komentariše:
Isidora Đolović
Postoje
filmovi koje u trenutku pojavljivanja publika i(li) kritika ne dočekaju baš
najdobronamernije, ali se tokom vremena njihov status (ne)očekivano promeni. To
ne mora uvek da podrazumeva naknadno otkrivanje iskupljujućih kvaliteta -
dovoljno je sveprisutno, snažno obeležje epohe nastanka, pa da se zanemare i
lako oproste čak i krupniji nedostaci. Kada sam započinjala blogovanje,
najčešće sam se odlučivala za nevešto sastavljanje lista, pa su jednom prilikom
tema bili tzv. muzički filmovi (OVDE). Kao prilično dobro rangirane,
danas bi se ponovo našle „Vatrene ulice“
(Streets of fire), koje svaki put
sa jednakim uživanjem i zanimanjem odgledam, iako ne znam da li me njihove
brojne slabosti više zasmejavaju ili nerviraju. U svakom slučaju, ovom prilikom
se bavim filmom zapamćenim prvenstveno po svojoj izuzetnoj muzici, ali i
mnogim, u međuvremenu ikoničnim segmentima koji su obeležili osamdesete,
deceniju dobrog zvuka i početka renesanse mjuzikla na velikom platnu.
Nakon
ogromnog uspeha „Groznice subotnje večeri“, „Briljantina“, „Kose“, a neposredno
početkom decenije „Futluza“ i „Flešdensa“, nije bilo sumnje da formulu za
sastavljanje uticajnog, popularnog i na blagajnama uspešnog filma čine sledeći
sastojci: red akcije, red (po mogućstvu ljubavne) drame, likovi po godinama i
socijalnim kategorijama bliski najbrojnijim konzumentima proizvoda pop kulture
- mladima, karakteristična estetika i, obavezno, mnogo dobrog zvuka. Već
iskusni režiser Volter Hil, svega
par godina ranije oprobao se u spravljanju, još i sada legendarnih “Ratnika
podzemlja”(’79) prema istom receptu, tako da je u novi projekat ušao sa
delimično definisanim idejama, koje je dalje trebalo složiti u celinu. Rad na
scenariju podelio je sa Larijem Krosom,
za soundtrack je angažovan Raj Kuder, dok su produkcija i
distribucija bili odgovornost studija Universal
pictures. Efektan, pamtljiv naslov preuzeli su iz pesme Brusa Springstina,
„Darkness on the edge of town“, a mladu glumačku ekipu činila su barem dva
kasnije značajna i velika imena. Šta sve, iz današnje perspektive, ovako
zanimljiva mešavina svega i svačega nudi gledaocu?
Priča: U
anarhičnom Ričmondu, gradu kojim dominiraju muzika i bezvlašće, prelepa Elen Ejm (Diane Lane), rok zvezda i
vokal grupe „Ellen Aim and the Attackers“, kidnapovana je usred nastupa. Njen
otmičar je predvodnik bande motociklista „Bombarderi“, ozloglašeni Rejven Šedok (Willem Dafoe), koji žudi
za pevačicom. Zabrinuta meštanka Riva
(Deborah Van Valkenburgh) poziva u pomoć svog otuđenog brata, naprasitu
„vojničinu“ Toma Kodija (Michael Pare), računajući na njegova još neugašena
osećanja prema bivšoj devojci. Nerado prihvativši ponuđeni novac od Eleninog
sadašnjeg momka, ujedno i menadžera, nadobudnog Bilija Fiša (Rick Moranis), u društvu slučajne partnerke (i
koleginice) Mekoj (Amy Madigan), jedne
puške i ukradenog automobila, upustiće
se u spasilačku misiju. Povratak u srce rodnog grada, njegovog živopisnog
nereda i opasnosti na svakom ćošku, praćen je žestokom muzikom i uzbudljivom
energijom koju ona nosi.
