Današnjica
nas je navikla na prihvatanje oportunizma kao uobičajene, čak prilično poželjne
pojave, a ljudi kojima ništa nije sveto
na putu ostvarenja ličnih životnih ciljeva, obično su okarakterisani kao
„snalažljivi“, „sposobni“ i „uspešni“. Tema ambicioznih arivista (iliti „laktaroša“) odavno je prisutna u brojnim
književnim i naučnim delima, apsolutnu ekspanziju doživevši tokom XIX veka. Tada
se, usled jačanja individualizma (pod uticajem romantičarskog pokreta) sa
jedne, a opšte fasciniranosti Napoleonom Bonapartom kao primerom uzdizanja
„niotkuda do zvezda“ sa druge strane, zapitanost pred uklapanjem ovakvih
ličnosti u društveni poredak epohe neštedimice koristila kao podsticaj za romane
(prevashodno) evropskog realizma. Njihove različite, a u osnovi i polazištem
ipak nerazdvojne prozne obrade, rezultovale su značajnim brojem nezaboravnih
literarnih klasika i njihovih protagonista, danas pravih simbola određenog
psihološkog sklopa i socijalnog „miljea“. Besmrtnim su ih učinili Balzak, Stendal,
Dostojevski, Flober i mnogi drugi velikani umetnosti stvarane perom. Uglavnom
su kao „reprezentativni uzorak“ uzimani
muškarci, ali Vilijam Tekeri,
britanski romanopisac i briljantni analitičar svog vremena, grandioznim delom „Vašar taštine“ u istoriju je uveo
jednu zanimljivu pripadnicu lepšeg pola. Nemilosrdno se ustremivši na
svagdašnje mane ljudskog roda, kumovao je jednom od najpopularnijih časopisa
današnjice, kao i velikom broju igranih adaptacija.
Sa
podnaslovom Roman bez junaka (A novel
without a hero), ovaj klasik engleske književnosti istovremeno je tipičan
primer realističkog, satiričnog, istorijskog i romana društvene kritike. U
skladu sa epohom i tada prilično rasprostranjenim manirom, narator je ujedno komentator. Poput konferansijea, uvodi nas u
priču, postavljenu i učestalo predstavljanu kao parada licemerja, sujete i intriga visokog društva.
Ocenjujući likove, ali i sopstveni pripovedni postupak, glas (piščeve) savesti svaku
opisanu pojavu tretira sa podsmehom. Odabir podnaslova ukazuje na odsustvo središnje ličnosti sa
vrlinom. Beki Šarp je očigledno svetlosnim godinama daleko od takvog određenja,
ali, mada pisac u više navrata ističe Ameliju Sedli kao glavnu heroinu, jasno je
da ogledalo i nosilac radnje, ipak,
nije ni ona. Nešto veoma slično će kasnije učiniti Tolstoj u „Ani Karenjinoj“:
od početka do kraja, paralelno pratimo živote dva različita lika (ili parova
likova), pri čemu se onaj manje upadljiv, ali čestitiji, stavlja u poziciju da
zaokruži priču i trijumfuje.
Knjiga
se, u svojoj obimnosti, može podeliti na dve celine, koje preseca središnji
događaj: bitka kod Vaterloa, 1815.
godine. To je tačka u kojoj se prelamaju sudbine svih prisutnih ličnosti,
do – i od – koje se sve razvija. Dva plana priče neko vreme teku uporedo, da bi
se zatim razdvojili i postali međusobna protivteža. Životi Amelije Sedli i Rebeke Šarp ponuđeni su kao mogućnosti
iskustava dva potpuno različita tipa ličnosti (obmanute i obmanjivača). Pošto
bi bilo koji pokušaj prepričavanja fabule bio uzaludan, u nastavku ću se po stavkama fokusirati na one najbitnije
aspekte romana, koji ga čine tako jedinstvenim i značajnim – a sve to na
primeru jedne od ekranizacija, kojom kritika i čitaoci uglavnom nisu bili
zadovoljni. Gde se film Mire Nair
najupadljivije razdvojio od pisanog uzora, koje slobode je autorski tim
dozvolio sebi i kakve je rezultate sve to, na kraju krajeva, dalo?
