субота, 13. октобар 2018.

Subota sa knjigom: “Noć u Šangaju“

piše: Isidora Đolović

Tridesete godine XX veka uvek su zanimljiva tema zbog specifične dvostrukosti koja ih odlikuje: dekadentne i angažovane, glamurozne i krizne, obeležene groznicom grabljenja ono malo preostalog života pred sve jasnijim nagoveštajima katastrofe. Doba džeza, velikog ekonomskog kraha, uspona nacizma i pojedinačnih ratnih sukoba koji će se, već krajem decenije, spojiti u jedan, do današnjeg dana  najveći užas. Uglavnom su nam poznate priče iz ovog perioda pristigle sa zapadne strane, iako se na Dalekom istoku još ranije i burnije „krčkala“ buduća eksplozija. Prema zemljama svitanja okrenula se književnica Nikol Mones, romanom „Noć u Šangaju“ („Laguna“, 2014; orig. Night in Shangai, 2013) objedinivši istorijsku priču, triler, ratnu avanturu i muzičku dramu u skladnu celinu.
Roman čine dva odeljka, od kojih svaki započinje naracijom junakinje (jedine žene, od troje glavnih protagonista), dok ostatak priče obeležava „pokretno“ pripovedanje iz perspektive različitih likova. Prva celina je znatno duža, dok drugu, dinamičniju i ispunjenu većim brojem epizoda i učesnika, karakteriše „zgusnuto“ vreme. U oba slučaja, ovakva rešenja odgovaraju promenjenoj prirodi same situacije, a rez je jasan i dubok.

U drugoj polovini  ̓30-ih, Kina se nalazila između komunizma i nacionalizma, japanske invazije i unutrašnjih nemira. Šangaj, kao slobodna teritorija sa bezviznim režimom na snazi, utočište je najrazličitijim narodima i zanimanjima, šarena „košnica“ koja bruji životom i pored više nego očigledne pretnje okupatora iz neposredne blizine, kao i odjeka političkih nesuglasica u dalekom svetu. Grad opstaje sa svim neuređenostima i podelama, održavajući neobičan red u anarhiji svakodnevnice. Naročito je na glasu zbog noćnog života, čuvenog po kockanju, razvratu i mnogo zanosnih nota zapadnjačke muzike, koju „brižne patriote“ pokušavaju da zabrane.

„Je Šangaj“, tako su svi zvali to vreme i mesto – „Noć u Šangaju“, po popularnoj pesmi Džou Sjuen. Bio je to svet uživanja i noćnog života, svet u kome je sve dozvoljeno, predodređen da iščili onog trena kad Šangaj padne u ruke Japancima. Džez je bio sunce oko kojeg se okretao “taj raj”, ritam koji mu je pokretao noći, a to su omogućavali agenti poput mog brata, Lin Minga: regrutovali su džeziste ispreko mora i organizovali im život u Šangaju. Bile su to godine velikih crnačkih orkestara iz Amerike, koji su punili sale za igranke i donosili čudesni zvuk što se nikada dotad nije čuo u Kini. (str. 12)
Ovim rečima, Sung Juhua nam otvara vrata uzbudljivog i opasnog doba, pred doček Nove 1937. godine. Tih dana, Tomas Grin, novoangažovani vođa džez-sastava Kraljevi Kanzas Sitija, pristiže da stupi na dužnost. Ona mu je prvenstveno prilika za beg od sirotinje u koju je zapao posle majčine smrti. Pijanista klasičnog obrazovanja, potomak „bleđih“ slobodnih crnaca, odrastao u gradu kao sin heroja Velikog rata i prefinjene gospođe, zbog boje kože nema pristup većini društvenih krugova, ali se nikako ne uklapa ni u očekivani, nametnuti profil Afroamerikanca. Potucajući se sve do Sijetla, u potrazi za zaposlenjem, često dolazi u (ne)priliku da glumi ruralni naglasak oslobođenika sa farme. Kada se napokon bude stacionirao kao domar jednog podrumskog džez-kluba, počinje da uči improvizaciju prilikom svirke. Pitanje narodnosti je za njega oduvek bilo škakljivo:

