субота, 22. децембар 2018.

Subota sa knjigom: „Bajka nad bajkama“ (1-2)

piše: Isidora Đolović

Stižu praznici, kada nas sve zahvata svečarsko raspoloženje, pa treperimo poput raznobojnih sijalica, na izvesno vreme izmešteni iz svakodnevnice zahvaljujući iščekivanju kalendarske smene. Dok se i sama ne pridružim novogodišnje-božićnoj atmosferi, malo ću da izigravam Grinča i zato vam donosim vikend negativne kritike. Početkom godine, u istom kontekstu sam pisala o “Nemanjićima”, pa bi bilo simbolično zatvoriti krug sličnim tematom. Uostalom, onoga trenutka kada prestanete da se nervirate zbog svih nelogičnosti, nedoslednosti i glupih rešenja, možete da se barem dobro nasmejete. Zdrave ironije nikad previše! 
Manje-više svi podržavaju novi, nesvakidašnji pristup dobro poznatoj tematici. Raduje nas podrobnije bavljenje pričama koje nedovoljno poznajemo. Voleli bismo da, pored oduševljavanja grčkom, rimskom, nordijskom legendarnom građom, malo više osvetljenja padne na onu domaću, predačku. Tada se, s razlogom, srdačno pozdravljaju (sve brojniji) pokušaji naših pisaca, a jedan od njih je Nenad Gajić, autor „Slovenske mitologije“. Podstaknut uspehom ovog zaista vrednog, divno ilustrovanog i obuhvatnog dela, poželeo je da razvije prvobitnu ideju do autorske proze „prema motivima narodnih bajki i pesama”. Tako je nastala “Bajka nad bajkama”, za sada dvodelna priča, neka vrsta kompilacije slovenskog folklora, epske poezije i narodnih predanja. Uključuje četiri neobična junaka u maštovitim pustolovinama, sa konačnim ciljem trijumfa nad drevnim zlom. Devojčica, lopov, snagator i veštica, odmeravaće ili udruživati snage sa čitavim panteonom čudesnih bića izvučenih iz dubina narodne mašte. Šta, uopšte, može da krene po zlu na ionako neistraženom terenu? Dobro razmislite još jednom.