U romanu: Dve devojke, „pitomice“ internata gospođe Pinkerton (gde ih isprva zatičemo), jedna drugoj su sušta suprotnost, pa će tako i njihove egzistencije predstavljati međusobni kontrast. On je vidljiv od startne pozicije: „Emica“ (kako joj tepaju naši prevodioci, iz nejasnog razloga preimenovavši je u „Emiliju“) predstavlja milu, dobru i osećajnu devojku iz imućne porodice; Beki je siroče problematičnog porekla (kći slikara-boema i operske pevačice), proračunata, oštroumna u skladu sa prezimenom, rešena da se po svaku cenu uzdigne i uspe u životu. Njihove sudbine će se kretati od bede do sjaja i(li) obratno. Naime, Šarpova je sve ono što Amelija ne može biti: služi se šarmom, prijatnim glasom, poznavanjem francuskog jezika, laskanjem, izmišljenom biografijom (tvrdeći da potiče od roda Monmoransijevih), kako bi napredovala u društvu. Za razliku od prijateljice, slepo zaljubljene u oholog Džordža Ozborna, Beki se iz interesa (doduše, nipošto bez simpatija) udaje za Rodena Kroulija. Tokom kasnijeg života, biće hladna i nezainteresovana majka, koristoljubiva supruga, spremna za (isplativi) flert, uvek na ivici. S druge strane, godine Amelijinog udovištva obeležiće obožavanje sina i potpuno odsustvo predstave o ljubavi i odanosti koje prema njoj gaji major Vilijam Dobin.
Sedišta porodice ser Pita Kroulija su Grejt Gont Strit i Kings Krouli. Glava porodice, spomenuti baronet, iz prvog braka ima sinove: naslednika (imenjaka) Pita i Rodena (šarmantnog vojnika, sklonog kockanju i piću), dok su mu devojčice Violet i Rozalind potomstvo sa drugom suprugom. Kao vaspitačica baronetovih kćerki, Beki postaje deo domaćinstva, ubrzo se nameračivši na osvajanje mlađeg, neoženjenog sina i crne ovce te porodice. Iz vida, nekako, gubi Pitovu sestru usedelicu, staru gospođicu Krouli, čije naklonosti – a time i velike zaostavštine, omiljeni nećak Roden biva lišen onog trenutka kada ostali saznaju da se u tajnosti oženio Beki. Time povlačimo još jednu paralelu, ovoga puta između dva krišom sklopljena braka i dva izopštenja iz testamenta, s obzirom da će se isto desiti Džordžu sa Amelijom.
U romanu: Dve devojke, „pitomice“ internata gospođe Pinkerton (gde ih isprva zatičemo), jedna drugoj su sušta suprotnost, pa će tako i njihove egzistencije predstavljati međusobni kontrast. On je vidljiv od startne pozicije: „Emica“ (kako joj tepaju naši prevodioci, iz nejasnog razloga preimenovavši je u „Emiliju“) predstavlja milu, dobru i osećajnu devojku iz imućne porodice; Beki je siroče problematičnog porekla (kći slikara-boema i operske pevačice), proračunata, oštroumna u skladu sa prezimenom, rešena da se po svaku cenu uzdigne i uspe u životu. Njihove sudbine će se kretati od bede do sjaja i(li) obratno. Naime, Šarpova je sve ono što Amelija ne može biti: služi se šarmom, prijatnim glasom, poznavanjem francuskog jezika, laskanjem, izmišljenom biografijom (tvrdeći da potiče od roda Monmoransijevih), kako bi napredovala u društvu. Za razliku od prijateljice, slepo zaljubljene u oholog Džordža Ozborna, Beki se iz interesa (doduše, nipošto bez simpatija) udaje za Rodena Kroulija. Tokom kasnijeg života, biće hladna i nezainteresovana majka, koristoljubiva supruga, spremna za (isplativi) flert, uvek na ivici. S druge strane, godine Amelijinog udovištva obeležiće obožavanje sina i potpuno odsustvo predstave o ljubavi i odanosti koje prema njoj gaji major Vilijam Dobin.
