недеља, 11. новембар 2018.

„Streets of fire“(1984)

komentariše: Isidora Đolović

Postoje filmovi koje u trenutku pojavljivanja publika i(li) kritika ne dočekaju baš najdobronamernije, ali se tokom vremena njihov status (ne)očekivano promeni. To ne mora uvek da podrazumeva naknadno otkrivanje iskupljujućih kvaliteta - dovoljno je sveprisutno, snažno obeležje epohe nastanka, pa da se zanemare i lako oproste čak i krupniji nedostaci. Kada sam započinjala blogovanje, najčešće sam se odlučivala za nevešto sastavljanje lista, pa su jednom prilikom tema bili tzv. muzički filmovi (OVDE). Kao prilično dobro rangirane, danas bi se ponovo našle „Vatrene ulice“ (Streets of fire), koje svaki put sa jednakim uživanjem i zanimanjem odgledam, iako ne znam da li me njihove brojne slabosti više zasmejavaju ili nerviraju. U svakom slučaju, ovom prilikom se bavim filmom zapamćenim prvenstveno po svojoj izuzetnoj muzici, ali i mnogim, u međuvremenu ikoničnim segmentima koji su obeležili osamdesete, deceniju dobrog zvuka i početka renesanse mjuzikla na velikom platnu.
Nakon ogromnog uspeha „Groznice subotnje večeri“, „Briljantina“, „Kose“, a neposredno početkom decenije „Futluza“ i „Flešdensa“, nije bilo sumnje da formulu za sastavljanje uticajnog, popularnog i na blagajnama uspešnog filma čine sledeći sastojci: red akcije, red (po mogućstvu ljubavne) drame, likovi po godinama i socijalnim kategorijama bliski najbrojnijim konzumentima proizvoda pop kulture - mladima, karakteristična estetika i, obavezno, mnogo dobrog zvuka. Već iskusni režiser Volter Hil, svega par godina ranije oprobao se u spravljanju, još i sada legendarnih “Ratnika podzemlja”(’79) prema istom receptu, tako da je u novi projekat ušao sa delimično definisanim idejama, koje je dalje trebalo složiti u celinu. Rad na scenariju podelio je sa Larijem Krosom, za soundtrack je angažovan Raj Kuder, dok su produkcija i distribucija bili odgovornost studija Universal pictures. Efektan, pamtljiv naslov preuzeli su iz pesme Brusa Springstina, „Darkness on the edge of town“, a mladu glumačku ekipu činila su barem dva kasnije značajna i velika imena. Šta sve, iz današnje perspektive, ovako zanimljiva mešavina svega i svačega nudi gledaocu?
 
Priča: U anarhičnom Ričmondu, gradu kojim dominiraju muzika i bezvlašće, prelepa Elen Ejm (Diane Lane), rok zvezda i vokal grupe „Ellen Aim and the Attackers“, kidnapovana je usred nastupa. Njen otmičar je predvodnik bande motociklista „Bombarderi“, ozloglašeni Rejven Šedok (Willem Dafoe), koji žudi za pevačicom. Zabrinuta meštanka Riva (Deborah Van Valkenburgh) poziva u pomoć svog otuđenog brata, naprasitu „vojničinu“ Toma Kodija (Michael Pare), računajući na njegova još neugašena osećanja prema bivšoj devojci. Nerado prihvativši ponuđeni novac od Eleninog sadašnjeg momka, ujedno i menadžera, nadobudnog Bilija Fiša (Rick Moranis), u društvu slučajne partnerke (i koleginice) Mekoj (Amy Madigan), jedne puške i ukradenog automobila, upustiće se u spasilačku misiju. Povratak u srce rodnog grada, njegovog živopisnog nereda i opasnosti na svakom ćošku, praćen je žestokom muzikom i uzbudljivom energijom koju ona nosi.
Realizacija, korak po korak: Film ima upečatljiv podnaslov „A Rock'N'Roll Fable“, praćen bližom (ne)odrednicom „Another time, another place“, koja pomalo asocira na čuveni uvod u svako poglavlje franšize „Star Wars“. Ovo bajka, koliko god možda delovalo pretenciozno s obzirom na krajnji fijasko realizacije zamišljenog, uopšte nije bez osnova. Govoreći o uzorima i početnoj inspiraciji kojom se rukovodio, reditelj ističe da mu je zamisao bila da stvori neku vrstu varijacije na „Lepoticu i zver“, što je – doduše, sa verovatno neočekivanim ishodima – na kraju i postigao. No, krenimo redom.

