piše:
Isidora Đolović
Zimsko
doba donosi okraćale dane, kada nam je slobodno vreme obično ograničeno i
svedeno na boravak između četiri zida, dok napolju steže mraz. Opredelite li se
da trenutke dokolice provedete u čitanju, tako da sadržaj ne bude suviše nalik
sivilu koje pritiska sa svih strana, ali ni posve trivijalna razbibriga, ne
morate ići predaleko u svojoj potrazi. „Kristalno
leto“ (Laguna, 2015; orig. „March
Violets“, 1989), krimi-roman svestranog britanskog pisca Filipa Kera (koji nas je, nažalost, u martu ove godine napustio), mogao
bi da se pokaže kao savršen izbor. Prvi iz trilogije nazvane Berlin
Noir, prethodi, kod nas za sada neobjavljenim, knjigama “The Pale
Criminal” (1990) i “A German Requiem” (1991). Nakon toga, napisano je još
jedanaest priča o Berniju Ginteru i bilo bi lepo da se barem neka od njih
pojavi pred ovdašnjom publikom. Inače, za prevod srpskog izdanja pobrinuo se
Nikola Pajvančić, „Laguninim“ čitaocima dobro poznat po sjajnim približavanjima
dela Džordža R.R.Martina, Skota Linča, Dejvida Mičela…
Pajvančić
je dao sebi slobodu da izmeni naziv romana u, doduše, podjednako poetičan i
primamljiv. Naslovni pojam u originalu, zapravo, glasi „martovske ljubičice“ i odnosi se na tzv. preletače, naknadno priključene članove Nacionalsocijalističke
partije. Do danas ništa manje prisutnu, ovu vrstu političkih skorojevića
karakteriše zagriženost koja odlazi u krajnost – što kraći staž, tim veća
fanatična privrženost. U pitanju je ironična, podrugljiva fraza, kakav je i
junakov stav prema svemu što se događa u Nemačkoj tog vremena. Berlin uoči
Olimpijskih igara 1936. godine, dom
je tridesetosmogodišnjeg Bernharda
Gintera. Posle značajnog staža u vojsci (gde je postao nosilac
drugostepenog Gvozdenog krsta) i policiji (koju je napustio), udaljio se od
institucija, pa sada radi kao slobodni privatni istražitelj.
-
Šta konkretno istražujete?
-
Gotovo sve, sem razvoda. Ljudi počnu da se čudno ponašaju, kada ih muž ili žena
vara, ili kada su oni ti koji varaju. Jednom me je angažovala jedna žena da
njenom mužu kažem kako namerava da ga ostavi. Bojala se da će je ubiti. Ja sam
mu to i rekao, i vidi čuda, kurvin sin je pokušao da ubije mene. Odležao sam tri nedelje u Bolnici „Sveta Gertruda“, s vratom u
gipsanoj kragni. Zbog toga sam zanavek digao ruke od bračnih nevolja. Danas se
bavim svime, od istrage osiguranja, preko čuvanja svadbenih poklona do
pronalaženja nestalih osoba - kako onih za koje policija još ne zna, tako i
onih za koje zna. Da, tu mi je posao baš krenuo otkako su nacionalsocijalisti
preuzeli vlast! – Osmehnuo sam se što sam srdačnije mogao, pa sam
sugestivno mrdnuo obrvama. – Svima nam je
izgleda bolje od nacionalsocijalizma, je li? Prave smo male „martovske
ljubičice“. (str. 12)
Na ovaj način, vickasti cinik opisuje sebe i svoje zanimanje, ćaskajući sa ostalim zvanicama na venčanju njegove dojučerašnje sekretarice. Dagmar, koju je u tajnosti simpatisao, a bez čije će mu pomoći sada posao biti nešto teži, sklapa brak sa pilotom i Berni jasno vidi kako mladića, koliko već sutra, čeka regrutovanje za Španski građanski rat. Naravno, to je strogo skrivana činjenica. Firerov režim se održava na lažima i postavljanju šarenih kulisa sa ciljem da zaklone antisemitske parole na nenemačkim radnjama, nestašicu osnovnih životnih namirnica, cenzuru, nestanke ljudi...Dok se u gluvo doba te iste noći vraćao sa svadbe, Ginter je ispred ulaza dočekan od strane advokata Frica Šema, koji ga, obećavajući basnoslovnu nadoknadu ukoliko prihvati slučaj, odvozi svom zagonetnom klijentu. Bernijeva duhovita, jedinstvena zapažanja tom prilikom opuštaju napetu atmosferu situacije pune neizvesnosti:
* Kada se približio, video sam da je previše uredan da bude gestapovac, a da drugi na sebi ima šofersku uniformu, mada bi izgledao mnogo prirodnije u trikou sa leopardovom šarom, pošto je bio građen kao vodviljski dizač tegova. (str. 17)
Na ovaj način, vickasti cinik opisuje sebe i svoje zanimanje, ćaskajući sa ostalim zvanicama na venčanju njegove dojučerašnje sekretarice. Dagmar, koju je u tajnosti simpatisao, a bez čije će mu pomoći sada posao biti nešto teži, sklapa brak sa pilotom i Berni jasno vidi kako mladića, koliko već sutra, čeka regrutovanje za Španski građanski rat. Naravno, to je strogo skrivana činjenica. Firerov režim se održava na lažima i postavljanju šarenih kulisa sa ciljem da zaklone antisemitske parole na nenemačkim radnjama, nestašicu osnovnih životnih namirnica, cenzuru, nestanke ljudi...Dok se u gluvo doba te iste noći vraćao sa svadbe, Ginter je ispred ulaza dočekan od strane advokata Frica Šema, koji ga, obećavajući basnoslovnu nadoknadu ukoliko prihvati slučaj, odvozi svom zagonetnom klijentu. Bernijeva duhovita, jedinstvena zapažanja tom prilikom opuštaju napetu atmosferu situacije pune neizvesnosti:
* Kada se približio, video sam da je previše uredan da bude gestapovac, a da drugi na sebi ima šofersku uniformu, mada bi izgledao mnogo prirodnije u trikou sa leopardovom šarom, pošto je bio građen kao vodviljski dizač tegova. (str. 17)
*
Lice mu je bilo sakriveno u senkama, a kada je progovorio, glas mu je bio
hladan i neljubazan, kao da se napinje na WC šolji. (18)
* Otvorio je ormarić sa pićima koji je izgledao kao da je spasen s
Titanika, pa je izvadio tabakeru. (19)
* ...a na svojoj uredno podšišanoj, četvrtastoj sedoj glavi nosio je
veliki sivi šešir sa obodom koji je okruživao visok klobuk kao šanac zamak.
(...) S tavanice je visio luster veći od crkvenog zvona i raskošniji od
striptizetinih minđuša. Rekao sam sebi da obavezno podignem honorar. (22)
Slične opaske se nižu kroz čitavu priču, a odabir neposredne naracije kao rešenja (prvo pripovedno lice jednine) odgovara žanru i činjenici da delo nastaje krajem osamdesetih, kada su slične tendencije bile primenjivane i na filmu (primer za to su „Poverljivo iz L.A“, „Dik Trejsi“, „Ko je smestio Zeki Rodžeru?“ ili „Romeo krvari“). Atmosfera tzv. noara više nego uspešno je dočarana, uostalom, Ker svom serijalu sa razlogom daje upravo takav obuhvatni naslov.
Slične opaske se nižu kroz čitavu priču, a odabir neposredne naracije kao rešenja (prvo pripovedno lice jednine) odgovara žanru i činjenici da delo nastaje krajem osamdesetih, kada su slične tendencije bile primenjivane i na filmu (primer za to su „Poverljivo iz L.A“, „Dik Trejsi“, „Ko je smestio Zeki Rodžeru?“ ili „Romeo krvari“). Atmosfera tzv. noara više nego uspešno je dočarana, uostalom, Ker svom serijalu sa razlogom daje upravo takav obuhvatni naslov.