Dodatno mu je koristilo što je izvođač klasične muzike, jer od takvih svi očekuju neodređeno tuđinski izgled, po mogućstvu evropski, ali svakako iz neke južne zemlje. Kad su ga pitali za poreklo, uvek je dobro odmeravao kako će odgovarati, jer kao crnac dobijao je dva dolara, ali zato pet kad nastupa kao Turčin ili kao Portugalac – što je i radio kad god je mislio da će uspeti da se proturi tako. (str. 15)

Pošto oberučke prihvati ponudu mladog Lin Minga, iskrcavanje na šangajsku teritoriju mu, uz blagi civilizacijski šok (nelagodnost zbog ropske pozicije vozara rikše, rasipnosti kolega, gangsterske pozadine upravljanja gradom), predstavlja pravo oslobađanje. Odsustvo rasističkih zabrana (izuzev u Međunarodnoj koncesiji, koja je pod anglosaksonskom upravom) naročito donosi mnoštvo, u domovini nezamislivih, mogućnosti: od pristupa klubovima, zaposlenja, do nade u ostvarenje želje da ima „pristojnu devojku, čiju naklonost ne mora kupovati“. Grad podeljen na više stranih koncesija, mravinjak raznovrsnosti, nudi novo okruženje i promenjeni status. „Kanidrom“, kompleks za zabavu, opisom reprezentuje tipično šangajsko okupljalište ove vrste: sale za igru, restorani i kockarski saloni, natkrivena trkališta za pse – prava palata noćnog života. Obezbeđen mu je ogroman dom, sa slugama i nastojnikom (koji smešno „natuca“ engleski), sve to nasleđeno od preminulog maestra na čije je mesto došao. Naravno, pod uslovom da ga prihvati ostatak orkestra, s obzirom da Tomas ne ume da svira bez notnog zapisa...
On svakako nije jedina osoba sa tajnom. U ovoj knjizi je, skoro ravnopravno, pažnja raspodeljena između troje protagonista. Već spomenuta Sung, obrazovana je sluškinja pod ugovorom, kod bogatog, a nepismenog gazde Du Juesenga. Vođa trijade poznate kao „Zelena družina“ kupio ju je u zamenu za izmirenje kockarskog duga Sunginog oca, kada joj je bilo osamnaest godina. Do svoje trideset treće, dakle, još čitavu deceniju, dužna je da mu bude prevodilac i pratnja – srećom, bez seksualnih usluga. Lin je njen pobratim, vanbračni sin Dua Juesenga i drži klub, svojevrsnu oazu bez pripadnosti i politike. Ugrožen interesima očeve kriminalne grupe i predstojećih diplomatskih zavera, bori se da sačuva svoje prekookeanske prijatelje i zvuk kojim unose život u napetu atmosferu lokala. Kao i Sung, tajna članica  Komunističke partije, Lin takođe poseduje skriveni cilj svih poslova kojima se opteretio: otkup slobode voljene Džuli, prostitutke iz jednog bordela.

