da primenom sile, hapšenjem i optužbama eliminiše suparnika) i inspektor kao prevratnik (kolebajući se između poštovanja, odanosti prema kruni i ličnog osećaja za ispravno). Rufus Sjuel briljira u ulozi negativca, pri čemu je naročito  zanimljivo uočavati brojne paralele sa istorijskim nadvojvodom Rudolfom Habzburškim, o čemu će biti nešto više reči u nastavku teksta. Opterećuju ga nesigurnosti unutar sopstvenog karaktera  (najuspešnije razotkrivene u sceni sa mačem), sujeta i mizoginija (recimo, odnos prema ljubavnicama, nasilnički ispadi za koje ga u kontinuitetu terete), zbog čega će pretnja koju prepoznaje u iluzionisti dovesti do niza fatalnih postupaka.
Iako se, na prvi pogled, radnja plete oko neobičnog ljubavnog trougla, u njenom središtu je, zapravo, sjajan inspektorov lik. Sa postepenim gubitkom vere i pouzdanja u monarhiju, tačnije, njenog predstavnika kome je služio tokom većeg dela života, Ul više ne pronalazi snage da ga opravdava. Novootkrivena slabost ukazuje na to da je glavna tema, ipak, gubitak iluzija (moći), razbijanje opsena – putem trikova. Važna je još jedna figura, Ajzenhajmov menadžer Jozef Fišer (Eddie Marsan), na čijem primeru jasno vidimo preko čega je sve jedan čovek spreman da pređe zbog zarade/profita.

Početak filma je prekrasan, pre svega stilizacijom slova stvarajući utisak otvaranja knjige bajki. I sama naracija podseća na drevnu povest ili legendu, u velikoj meri zahvaljujući vizuelnom okviru koji joj je dodeljen. Pripovedne, evokativne deonice su, baš kao u starim filmovima, „oivičene“ crnim, te izgledaju poput snimaka sa prašnjave, pucketave trake. 
Na početku spomenut, uvodni prizor otkriva čoveka na bini, pred podjednako usredsređenom publikom i čuvarima reda raspoređenim u gledalištu. Ubrzo će odjeknuti optužba za šarlatanstvo i tobožnje pretnje monarhiji. Nemoguća romansa između plemkinje i stolarevog sina samo je jedan, mada ključni, nivo sukoba koji se razvijaju tokom trajanja radnje. Ajzenhajmovi aduti u tom odmeravanju snaga, jesu teatralnost, dugotrajno planiranje i strpljenje, nasuprot nasilništvu, autoritativnosti i zataškavanju kakvo primenjuju krunisani protivnici.
Makar površno poznajući prilike u Habzburškoj monarhiji onog doba, isprva ćemo  biti zbunjeni podatkom da je naslednik imperije veren sa „običnom“, lokalnom plemkinjom - i to po sopstvenom izboru. Ubrzo stiže objašnjenje, jer Sofi (otkrivajući ljubavi svog života nameru da veridba bude upriličena u Budimpešti) tvrdi kako će „samo uz povezivanje sa njenom porodicom“ Leopold dobiti podršku Mađara za krunisanje („Ja sam deo njegovog plana“). Prilikom prepirke sa Sofi, Leopold ističe „korist“ koju ima od nje i „sramotu“ kakvu mu priređuje “nesmotrenim” ponašanjem pred očima javnosti. U realnosti, prihvatani su jedino ugovoreni brakovi, isključivo sa osobama istog ranga (dakle, inostranim princezama). Između ostalog, ovo je bio jedan od razloga Rudolfove hronične frustriranosti, trajni izvor nesuglasica sa ocem. Taj isti otac, u filmu, potpuno je skrajnut i odsutan, dok  nadvojvoda (po svemu sudeći) upravlja prestonicom, mada je jasno da svaki njegov potez zavisi od carevog odobrenja.

Važno je napomenuti i to da dvojna titula ne bi trebalo da zbunjuje: nadvojvoda (archduke) je istovremeno princ prestolonaslednik (crown prince), ali, samo u ovom slučaju! Sledeći u nizu za tron, Franc Ferdinand, bio je “tek” nadvojvoda - nećak, a ne sin Franca Jozefa

