субота, 8. децембар 2018.

Subota sa knjigom: „Žudnja za životom“

piše: Isidora Đolović

Iz današnje perspektive, slava i sveprisutnost njegovog stvaralaštva još snažnije i surovije  ističu koliko je, kao kontrast posthumnom priznavanju i prepoznavanju, umetnikov život bio težak, tužan, mukotrpan. Neumorno tragajući za ispunjenjem, najpre kroz ljubav, a zatim slikarstvo, ne uspevajući da osvoji bar jedan ili pomiri oba željena cilja, Vinsent Van Gog (1853 – 1890)  proživeo je svoj kratak, tragični vek ne dosegavši spokoj i sreću. Istina, decenije koje su usledile višestruko iskupljuju i opravdavaju njegovu žrtvu, dok predanost, upravo ŽUDNA i strastvena egzistencijalna volja, ostaje predmet nadahnuća, koliko i iskrenog saosećanja. Skromno tražeći tako retku potpunost u svemu što ga je doticalo, dugo sasvim nesvestan siline vizije i nagonskog kreativnog potencijala koji je nosio u sebi, Vinsent predstavlja paradigmatsku figuru progonjenog, nemirnog genija ispred svog vremena. U romansiranoj biografiji jednog od najuticajnijih slikara ikada, savršeno naslovljenoj „Žudnja za životom“ (Alnari, 2001/Vulkan, 2014; orig. „Lust for life“, 1934), Irving Stoun sa mnogo naklonosti, topline, razumevanja i nešto neizbežnog domaštavanja, ostavlja beskrajno živ, efektan portret umetnika u agoniji.

Vinsent se okrete od zadihanog Obaha, odmahnuvši rukom: - Kako možemo da prisvajamo tako veliku dobit prodajući takvo đubre, gospodine Obah? I zašto su jedini ljudi koji mogu da dozvole sebi da dođu ovamo baš oni koji ne mogu da podnesu izgled nečeg autentičnog? Da li zato što ih je njihov novac učinio neosetljivim? I zašto siromašni ljudi koji zbilja cene pravu umetnost nemaju ni jednu jedinu paru da kupe reprodukcije za svoje zidove?-

Obah ga čudno pogleda: - Šta je to, socijalizam? (str. 18)

Roman je „geografski“ koncipiran, tako da se, zajedno sa protagonistom, selimo iz jedne celine u narednu, kroz različite sredine koje su presudno oblikovale njegovu sudbinu. Prolog nas vodi u London, tek prvu stanicu na uzbudljivom životnom putu koji čeka dvadesetjednogodišnjeg Holanđanina. Vinsent, najstariji sin protestantskog sveštenika i bratanac uglednih trgovaca umetninama, u tom trenutku je zaposlen kao trgovac u jednom od ogranaka Gulipove galerije. Stičući početna iskustva u svetu slikarstva, prolazi i kroz prvi ljubavni neuspeh, sa gazdaričinom  kćerkom Ursulom Lojer (iako su pojedina imena u Stounovoj knjizi izmenjena, ličnosti koje se pojavljuju u junakovom životu istorijski su potvrđene). Ova sentimentalna, malo prenaglašena epizoda, otkriva ranu neprilagođenost mirnog, pažljivog mladića, nagoveštavajući duboku tugu postojanja koja će ga ubuduće pratiti.