Ono što je svakako bez premca u ovom slučaju, otvaranje, u prvi plan izvodi najjače adute  filma: atmosferu, kolorit i zvuk. Još dok na ekranu treperi samo naslov, gitarski rifovi u pozadini polako uvode publiku u svet obeležen mokrim neonskim tragom duginih boja na asfaltu. Prebačeni smo koju deceniju u prošlost, pred nama je tipično veče za izlazak, dok gomila hrli prema mestu održavanja koncerta (nekada uobičajena bioskopska dvorana). U znak  spektakularnog početka, masovno obožavana Elen (čija je harizma, na kraju krajeva, okupila sve te ljude) izleće na binu kao uragan. Kako moćna numera „Nowhere fast“ dostiže klimaks, gradi se tenzija i senke otmičara naziru u publici. Nakon samo jedne otpevane (ali, kakve!) pesme, Elen biva (doslovno) ugrabljena sa pozornice, od strane „lešinara“ (naime, Rejvenov izraz, u trenutku kada pajtosima izdaje komandu za napad, jeste orlovski „zašiljen“). I eto zapleta!

Riva šalje Tomu poziv putem (savršeno retro!) prekucane poruke, nakon čega „usamljeni kauboj“ vozom dolazi u grad. Pretpostavljeni heroj odmah uspeva da nam izazove antipatije, nizom glupavih dela kojima zavičaju daje do znanja da je stigao. Ona su, doduše, sasvim u skladu sa premisom vesterna, u kojima junak pre spašavanja dame upada u niz nevolja, od kojih bar polovinu svojevoljno izazove. Najpre vidimo frku dobrodošlice u kafeteriji, gde Tom sam protiv svih „razbuca“ čitavu grupicu lokalnih „duvandera“ – ali i sestrin izlog. Zatim krade auto, prebrzo vozi, usput se neprekidno ponosi nezrelošću, a ispostaviće se i da ga policija odavno poznaje  po delikvenciji. Da se zaokruži tako uspešno veče, sledi obilazak starih mesta i barova, gde upoznaje zanimljivu buduću saputnicu. Mekojeva, donedavno vozač u vojsci - odakle je i Tom upravo izašao, traži prenoćište nakon barskog nereda. O nekakvoj seksualnoj napetosti nema ni govora: dovoljno je baciti jedan pogled na njenu „na šerpicu ošišani plast sena“ frizuru i “baš me briga” stav, pre nego što i sama potvrdi samostalnost i apsolutnu nezainteresovanost za jedan quicky iliti seks na brzaka sa Kodijem (da napomenem, NIJE lezbejka).
Riva od brata očekuje da pomogne Elen, iako ona sada živi sa drugim, ali se Tom nećka sve dok, podstaknut jednim užasnim, dozlaboga sladunjavim „flešbekom“, ne odluči da ipak spasi bivšu. A kad ga je već Mekojeva odbila i prespavala na kauču, bar toliko može da učini i oboma im obezbedi „šljaku“. Naime, sa Bilijem ugovara oslobađanje Elen za „tričavih“ 10 000 dolara, pri čemu insistira da i menadžer pođe u akciju, jer „neće da pametnjakovići večito traže od bitangi da im obavljaju prljave poslove“?!? Da je Tom prilično ćudljiv i „težak svat“, otkriva nam i podatak kako je svojevremeno ostavio Elen „ne želeći da njena muzika ima prednost“. U novoformiranom “timu snova“, pored dvojice arogantnih petlića, Mekojevoj – iako je apsolutna carica sa više mozga i petlje od dvojice muškaraca zajedno, biva ponuđeno samo 10 % od ukupne zarade…ironija života, danas ništa manje prisutna na mnogim poljima!
Treći deo priče obuhvata stupanje u akciju, podjednako stereotipizirano, nenamerno humorno i naivno kao dotadašnji tok radnje. Sedište Bombardera je u nekadašnjem fabričkom pogonu, trenutno klubu „Torchies”. Dok tamo traje solidna rokabili svirka, a pijana rulja balavi zbog nepotrebne i jezivo mršave striptizete, na spratu se Rejven (u “kriminalnoj” kreaciji a-la-gej-čeličana) udvara zatočenoj i za krevet vezanoj Elen. Ovo je jedna od nekoliko zaista dobrih scena: kratka, direktna, uverljiva i svedena na polušaljivu, više preteću konstataciju:„Budi dobra, zaljubi se u mene, pa ću te pustiti za nedelju-dve! Niko neće biti povređen.“
A napolju skitnica, kroz nezabeleženo glupav dijalog, zaverenicima pruža informaciju za koju Tom insistira da Fiš takođe plati. Triju „naoružanih do zuba“ potom polazi za rukom da se ušunja i ukrade devojku, jer, što je najzanimljivije, nemoguće strategije obično najbolje uspevaju! U ovom slučaju, trostruka diverzija obuhvata “snajperistu” na oprezu, „vojničicu“ kao mamac i brbljivog „cvikeraša“, uz par zapaljenih motora da odvuku pažnju zlikovaca. Sve to, dabome, uz višestruko nadoknađujuće hipnotišuće odsjaje farova na mokrom asfaltu, ljubičaste tonove i uvek dobru muziku posvuda. Još nešto nam se svakog trenutka nameće, ali u potpuno suprotnom kontekstu: pitanje “je li moguće da glavni lik bude U OVOJ MERI nepodnošljiv”? Prevazišla ga je tek osoba koju upoznajemo u nastavku radnje, Elenina velika obožavateljka „Bejbi Dol“ (E. G. Dejli). Lutkica je, u najkraćem, natapirana verzija male sekretarice Alana Harpera iz „Dva ipo muškarca“. 
Da bi izbegli policiju, begunci (ionako ukradeni) auto zamenjuju (opet na silu zaplenjenim) minibusom benda „Sorels“. Noćne peripetije ispuniće oskudni razgovori i nemušta prepucavanja nekadašnjih “golupčića”, koji svejedno omogućavaju da steknemo bližu predstavu o Tomu i Elen, kako ponaosob, tako i u paru – i nije baš pozitivna. Recimo, Fiš na svaka tri minuta pominje plaćanje/novac, dok su Tomovi jedini aduti, ujedno argument za sve – oružje i pesnice. Nabusita, van scene prilično antipatična Elen, koja očigledno zaslužuje dva tako površna lika, sama priznaje da ne (zna da) piše svoje pesme, na šta joj „grupi“ odgovara:“Ali, kada ih pevaš, one postaju tvoje, zar ne?“ Detinjasto ponašanje (durenje, nezahvalnost) buntovne princeze, jedva 24 časa kasnije smeniće razočaravajuće nedosledan „hoću-neću“ stav.