Pa
ipak, preosetljiva i plačljiva Amelija često će nas nervirati skoro koliko i
beskrupulozna, besramna Beki. Tekerijevi likovi su daleko od
jednodimenzionalnih, pri čemu svaki pokazuje kako dobre, toliko i loše osobine.
Džordž se kaje zbog ogrešenja o Ameliju; Roden je, uprkos svemu, samo
bezazleni, posvećeni, naposletku upropašćeni suprug i otac; jedino je za Beki
teško pronaći svetliji trenutak (što je približava starom Pitu Krouliju ili
sasvim karikaturalno opisanom Džozefu Sedliju). Ona gubi, ali, ne pre no što
drugima oduzme i upropasti barem jedan san.
Za
Ameliju, to je
(život
napolju, prim. I.Đ.) bio sasvim nov, svež, sjajan svet, pun
cveća.(...) Za Rebeku, ovo nije bilo stupanje u svet nego vraćanje u nj.
Odmah po izlasku devojaka, postavljaju se ključni odnosi i karakteristike
likova: Rebeka – Amelija/ Džozef – Džordž/ (uvek po strani) Vilijam Dobin i, u
početku uticajni, roditelji Sedlijevih. Prvi deo plana Rebeke Šarp zasniva se
na pokušaju zavođenja Amelijinog starijeg brata Džozefa - debelog, sujetnog, lenjog kolonijalnog zastupnika u
trgovini. Naravno, Beki je pravo iz internata upućena da se javi na novo radno
mesto, uz izvesno vreme zadržavanja kod prijateljice u gostima. Pošto je
prolongirala boravak sve dok nije postalo jasno kako od Džosove prosidbe nema ništa, okrenuće se alternativi. U tom cilju,
potrebno je najpre predstaviti njeno sledeće odredište. Sedišta porodice ser Pita Kroulija su Grejt Gont Strit i Kings Krouli. Glava porodice, spomenuti baronet, iz prvog braka ima sinove: naslednika (imenjaka) Pita i Rodena (šarmantnog vojnika, sklonog kockanju i piću), dok su mu devojčice Violet i Rozalind potomstvo sa drugom suprugom. Kao vaspitačica baronetovih kćerki, Beki postaje deo domaćinstva, ubrzo se nameračivši na osvajanje mlađeg, neoženjenog sina i crne ovce te porodice. Iz vida, nekako, gubi Pitovu sestru usedelicu, staru gospođicu Krouli, čije naklonosti – a time i velike zaostavštine, omiljeni nećak Roden biva lišen onog trenutka kada ostali saznaju da se u tajnosti oženio Beki. Time povlačimo još jednu paralelu, ovoga puta između dva krišom sklopljena braka i dva izopštenja iz testamenta, s obzirom da će se isto desiti Džordžu sa Amelijom.
Prema
mladom Ozbornu, Beki gaji neku vrstu naklonosti jer je prezirom i klevetama
sprečio udaju za Džosa i ne ustručava se
da je kasnije opanjkava pred Rodenom. Verovatno prepoznaje izvesne sličnosti, s
tim što Džordž uprkos svemu oseća kajanje i dužnost, spojene sa naklonošću,
prema Ameliji. Sve to će ga okuražiti da se usprotivi očevoj volji. Njegov
komentar na predlog (bolje reći, naredbu) ženidbe bogatom naslednicom,
mulatkinjom Rodom Švarc, danas bi bio ocenjen kao rasistički i krajnje
nekorektan: Ne dopada mi se ta boja, gospodine. Pitajte onoga crnca čistača preko
puta Flit Marketa, gospodine. A ja neću da se ženim hotentotskom Venerom.