Izuzetno ambiciozna i pažnje vredna zamisao, koja bi omogućila da napokon dobijemo sopstvenu mitsko-fantastičnu sagu, počela je (očekivano?) pretenciozno. Naslov otvoreno priziva biblijsku „Pesmu nad pesmama“, mada će nam se njegovo pravo značenje otkriti već do kraja prvog toma, podupirući opravdano nadanje zaista vanserijskom delu. Uvodna reč pisca, sa citiranim stihom T.S.Eliota, dodatno pruža na značaju nameri sa kojom se pristupilo radu. Prateća karta isuviše podražava jednu dobro nam poznatu iz Tolkinovog „Hobita“, možda baš zato delujući nekako neuverljivo i „jeftino“. Naime, Rekonstrukcija drevne mape izvezene magičnim nitima sadrži gotovo identične prostorne odrednice, font slova, simbole – samo prilagođene staroslovenskoj mitologiji i nezgrapno sročen, pseudoproročanski tekst. Da se razumemo, žanr (epske) fantastike sam po sebi, u većini slučajeva, robuje opštim mestima i klišeima, zbog čega je često naivan i smešan. Ipak, izuzev sjajnog vizuelnog rešenja na koricama (vrlo mistične, otrovno-zelenom i ledeno-plavom obojene naslovnice), prvi utisak nije preterano pozitivan. Međutim, oznaka „IV izdanje“ (!) govori kako je znatiželja faktor koji će knjizi obezbediti više nego dovoljan broj čitalaca.
„Senka u tami“ (Laguna, 2013), prvi deo planirane trilogije, ujedno je roman trodelne strukture.  Na početku svake celine, nalazi se po jedna impresivna, ali (videćemo) prema opisanome preterana ilustracija (autor je Dušan Marković), dok su poglavlja obeležena vinjetama Zorana Milenkovića. One često idu i po nekoliko poglavlja unapred, pa smo tako na osnovu crteža otkrili ne samo fizički izgled pojedinih likova znatno ranije nego što su opisani, već sadrže i određene detalje zapleta. To, naravno, ne govori u prilog tekstu koji prate – još pre deskripcije Žarka, shvatili smo da nosi kapuljaču sa vučjom glavom, a Vukov opis nam donose jedino sličice. Da li je ovo bila svesna namera ili propust autora, nije do kraja jasno.
Početak priče je i sam obeležen (magijskim) brojem tri: treće noći po teškom porođaju, žena umire, prethodno imajući viziju tri suđaje i usled nesporazuma imenujući novorođenu kći Senka. Devojčica, kojoj je tako određena neobična, teška, ali pobedonosna sudbina, odrasta u tipičnim bajkovnim okolnostima: uz oca, ne naročito naklonjenu maćehu (polumajka), mlađu (polu)sestru i psa Vidru, koji joj je najbolji prijatelj. Kada u požaru stradaju svi Senkini ukućani, a ona, spasivši zmiju-čuvarkuću, iznenada (i životinjinom krivicom) oslepi, počinje zagonetna pustolovina. Nagovešteno joj je da gubitak vida predstavlja neophodnu cenu za budući razvoj drugih moći, zahvaljujući kojima će uzeti učešća u važnoj misiji. Dakle, dvosmislenost podnaslova uviđamo već iz prvih par poglavlja: u pitanju je mračna senka, detetu dosuđena kao pretnja, ali i Senka koja, otkako ostaje bez vida, živi u tami. Mada joj to nije bila svesna namera, majka je istovremeno primenila zaštitno dejstvo datog imena (najpoznatiji primer za to  je Vuk). 

Prva celina nosi naslov „Čudna družina“ (što predstavlja još jednu analogiju sa Tolkinom, ovoga puta prvim tomom „Gospodara prstenova“ – uostalom, Gajić je i svoje delo zamislio kao trilogiju). Senka se najpre susreće sa putujućim megdandžijom Žarkom, pa u jednom gradiću utiče na njega da spreči kažnjavanje osuđenog lopova, hromog Vuka. Prvi je, očigledno, ne(ve)što izmenjeni Marko Kraljević, sudeći po brkovima, buzdovanu, ali i govoru u neveštoj mešavini epskog deseterca i arhaičnog stila, što biva izuzetno naporno pratiti. Prva i najveća slabost knjige tako nam se, odmah, otkriva kroz ozbiljno „klimav“ stil pripovedanja – počev od oslovljavanja dvanaestogodišnje Senke sa „devojče“ ili „sejo“, spominjanja „krčmarice“ koja radi u „kafani“, pa sve do parafraziranja čitavih odlomaka iz narodne poezije. A tek smo na početku...

Dodatnu zbrku unosi (u epskoj tradiciji uveliko razrešena) nemogućnost autora da odluči pripadaju li njegovi junaci paganskom ili hrišćanskom svetu. Oni se zaklinju u „Boga istinoga/jedinoga/nebeskoga“, ali Vuk istovremeno objašnjava Senki da se, o svuda i svima poznatom Žarku, „šuška“ kako je sin Peruna Gromovnika i smrtnice. Proklet od oca i blagosloven od Dajboga, zbog presude koju je doneo u sporu između božanstava, luta bez mira, stalno namrgođen. Jasno vam je da Vuk vrši funkciju rezonera i „mozga“ grupe!