Sledeća faza obuhvata period Vinsentovog učenja za poziv sveštenika, u Amsterdamu, obeležen začecima brojnih nedoumica, kao i razvojem osećanja prema udatoj rođaki Kej. Fizički snažna i donekle gruba pojava, Van Gog je u duši izrazito emotivan, voli da čita i sklon je empatiji. Žene ga iskreno oduševljavaju, pa ih doživljava veoma slikovito i intenzivno, baš kao i ostatak sveta oko sebe. Od samog početka, pisac se svojski trudi da nam predočava stvarnost očima slikara. Vinsentova percepcija je neverovatna, sa svakom asocijacijom otkrivajući prirodu istinskog umetnika. Njegovo najdublje uverenje da sve stvari, počev od najmanjih i najsiromašnijih, zaslužuju podjednaku pažnju i imaju vrednost, obeležiće mu čitav životni i radni vek. Između ostalog, pokretan ovakvim shvatanjima, još jednom napušta relativnu sigurnost, kako bi postao propovednik u rudarskoj oblasti Borinaha. Tamošnji uslovi života su izuzetno teški, a Van Gog ne štedi sebe u nastojanjima da pomogne, što pruža sasvim novu, moralno gigantsku dimenziju njegovoj ličnosti. Usred neizbežnog, sada opštijeg sloma koji prati njegovo nesebično zalaganje, počeće da skicira i na taj način oslobađa unutrašnji poriv za izražavanjem.
Umetnikov autoportret iz 1887.
U ovom periodu, značajniju ulogu dobija i zadržava njegov odnos sa mlađim bratom Teom, jedna od najsvetlijih tačaka romana. Teo Van Gog bio mu je doživotni pokrovitelj, podrška i poverenik, čak i u trenucima kada bi sam prolazio kroz velike teškoće. Najveći deo njihove komunikacije odvijao se, usled česte razdvojenosti, kroz danas već čuvenu prepisku. Vinsent će sa samo još par ljudi pokušati da uspostavi neku vrstu suživota, a jedna od njih je Kristina “Sin”, trudna pralja i prostitutka iz Haga. Pored faze u kojoj je zasnovao neku vrstu čudne porodice sa Sin, haška etapa biće značajna zbog izgradnje ličnog stila, ali i izlaska na loš glas u očima okoline. Svaki od preokreta omeđen je novim porazom, te pisac luta između povrataka roditeljima i napuštanja svega radi osamostaljivanja, između potrage za ljubavlju i svojevoljne izolacije od svih. Tokom povratničkog boravka u očevom i majčinom domu u Ninenu, posebno su značajne neuspela veza sa susetkom Margo Behenam i priča iza nastanka slike „Ljudi koji jedu krompir“, direktno inspirisane porodicom nadničara De Grot. Nakon što pokušaj da se skrasi sa Margo doživi fijasko, presudna selidba u Pariz i poznanstvo sa impresionistima još jednom će preusmeriti Vinsentovu životnu stazu.

Nije znao zašto, ali Maneove slike su ga podsećale na knjige Emila Zole. U njima je bilo onog istog divljeg traženja istine, istog neustrašivog oštroumlja, istog ubeđenja da je karakter lepota, ma koliko gadan izgledao. Pažljivo je studirao tehniku slikanja i video da je Mane stavljao elementarne boje jednu pored druge, bez postupnosti, da su mnogi detalji jedva naznačeni, da se boje, linije, svetlost i senke ne završavaju oštro, nego da prelaze jedna u drugu.

(...) On ponovo sede i pusti da mu se slike urežu u pamet. Posle kratkog vremena, zapazi jedno od najprostijih sredstava, koje je izazvalo u slikarstvu tako potpunu revoluciju. Ti slikari su prikazali na svojim slikama vazduh! Taj živi, pokretni vazduh davao je drugi izgled predmetima koji su se nalazili na slici! Vinsent je znao da za akademičare vazduh ne postoji; to je običan prazan prostor u koji oni postavljaju krute nepomične predmete.

Ali ovi novi ljudi! Oni su otkrili vazduh! Otkrili su svetlost i dah, atmosferu i sunce; gledali su stvari kroz sve one nebrojene sile koje žive u tom drhtavom fluidu. Vinsent je shvatio da slikanje više neće moći da bude onakvo kakvo je bilo. Fotografski aparati i akademičari će i dalje stvarati verne duplikate; slikari će sve više gledati kroz svoju sopstvenu prirodu i suncem obasjan vazduh u kome su radili. Ti ljudi kao da su stvorili novu umetnost. (str. 233)

Susrećemo Tuluz-Lotreka Gogena, Seraa, Anrija Rusoa, Sezana, Emila Zolu; zavirujemo u  iznajmljene stanove i ateljee, pratimo različite, a po nevoljama i vizionarskom zanosu jednake ličnosti. Kroz scene druženja umetnika u kafani „Batinjol“, njihove razmirice i bratsko povezivanje, luckaste poduhvate na putu izvođenja revolucije platnima, boemski život grada svetlosti vedrinom boji pretežno sumornu priču. 