Četvrta, ujedno epiloška celina odnosi se na posledice preotimanja devojke. Još uvek u skladu sa zakonitostima kaubojskih filmova, neizbežna je odmazda izigranih bandita, uz zakazani obračun u srcu grada. Težište sukoba više nije na sticanju naklonosti dotične dame, koliko se radi o pitanju časti, prestiža i nastavka strahovlade jednih, a pranja reputacije druge strane u odnosu na lokalno stanovništvo. Dvoboj (ogromnim ČEKIĆIMA!) nalikuje parodičnoj replici vestern okršaja, dok vam ostavljam na samostalno zaključivanje da li je odluka na kraju vrhunska demonstracija  ženske nezavisnosti ili čin velikodušnog povlačenja „galantnog spasioca“?
Slika društva: Da je od Ričmonda “i Bog digao ruke”, svedoči (vidljivo) prisustvo tek jednog  automobila i dva policajca u celom gradu u noći incidenta, uz podrazumevano puste ulice, zapaljene kontejnere, ruinirane objekte. Organi reda su nesposobni, usled čega svako vršlja i radi šta hoće, a u najvećem broju slučajeva vladaju hedonizam i prepuštanje (katarzičnom) provodu uz muziku. Ljudi, npr. ostavljaju radna mesta kako bi videli vraćenu Elen. Ambijent je savršeno dočaran i u najkraćem bi ga mogli opisati kao “beskrajan sivi dan”. Čak i po dnevnoj svetlosti, tmurno je, svako malo počinje kiša. Još jedan slikoviti doprinos atmosferi daju (vizuelno) izuzetno dobre scene svih promena prevoza – a to su poluraspadnuti tramvaj i vozovi za bekstvo iz zabiti-pakla. 
Tipski likovi: Strip, prvenstveno super-heroj žanr, najviše je oblikovao postavku priče, što je moguće zaključiti već na osnovu plakata. Tako imamo junaka-otpadnika (Tom), arogantnu lepoticu (Elen), muškaraču-vojnika (Mekoj), opasnog vođu bande (Rejven), korumpirane policajce, bogatog menadžera (Bili), crnački muzički sastav (“Sorelsi”), dosadnu „girl-groupie“ (Bejbi) i brižnu sestru (Riva). Zanimljiva je eventualna simbolika pojedinih imena, pa je tako glavni antagonista „Raven“ (gavran) i „Shaddock“(zvuči kao shadow, senka), sasvim u skladu sa mračnom ulogom, ali i pojavnošću bajkera (crne kožne jakne, cokule). Prezime heroine glasi “Aim“, što asocira na glagol “stremiti, težiti”, odnosno cilj koji spaja sve likove, ali i "metu" (seksualnog) nasilja. Njih, opet, većinom pokreće prilično infantilna motivacija. Uzmimo samo Toma, koji je krajnje nepotrebno “nadrndan“ prema svima, pa i Mekojevoj. Od Rive ćemo čuti, valjda jedinu suvislu repliku: „Stalo mi je do ovog grada. Ako se već boriš, neka to bude za nešto!“, međutim, njen praznoglavi brat za to slabo mari.
Ne bi bilo fer ne spomenuti Tomov modni stil najamnog radnika sa američke farme. On podrazumeva: TREGERE (!) na prsluku, dugi mantil, potkošulju, pušku i tupavo-sanjive svetle oke. Prvobitni izbor za glavnu ulogu bio je Tom Kruz, međutim, on je bio zauzet oko drugog projekta, pa se reditelj odlučio da angažuje Majkla Parea. Nešto ranije već poznat po sličnoj ulozi u ostvarenju "Eddie and the Cruisers", uklopio se u stereotip američkog lepotana koji večito deluje u “dan je tmuran, ja mamuran” fazonu. Nažalost, tako smoren, Pare poseduje harizmu mrtve ribe - čak su Stalone i Van Dam ekspresivniji od njega – što mnogo doprinosi opštoj odbojnosti lika Toma Kodija.
Za partnerku mu je odabrana Dajen Lejn, tadašnja muza grupe „Bon Jovi“ (jeste li znali da joj frontmen posvetio hit “You give love a bad name”? Trkom na tekst OVDE!), u najsvežijem izdanju rane mladosti. Kasnije ozbiljno dobra glumica, za ovu početničku epizodu dobila je razočaravajuću Zlatnu malinu (pandan Oskaru u kategoriji najgorih). Ruku na srce, tome su svakako kumovali besprizornost njenog lika – generalno pasivne Elen, grozan scenario i potpuno odsustvo hemije među glavnim glumcima. Primer su katastrofalna scena poljupca na kiši, kao i udarca u vozu. Uostalom, kakva i može biti u svetu muškaraca koji poznaju jedino govor pesnice ili govor novca? Ili: koliko je zapravo samostalna naša rokenrol-princeza, kada napusti binu? Otvaram nekoliko tema za razmišljanje.