Prvu opasnost na koju trojac nailazi predstavlja pakleni čopor vukova, predvođen jatom čudovišnih mračnika i crnim konjanikom (i opet Tolkin kao inspiracija!) za koga, poglavljima pre objašnjenja, iz deskripcije zaključujemo da je neka vrsta grofa Drakule, odnosno, biće koje imenuje u svetu najpoznatija srpska reč (a nije Kosovo). Neustrašivi Žarko im se suprotstavlja, otkrivajući da su u lovu na devojčicu, iz razloga koji ni samoj Senki nisu poznati. Sledi noćni beg kroz neprohodnu šumu, boravak na gozbi u isključivo muškom selu Morlak (koje postoji u strogoj tajnosti i ne poznaje koncepciju proticanja vremena), gde dobijaju pratnju i novog  pridruženog člana. Čobanski poglavica Miloš odmah se sprijateljio i zbratimio sa Žarkom. Neće dugo proći do četvrtog značajnog poznanstva, sa Mar(en)om, devojkom (zapamtite!) pozamašnih oblina, koja kao da ih je očekivala na drumu, sva u crnom i sa neobično izrezbarenim štapom u ruci. To što već zna ko su, tvrdeći da ih godinama sanja, objašnjava činjenicom da je veštičina kći (tzv. mora) – međutim, otkriva: Nisam se valjano devojčila da bih zadobila prave moći (str. 99), tako da "tehnički" još nije veštica. Svejedno im nudi pomoć, s obzirom da zna kako svaki član družine ima neku misiju, a u bekstvu ispred (utisak nas nije prevario) vampira. I dok je Vuk od početka podozriv prema njoj, Senka nije sigurna kako da se postavi.

Žao mi je što odmah moram da primetim diskutabilnu pismenost (dvojica bosonogih prilika - str. 118), jer je zamisao kao takva dobra i zanimljiva. Naročito je za pohvalu neosporiv trud uložen u istraživanje i sabiranje bića iz slovenske mitologije na jednom mestu (teme vukodlaka, vampira, leptirice, zmijskog cara, rusalki....). Po inicijalnoj postavci, družina je interesantna, akcione scene solidne, ali sve ostalo je naprosto slabo. Pripovedanje kao da postaje sigurnije tek onda kad, kako deluje, pisac zaboravi da primenjuje izveštačeni „deseterački“ manir. Najviše smeta neujednačenost i to što narator stalno luta između glagolskih vremena, loše imitacije epskog deseterca, klasičnog i moderno-pristupačnog stila (sa sve „štrčećim“ kolokvijalnim frazama). Tek će doći „na tapet“ apsolutno nečitljivo i nepodnošljivo prepričavanje epskih sižea, kao što je Žarkovo spasavanje kćeri hurskoga kralja od crnog varvarina. Evo nekoliko primera nezgrapnosti o kojoj govorim: Ne pih davno ovakvog vina“, često je komentarisao ozareni grmalj...(str.79); Meso stoji na centru stola; Žarko se podsećao skorašnjeg trenutka kad je video kolibu, a završio izricanje svog plana.; To primiri i devojčicu; zmijetina; budući da si me spasila od vatre (...) išti samo nemušti jezik. Izraz razvoj situacije prati – aorist; dok upotreba reči sprdati upadljivo odudara od načina izražavanja većine likova (čiji opisi su, uzgred, oskudni i nedovoljni). Jašta da te je pritisla mora, kad ti nećeš moru da pritisneš! (str. 108) – Marenina lascivnost, koja nije zabavna, donekle objašnjava (mada ne opravdava) „kažnjavanje“ koje će uslediti od strane Žarka (inicijacija ili silovanje?).