Među
središnjim temama romana, pored raznovrsnih mehanizama napredovanja u društvu (Beki je primer fenomena danas
poznatog kao „social climber“ i, što je još važnije, retka ženska književna
figura tog tipa, pandan Eženu de Rastinjaku, Žilijenu Sorelu i sličnima),
nalaze se odnosi unutar plemićkih,
ali i trgovačkih (tzv. skorojevićkih)
porodica. Najbolje ih oslikavaju:
1. trka za nasledstvom gđice Krouli, napadno ulagivanje koje preduzimaju Bjut (sveštenik, brat Pita starijeg) i njegova žena;
1. trka za nasledstvom gđice Krouli, napadno ulagivanje koje preduzimaju Bjut (sveštenik, brat Pita starijeg) i njegova žena;
2.
rivalstvo dojučerašnjih prijatelja - Ozbornovih i Sedlijevih, pri čemu se
bankrot i finansijski krah ovih drugih kobno „lome“ najpre na vezi, potom braku
Džordža i Amelije, pa kasnije i oko dečaka, njihovog sina;
3.
manevrisanje Rebeke i Rodena ne bi li se, iako uvek bez prebijene pare, kretali
u elitnim krugovima i živeli rasipno. Ovome je neminovno ishodište - dužnički
zatvor;
4.
suprotstavljenost karaktera, ali i bratska vernost koja vlada između Džordža i
Dobina (moralno najčistijeg i najpouzdanijeg lika, mada ima svoje trenutke, kada se
služi, koliko god opravdanim, lažima).
Neki od ključnih motiva i prizora, kasnije evocirani ili sa važnom ulogom u raspletu su:
U filmu: Samo otvaranje je prekrasno i služi se simbolikom pauna (kitnjasta estetika koja će obeležiti priču, ali i površinska taština), lotosa (Indija) i melodije – u pitanju je kompozicija na Bajronove stihove „She walks in beauty like the night“. To nije jedino „pojavljivanje“ ovog pesnika, pr(a)ve zvezde opisanog vremena, u filmu: psić tetke Krouli zove se po njemu.
Neki od ključnih motiva i prizora, kasnije evocirani ili sa važnom ulogom u raspletu su:
1.
Bekin i Džordžov flert, sa ceduljicom
ubačenom u buket, na zabavi uoči Vaterloa;
2.
konj koga Rebeka ponosno odbija da,
u metežu povlačenja pred navodnom francuskom najezdom, proda ledi Berejkr. Njen
prvi trijumf nad aristokratijom i prezirom upućivanim iz tih krugova;
3.
klavir, koji Dobin kupuje (i na taj
način spašava) na rasprodaji imovine porodice Sedli, pa šalje Ameliji. Ona će
godinama verovati da je to učinio Džordž;
4.
novčanica od hiljadu funti,
poklonjena Beki od strane lorda Stejna radi izmirenja dugova, a koju je
„utajila“ od Rodena. Pronalazak će postati jabuka
razdora među supružnicima i krunski dokaz njenih dugogodišnjih
spletkarenja.
O
Bekinom majčinstvu dovoljno govori sledeći odlomak, posvećen malom Rodenu: O,
jadni, usamljeni i napušteni mališa! Mati je ime za božanstvo na usnama i u
srcu male dece; a tu je stajalo jedno koje je obožavalo kamen stanac!
Podvučeni deo rečenice ćete verovatno prepoznati kao jednu od replika koje, u
filmu „Vrana“, izgovara Erik Drejven (Brendon Li).
Ako
je ovo roman bez junaka, ne može se poreći da imamo bar jednu junakinju.
Nijedan čovek u britanskoj vojsci koja je marširala napred, ni sam veliki
vojvoda, nisu mogli biti hladniji niti pribraniji pred neizvesnošću i
teškoćama, nego što je bila ađutantova neukrotiva mala žena. U
celini posmatrano, Rebeka Šarp nije nimalo simpatičan lik, nema ni trunke
iskupljujućih vrednosti, ne oseća ljubav, empatiju, kajanje. Sva je sazdana iz
ambicije i straha od materijalne ugroženosti. Upravo pribojavajući se propasti,
ne preza ni od čega i tek na kraju (iz ne naročito ubedljivih „plemenitih“
pobuda) čini pozitivan postupak, obelodanivši Ameliji zabludu oko pokojnog
Džordža i napokon je približivši Dobinu (što bi se, istina, verovatno dogodilo
i bez te intervencije, ali Bekin čin jeste sve „pogurao“ napred).