Najbolje scene: 

1. Uvodno izvođenje „Nowhere fast“, sa sve otmicom. Jednostavno rečeno: ludo i brzo! Elejn Ejm su glas “pozajmile”, kombinovano, Lori Sardžent i Holi Šervud, kao Fire Inc

2. Elen u zarobljeništvu: osamnaestogodišnja Dajen Lejn, „životinjski magnetizam“ Vilema Defoa, idealan kontrast lepotice i grubijana.
3. „Sorelsi“ dok izvode moonwalk tokom numere „I can dream about you“ (dosegla je desetu poziciju na Bilbordovoj listi za tu godinu).

Nezaboravno: 

1. Crno-crvena haljina Dajen Lejn s početka (na jedno rame, uz savršene duge rukavice i, naravno, crvene štikle), koju su ovekovečili i u vidu lutkica. Izuzev Anice Dobre kao Lune u “Crnom bombarderu”, ne znam za impresivniju filmsku pojavu rok-pevačice.

2. Završna, koncertna verzija numere „Tonight is what it means to be young“, čiji tekst otprilike sažima poentu i poruku predočenog, stavljajući tako na okvire filma više dubine i smisla nego što ih ima u sadržini.
3. Vilem Defo! Pored Dajane, jedini član postave koji će se istinski afirmisati u godinama koje slede, zapravo je na set i stigao kao (iako još mlad) odličan glumac. Njegovo početno iskustvo je, doduše, sticano u eksperimentalnom teatru, samim tim ponekad deluje kao da „preglumljava“, jer jedini ozbiljno shvata svoje scene i dobro ih izvodi. Prisetimo se samo pomahnitale face u epizodi uličnog okršaja! Uostalom, reputacija proverenog izbora za ulogu negativca počela je da ga prati možda baš u ovoj prilici.

Rešenje za uživanje: Ne shvatati priču ozbiljno! Sa takvim pristupom, otkrićete jedan u osnovi simpatičan, po mnogo čemu kvalitetan, meni lično izuzetno drag film, uprkos (namerno?) naivnoj priči, često veoma lošoj glumi i dijalozima, jednodimenzionalnim karakterima. Postignuta je nadrealna kombinacija noir žanra i distopijske/postapokaliptične slike (koja nalikuje onoj iz originalnog „Blade Runner“-a), u začuđujuće skladnoj sintezi estetike pedesetih i osamdesetih. 

Zašto je ovo, ipak, veoma dobar film? Na stranu očigledne slabosti u osmišljavanju likova, replika, većine performansa, „Vatrene ulice“ s razlogom čuvaju i, decenijama kasnije čak osnažuju svoju kultnu reputaciju. Vodeći aduti su: muzika,  stil, epski uvod i zatvaranje; zatim ambijent, kadrovi, slike i boje; kao i veoma snažno obeležje epohe. Slično kao što za dobru R'n'R pesmu nije presudan tekst, već melodija, rif i energija koja dotiče i pokreće slušaoca, ovaj film je baš takva rokenrol bajka: naivna i ne uvek logična, ali, snolika, uticajna i obuzimajuća.