Druga celina - „Zadaci“ – pokazuje kako do izlaska iz šume svako stiče, tačnije, oslobađa neku vrstu moći, ali i sakriva određenu tajnu od saboraca. Marena ih sada usmerava na privremeno razdvajanje, radi pružanja individualnog doprinosa (još nedefinisanom) opštem poduhvatu. 
Smenjivanje pripovednih manira, u skladu sa pojedinačnim likovima, njihovom karakterizacijom i prirodom situacija u kojima se nalaze, uobičajena je pojava, uglavnom pokazatelj dobrog vladanja pričom. Ovde, suprotno toj praksi, odaje utisak neiskustva i piščevog nesnalaženja sa povezivanjem više paralelnih tokova radnje. Prilično jasno se razlikuje deo u kome Miloš razmišlja o pismu svoje majke, od onog gde (samo stranicu kasnije!) dobijamo opis njegovog konja u galopu. Preciznije rečeno, vidljiva su razilaženja kod odlomaka koje pisac preuzima i onih koje sam smišlja (sve u korist poslednjeg). Ako se već odlučimo da nam oslonac bude u tradiciji, ne znači da se postupak svede na prepisivanje i prepričavanje, već bi trebalo da njene motive i građu OBRADIMO na SVOJ NAČIN. U „Bajci nad bajkama“ toga nema, pa zato knjiga može zaista da oduševi jedino osobe koje baš nikada ranije nisu došle u dodir sa epskom poezijom. Iskreno, ne želim da poverujem kako takvi uopšte postoje među ljubiteljima čitanja, s obzirom da se „Žendiba Dušanova“ – u Gajićevoj knjizi, to je čitav Milošev zadatak – prilično detaljno radi već u osnovnoj školi. Žarkov (i Senkin) zadatak je još jedna, u potpunosi preuzeta i prepričana epizoda – o babinoj kobili, iz narodne bajke „Zlatna jabuka i devet paunica“, dok Vuku i Mareni pripada nešto bolje prikazano traganje za raskovnikom (gde pisac zvuči sigurnije, verovatno s obzirom da su originali u prozi). Dakle, ukoliko nam se poigrava sa kanonom, potrudimo se da to bude bar za nijansu veštije i uz kakav-takav lični pečat!

Sledi  nekoliko primera katastrofalnog pripovedanja:

I tako, pre izvesnog vremena, pošalje car svojega vezira Todora da vidi devojku, da je vidi i da proceni može li biti za cara carica i celoj zemlji gospođa; ako može, da je prstenuje i da ugovori svadbu. (str. 167) – ovako je, otprilike, Jare (Čkalja) odgovarao „Početak bune na dahije“ pred komisijom večernje škole, u legendarnoj sceni iz „Kamiondžija“.

Mara tada kao da završi s inspekcijom; Troglav je Balačko, ima čak tri glave; vila Jana je Žarkova pobratima; a naići ćemo i na Balaševića, kada Vuk pomisli: Oprosti, Velika reko, znaš da sam morao preko! (str. 329)

Pogleda ga Miloš popreko, pa mu prilepi jedan vrući šamar. Koliko ga je lako udario, tri mu zuba u grlo sasuo! Moli krčmar da ga ne udara više, jer biće vina koliko hoće, ali Miloš ne htede ni da traži, već prisede uz jedno bure i stade da pije direktno iz njega. Pio je tako i pio, pomislivši da sam sebe podseća na pobratima Žarka, i ovo mu napokon vrati osmeh na lice. Utom već svanu i ogranu sunce. (str. 193)

Najinteresantniji i ubedljivo najbolje napisan, uprkos čitavom nizu anahronizama (stiže veliki zli vuk; to je nemoguća misija; upotreba kiseline...), svakako je Vukov zadatak – provala u skrovište kneza lopova, sa sve jurnjavom gradskim ulicama, pentranjem po krovovima i šunjanjem kroz skrivene prolaze. Dinamična, poput kakvog akcionog filma u malom, ova epizoda drastično odudara od ostatka romana. I sama interakcija između vragolaste Marene i ćutljivog Vuka, mnogo je zanimljivija, uspešnije predočena od odnosa ostalih jednodimenzionalnih likova. Kasnije Žarkovo učešće na turniru u Vidinu, posebno scena sa dvorskom ludom, kao i zarobljeništvo u Leđanu, takođe su dobro i zanimljivo osmišljeni (čim se pisac okane deseteračkog plagijatorstva), ali, pitanje je koliko i tu ima autentičnosti. Kao predah od zamorne monotonije!