U filmu: Samo otvaranje je prekrasno i služi se simbolikom pauna (kitnjasta estetika koja će obeležiti priču, ali i površinska taština), lotosa (Indija) i melodije – u pitanju je kompozicija na Bajronove stihove „She walks in beauty like the night“. To nije jedino „pojavljivanje“ ovog pesnika, pr(a)ve zvezde opisanog vremena, u filmu: psić tetke Krouli zove se po njemu.
Sa
blizu dva ipo sata trajanja, film bi se mogao uspešno podeliti na tri
celine, nalik epizodama mini-serije. Prva počinje predstavljanjem glavne junakinje putem (umetnute)
sekvence o detinjstvu. Dok se u romanu ovaj deo neophodnog upoznavanja sa
Bekinom predistorijom javlja kroz sećanja, preraspodela na velikom ekranu pravi
dobru najavu i objašnjenje događaja koji slede. Devojčicu zatičemo u rasulu,
prljavštini vazda egzistencijalno ugroženog, boemskog sveta, u koji stupa
gizdavi lord Stejn (Gabrijel Birn) kao
bogati pokrovitelj slikara Frensisa Šarpa (koga glumi Rodžer Lojd – Pak, čuveni Triger iz Mućki). On će otkupiti portret „Izdana vrlina“, inspirisan
umetnikovom pokojnom suprugom, a naziv slike i njen gubitak viđen očima deteta
nose snažan, nedvosmisleno istaknut simbolički potencijal. Uslediće prvi od
mnogobrojnih vremenskih „skokova“, kako bismo videli najpre pristupanje, sada
siročeta, institutu Pinkerton, a nekoliko godina kasnije i odlazak. Beki (Riz Viterspun) je tamo služila, ne
odstupajući od drskog stava, pa se pri rastanku demonstrativno pozdravlja
izbacivanjem poklonjenog rečnika kroz prozor kočije. Ova duhovita scena je samo
jedna u nizu značajnih, a potpuno verno prenetih iz knjige. Filmska Beki je,
doduše, više vedra i luckasta nego knjiški pokvarena i lukava, ali to u početku
ne predstavlja veći problem – baš kao ni mnoštvo boja, prozračnosti i šarenila.
Preterano kitnjasta odeća bogataša, na samoj granici kiča, u ovoj fazi priče
može biti shvaćena kao uspešno
dočaravanje pomodnosti, sujete i, naravno, onovremene fasciniranosti
Indijom.
Upravo
iz tih krajeva vratio se Džozef Sedli
(Toni Modsli), brat Bekine prijateljice i domaćice Amelije (Romola Geri). Izdvojila bih, kao
naročito duhovitu, scenu sa degustacijom karija, te čitav orijentalni piknik petoro mladih, iako se Mira Nair već tu dobrano
potrudila da istakne svoje poreklo. Na momente sam očekivala da zasvira
„Ederlezi“, budući da pojedini kadrovi neodoljivo liče na scene iz kultnog
„Doma za vešanje“! Već od njegove prve pojave, jasno nam je da je (tada još)
pukovnik Dobin (Ris Ivans) do ušiju
zaljubljen u Emi. S druge strane,
njegov najbolji prijatelj (i suparnik) Džordž Ozborn (Džonatan Ris Majers) „predstavio“ nam se izgovorom (prvim od
mnogih) zbog odsustva, da bi na rečenom izletu nesrećni Dobin izigravao
slugu/svećnjak/dadilju voljenoj i kresti
petlića mladog kicoša.
Pošto
nas kiša bude i vizuelno vratila sivoj Engleskoj, epizode se smenjuju „trčećim
tempom“. Eto nas već u Kings Krouliju, gde samouverena Beki od novog poslodavca
misli da je sluga (još jedan veran detalj iz knjige). Ne smemo je kriviti,
pošto su ser Pit Krouli (Bob Hoskins),
njegovi ukućani i kompletno pokućstvo, neopisivo nemarni i neuredni. Kako je njegov
naslednik, Pit mlađi (Daglas Hodž) zabavan kao grobar, šarmantan kao truplo,
Beki u prepisci sa Amelijom, služeči se ostinovski britkim komentarima, otkriva
kako sve nade polaže u posetu mlađeg, ozloglašenog (dakle, zabavnijeg) gazdinog
sina. Njena odlučnost se, prema tome, javila „na slepo“ i pre nego što će se uveriti da
dotični Roden (Džejms Pjurfoj) ne
izgleda ama baš nimalo loše, naprotiv, tako da Beki preostaje samo da neko vreme
„tvrdi pazar“. Kako drugačije, nego putem dodvoravanja njegovoj tetki Matildi (Ajlin Atkins)?