Realizacija, korak po korak: Film
ima upečatljiv podnaslov „A Rock'N'Roll Fable“,
praćen bližom (ne)odrednicom „Another time, another place“, koja pomalo asocira
na čuveni uvod u svako poglavlje franšize „Star Wars“. Ovo bajka, koliko god možda delovalo pretenciozno s obzirom na krajnji fijasko
realizacije zamišljenog, uopšte nije bez osnova. Govoreći o uzorima i početnoj
inspiraciji kojom se rukovodio, reditelj ističe da mu je zamisao bila da stvori
neku vrstu varijacije na „Lepoticu i zver“, što je – doduše, sa verovatno
neočekivanim ishodima – na kraju i postigao. No, krenimo redom.
Ono
što je svakako bez premca u ovom slučaju, otvaranje,
u prvi plan izvodi najjače adute filma: atmosferu, kolorit i zvuk. Još dok
na ekranu treperi samo naslov, gitarski rifovi u pozadini polako uvode publiku
u svet obeležen mokrim neonskim tragom duginih boja na asfaltu. Prebačeni smo
koju deceniju u prošlost, pred nama je tipično veče za izlazak, dok gomila hrli
prema mestu održavanja koncerta (nekada uobičajena bioskopska dvorana). U
znak spektakularnog početka, masovno
obožavana Elen (čija je harizma, na kraju krajeva, okupila sve te ljude) izleće
na binu kao uragan. Kako moćna numera „Nowhere fast“ dostiže klimaks, gradi se
tenzija i senke otmičara naziru u publici. Nakon samo jedne otpevane (ali,
kakve!) pesme, Elen biva (doslovno) ugrabljena sa pozornice, od strane
„lešinara“ (naime, Rejvenov izraz, u trenutku kada pajtosima izdaje komandu za
napad, jeste orlovski „zašiljen“). I eto zapleta!
Riva
šalje Tomu poziv putem (savršeno retro!) prekucane poruke, nakon čega
„usamljeni kauboj“ vozom dolazi u grad. Pretpostavljeni heroj odmah uspeva da
nam izazove antipatije, nizom glupavih dela kojima zavičaju daje do znanja da
je stigao. Ona su, doduše, sasvim u skladu sa premisom vesterna, u kojima junak
pre spašavanja dame upada u niz nevolja, od kojih bar polovinu svojevoljno
izazove. Najpre vidimo frku dobrodošlice
u kafeteriji, gde Tom sam protiv svih „razbuca“ čitavu grupicu lokalnih „duvandera“
– ali i sestrin izlog. Zatim krade auto, prebrzo vozi, usput se neprekidno
ponosi nezrelošću, a ispostaviće se i da ga policija odavno poznaje po delikvenciji. Da se zaokruži tako uspešno
veče, sledi obilazak starih mesta i barova, gde upoznaje zanimljivu buduću
saputnicu. Mekojeva, donedavno vozač u vojsci - odakle je i Tom upravo izašao,
traži prenoćište nakon barskog nereda. O nekakvoj seksualnoj napetosti nema ni
govora: dovoljno je baciti jedan pogled na njenu „na šerpicu ošišani plast sena“
frizuru i “baš me briga” stav, pre nego što i sama potvrdi samostalnost i
apsolutnu nezainteresovanost za jedan quicky
iliti seks na brzaka sa Kodijem (da napomenem, NIJE lezbejka).
Riva
od brata očekuje da pomogne Elen, iako ona sada živi sa drugim, ali se Tom
nećka sve dok, podstaknut jednim užasnim, dozlaboga sladunjavim „flešbekom“, ne
odluči da ipak spasi bivšu. A kad ga je već Mekojeva odbila i prespavala na
kauču, bar toliko može da učini i oboma im obezbedi „šljaku“. Naime, sa Bilijem
ugovara oslobađanje Elen za „tričavih“ 10 000 dolara, pri čemu insistira da i
menadžer pođe u akciju, jer „neće da pametnjakovići večito traže od bitangi da im
obavljaju prljave poslove“?!? Da je Tom prilično ćudljiv i „težak svat“,
otkriva nam i podatak kako je svojevremeno ostavio Elen „ne želeći da njena muzika
ima prednost“. U novoformiranom “timu snova“, pored dvojice arogantnih petlića, Mekojevoj – iako je apsolutna carica sa više mozga i petlje od dvojice
muškaraca zajedno, biva ponuđeno samo 10 % od ukupne zarade…ironija života,
danas ništa manje prisutna na mnogim poljima!