Nažalost, ne zadugo, jer izvršenje zadataka i ponovno okupljanje saboraca protiče u starom znaku krajnje neveštog, kompilacijskog ređanja dobro poznatih sadržaja, tema i motiva epskih pesama: zaboga, Žarkov konj se zove Šarko! Nije li moglo za nijansu maštovitije? Uglavnom, treća, završna celina je „Prijatelji i neprijatelji“. Marena, koja prilikom svake pojave provokativno seva očima, danima ćutke razmišlja oslonjena o štap, da bi onda dramatično menjajući intonaciju usmeravala družinu (glasom koji se urezuje u pamćenje), sada obelodanjuje svakom ponaosob krajnji cilj. Ukoliko ste do ovog trenutka sačuvali nešto strpljenja, izgubićete se u zamršenoj istoriji Hura (= Turaka), pretnje svim drugim narodima. Hursko carstvo, naime, predvodi neman, tj. ala. Otkud ona? Pa, prethodni car im beše posvojenik-došljak-junak Momčilo (!), koga zbog uzurpatora izdaje ljuba Vidosava...znate kako dalje ide? Car postaje Vukašin (Mrnjavčević) i, prema amanetu umirućeg protivnika, ženi se njegovom odanom sestrom (Jevrosimom). Po logici narodne pesme, trebalo bi da je Marko - odnosno, Žarko, NJIHOV sin....ali, videli smo već i to da logike nema! Sve u svemu, Jevrosimu je nedugo po udaji obuzelo zlo, dotična ala, izašla iz leša kuje Vidosave. Jedini spas je u devojčici i dve marame, koje, spojene, formiraju mapu za pronalazak skrivenog oružja odbrane.

Da ne komplikujem dalje, slovenska mitologija na kraju ispada minorniji deo romana, sa pojmovima kao talason, zduhač, vodenjak, tek „nabacanim“ bez reda i čvršće veze. Nasuprot tome, prepričavanje epike zauzima najveći deo knjige. Potencirani upliv i uticaj bogova na događaje u svetu, nijednog trenutka se ne obelodanjuje „u praksi“. Neprestano nam se sugeriše kako je neobična družina „odabrana od božanstava“, kao i to da su oni „tek figure“ u rukama više sile što upravlja svime (pa i budućim ratom) – ali, niti jednog od njih, kamoli način na koji dejstvuju, mi nemamo prilike da vidimo. Istina, pojedine ličnosti prizivaju Peruna ili Dajboga, ali ništa manje od Boga nebeskoga – što unosi dodatnu zbrku, pored stalne nedoumice da li pisati veliko ili malo slovo „b“ (kao važno određenje značenjske nijanse).
Da li je uopšte bio potreban nastavak? U pogledu završetka „Senke u tami“, koji ne skriva  potrebu i mogućnosti za daljim razvojem radnje – jeste. Sa stanovišta nepopravljivih optimista u nadi da će nečim, nekako, moći da se isprave, nadoknade i opravdaju bezbrojni propusti iz prethodne knjige – naravno. Po svakom drugom argumentu, uključujući i konačno preživljeno iskustvo megdana sa ovom pisanom papazjanijom – uopšte ne. Iz tog razloga, iskreno se nadam izostajanju trećeg dela, jer stvarno ne vidim koje bi čudo ili magija učinili da se dosadašnji haos iole sredi. Druga knjiga, „Dva cara“ (Laguna, 2016), nastavlja da prati, sada (po cenu Žarkovog gubitka formalne slobode) raspuštenu i još jednom na više strana upućenu družinu. Žarko je vazal hurskoga cara, koji mu je ujedno (nejasno kako) poočim. Senka je još uvek slepa (na šta narator ne zaboravlja da nas uredno podseća svake dve-tri rečenice), Vuk hrom, Miloš ima “zvonki glas”, dok je Relja - “zmaj slomljenih krila”. 

