субота, 24. новембар 2018.

Subota sa knjigom: Ekranizacije – „In secret“ (2013)

piše: Isidora Đolović

Među najizazovnije teme u umetnosti već vekovima se ubraja preljuba. Istorija svetske književnosti beleži veliki broj njenih različitih obrada, ali se kao likovi nevernih žena i neisrcpni predmet analiza, debata, komparativnih preispitivanja, pamte i danas figuriraju uglavnom jedne te iste izmaštane dame. Dok se za Anu Karenjinu, Emu Bovari, Konstans Četerli, ili, kod nas, Dafinu Isakovič i Simku Katić, te njihove pobude zbog kojih su se odlučile na prevaru, nalaze brojna opravdanja čak i kada nam same junakinje nisu bliske ni drage, postoje primeri bez mogućnosti (lakog) iskupljenja. Takva je, ne manje čuvena (a opet, čini se, nedovoljno često spominjana) Tereza Raken, centralna ličnost istoimenog romana Emila Zole. Delo objavljeno sredinom devetnaestog veka do danas važi za kontroverzno, kao i, uostalom, ostatak piščevog opusa, kojim se nemilosrdno raskrinkavala ljudska priroda u kontekstu životnih uslova, okruženja i nasleđa, a sve to prema novouspostavljenim merilima radikalnog pravca realizma. Ovako zahtevnog predmeta poduhvatio se, kroz treću po redu filmsku adaptaciju naslovljenu  „U tajnosti“ (In secret), scenarista i režiser Čarli Straton.

субота, 17. новембар 2018.

Subota sa knjigom: „Knjiga izgubljenih stvari“

piše: Isidora Đolović

Zanimljivo je kako se mnogi ljubitelji „prave“ književnosti ograđuju od bilo kakvog simpatisanja fantastike, uglavnom se pozivajući na tobožnju neozbiljnost i nedostojnost žanrova sa većim utemeljenjem u svetu mašte. Kao da se očekuje da, s vremenom, prerastemo nadrealne priče, naizgled sasvim izmeštene iz svakodnevnice, odbacujući njihovo ogromno simboličko bogatstvo i činjenicu da se u prepoznavanju i razgrtanju tih slojeva često kriju najveći čitalački izazovi. Pomalo ironično zvuči prećutni zahtev da se „odraste“ i prevaziđe nešto bez čega bi  sazrevanje (barem onog umetnosti sklonijeg dela) čovečanstva svakako bilo mnogo surovije i teže. Ipak, dobar deo njih nikada ne odbaci prvobitne uzore, samo ih prilagođavajući kasnijim fazama u ličnom kreativnom i ljudskom razvoju. Džon Konoli se afirmisao kao pisac trilera, u kojima se, kroz različite detalje i aluzije, već dalo naslutiti zanimanje za fenomen bajke. Kasnije će sve to iskoristiti u romanu „Knjiga izgubljenih stvari“ (Laguna, 2010; orig. The book of lost things, 2006), koji, na neki način, predstavlja krunu ili bar presek njegovog stvaralaštva. 

недеља, 11. новембар 2018.

„Streets of fire“(1984)

komentariše: Isidora Đolović

Postoje filmovi koje u trenutku pojavljivanja publika i(li) kritika ne dočekaju baš najdobronamernije, ali se tokom vremena njihov status (ne)očekivano promeni. To ne mora uvek da podrazumeva naknadno otkrivanje iskupljujućih kvaliteta - dovoljno je sveprisutno, snažno obeležje epohe nastanka, pa da se zanemare i lako oproste čak i krupniji nedostaci. Kada sam započinjala blogovanje, najčešće sam se odlučivala za nevešto sastavljanje lista, pa su jednom prilikom tema bili tzv. muzički filmovi (OVDE). Kao prilično dobro rangirane, danas bi se ponovo našle „Vatrene ulice“ (Streets of fire), koje svaki put sa jednakim uživanjem i zanimanjem odgledam, iako ne znam da li me njihove brojne slabosti više zasmejavaju ili nerviraju. U svakom slučaju, ovom prilikom se bavim filmom zapamćenim prvenstveno po svojoj izuzetnoj muzici, ali i mnogim, u međuvremenu ikoničnim segmentima koji su obeležili osamdesete, deceniju dobrog zvuka i početka renesanse mjuzikla na velikom platnu.

субота, 10. новембар 2018.

Subota sa knjigom: „Čitaoci iz Brouken Vila preporučuju“

piše: Isidora Đolović

Pojedine knjige su pravi magarac u lavljoj koži.
 
Postoji li delo koje više raduje zaljubljenika u čitanje, od onog gde se upravo o sličnima govori? Delo u kome, sa ushićenjem i znatiželjom, tragamo za referencama, preporukama, opaskama i raspravama, upoređujući naš ukus sa čitalačkim izborima junaka? Sve to spisateljica Katarina Bivald, knjiga „Čitaoci iz Brouken Vila preporučuju“ (Plato, 2016; orig. „Lasarna i Broken Wheel rekommenderar“, 2013)  i(li) njeni promoteri nude kao obećanje, ali dobijate nešto sasvim drugačije. Na unutrašnjoj korici stoji podatak da je autorka prethodno bila zaposlena u jednoj knjižari u Stokholmu, a danas živi u kući „punoj polica pretrpanih knjigama“, što nam daje povoda da zaključimo kako je roman u velikoj meri inspirisan neposrednim, ličnim iskustvom. Posle OVAKVOG vizuelnog rešenja (simpatična ilustracija u prvi plan ističe gomilu knjiga što „guta“ ljudsku figuru šćućurenu u fotelji, pa i ime pisca) i najavljene „dirljive priče o tome kako književnost može da nam promeni život“, šta smo drugo (i manje) uopšte mogli da očekujemo? Želju da se podele ljubav prema knjigama i očigledno dobre namere, ipak, ne mora da prati čak ni približno dobar rezultat. 

субота, 3. новембар 2018.

Subota sa knjigom:“Kockograd“

piše: Isidora Đolović

Književnost za decu oduvek je, uz neopravdano potcenjivački tretman od strane mnogih „ozbiljnih“ ljubitelja i proučavalaca pisane reči, pratila nimalo zahvalna uloga da, uz trenutke razonode, svojoj ciljnoj grupi priušti izvesnu pripremu za buduće suočavanje sa životom izvan bezbrižnosti porodičnog okruženja. Na koji način to učiniti što bezbolnije, a ipak efektno i bez pada u neumesnu angažovanost, pokušavaju da dokuče i svojim stvaralaštvom odgovore pisci iz mnogih generacija. Jedan od njih je Ištvan Lakatoš, čija zanimljiva knjiga “Kockograd” (Odiseja, 2015; orig. „Dobrosvaros irta es rajzolta“, 2011), kroz odabir teme i podnaslov „Grad koji treba da pobediš“, na nekoliko načina teži da zadovolji tražena merila. Da li je i koliko je u tome uspeo, možda odmah govori podatak o proglašenju “Kockograda” najboljim mađarskim romanom za decu 2011. godine. S obzirom da je autor ujedno strip-crtač, ilustrovao je svoju knjigu, nagrađenu još jednim nacionalnim priznanjem, „Arayvackor“.