Kao
komparatista, negujem i zastupam uverenje da se različite vrste umetnosti ne
samo uspešno, nego i prirodno traže,
kako bi međusobno komunicirale, reflektovale se i prožimale. Ta vrsta uzajamne
inspirisanosti ne mora obavezno izroditi dela podjednakog kvaliteta, ali, kada
dođe do povezivanja na pravoj osnovi i sa približnom energijom, rezultat je
sasvim jedinstvena vrednost. Oduvek su se, kroz književnost, muziku ili
vizuelne umetnosti, prelamali uticaji nekih ranijih tvorevina maštovitog duha,
a kao po pravilu, ona najglasovitija remek-dela broje i najviše,
najrazličitijih epigona. Mala konceptualna sedmica na blogu, posvećena
holandskom postimpresionisti, završava se upravo na polju treće od, potpisniku
ovih redova najmilijih, oblasti stvaralaštva – muzike. Sigurno je mnogima prva
pomisao bend „Van Gogh“, koji je svoje ime pozajmio od umetnika (što, naravno,
nije retkost, s obzirom na veliki broj njihovih kolega koji se poslužio
istorijskim ličnostima kao nadahnućem za scenski pseudonim: Tesla, Ekatarina
Velika, (Hari) Mata Hari, Franc Ferdinand, Merilin Menson, Goja...). Tema će, ipak,
biti jedna prelepa, stara kompozicija, nastala kao omaž dostojan svog predmeta
divljenja. Za početak, molim vas da zažmurite i poslušate:
Početni,
danas već dobro poznati stihovi (Starry, starry night) nedvosmisleno
otkrivaju svoju inspiraciju. „Zvezdana
noć“, delo iz 1889. godine, naslikano je tokom juna i Vinsentovog boravka u
duševnoj bolnici Sen Remi. Danas je izloženo u njujorškom Muzeju moderne
umetnosti, dok se bezbroj reprodukcija može pronaći širom sveta. Jednu od
takvih imao je pred očima i američki kantautor Don Meklin (Don McLean), dok mu se u svesti uobličavala ova pesma.
Najpoznatiji po hitu „American pie“
(kasnije prilično uspešno dobija vedriju verziju u Madoninom izvođenju), na
istoimeni album iz 1972. uvrstio je i
poemu „Vincent“. Posvećena Van Gogu,
prati život i delo neshvaćenog čoveka uopšte, a neposredni podsticaj Meklin je
dobio godinu dana ranije, pročitavši knjigu o slavnom slikaru. Stoga je poželeo
da mu, na svoj način, oda počast.
O
samom nastanku, ispostaviće se, antologijskih stihova, Meklin se prisećao u
intervjuu za The Telegraph. Bila je
jesen 1970, a on zaposlen u školi, kao nastavnik gitare:
„Jednoga jutra, sedeo sam na
verandi, čitajući biografiju Van Goga i iznenada znao da moram napisati pesmu,
dokazati kako nije bio lud. Bio je bolestan, kao i njegov brat Teo. Ovo unosi
razliku, barem prema mom shvatanju, u paletu tumačenja ludila jer je odbijen od strane žene (kako se obično misli). Tako
da sam seo pred reprodukciju „Zvezdane noći“ i ispisao stihove na papirnoj
kesi.“
U
to vreme, priča dalje, bio je u lošem braku i osećao se prilično izmučeno: „Ne koliko Vinsent, ali...nisam bio ushićen, jednostavno rečeno.“
Sa nesrećnim umetnikom se povezao i putem sopstvenog iskustva melanholičnih godina mladosti, naročito
gubitka oca. Kada mu je bilo petnaest, sukobili su se zbog Donovih loših ocena,
a narednog dana, Meklin stariji je preminuo. Da se to nije desilo, uveren je
muzičar, njegova profesija bi sigurno bila neka druga: „Herman Melvil je trebalo da postane računovođa, Van Gog trgovac
umetninama. Meni su namenili da sednem u voz za Njujork i radim u banci. Biti
umetnik znači oprostiti se od svoje porodice.“
Međutim,
život je za njega imao druge planove. Događaj zbog koga i dalje oseća izvesnu
grižu savesti, pokazao se kao svojevrsna sreća
u nesreći, omogućivši mu da se bavi onim što je zaista voleo, a svetu
pokloni nešto tako veliko i lepo kao što su „American pie“ i „Vincent“, najveći
hitovi u Meklinovoj karijeri. Posveta Van Gogu je dostigla prvu poziciju na
listi singlova u Velikoj Britaniji i tu se zadržala dve nedelje, dok je u
Americi stigla do dvanaestog mesta. Album
uživo, “Starry, starry night”, snimljen je 2001. godine.
Koliko
je neka pesma ostavila traga, najbolje govori broj njenih obrada (tzv. cover verzija) koje su do danas zabeležene.