U drugom delu zatičemo mešavinu svega i svačega, od Ljutice Bogdana i majke Jugovića, preko Markovog (pardon, Žarkovog) „prepoznavanja (očine) sablje“, megdana sa Musom Kesedžijom i ukidanja svadbarine, do Baš-Čelika i Banović Strahinje. Negde u pozadini vrhunca radnje, krvavog boja na Širokom polju (= Kosovu), odvija se ona prvobitno zamišljena potraga za skrivenim oružjem spasa. Sve slabosti iz prve knjige ne samo da nisu popravljene, već su pojačane. Prezasićenost nevešto prepravljenom epikom (negativno) potiskuje sve ostale motive u drugi plan. Čitanje postaje još mučnije, zapravo, prerasta u istinski podvig. I dalje se jedino Senkina i Vukova poglavlja izdvajaju relativnom uzbudljivošću i kvalitetom, kao odlomci piščevog otklona od primenjivanja postupka resavske škole.
   
U opisanom svetu, glavna odlika (i vrednost) žene je, po svemu sudeći, prsatost! Evo nekoliko dokaza: među najistaknutijim karakteristikama rusalki su bujne grudi, Marena ima naglašene obline iako nosi „džak“, krčmaricama je to već neizostavni atribut, čak i babi-veštici se „naziru“ vreće do kolena. Kod kraljica se ne spominju, valjda jer niko ne sme da komentariše - plemstvo je u pitanju! Samo ih Senka nema, ali, polako: biće, dok odraste. Zanimljiv je “patrijarhalno”-mačistički odnos prema ženama i njihovoj ulozi u društvu. Relja, prigrlivši “mladu vešticu možda i više no što beše potrebno”, pomišlja: Možda je vreme da pronađem novu caricu za večernje posete, dok mi draga ne iznese mog krilatog naslednika“ (str. 163) A kakav tek komentar zaslužuje konstatacija: Žena je tek produžetak svoga muža, čak i kada je ta žena carica“ (str. 232)?!? Ima tu, doduše, pomalo nezavisnosti, kao u rešenju koje sam pisac ponosno izdvaja, a tiče se skrivene prirode majke Jugovića. Naime, pošto izgubi supruga i devet sinova, ona ponovo dobija krila i okrilje, napustivši poprište tragedije, jer „obične majke plaču”, a vila naprosto odleti. Ko danas razume ili trpi nečije srce prepuklo od bola? 

Pored ove, autor nam donosi sopstvenu interpretaciju jedne od najvećih značenjskih dilema, koje se odnose na razumevanje famoznog završetka „Banović Strahinje“ (prim. aut: pročitati istoimenu, odličnu Mihizovu dramu!): Ne dam vašu sestru – bez vas bih je mogao kazniti! Ne dam vam da ogrešite duše, no sam mojoj ljubi život poklonio, jer ja nemam s kime hladno vino piti! (str. 213)   Da mi je neko bezazleno đače ovako odgovaralo na času, možda bih mu progledala kroz prste. Starijem učeniku ili studentu bi sledovalo:“Sedi, jedan“, odnosno, nemo vraćanje indeksa. Međutim, kada na ovakve rečenice naiđem u jednom romanu, mogu ih shvatiti kao humor ili nikako. U svakom slučaju, sva predavanja i analize nisu dali jedinstveni odgovor, dok ne pročitah kako je junak Strahinja porekao sve norme svog vremena. Sam samcijat spasio je svoju ljubu, iako je podelila noć s drugim. Sam samcijat porazivši moćnijeg neprijatelja, a zatim i prijatelje, koje nije hteo poraziti mačem već rečju. Čekaj, čekaj, „SAM SAMCI(JA)T“? Pravda za hrta Karamana!