Treći
deo priče obuhvata stupanje u akciju, podjednako stereotipizirano, nenamerno
humorno i naivno kao dotadašnji tok radnje. Sedište Bombardera je u nekadašnjem fabričkom pogonu, trenutno klubu
„Torchies”. Dok tamo traje solidna rokabili svirka, a pijana rulja balavi zbog
nepotrebne i jezivo mršave striptizete, na spratu se Rejven (u “kriminalnoj”
kreaciji a-la-gej-čeličana) udvara zatočenoj i za krevet vezanoj Elen. Ovo je
jedna od nekoliko zaista dobrih scena: kratka, direktna, uverljiva i svedena na
polušaljivu, više preteću konstataciju:„Budi dobra, zaljubi se u mene, pa ću te
pustiti za nedelju-dve! Niko neće biti povređen.“
A
napolju skitnica, kroz nezabeleženo glupav dijalog, zaverenicima pruža informaciju
za koju Tom insistira da Fiš takođe plati. Triju „naoružanih do zuba“ potom polazi
za rukom da se ušunja i ukrade devojku, jer, što je najzanimljivije, nemoguće
strategije obično najbolje uspevaju! U ovom slučaju, trostruka diverzija
obuhvata “snajperistu” na oprezu, „vojničicu“ kao mamac i brbljivog
„cvikeraša“, uz par zapaljenih motora da odvuku pažnju zlikovaca. Sve to,
dabome, uz višestruko nadoknađujuće hipnotišuće odsjaje farova na mokrom
asfaltu, ljubičaste tonove i uvek dobru muziku posvuda. Još nešto nam se svakog
trenutka nameće, ali u potpuno suprotnom kontekstu: pitanje “je li moguće da
glavni lik bude U OVOJ MERI nepodnošljiv”? Prevazišla ga je tek osoba koju
upoznajemo u nastavku radnje, Elenina velika obožavateljka „Bejbi Dol“ (E. G. Dejli).
Lutkica je, u najkraćem, natapirana
verzija male sekretarice Alana Harpera iz „Dva ipo muškarca“.
Da
bi izbegli policiju, begunci (ionako ukradeni) auto zamenjuju (opet na silu
zaplenjenim) minibusom benda „Sorels“. Noćne peripetije ispuniće oskudni
razgovori i nemušta prepucavanja nekadašnjih “golupčića”, koji svejedno
omogućavaju da steknemo bližu predstavu o Tomu i Elen, kako ponaosob, tako i u
paru – i nije baš pozitivna. Recimo, Fiš na svaka tri minuta pominje plaćanje/novac,
dok su Tomovi jedini aduti, ujedno argument za sve – oružje i pesnice.
Nabusita, van scene prilično antipatična Elen, koja očigledno zaslužuje dva
tako površna lika, sama priznaje da ne (zna da) piše svoje pesme, na šta joj
„grupi“ odgovara:“Ali, kada ih pevaš, one postaju tvoje, zar ne?“ Detinjasto
ponašanje (durenje, nezahvalnost) buntovne princeze, jedva 24 časa kasnije
smeniće razočaravajuće nedosledan „hoću-neću“ stav.