Najsvežiju smo imali prilike da čujemo ranije ove godine, kada je mlada pop
zvezda Eli Gulding, na Dan zaljubljenih, objavila svoju interpretaciju „Vinsenta“
(inače, interesantan je podatak da se prva pesma kojom je Guldingova stekla
širu popularnost zove „Starry eyes“). Prethodile su joj mnoge i
najraznovrsnije, od instrumentala, do otpevanih na drugim jezicima (poput
češkog, italijanskog, holandskog). Izdvajaju se izvođenja bendova „Passenger“
(2017), „NOFX“ (pank-obrada), zatim Dejne Vinter (2001) i Ronana Kitinga (2009),
kantri varijanta Džoane Vang (2008) i jedinstveno vokalno blago Hulija
Iglesijasa (1998). Naravno, spominjanja su vredni doprinosi zvezda Rika Estlija
i Džuli Endruz, uz, naravno, soundtrack za
film „Loving Vincent“, u izvođenju Lianne La Havas.
Nipošto
nije zanemarljiv emotivni odnos slušalaca prema kompoziciji, koji takođe bogati
njeno značenje i doživljaj. Čuveni reper Tupak Šakur voleo je toliko da mu je
verenica „prokrijumčarila“ traku do bolničke postelje, kako bi smrtno ranjeni
muzičar poslednji put čuo najdražu pesmu. Inače, Tupak je bio strastveni
čitalac i ljubitelj umetnosti, pri čemu je Van Goga svrstavao među omiljene i
posvetio mu pesmu „Starry night“. A evo kako je spisateljica Tes Geritsen jednom prilikom govorila o tome zašto joj i
koliko znači „Vinsent“:
“Ah, da, Vincent. To mi je omiljena pesma svih vremena i zapanjujuće
kreativno muzičko delo legendarnog muzičara Dona Meklina. Ko je mogao da
pretpostavi da će popularni pevač napisati pesmu o agoniji Vinsenta van Goga?
Prvu put sam je čula na fakultetu dok sam bila u lošoj vezi. Vinsent je
simbolizovao moju nesreću u toj vezi sa dečkom koji me nije poštovao. Čak i
kada sam raskinula sa njim, ta pesma bi vratila sav bol toga doba. Godinama
kasnije, kada sam se preselila u Mejn, upoznala sam se sa Donom Meklinom, koji
živi u mom gradu. Jedne noći, tokom večere u mojoj kući, rekla sam mu koliko
volim pesmu Vincent. Uzeo je gitaru i
otpevao mi je, baš tu, za trpezarijskim stolom. Nebeski osećaj.”
Gde se krije čarolija i može li se ona, uopšte, objasniti rečima? Meklinova poema predstavlja nerazmrsivo jedinstvo obraćanja (duhu slikara) i introspekcije. Njegova privatna muka – nažalost, ni prva, ni poslednja, time univerzalna za svaku neshvaćenu dušu – lako se stapa sa Vinsentovom. Lirski subjekt je stoga fluidan, čas predmet posvete, čas onaj koji mu odaje počast, budući da im se sudbine odražavaju, identifikuju i, konačno, ponovo sučeljavaju kao sledbenik i uzor. Kroz melanholične stihove, ne samo da je izražena naklonost prema stvaralačkoj viziji i njenim plodovima, uz bolno sapatništvo sa izmučenim bićem lišenim razumevanja u svom dobu i okruženju, već je demonstrirana sposobnost pesnika da slikaju – rečima. Kao što potezima kista prizori dobijaju svoj materijalni lik na platnu, majstori zabeležene reči oživljavaju ih u našoj mašti putem veštih opisa. Svemu dodajući, kao glavni „sastojak“ i „omotač“, setnu instrumentalnu podlogu, dobijamo vrhunski primer artističke mnogolikosti koja korespondira - unutar sebe. Pretežna akustičnost pesme omogućava apsolutnu usredsređenost na glas i reči koje izgovara.
Gde se krije čarolija i može li se ona, uopšte, objasniti rečima? Meklinova poema predstavlja nerazmrsivo jedinstvo obraćanja (duhu slikara) i introspekcije. Njegova privatna muka – nažalost, ni prva, ni poslednja, time univerzalna za svaku neshvaćenu dušu – lako se stapa sa Vinsentovom. Lirski subjekt je stoga fluidan, čas predmet posvete, čas onaj koji mu odaje počast, budući da im se sudbine odražavaju, identifikuju i, konačno, ponovo sučeljavaju kao sledbenik i uzor. Kroz melanholične stihove, ne samo da je izražena naklonost prema stvaralačkoj viziji i njenim plodovima, uz bolno sapatništvo sa izmučenim bićem lišenim razumevanja u svom dobu i okruženju, već je demonstrirana sposobnost pesnika da slikaju – rečima. Kao što potezima kista prizori dobijaju svoj materijalni lik na platnu, majstori zabeležene reči oživljavaju ih u našoj mašti putem veštih opisa. Svemu dodajući, kao glavni „sastojak“ i „omotač“, setnu instrumentalnu podlogu, dobijamo vrhunski primer artističke mnogolikosti koja korespondira - unutar sebe. Pretežna akustičnost pesme omogućava apsolutnu usredsređenost na glas i reči koje izgovara.