Kakav je, dakle, nadvojvoda Leopold? Napoznatiji trač koji kruži prestonicom, kaže da je prethodnu ljubavnicu tukao, pa gurnuo sa balkona kako ga ne bi odala. Sofi ga opisuje kao osobu naprasite naravi. Ne krije da ga tako ljubomornog, mada „vrlo inteligentnog, na svoju štetu“, podnosi zbog dužnosti i titule. Inspektor, opet, princa smatra čovekom „liberalnih stavova”. Uveravajući Ajzenhajma: “Drugačiji je od oca, ali, biće dobar vladar“, nastavlja: „Ja sam sin mesara. On je naslednik carstva. Koliko blizak neko poput nas može biti sa ljudima poput njih? Ne zavaravaj se da možemo učestvovati u njihovoj igri.(...) Ne postoji trik koji nisu videli...“ Trikovima i obmanama služi se, dakle, čitav sistem, personifikovan u vladarskoj porodici, zarad opstajanja na tronu. Njihova mreža uhoda i različiti mehanizmi prisile nisu za potcenjivanje, što Ul u nekoliko navrata pokušava da stavi do znanja odvažnom mađioničaru.
Ajzenhajm na svojoj strani, pored inventivnosti i vere u čuda koja smo kadri da snagom sopstvene volje prizovemo postojanju, ima još jednu, iskonsku silu. Emocije koje ga spajaju sa Sofi, simbolizuje motiv drvene ogrlice. Ona, naravno, takođe sadrži trik: preklop iza koga se nalazi portret u srcu.
Odabrane replike: „Jeste li je hipnotisali? Voleo bih da naučim TAJ trik.“ (Leopold Ajzenhajmu, o Sofi); Scena sa mačem propraćena je parabolom o Ekskaliburu i Edvardovim pitanjem: „Odakle proizilazi moć? Iz veštine ili sudbine, iz božanskog prava?“; Ajzenhajm Leopoldu: „Možda učinim da Vi nestanete.“
Najbolje: Verodostojni, obuzimajući ambijent i atmosfera (polutama i senke pozorišta, lovačka imanja, kočije na ulicama, kafeterije). Prag kao mesto snimanja odlično je poslužio da dočara Beč iz vremena secesije. Film je zasluženo nominovan za Oskara u kategoriji najbolje kinematografije, izgubivši od „Panovog lavirinta“. 
Bajkovitost sižea. Ajzenhajmovi trikovi, pre svega scena seanse na dvoru, koja odlično sažima odmeravanje snaga, prkos „malog“ čoveka pred onim koji „ima sve“; britke dijaloge i provokaciju. Rasplet, s tim što ga nipošto neću otkrivati, jer bi to pokvarilo doživljaj onima koji još nisu gledali film! Potom, scena predstave ispred ogledala (Sofi i crveni plašt).
I još: Ajzenhajmova velikodušnost prema dečacima koji prose. Predivna muzika (komponovao je Philip Glass). Odnos između Ula i Ajzenhajma, sličan interakciji DiKaprio – Henks u filmu „Uhvati me ako možeš“. Izvanredna je i scena prinčevog sloma, naročito trenutak kada se, tik pre nego što povuče obarač, začuju lupanje na vrata kabineta i povici:“U ime vašeg oca, otvorite“ – što zaista objašnjava mnogo toga.

Progresivno: Odluka autora bila je da zločin, mada je počinilac plemić (i to najvišeg ranga), u ovom slučaju ne sme biti zataškan. To je problematično, ne samo kao anahronizam, već i u vezi sa famoznim raspletom koji ne smem da otkrijem…Ono što MOGU da “demaskiram” bez straha od spojlera, jeste istorijska podloga za film. U pitanju je događaj poznat kao majerlinški incident/afera, čije su žrtve bili prestolonaslednik Rudolf i njegova mlada ljubavnica Marija Večera. Oni su poslužili kao prilično očigledan prototip za likove Leopolda i Sofi, o čemu će više reči biti u nekom narednom tekstu.
 
Do tada, evo kako se Nil Berger izjasnio povodom priprema za realizaciju svoje zamisli:

Pročitao sam sve što sam mogao o Habzburzima, secesionističkom pokretu i magiji tog vremena – podjednako samim iluzijama i društvenom životu mađioničara. Većina trikova zasnovana je na stvarnim iluzijama i likovi koje sam osmislio inspirisani su pravim ljudima. Želeo sam da sve bude što je moguće uverljivije i poštenije, tim pre što priča ispituje ideju našeg percipiranja istine i iluzije – čineći maglovitom granicu između ta dva koncepta. Ukoliko nameravate da preuveličate izvesne elemente, tako da budu snoliki, nadrealni ili začudni, morate se pobrinuti da ostatak ima kao stena čvrsto utemeljenje u epohi.


Paralele sa realnošću su zaista brojne: mladog nadvojvodu u stopu prate glasine o promiskuitetnom životu koji vodi; ideološki se razilazi sa ocem; (navodno) kuje zaveru o puču/preuzimanju prestola. Zatim, tu su (navodno) samoubistvo i ubistvo ljubavnice; sklonost ka opijatima; lovački zamak Majerling; simpatije za Mađarsku; odbojnost prema spiritizmu, a nasuprot tome izraziti naučnički afiniteti. Na seansi će se pojaviti portret Franca Jozefa; čućemo prinčev komentar „Moja majka se udala za mog oca sa 16 godina“ (koliko je zaista imala Elizabeta, legendarna „Sisi“); kao i opasku jednog od prisutnih da Leopold nikada neće postati car, dok će mu otac „živeti sto godina“ (slično se i desilo). Donekle je izvršeno fizičko prilagođavanje Leopolda Rudolfovoj pojavi: bradica, uniforma, stav. 
Ključne lokacije odigravanja priče su Hofburg i Majerling, u kome je posebno značajan kabinet prestolonaslednika. Zidovi hodnika kojim Ul korača, dolazeći mu na dogovorene privatne razgovore, prepuni su trofejnih glava ubijene divljači, što je (koju deceniju kasnije) bio omiljeni hobi Franca Ferdinanda.
Zamerka (uslovno rečeno): usne Džesike Bil! Prenaglašene su (ljupka glumica inače ipak NEMA takve, što je dovoljno proveriti gledanjem bilo koje njene fotografije van ove uloge), zbog čega liče na one kod Skarlet Johanson, podstičući još nepotrebnih poređenja sa filmom „Prestiž“.
Zanimljivost: Sofi kao devojčicu igra Elenor Tomlinson, danas poznata iz ostvarenja The White Queen, Poldark, Loving Vincent
Završnica, u kojoj je zaljubljeni par ponovo sjedinjen, a inspektor (zadovoljavajuće) nadmudren i osvojen pravdom, ne obazire se na to što je, usput, imperija ostala u zabrinjavajućem stanju i otvorenog naslednog pitanja. Što bi rekao Čola: “A svijet nek' propadne, nije neka šteta!” Jedno je, ipak, sigurno: ovaj film ne samo što nije propao pred sudom kritike, još manje gledalaca, nego prilično uspešno prkosi vremenu, kao živa potvrda poruke da, s ljubavlju i mnogo pažljivog rada stvorena čarolija uvek odnosi pobedu.