Put je bio strm, ali kad su stigli do vrha ceo je Pariz ležao razastrt pred njima kao jezero crnih krovova i gustih crkvenih tornjeva koji su se izdizali iz noćne magle. Sena je presecala grad nadvoje kao vijugava svetla traka. Kuće su se spuštale niz brežuljak Monmartra do doline Sene, a onda se ponovo pele uz Monparnas. Sunce granu i obasja Vensensku šumu, koja je ležala u njegovom podnožju. Na drugom kraju grada, zelenilo Bulonjske šume bilo je još tamno i sanjivo. Tri istaknute tačke grada, Opera u sredini, Notr-Dam na istoku i Trijumfalna kapija na zapadu, dizale su se u vazduh kao brežuljci šarenog kamena. (str. 251)

Njegova ogromna životna energija i žeđ, spojila se sa, na mahove detinje čistom, neverovatnom bezazlenošću. Naš umetnik je od početka do kraja čovek koji sumnja, najpre i najviše u samoga sebe. Da li je istinski talentovan? Da nije „prestareo“, zakasnio sa upuštanjem u tu pustolovinu? Šta raditi ako jedini način na koji spoznaje i oseća svet, zapravo nije kadar da ispolji? Kako biti samosvojan, a ne kopija? Mnoštvo pitanja u vezi sa ličnim stvaralačkim impulsom, postupkom i rezultatima, zauzima značajno mesto u Vinsentovim neprekidnim preispitivanjima. Deset godina pune aktivnosti (od dvadeset sedme do smrti) biće ispunjeno čestim krizama, neumornim učenjem i vežbama, ali i nepokolebljivom potrebom da se poveže sa selom, prirodom, zemljom i običnim ljudima. U tom smislu, povlačenje iz velegradske zbrke, najpre u epileptoidalni Arl, pa duševnu bolnicu San Remi i, naposletku, Over, predstavlja postepenu eksploziju produktivnosti, grozničavog, hiperaktivnog „pražnjenja“ vizija, do samosagorevanja. Duševno rastrojstvo, nervna i emocionalna prenapregnutost, klimaks dostiže u burnoj fazi suživota sa prijateljem i kolegom. Filmska adaptacija iz 1956, u kojoj Kirk Daglas igra glavnu ulogu, donela je Entoniju Kvinu Oskara upravo za rolu Pola Gogena. Slikanje se pokazuje kao jedini podnošljivi vid postojanja, sreće, ispunjenosti, ali po cenu kobnog trošenja sebe.

Žuta boja curila je iz tube na platno i tu ostajala. Njegove slike bile su natopljene suncem, izgorele od sunca, opaljene od vrelog sunca i vazduha. (str. 296)
"Crveni vinogradi" (1888),
jedina slika koju je Van Gog za života uspeo da proda
Sasvim živo osećamo, saučestvujemo, patimo zbog umetnikove bolne, dirljive težnje za pronalaženjem mira, ljubavi, neostvarivog sna o porodici i potpune predanosti radu. Posebno uspešno su predočene smene euforičnih (kada priređuje „izložbu“ u stanu Tea i Johane) sa depresivnim, bezvoljnim periodima; zatim, reakcije okruženja na „riđu budalu“ (fou rou); vizija umetničke inspiracije (nazvane Maja) kao orgazmičnog iskustva, te zanimljiv odnos prema maloj prostitutki Rašel – na koji se nadovezuje famozni slučaj uho. Od posebne su važnosti motivi crnih vrana (koje simbolizuju nemir, slutnju opasnosti) i sunčeve svetlosti.