Polazna
inspiracija je, kao što smo na početku istakli, više nego jasna, ali je,
istovremeno, svaki sledeći iskaz dvosmislen. Pesnik je taj koji posmatra
platna, kao što je i sam umetnik, prethodno, gledanu stvarnost pretočio u remek-delo.
Krenuvši od pojavnog sveta kao osnove, shodno staroj Aristotelovoj definiciji
umetnosti, prolazimo kroz najmanje dva nivoa odražavanja: prirode u Vinsentovom
delu, a potonjeg u Meklinovim stihovima. Svaka strofa sadrži neposrednu aluziju
na određeno delo ili epizodu iz njegovog korpusa, dok su istovremeno i
samostalne, žive, tople vizije. Predočavajući nijanse, njihovo pokretanje,
vrtloženje i treperavu igru, pesnik nastoji da podražavanjem slikarskog
postupka, što vernije kod slušalaca podstakne doživljaj posmatranja umetničkog dela. U isti mah, prenosi nam
efekat koji su boje života vršile na
Vinsenta, budeći njegovu kreativnost.
Nivoi poistovećivanja se
stalno usložnjavaju, pa tako oči koje
poznaju tamu u mojoj duši mogu istovremeno
pripadati slikaru (Vinsent, koji razume pesnika) i pejzažu sa slike (nebo
„gleda“ Vinsenta). Dirljiva lepota u
prizorima poput zemlje pod snežnom
posteljom, devičanskog snega ili cvetova plamenog sjaja, suprotstavljena
je patnji koja izbija iz pohabane odeće stranaca,
njihovih portreta, lica bolnog izraza, ali se takođe preobražava u nešto divno,
sve pod umetnikovom rukom punom ljubavi.
Ogledajući se u njegovim “porcelanski”, odnosno, veoma svetlo plavim očima (reflect in Vincent's eyes of china blue; pri čemu sintagma „china blue“ ima isto značenje kao
francuska „d'yeux bleu porcelaine“), bistrina i plemenitost vizije bivaju još
drastičnije suprotstavljene gluvom, hladnom svetu.
Refrenske
deonice sada razumem/mislim da
znam šta si mi pokušavao reći, ukazuju na ogrešenje čitavog čovečanstva o
Van Goga. I sama pamtim da sam, kao dete, za njega čula najpre u kontekstu
priče o „ludaku koji je odsekao sebi uho i poslao ga devojci“ (baš kao što su mi
prva saznanja o Modiljaniju kao „tipu čija se trudna ljubavnica bacila kroz prozor, nakon njegove
smrti“). Nažalost, mase vole senzacionalizam i uprošćavanje, pa je zato uloga
kulture (između ostalog) i u tome da brani čast svojih izdanaka. Svet je
naknadno razumeo Vinsentove strašne borbe sa vizijama, demonima, unutrašnjim
glasovima, nastojanja da ih oslobodi.
I, kad već nisu na vreme, možda će
sada, posredstvom novih refleksija njegovog genija, saslušati i uvažiti (odjeke kroz pesmu).
U
tome Meklin svakako uspeva! Središnja, na prvi pogled uzgredno umetnuta strofa,
melodijski drugačija i najviše nalik „mostu“ između glavnih struktura u pesmi,
njen je vrhunac, poenta i najlepši deo. Priznajem da mi uvek izmami suze, a
znam da nisam jedini takav slučaj. Ovaj odlomak direktno govori o Vinsentovoj
smrti, kao očajničkom činu beznadežnog ljubavnika
(sveta i slika), kome nije bilo uzvraćeno – a voleo je, iskreno i svim
srcem. Zbog toga lirski subjekt, ne skrivajući rezigniranost, uvereno
zaključuje, još jednom unoseći nedoumicu iskazom ali, mogao sam ti reći, Vinsent (ko je to mogao? Umetnost/Muza?
Naknadno urazumljena okolina?):
…and when no
hope was left in sight
on that starry,
starry night
you took your
life as lovers often do
but I could have
told you, Vincent
this world was
never ment
for one as
beautiful as you.
Završna
dva stiha sažimaju suštinu, utešno i tužno, prekorno, ali na izvestan način pobedonosno. Jer, dokle god je duša
koje umetnička dela dotiču i čine lepšim, pročišćenim, uzvišenim, postojaće
nada u naš svet. Nesavršen i negostoljubiv, ipak je kadar da stvori nešto
veliko i dragoceno, čiji sjaj ne prolazi, čuvajući nas od propadanja. Zato hvala, Vinsente i hvala, Done.