Obe sukobljene strane (komunisti i konzervativci) slažu se da Kina mora sačuvati nezavisnost i nepokornost pred Japancima, a u svrhe održanja tog integriteta, džez – kao „neprijateljski, strani element“ – mora biti proteran, nakon što posluži zadatku. Linov klub će postati mamac za japanskog admirala Fučidu, ljubitelja muzike i metu Duovog plaćenog ubice. Dok blizina Drugog svetskog rata polako razbija sastav Kraljeva, pa mu se jedan po jedan član družine poslednjim brodom vraća kući, Tomas će se naći u središtu sukobljenih ciljeva, dvostruke igre moćnika, naročito kada ga, i pored veze sa Ruskinjom Anom Petrovom (privlačna dama, izdržavana od strane evropskih diplomata), počne da intrigira lepa, tajanstvena i apsolutno zabranjena Sung. Ona, pak, nastoji da uklopi delatnost u ilegalnoj Partiji sa iznenadnim otkrićem iza teškog opijumskog zavisništva gazdarice, sve vreme strastveno verujući u progresivne ideje saboraca. Opominjući glasovi o antisemitizmu u Evropi, daju sasvim novu ulogu sve većem broju jevrejskih doseljenika. I tada, počinje rat koji sve radikalno menja, primoravajući protagoniste da, svako u svom domenu, skinu „maske“ i donesu značajne odluke. Šangaj će postati Tamni svet (ovo je i naslov druge celine romana), luka spasa ili grobnica, zavisno od brzo promenljivog odnosa snaga.

Prostorije čajdžinica, apoteka i škole stranih jezika sa skrivenom namenom, iznajmljena skučena potkrovlja, užasi bombardovanja, prepliću se sa slikama kineske jeseni obavijene zanosnim klavirskim melodijama, koje nose uspomene na zavičaj. Uloga muzike je od presudnog značaja za atmosferu priče i živote njenih učesnika, jer Tomas kroz prilagođavanje novoj sredini i okolnostima, otkrivajući, na čudan način (imajući u vidu kontekst) oslobađajuću dimenziju svoje ličnosti, pronalazi i oduvek sanjani, sopstveni izvođački izraz. Njegovi nastupi inspirišu i podižu, ne samo muzičara i pratnju, već i ljude koji ih slušaju. Muzika opstaje, moćno se izvijajući nad ratnim užasima. Njena snaga je jednaka sili uverenja koja pokreće Sung i Lina na spasilačke poduhvate i pružanje otpora, čineći zaokret priče do svedočanstva o požrtvovanosti i herojstvu.
Roman je zasnovan na istinitim događajima, pa je tako i najveći broj epizodnih lica zaista postojao. Između ostalog, od zaborava su ovim putem sačuvani plemeniti potezi kineske vlade u suprotstavljanju nemačkom pogromu Jevreja, kao i - nažalost, onemogućeni – Plan za obrazovanje jevrejskog naselja, kojim je bilo predviđeno da se čak 100 000 ljudi dovede na teritoriju provincije Junan. Sam naslov, pored imena kluba, još i danas označava „zlatno doba“ Šangaja, odnosno, Je Šangaj, kada je, u najtežim uslovima, cvetala njegova jedinstvenost. 

Knjiga poseduje primese šarma filma „Fantastična braća Bejker“ i pojedinih sekvenci „Džejmsa Bonda“, naročito u scenama noćnih koncerata na krovovima, dok susednim četvrtima odjekuju pucnji i detonacije. Uz elemente priče o rasizmu, predrasudama, netrpeljivosti i sputanosti, suprotstavlja primere (teško izvojevanih) sloboda, naklonosti, borbe, sve vreme ispraćene zanosnim ambijentom kakav obično i zamišljamo govoreći o Šangaju. Dok se sve ruši i komeša, ipak je prisutna izvesna, zapravo jedina moguća, stabilnost istog sveta – on drugačije ne bi mogao da funkcioniše, niti sačuva polovinu svojih čari. Iako ima nekoliko stilskih i žanrovskih klišea (gangsteri su obavezno „počašćeni“ upečatljivim prehrambenim nadimcima, protagonisti puni vrlina, a ljubavnici „leže isprepleteni“), roman je sam po sebi solidno i za filmovanje više nego pristalo delo. Jednostavan, a uzbudljiv ritam radnje; ne preterano komplikovana, ali dovoljno upečatljiva karakterizacija; značajna i zanimljiva tema, kao i na momente sveobuhvatajuće opojna atmosfera poprišta zbivanja, čine ga vrednim preporuke.