Jedna od nevolja sa biografijama jeste u tome što (obično) unapred znamo kako izgleda kraj, ali se svejedno nadamo nekakvom spasonosnom obrtu. U ovom konkretnom slučaju, kroz čitav roman jedino želimo da zagrlimo jednu napaćenu dušu i oteramo zlu kob koja se nadvija nad njome. Hteli bismo da nije i ne mora sve tako, istovremeno svesni činjenice da su upravo patnje stvorile Van Goga, omogućivši njegovo stvaralaštvo takvim kakvo jeste: sirovo, iskreno, prirodan izraz potekao direktno iz suštastva. Zbog svega toga, ne bi bilo nimalo patetično reći da Stounov roman slama srce čitaoca. Kao ubedljivo najsnažniji utisak, nameće se konstatacija da je Vinsentov život bio tako beznadežno težak, a postepeno pojačavanje mučnog efekta samo pripovedanje uspeva i te kako dobro da ostvari.

Ali, reči nisu nikad bile njegovo sredstvo izražavanja. Morao bi da naslika zbogom.

A zbogom se ne može naslikati. (str. 378)

„Žudnja za životom“ predstavlja odličan primer knjige koja u čitaocu podstiče čitav spektar osećanja, od oduševljenja i divljenja prema liku i delu osobe koju opisuje, preko strepnje, tuge, konfuzije i nelagode, do onoga najbitnijeg – iskrenog saživljavanja. Ne ističući ni jedno, ni drugo u prvi plan, ravnopravno tretira stvaraoca sa (životnim) delom, pokazujući u kojoj meri jedno proizilazi iz drugog, bivajući njime uslovljeno. Može se desiti da u nekoliko navrata pomislite kako su pojedine važne epizode iz Van Gogovog života mogle biti detaljnije prikazane, radnja nešto opširnija i sama priča duža. Ipak, u datim okvirima nam je pruženo dovoljno za formiranje jasne predstave o ličnosti, zauzimanje stava i buđenje interesovanja za dalje, samostalno istraživanje o čoveku i epohi.
Književni portret umetnika je potpun, verodostojan i slojevit. Pružen nam je neposredan uvid u svako doživljeno iskustvo, zanos, dilemu, san i razočaranje koji su „kalili“ njegovo biće, pripremajući stvaralačku iskru da se razbukti. Vinsent Van Gog je predstavljen kao brat, sin, prijatelj, ljubavnik, pacijent, dobrotvor, čovek između hristolikosti i ekscesa, ali ispred i iznad svega – slikar. Prisustvo drugih (značajnih) figura iz sveta umetnosti, doprinosi celovitom pregledu stanja na onovremenoj sceni, sukoba tradicionalnog i modernog, teorijske misli i instinktivnog, primordijalnog izraza. Krugovi u kojima se Vinsent kretao, svaki pejzaž koji je posmatrao, osoba sa kojom je stupao u kontakt, uklopljeni su u priču sa vidljivom funkcijom i svrhom. Ambijent, boje, emocije, karakterizacija, postupnost pri ređanju epizoda kroz koje se glavni lik razvija, ispunili su svoju ulogu na najbolji mogući način.  

Pred nama je knjiga kojoj polazi za rukom da osvetli ljudsko biće iza slavnog imena, legendarnih životnih anegdota, konteksta u kome se uglavnom spominje. Pre svega, uspeva joj da ga razumemo i zavolimo. Teška je i zna da zaboli, ali, njenu turobnost istovremeno oplemenjuje, prožima neobična lepota - baš kao i slike kojima je Van Gog predao sopstvenu životnu snagu. 
 
Kao skromni znak zahvalnosti na neiscrpnom nadahnuću, biće ovo Van Gogova sedmica na blogu, pa pratite tekstove u nedelju (tj. sutra) i sredu.