Idemo dalje,  Vidovdan (ovde Slava) je objašnjen kao ritual godišnje proslave koji se prenosio s kolena na koleno, uz niz prijatnih obrednih radnji koje nisu bile formalno propisane, ali su se prenosile od usta do usta, s oca na sina. (214)Baba za dedu, deda za repu“, povuci-potegni, iščupati ne mogu smisao. Pomagajte, drugovi! Konfuzija se tu ne završava: reka Marica je preimenovana u – Mariku, Vukašin (li Vukša) je istovremeno Stepanov (Dušanov/Lazarev) posvojenik, koji gine u bici na njenim obalama, ali je i turski car-uzurpator. Sam car Stepan odgovara istorijskoj figuri cara Dušana – i kneza Lazara; on je Milošev ujak – i pašenog Strahinića bana, oženjen kćerkom hurskog cara, a prethodno Milicom, Jug Bogdanovom pokojnom kćerkom?! Žarko Perunović je nekada bio princ Marko, a Miloš Voinović je i (K)Obilić, koji dolazi u posed Momčilovog čarobnog konja Jabučila, samo nije jasno kojim putem. Sukob Miloša i Vuka je izuzetno loše motivisan, veštački izazvan jedino da bi ovaj drugi, uz alter ego Zmaj Ognjenog dobio i identitet Brankovića.

Umesto bilo kakvih daljih komentara, izdvojiću naročito „upečatljiva“ mesta:

(O Mareni) ...očigledno željna da završi priču i fascinira me svojim znanjem (str. 29);...ne želeći da pred ovom budalom od cara pominje tu alu, tu neman skrivenu u ženi koja pred njim širi noge (str. 39); potentni glas; (erotska scena Žarka i Marene) Ona jeknu kad na svojoj koži oseti njegove guste brkove, pa zatim i zube...(84); Danas, ove večeri, Musa je premišljao teške stvari i donosio teške odluke.(141)

Poseban „biser“ predstavljaju konstrukcije sa ponavljanjima epskog tipa: Ćutanje je potrajalo, napeto ćutanje...; Držeći u jednoj ruci dugi štap o koji se oslanjala dok je prilazila, štap...; Čak su i grožđe kušali, grožđe koje ni vetar ne lomi!
Sedmogodišnji uloženi trud, marljivo istraživanje, prikupljanje i približavanje slovenskog folklora i  mitologije kroz popularnu fikciju, uvek zaslužuje pohvalu. Nažalost, oslanjanje na tradiciju, u kolikoj god meri bilo zastupljeno, ne može se i ne sme svoditi na apsolutno nepoštovanje, ali ni slepo podražavanje, ukoliko želimo dobar rezultat. Primer za prvo, isuviše smelo služenje literarnim kanonom, razmatraću kroz sutrašnji tekst. U Gajićevom slučaju, (kako glasi uvodna napomena) “sličnost sa slovenskom i naročito srpskom epikom je piščeva namera“, bez sumnje dobra, ali potpuno pogrešno postavljena i još gore sprovedena. Nije dovoljno na mesto krsta jednostavno staviti Svarogov točak. Od preterane „umetničke“ razobručenosti, lošija je možda jedino neinventivnost skrivena iza (pre)velikog poštovanja izvora. Naravno, od čitanja loših knjiga uvek postoji izvesna korist. Ako ništa drugo, naučićete da cenite narodnu književnost, njenu lepotu i značaj. Garantujem lekoviti uticaj „Srpskih narodnih pjesama“ iz četiri zbirke Vuka Karadžića, kao i bilo kog izdanja narodnih pripovedaka ili bajki! Originalnije su, umetnički vrednije i, svakako, prirodnije zvuče. Za dobro uključivanje slovenske mitologije u fantastičnu prozu, potražite romane Ivane Nešić, „Zelenbabini darovi“ i „Nemušti jezik“ (linkovi u naslovima). Jesu za decu, ali, ta razlika je najmanje bitna.