Elem,
Ginterov poslodavac postaje dr Herman
Siks, industrijalac-milioner kome su nedavno nastradali kćerka i zet. Jasno
je da se radi o ubistvu i pljački - uprkos neveštom zataškavanju putem
podmetanja požara, obijeni sef i ukradene dragocenosti tvrde suprotno. Bernijev
zadatak je da pre policije pronađe ubicu, vrati skupocene dragulje u Siksovo
vlasništvo (u suprotnom, kako par nije ostavio naslednika, čitava imovina
prelazi državi), a tek onda preda odgovorne u ruke zakona. Apsolutna diskrecija
se podrazumeva, tim pre što Siksova druga, mnogo mlađa supruga - glumačka
zvezda Ilza Rudel, predstavlja
razlog više da se Berni šunja oko
luksuzne vile. Tajni život ubijenih supružnika Far otkriva da je Paul bio
okoreli nacista i zvezda u usponu Ministarstva
unutrašnjih poslova, a Grete sve nezadovoljnija zbog očevih i muževljevih
ideoloških razilaženja, kao i ozbiljnih sumnji na preljubu. Razvijajući
zanimljiv odnos sa novinarkom i partnerkom na slučaju, Inge Lorenc, Ginter ubrzo uviđa da se zapetljao do mere u kojoj mu
je lična bezbednost ugroženija nego ikada pre.
Prvi
utisak koji mi se javio već nakon pročitanog uvodnog poglavlja, glasi: kakva bi ovo televizijska serija bila!
Razlozi su mnogobrojni, pa ću navesti samo one najočiglednije: dobri dijalozi;
slikovita, intrigantna gradska sredina; upečatljivi i raznovrsni učesnici u
radnji; tipski, a ipak jedinstven protagonista; priča zaokružena baš kao jedna
uzbudljiva epizoda. O samom Ginteru saznajemo veoma malo: između ostalog, to da
je mlad ostao udovac, bio na Turskom frontu, da je nemilosrdan pri kritikovanju
nacionalsocijalizma, ali i ostalih (radikalnih) političkih opcija. Međutim,
isto tako voli dobru zaradu, hedonizam i žene, pa nastoji da (kao slobodan strelac) prihvati svaki
dovoljno izazovan slučaj i, po mogućstvu, nametne sopstvena pravila u njegovom
rešavanju. Sa najnovijim je, čini se, ipak otišao predaleko – u igri je previše
suprotstavljenih faktora, pozicija mu je od samog početka rizična, pa Berniju,
omane li, preti logor za političke neprijatelje.
Ipak,
koliko god situacije u koje zapada bivale neugodne, junak se prema njima
postavlja sa jedinstvenim humorom.
Duhovitost ispoljavana u Ginterovom pogledu na svet, čini najveći deo šarma ove
knjige, uveliko olabavljujući stisak teskobne realnosti koju, naizgled lagana i
brza detektivska priča, iznosi pred nas u pozadini osnovnog sižea.
Berlin. Nekada sam voleo ovaj stari grad. To je, međutim, bilo pre nego što je ugledao sopstveni odraz i počeo da nosi korsete tako čvrsto stegnute da je jedva uspevao da diše. Voleo sam lako, bezbrižno filozofiranje, jeftin džez, vulgarne kabaree i druga preterivanja vajmarskog doba zbog koga je Berlin delovao kao jedan od najuzbudljivijih gradova na svetu.
Pojedini
odlomci poseduju istinski frapantnu aktuelnost:
autor (1956-2018) |
Kad
sam se osvrnuo po prostoriji, toliko lažnih trepavica je mahalo ka meni da sam
se uplašio promaje. Nekoliko stolova dalje, debela žena mi je mahnula prstićima
na bucmastoj šaci i, pogrešno protumačivši moj prezrivi kez kao osmeh, počela
je s mukom da ustaje. Zaječao sam.
-Izvolite,
gospodine?- javio se konobar. Izvadio sam zgužvanu novčanicu iz džepa i bacio
mu je na poslužavnik. Ne sačekavši kusur, okrenuo sam se i zbrisao. Samo me
jedna stvar uznemirava više od društva ružne žene uveče, a to je društvo te
iste ružne žene ujutro. (str.