Bekine opaske, duhovitost i sklonost (ulagivačkom) ogovaranju učiniće da je bogata usedelica povede sa sobom u London. Međutim, početna idila je razbijena kada se bude ispostavilo da „Tili“ samo na rečima proklamuje neprikladne brakove i stavlja inteligenciju/šarm/urođene vrline iznad porekla. Prva celina se završava Bekinim i Rodenovim ljubavnim sporazumom. Dosadašnji tok filma uglavnom besprekorno prati Tekerijevu priču, uz svrsishodnu karikaturalnost uzdignutu do maksimuma, dobru glumu, prijatnu muziku i raskošne kostime.
Bekine opaske, duhovitost i sklonost (ulagivačkom) ogovaranju učiniće da je bogata usedelica povede sa sobom u London. Međutim, početna idila je razbijena kada se bude ispostavilo da „Tili“ samo na rečima proklamuje neprikladne brakove i stavlja inteligenciju/šarm/urođene vrline iznad porekla. Prva celina se završava Bekinim i Rodenovim ljubavnim sporazumom. Dosadašnji tok filma uglavnom besprekorno prati Tekerijevu priču, uz svrsishodnu karikaturalnost uzdignutu do maksimuma, dobru glumu, prijatnu muziku i raskošne kostime.
Druga celina pokriva
prvu fazu samostalnog života „otpadničkog“ para, dok se uporedo odigrava
Sedlijev finansijski krah. Prouzrokovao ga je upravo stariji Ozborn (Džim Brodbent), dobijajući tom prilikom odličan
izgovor za realizovanje isplativije sinovljeve veridbe. I dok mladiću ne pada
teško razdvajanje od kmezave,
preterano posvećene Amelije, scena razgovora sa bogatom naslednicom Rodom Švarc
pokrenuće mu bunt i komplekse bogatog
buržuja. Ovaj deo je sjajno izveden, iako je previše (feminističke) hrabrosti
pripisano devojci, a rasizam iz knjige sveden na (do danas nepromenjenu) predrasudu,
budući da je sa Jamajke, „iako je ne pamtim – otišla sam sa tri godine“. Dok se
odigrava sukob, a potom razilaženje oca i sina, novopečeni supružnici Krouli
ponovo se izdaleka susreću sa Stejnom. Roden, naime, od njega gubi na
licitaciji (nadmećući se za sliku Frensisa Šarpa), što je važan nagoveštaj
budućih odnosa.
Središte
priče, naravno, predstavlja rat. Dva
bračna para su u Belgiji, na balu priređenom uoči presudne bitke, upadljivo
postavljena kao kontrast. Evidentno trudna Beki pleše, pije i prava je zvezda u
spektakularnoj crvenoj toaleti, dok usamljena, potištena Amelija, obučena u belo, smerno trpi stalnu
mučninu i vernog Dobina. Scena hitne mobilizacije podseća na čin oper(et)e,
rastanak supružnika (Beki i Rodena) je nešto previše melodramski, a prizor
bojišta nakon svega prilično efektan, naročito
dve žene u povlačenju. Tom prilikom se naslućuju ne samo (poznate)
razlike u karakterima prijateljica, već i pogledi na majčinstvo koje ih obe
čeka: dok Beki prinovu određuje kao my baby, za Emi je George's
child.
Nastavljaju
se prebrzi vremenski skokovi. Vredi istaći scenu u kojoj se Beki, euforično i
nemarno, valja po greškom razmotanom tepihu nasred ulice; zatim, neosetno
sažimanje u vidu odsustva svih „grana“ porodice Krouli iz filmske verzije (pre
svega, ser Pitovog brata sveštenika); bitne su i različite reakcije oca i majke
na prve korake malog Rodija. Susret dva
dečaka u parku otvara još jednu interesantnu temu, a to je reagovanje dve žene
na novčanu krizu i koja će se čega odreći kako bi je prebrodila. Mada obe, u
suštini, (pro)daju sinove zarad bolje budućnosti (Emi Džordžove, a Beki
sopstvene), Šarpova se ipak pre doima kao snalažljiva, a ne zlobna osoba.
