субота, 15. децембар 2018.

Subota sa knjigom: „Kristalno leto“

piše: Isidora Đolović

Zimsko doba donosi okraćale dane, kada nam je slobodno vreme obično ograničeno i svedeno na boravak između četiri zida, dok napolju steže mraz. Opredelite li se da trenutke dokolice provedete u čitanju, tako da sadržaj ne bude suviše nalik sivilu koje pritiska sa svih strana, ali ni posve trivijalna razbibriga, ne morate ići predaleko u svojoj potrazi. „Kristalno leto“ (Laguna, 2015; orig. „March Violets“, 1989), krimi-roman svestranog britanskog pisca Filipa Kera (koji nas je, nažalost, u martu ove godine napustio), mogao bi da se pokaže kao savršen izbor. Prvi iz trilogije nazvane Berlin Noir, prethodi, kod nas za sada neobjavljenim, knjigama “The Pale Criminal” (1990) i “A German Requiem” (1991). Nakon toga, napisano je još jedanaest priča o Berniju Ginteru i bilo bi lepo da se barem neka od njih pojavi pred ovdašnjom publikom. Inače, za prevod srpskog izdanja pobrinuo se Nikola Pajvančić, „Laguninim“ čitaocima dobro poznat po sjajnim približavanjima dela Džordža R.R.Martina, Skota Linča, Dejvida Mičela…

Pajvančić je dao sebi slobodu da izmeni naziv romana u, doduše, podjednako poetičan i primamljiv. Naslovni pojam u originalu, zapravo, glasi „martovske ljubičice“ i odnosi se na tzv. preletače, naknadno priključene članove Nacionalsocijalističke partije. Do danas ništa manje prisutnu, ovu vrstu političkih skorojevića karakteriše zagriženost koja odlazi u krajnost – što kraći staž, tim veća fanatična privrženost. U pitanju je ironična, podrugljiva fraza, kakav je i junakov stav prema svemu što se događa u Nemačkoj tog vremena. Berlin uoči Olimpijskih igara 1936. godine, dom je tridesetosmogodišnjeg Bernharda Gintera. Posle značajnog staža u vojsci (gde je postao nosilac drugostepenog Gvozdenog krsta) i policiji (koju je napustio), udaljio se od institucija, pa sada radi kao slobodni privatni istražitelj.

- Šta konkretno istražujete?

- Gotovo sve, sem razvoda. Ljudi počnu da se čudno ponašaju, kada ih muž ili žena vara, ili kada su oni ti koji varaju. Jednom me je angažovala jedna žena da njenom mužu kažem kako namerava da ga ostavi. Bojala se da će je ubiti. Ja sam mu to i rekao, i vidi čuda, kurvin sin je pokušao da ubije mene. Odležao sam tri nedelje u Bolnici „Sveta Gertruda“, s vratom u gipsanoj kragni. Zbog toga sam zanavek digao ruke od bračnih nevolja. Danas se bavim svime, od istrage osiguranja, preko čuvanja svadbenih poklona do pronalaženja nestalih osoba - kako onih za koje policija još ne zna, tako i onih za koje zna. Da, tu mi je posao baš krenuo otkako su nacionalsocijalisti preuzeli vlast! – Osmehnuo sam se što sam srdačnije mogao, pa sam sugestivno mrdnuo obrvama. – Svima nam je izgleda bolje od nacionalsocijalizma, je li? Prave smo male „martovske ljubičice“. (str. 12)

Na ovaj način, vickasti cinik opisuje sebe i svoje zanimanje, ćaskajući sa ostalim zvanicama na venčanju njegove dojučerašnje sekretarice. Dagmar, koju je u tajnosti simpatisao, a bez čije će mu pomoći sada posao biti nešto teži, sklapa brak sa pilotom i Berni jasno vidi kako mladića, koliko već sutra, čeka regrutovanje za Španski građanski rat. Naravno, to je strogo skrivana činjenica. Firerov režim se održava na lažima i postavljanju šarenih kulisa sa ciljem da zaklone antisemitske parole na nenemačkim radnjama, nestašicu osnovnih životnih namirnica, cenzuru, nestanke ljudi...Dok se u gluvo doba te iste noći vraćao sa svadbe, Ginter je ispred ulaza dočekan od strane advokata Frica Šema, koji ga, obećavajući basnoslovnu nadoknadu ukoliko prihvati slučaj, odvozi svom zagonetnom klijentu. Bernijeva duhovita, jedinstvena zapažanja tom prilikom opuštaju napetu atmosferu situacije pune neizvesnosti:

* Kada se približio, video sam da je previše uredan da bude gestapovac, a da drugi na sebi ima šofersku uniformu, mada bi izgledao mnogo prirodnije u trikou sa leopardovom šarom, pošto je bio građen kao vodviljski dizač tegova. (str. 17)