Četvrta,
ujedno epiloška celina odnosi se na posledice preotimanja devojke. Još uvek u
skladu sa zakonitostima kaubojskih filmova, neizbežna je odmazda izigranih
bandita, uz zakazani obračun u srcu grada. Težište sukoba više nije na sticanju
naklonosti dotične dame, koliko se radi o pitanju časti, prestiža i nastavka
strahovlade jednih, a pranja reputacije druge strane u odnosu na lokalno
stanovništvo. Dvoboj (ogromnim ČEKIĆIMA!) nalikuje parodičnoj replici vestern
okršaja, dok vam ostavljam na samostalno zaključivanje da li je odluka na kraju
vrhunska demonstracija ženske
nezavisnosti ili čin velikodušnog povlačenja „galantnog spasioca“?
Slika društva: Da
je od Ričmonda “i Bog digao ruke”, svedoči (vidljivo) prisustvo tek jednog automobila i dva policajca u celom gradu u
noći incidenta, uz podrazumevano puste ulice, zapaljene kontejnere, ruinirane
objekte. Organi reda su nesposobni, usled čega svako vršlja i radi šta hoće, a
u najvećem broju slučajeva vladaju hedonizam i prepuštanje (katarzičnom)
provodu uz muziku. Ljudi, npr. ostavljaju radna mesta kako bi videli vraćenu
Elen. Ambijent je savršeno dočaran i u najkraćem bi ga mogli opisati kao “beskrajan
sivi dan”. Čak i po dnevnoj svetlosti, tmurno je, svako malo počinje kiša. Još
jedan slikoviti doprinos atmosferi daju (vizuelno) izuzetno dobre scene svih
promena prevoza – a to su poluraspadnuti tramvaj i vozovi za bekstvo iz
zabiti-pakla.
Tipski likovi:
Strip, prvenstveno super-heroj žanr, najviše je oblikovao postavku priče, što
je moguće zaključiti već na osnovu plakata. Tako imamo junaka-otpadnika (Tom),
arogantnu lepoticu (Elen), muškaraču-vojnika (Mekoj), opasnog vođu bande
(Rejven), korumpirane policajce, bogatog menadžera (Bili), crnački muzički
sastav (“Sorelsi”), dosadnu „girl-groupie“ (Bejbi) i brižnu sestru (Riva).
Zanimljiva je eventualna simbolika pojedinih imena, pa je tako glavni
antagonista „Raven“ (gavran) i „Shaddock“(zvuči kao shadow, senka), sasvim u skladu sa mračnom ulogom, ali i pojavnošću
bajkera (crne kožne jakne, cokule). Prezime heroine glasi “Aim“, što asocira na
glagol “stremiti, težiti”, odnosno cilj koji spaja sve likove, ali i "metu" (seksualnog) nasilja. Njih, opet,
većinom pokreće prilično infantilna motivacija. Uzmimo samo Toma, koji je krajnje
nepotrebno “nadrndan“ prema svima, pa i Mekojevoj. Od Rive ćemo čuti, valjda
jedinu suvislu repliku: „Stalo mi je do ovog grada. Ako se već boriš, neka to
bude za nešto!“, međutim, njen praznoglavi brat za to slabo mari.
Ne
bi bilo fer ne spomenuti Tomov modni stil najamnog radnika sa američke farme.
On podrazumeva: TREGERE (!) na prsluku, dugi mantil, potkošulju, pušku i
tupavo-sanjive svetle oke. Prvobitni izbor za glavnu ulogu bio je Tom Kruz,
međutim, on je bio zauzet oko drugog projekta, pa se reditelj odlučio da
angažuje Majkla Parea. Nešto ranije već poznat po sličnoj ulozi u ostvarenju "Eddie and the Cruisers",
uklopio se u stereotip američkog lepotana koji večito deluje u “dan je tmuran,
ja mamuran” fazonu. Nažalost, tako smoren, Pare poseduje harizmu mrtve ribe -
čak su Stalone i Van Dam ekspresivniji od njega – što mnogo doprinosi opštoj
odbojnosti lika Toma Kodija.