Spomenimo i to, scene Dobinovog boravka u Indiji su nenamerno komične.
Šta nije u redu sa ovom adaptacijom? Baš ništa, ukoliko vam je prvi i jedini izvor saznanja o Tekerijevom klasiku. Zapravo, ostaje prilično čudan utisak posle gledanja, sa toliko strana (glumačke, produkcijske, vizuelne) skoro besprekorne, a ipak „praznjikave“ istorijske drame. Mira Nair iznova pokazuje visok nivo i veštinu orkestriranja jednom prilično zahtevnom, glomaznom „konstrukcijom“. Kostimi, slika, kasting, pojedinačne izvedbe, teško da se mogu pokuditi u bilo kom pogledu. Svaki od članova glumačke ekipe obavlja zadatak veoma profesionalno, ali to ipak nije....TO. Tekerijeva satira se, ruku na srce, zaista oseća, međutim, lišena zločestog faktora u središtu, gubi prepoznatljivu oštrinu. Najveći problem predstavlja upravo najsmeliji potez – i to ne zbog nemogućnosti čitalaca da se naviknu na izmenu, a to je drugačija priroda/karakter glavne junakinje.
U
trećoj celini počinje sunovrat, a do
tada uvek mimohodna, iz daleka prisutna figura lorda Stejna konačno se
uključuje. Bekina izvorna, očekivana priroda potpuno je pogođena tek kroz ono
nekoliko scena pripremanja za Stejnove prijeme. Veoma je moguće da to dolazi
usled pojačane interakcije likova najbližih Tekerijevoj viziji, a to su
pokrovitelj i suprug Šarpove. Ples pred kraljem je egzotična, (previše,
uključujući muziku) modernizovana sekvenca, u romanu zadržana na predstavi
„živih slika“. Nameštaljka za Rodena dočarana je sasvim dobro, a suočavanje sa
Bekinom izdajom čak direktnije nego u knjizi - njen izmenjeni lik čini ih pre
nalik Skarlet i Retu Batleru. Poslednji veći fabularni skok (dvanaest godina
kasnije, u nemačkoj kockarnici) zaokružuje više nego zbrzan, slab rasplet. Završetak: iskupljenje za junakinju ili
prilika da rediteljka reklamira šarenilo i lepote domovine?
Šta nije u redu sa ovom adaptacijom? Baš ništa, ukoliko vam je prvi i jedini izvor saznanja o Tekerijevom klasiku. Zapravo, ostaje prilično čudan utisak posle gledanja, sa toliko strana (glumačke, produkcijske, vizuelne) skoro besprekorne, a ipak „praznjikave“ istorijske drame. Mira Nair iznova pokazuje visok nivo i veštinu orkestriranja jednom prilično zahtevnom, glomaznom „konstrukcijom“. Kostimi, slika, kasting, pojedinačne izvedbe, teško da se mogu pokuditi u bilo kom pogledu. Svaki od članova glumačke ekipe obavlja zadatak veoma profesionalno, ali to ipak nije....TO. Tekerijeva satira se, ruku na srce, zaista oseća, međutim, lišena zločestog faktora u središtu, gubi prepoznatljivu oštrinu. Najveći problem predstavlja upravo najsmeliji potez – i to ne zbog nemogućnosti čitalaca da se naviknu na izmenu, a to je drugačija priroda/karakter glavne junakinje.