* Lice mu je bilo sakriveno u senkama, a kada je progovorio, glas mu je bio hladan i neljubazan, kao da se napinje na WC šolji. (18)

* Otvorio je ormarić sa pićima koji je izgledao kao da je spasen s Titanika, pa je izvadio tabakeru. (19)

* ...a na svojoj uredno podšišanoj, četvrtastoj sedoj glavi nosio je veliki sivi šešir sa obodom koji je okruživao visok klobuk kao šanac zamak. (...) S tavanice je visio luster veći od crkvenog zvona i raskošniji od striptizetinih minđuša. Rekao sam sebi da obavezno podignem honorar. (22)
Slične opaske se nižu kroz čitavu priču, a odabir neposredne naracije kao rešenja (prvo pripovedno lice jednine) odgovara žanru i činjenici da delo nastaje krajem osamdesetih, kada su slične tendencije bile primenjivane i na filmu (primer za to su  „Poverljivo iz L.A“, „Dik Trejsi“, „Ko je smestio Zeki Rodžeru?“ ili „Romeo krvari“). Atmosfera tzv. noara više nego uspešno je dočarana, uostalom, Ker svom serijalu sa razlogom daje upravo takav obuhvatni naslov.

Elem, Ginterov poslodavac postaje dr Herman Siks, industrijalac-milioner kome su nedavno nastradali kćerka i zet. Jasno je da se radi o ubistvu i pljački - uprkos neveštom zataškavanju putem podmetanja požara, obijeni sef i ukradene dragocenosti tvrde suprotno. Bernijev zadatak je da pre policije pronađe ubicu, vrati skupocene dragulje u Siksovo vlasništvo (u suprotnom, kako par nije ostavio naslednika, čitava imovina prelazi državi), a tek onda preda odgovorne u ruke zakona. Apsolutna diskrecija se podrazumeva, tim pre što Siksova druga, mnogo mlađa supruga - glumačka zvezda Ilza Rudel, predstavlja razlog više da se Berni šunja oko luksuzne vile. Tajni život ubijenih supružnika Far otkriva da je Paul bio okoreli nacista i zvezda u usponu Ministarstva unutrašnjih poslova, a Grete sve nezadovoljnija zbog očevih i muževljevih ideoloških razilaženja, kao i ozbiljnih sumnji na preljubu. Razvijajući zanimljiv odnos sa novinarkom i partnerkom na slučaju, Inge Lorenc, Ginter ubrzo uviđa da se zapetljao do mere u kojoj mu je lična bezbednost ugroženija nego ikada pre.

Prvi utisak koji mi se javio već nakon pročitanog uvodnog poglavlja, glasi: kakva bi ovo televizijska serija bila! Razlozi su mnogobrojni, pa ću navesti samo one najočiglednije: dobri dijalozi; slikovita, intrigantna gradska sredina; upečatljivi i raznovrsni učesnici u radnji; tipski, a ipak jedinstven protagonista; priča zaokružena baš kao jedna uzbudljiva epizoda. O samom Ginteru saznajemo veoma malo: između ostalog, to da je mlad ostao udovac, bio na Turskom frontu, da je nemilosrdan pri kritikovanju nacionalsocijalizma, ali i ostalih (radikalnih) političkih opcija. Međutim, isto tako voli dobru zaradu, hedonizam i žene, pa nastoji da (kao slobodan strelac) prihvati svaki dovoljno izazovan slučaj i, po mogućstvu, nametne sopstvena pravila u njegovom rešavanju. Sa najnovijim je, čini se, ipak otišao predaleko – u igri je previše suprotstavljenih faktora, pozicija mu je od samog početka rizična, pa Berniju, omane li, preti logor za političke neprijatelje. 
autor (1956-2018)
Ipak, koliko god situacije u koje zapada bivale neugodne, junak se prema njima postavlja sa jedinstvenim humorom. Duhovitost ispoljavana u Ginterovom pogledu na svet, čini najveći deo šarma ove knjige, uveliko olabavljujući stisak teskobne realnosti koju, naizgled lagana i brza detektivska priča, iznosi pred nas u pozadini osnovnog sižea.

Kad sam se osvrnuo po prostoriji, toliko lažnih trepavica je mahalo ka meni da sam se uplašio promaje. Nekoliko stolova dalje, debela žena mi je mahnula prstićima na bucmastoj šaci i, pogrešno protumačivši moj prezrivi kez kao osmeh, počela je s mukom da ustaje. Zaječao sam.