126-7)
Istorijska podloga
uzbudljivih dešavanja više je nego značajna. Čine je uzgredna, ali veoma
upečatljiva zapažanja, poput onih o prestoničkim robnim kućama koje su oduzete
od Jevreja, „zakidanju“ na šećeru u limunadi, besmislenoj histeričnosti
Gebelsovih govora, dosadnim režimskim bioskopskim hvalospevima. Bernijeva
ironija prema doušnicima i nacistima, komika u opisivanju sopstvene kancelarije,
potrage za novom sekretaricom ili mrzovoljnog domara, her Grubera - sve zajedno
upotpunjuje svedočanstvo o trenutku. Poput pomalo izanđalog tepiha, ispred nas
se prostire velika slika na površini blistavog, a u osnovi opasno natrulog
društva. Na njoj se sukobljavaju ili mimoilaze novinari i propaganda,
antisemitizam, nagovešteno rivalstvo između Geringa i Himlera, korumpirana
policija, razvratne dive, dvostruki agenti; zalazi se u starinarnice, mrtvačnice, prestižne klubove,
zapuštene bordele.
Berlin. Nekada sam voleo ovaj stari grad. To je, međutim, bilo pre nego što je ugledao sopstveni odraz i počeo da nosi korsete tako čvrsto stegnute da je jedva uspevao da diše. Voleo sam lako, bezbrižno filozofiranje, jeftin džez, vulgarne kabaree i druga preterivanja vajmarskog doba zbog koga je Berlin delovao kao jedan od najuzbudljivijih gradova na svetu.
Iza
moje kancelarije, na jugoistoku, nalazila se Policijska centrala, i pomislio
sam na sav onaj pošten i marljiv rad koji se tamo odvija sa ciljem rešavanja
berlinskih zločina. Prestupa kao što su drsko izražavanje o Fireru, isticanje
natpisa „sve rasprodato“ u izlogu mesare, propuštanje hitlerovskog pozdrava, i
homoseksualnost. To je bio Berlin pod vlašću nacionalsocijalizma: velika kuća
duhova s mračnim ćoškovima, sumornim stepeništima, zlokobnim podrumima,
zaključanim sobama i čitavim tavanom probuđenih aveti, koje bacaju knjige,
lupaju vratima, lome staklo, viču u noći i uopšte toliko zastrašuju vlasnike da
ima trenutaka kada su ovi spremni da sve prodaju i odsele se. Najčešće su,
međutim, samo obarali glavu, gledali u zemlju i pokušavali da se pretvaraju
kako je sve u redu. Zastrašeni, malo su govorili, ne obazirući se na tepih koji
im se izvlači ispod nogu, a njihov smeh bio je slabašan i nervozan, kakav uvek
prati neku šefovu dosetku. (str.
66)
Zar
nije Hitler tako pre svega i izabran: previše je ljudi bolelo uvo ko će voditi
zemlju? (75)
Gola
istina je da je osetljivost ljudi na korupciju, bez obzira na to je li reč o
namirnicama sa crne berze ili podmićivanju nekog vladinog službenika, otupela
kao vrh stolareve olovke. (76)
„Kristalno
leto“ je vešto sastavljena, interesantno osmišljena, po pitanju razrešenja nepredvidiva, a u detaljima verodostojna
priča o međuratnoj prestonici Nemačke, gde se ono malo preostalog zdravog
razuma povlačilo u mišju rupu. Vlada
apsurdno, agresivno bezumlje, dok retki pojedinci pokušavaju da, stalno se
izlažući mogućnosti razotkrivanja, nastave svoju delatnost (jasnim)
provociranjem sistema i istovremenim profitiranjem od njegove nesmotrenosti.
Jedan od takvih „ljudi između“ svakako je i Berni Ginter: iskusan, ali prvi put
sučen sa specifičnim tipom protivnika; upućen u skrivene radnje različitih
krugova društva, ali unekoliko naivan u poimanju ljudske sposobnosti da što
više zabrazdi u porok i bezakonje. Njegova inteligentna kritika, koja nimalo ne
zaobilazi, niti štedi i sopstvenu ličnost, vodi nas kroz predvečerje strahota
Drugog svetskog rata, pokazujući kako su svi znaci predstojećeg ludila bili
vidljivi, međutim, ignorisani zbog nečijih viših interesa. Taj društveno-istorijski
kontekst čini da roman bude više od jednostavnog žanrovskog primera, mada su
istovremeno ispoštovane i uspešno primenjene sve zakonitosti klasičnog krimića/trilera.