Daleko
od toga da je Riz Viterspun loše odglumila svoj lik, problem je u pogrešnoj Beki. Njena američka vrcavost
primetno unosi svežinu, ali, istovremeno je PREVIŠE dopadljiva. Umesto da, npr.
iskoristi osobine devojke koju je igrala u filmu „Election“, kada smo videli da
i te kako ume da se pretvori u „zlicu“, pronalazimo devetnaestovekovnu verziju El
Vuds. Ponavljam, greška nije do Riz. Sama ideja da se Šarpova „smekša“ i
ublaži, oduzima priči poentu – a nije samo njen lik prošao kroz tu vrstu
transformacije. Seniori Pit Krouli i Džordž Ozborn u romanu su nedvosmisleno okrutni,
strogi i bez simpatičnih crta. Scenario su zajednički sastavili Metju Fok, Mark Skit i Džulijan Felouz, a upravo njegova ideja bila je da Bekin lik
napišu tako da postane simpatičniji od književnog. Mira Nair
se složila da, u skladu sa tim, promene kraj
u optimističniji po Šarpovu. Međutim, ocena kritike bila je uglavnom
jednoglasna: Dopadljivija Beki Šarp čini film manje zanimljivim.
Drugi
problem predstavlja vreme,
preciznije, nužna „zbijenost“ radnje, usled čega se epizode prebrzo nižu, a mi
teško držimo ritam sa uzročno-posledičnim sledom događaja. Nevidljivo starenje
likova je čak manji problem od činjenice da, u takvim uslovima, uopšte nema
mesta za njihovu karakterizaciju, emocionalne nijanse ili bilo koju vrstu
produbljenosti. Naglašavam, veliki je izazov uopšte „spakovati“ roman od preko
800 strana na filmsku traku, ali isto tako je neosporno da priča dosta trpi.
Zato se satira pretvara u prenaglašenu
karikaturu, parodijsko u – kabaretsko, a sentimentalno u blago patetično. Beki je predstavljena kao tek
nešto neosetljivija žrvta okolnosti (ranog siromaštva), a ne beskrupulozna,
sebična spletkašica. U tom slučaju, trebalo je preimenovati. Ispostavilo se da
je ONA žrtva, a ne manipulator, dok tek prva trećina filma relativno verno
sledi smernice koje je Tekeri postavio za njen psihološki profil.
Zanimljivosti: u
ulozi Amelijinog i Džordžovog sina, mladog Džordžija,
našao se Tom Staridž, dok je Bekinog
i Rodenovog sina kao tinejdžera odigrao Robert
Patinson. Njegovo pojavljivanje je kasnije „isečeno“ u montaži, tako da se
može videti samo u proširenoj, DVD verziji filma. Ovo je interesantan podatak, imajući u vidu da su on i Riz sedam godina kasnije glumili ljubavni par, u filmu (i još jednoj adaptaciji romana) "Voda za slonove".
Snimanje i preprodukcija morali su biti ubrzani zbog Rizine trudnoće, kojoj su prilagođavani i modeli Bekinih haljina.
Za kompozicije se pobrinuo Mychael Danna, a indijska muzika bila je, očekivano, izbor Nairove.
Snimanje i preprodukcija morali su biti ubrzani zbog Rizine trudnoće, kojoj su prilagođavani i modeli Bekinih haljina.
Za kompozicije se pobrinuo Mychael Danna, a indijska muzika bila je, očekivano, izbor Nairove.
Najbolji performansi: Džejms
Pjurfoj kao Roden, Gabrijel Birn u ulozi lorda Stejna, Ajlin Atkins kao tetka
Tili. Odličan je (zanemarujući frizuru) i Dž.R.Majers kao Ozborn.
Hit replika: (Roden,
na tetkinu opasku upućenu Beki, da ne čita tokom vožnje, jer će joj pozliti) „Reading always makes ME sick!“
Usled
suviše gustog rasporeda scena, u prebrzom smenjivanju, ne stižemo da bolje
upoznamo ličnosti, njihove probleme i situacije. Mada su nam odnosi i funkcije
u priči dovoljno jasno prikazani, nedostaje im dubine. Preduzeto je mnogo
koraka da sve izgleda vrhunski, počev od simboličke
uloge detalja, do brižljivo
osmišljenih, zadivljujućih kostima i enterijera, međutim, istovremeno je
sve ispražnjeno od smisla koji se podrazumevalo da delo nosi – kakav, uostalom, zaslužuje. Bez obzira na
sve, ova verzija „Vašara taštine“ ostaće upamćena barem po svojoj izvanrednoj
estetici i zvezdanoj glumačkoj postavi, sa ništa manje impresivnim veštinama.