-Izvolite, gospodine?- javio se konobar. Izvadio sam zgužvanu novčanicu iz džepa i bacio mu je na poslužavnik. Ne sačekavši kusur, okrenuo sam se i zbrisao. Samo me jedna stvar uznemirava više od društva ružne žene uveče, a to je društvo te iste ružne žene ujutro. (str. 126-7)

Istorijska podloga uzbudljivih dešavanja više je nego značajna. Čine je uzgredna, ali veoma upečatljiva zapažanja, poput onih o prestoničkim robnim kućama koje su oduzete od Jevreja, „zakidanju“ na šećeru u limunadi, besmislenoj histeričnosti Gebelsovih govora, dosadnim režimskim bioskopskim hvalospevima. Bernijeva ironija prema doušnicima i nacistima, komika u opisivanju sopstvene kancelarije, potrage za novom sekretaricom ili mrzovoljnog domara, her Grubera - sve zajedno upotpunjuje svedočanstvo o trenutku. Poput pomalo izanđalog tepiha, ispred nas se prostire velika slika na površini blistavog, a u osnovi opasno natrulog društva. Na njoj se sukobljavaju ili mimoilaze novinari i propaganda, antisemitizam, nagovešteno rivalstvo između Geringa i Himlera, korumpirana policija, razvratne dive, dvostruki agenti; zalazi se u  starinarnice, mrtvačnice, prestižne klubove, zapuštene bordele. 

Berlin. Nekada sam voleo ovaj stari grad. To je, međutim, bilo pre nego što je ugledao sopstveni odraz i počeo da nosi korsete tako čvrsto stegnute da je jedva uspevao da diše. Voleo sam lako, bezbrižno filozofiranje, jeftin džez, vulgarne kabaree i druga preterivanja vajmarskog doba zbog koga je Berlin delovao kao jedan od najuzbudljivijih gradova na svetu.

Iza moje kancelarije, na jugoistoku, nalazila se Policijska centrala, i pomislio sam na sav onaj pošten i marljiv rad koji se tamo odvija sa ciljem rešavanja berlinskih zločina. Prestupa kao što su drsko izražavanje o Fireru, isticanje natpisa „sve rasprodato“ u izlogu mesare, propuštanje hitlerovskog pozdrava, i homoseksualnost. To je bio Berlin pod vlašću nacionalsocijalizma: velika kuća duhova s mračnim ćoškovima, sumornim stepeništima, zlokobnim podrumima, zaključanim sobama i čitavim tavanom probuđenih aveti, koje bacaju knjige, lupaju vratima, lome staklo, viču u noći i uopšte toliko zastrašuju vlasnike da ima trenutaka kada su ovi spremni da sve prodaju i odsele se. Najčešće su, međutim, samo obarali glavu, gledali u zemlju i pokušavali da se pretvaraju kako je sve u redu. Zastrašeni, malo su govorili, ne obazirući se na tepih koji im se izvlači ispod nogu, a njihov smeh bio je slabašan i nervozan, kakav uvek prati neku šefovu dosetku. (str. 66)

Pojedini odlomci poseduju istinski frapantnu aktuelnost: 

Zar nije Hitler tako pre svega i izabran: previše je ljudi bolelo uvo ko će voditi zemlju? (75)

Gola istina je da je osetljivost ljudi na korupciju, bez obzira na to je li reč o namirnicama sa crne berze ili podmićivanju nekog vladinog službenika, otupela kao vrh stolareve olovke. (76)

„Kristalno leto“ je vešto sastavljena, interesantno osmišljena, po pitanju razrešenja  nepredvidiva, a u detaljima verodostojna priča o međuratnoj prestonici Nemačke, gde se ono malo preostalog zdravog razuma povlačilo u mišju rupu. Vlada apsurdno, agresivno bezumlje, dok retki pojedinci pokušavaju da, stalno se izlažući mogućnosti razotkrivanja, nastave svoju delatnost (jasnim) provociranjem sistema i istovremenim profitiranjem od njegove nesmotrenosti. Jedan od takvih „ljudi između“ svakako je i Berni Ginter: iskusan, ali prvi put sučen sa specifičnim tipom protivnika; upućen u skrivene radnje različitih krugova društva, ali unekoliko naivan u poimanju ljudske sposobnosti da što više zabrazdi u porok i bezakonje. Njegova inteligentna kritika, koja nimalo ne zaobilazi, niti štedi i sopstvenu ličnost, vodi nas kroz predvečerje strahota Drugog svetskog rata, pokazujući kako su svi znaci predstojećeg ludila bili vidljivi, međutim, ignorisani zbog nečijih viših interesa. Taj društveno-istorijski kontekst čini da roman bude više od jednostavnog žanrovskog primera, mada su istovremeno ispoštovane i uspešno primenjene sve zakonitosti klasičnog krimića/trilera.