Za
partnerku mu je odabrana Dajen Lejn, tadašnja muza grupe „Bon Jovi“ (jeste li
znali da joj frontmen posvetio hit “You give love a bad name”? Trkom na tekst OVDE!), u najsvežijem izdanju rane
mladosti. Kasnije ozbiljno dobra glumica, za ovu početničku epizodu dobila je
razočaravajuću Zlatnu malinu (pandan
Oskaru u kategoriji najgorih). Ruku na srce, tome su svakako kumovali
besprizornost njenog lika – generalno pasivne Elen, grozan scenario i potpuno
odsustvo hemije među glavnim glumcima. Primer su katastrofalna scena poljupca
na kiši, kao i udarca u vozu. Uostalom, kakva i može biti u svetu muškaraca
koji poznaju jedino govor pesnice ili govor novca? Ili: koliko je zapravo
samostalna naša rokenrol-princeza, kada napusti binu? Otvaram nekoliko tema za
razmišljanje.
Najbolje scene:
Najbolje scene:
1.
Uvodno izvođenje „Nowhere fast“, sa
sve otmicom. Jednostavno rečeno: ludo i brzo! Elejn
Ejm su glas “pozajmile”, kombinovano, Lori Sardžent i Holi Šervud, kao Fire
Inc.
2.
Elen u zarobljeništvu:
osamnaestogodišnja Dajen Lejn, „životinjski magnetizam“ Vilema Defoa, idealan kontrast
lepotice i grubijana.
3.
„Sorelsi“ dok izvode moonwalk tokom
numere „I can dream about you“
(dosegla je desetu poziciju na Bilbordovoj
listi za tu godinu).
Nezaboravno:
1.
Crno-crvena haljina Dajen Lejn s
početka (na jedno rame, uz savršene duge rukavice i, naravno, crvene štikle),
koju su ovekovečili i u vidu lutkica. Izuzev Anice Dobre kao Lune u “Crnom
bombarderu”, ne znam za impresivniju filmsku pojavu rok-pevačice.
2.
Završna, koncertna verzija numere „Tonight
is what it means to be young“, čiji tekst otprilike sažima poentu i poruku
predočenog, stavljajući tako na okvire filma više dubine i smisla nego što ih ima
u sadržini.
3.
Vilem Defo! Pored Dajane, jedini član postave koji
će se istinski afirmisati u godinama koje slede, zapravo je na set i stigao kao (iako još
mlad) odličan glumac. Njegovo početno iskustvo je, doduše, sticano u
eksperimentalnom teatru, samim tim ponekad deluje kao da „preglumljava“, jer
jedini ozbiljno shvata svoje scene i dobro ih izvodi. Prisetimo se samo pomahnitale
face u epizodi uličnog okršaja! Uostalom, reputacija proverenog izbora za ulogu
negativca počela je da ga prati možda baš u ovoj prilici.
Rešenje za uživanje: Ne
shvatati priču ozbiljno! Sa takvim pristupom, otkrićete jedan u osnovi
simpatičan, po mnogo čemu kvalitetan, meni lično izuzetno drag film, uprkos
(namerno?) naivnoj priči, često veoma lošoj glumi i dijalozima,
jednodimenzionalnim karakterima. Postignuta je nadrealna kombinacija noir žanra i distopijske/postapokaliptične
slike (koja nalikuje onoj iz originalnog „Blade Runner“-a), u začuđujuće
skladnoj sintezi estetike pedesetih i osamdesetih.
Zašto je ovo, ipak, veoma dobar
film? Na stranu očigledne slabosti u osmišljavanju likova,
replika, većine performansa, „Vatrene ulice“ s razlogom čuvaju i, decenijama
kasnije čak osnažuju svoju kultnu reputaciju. Vodeći aduti su: muzika, stil, epski
uvod i zatvaranje; zatim ambijent, kadrovi, slike i boje; kao i veoma
snažno obeležje epohe. Slično kao što za dobru R'n'R pesmu nije presudan tekst,
već melodija, rif i energija koja dotiče i pokreće slušaoca, ovaj film je baš
takva rokenrol bajka: naivna i ne
uvek logična, ali, snolika, uticajna i obuzimajuća.