Tridesete
godine XX veka uvek su zanimljiva tema zbog specifične dvostrukosti koja ih
odlikuje: dekadentne i angažovane, glamurozne i krizne, obeležene groznicom
grabljenja ono malo preostalog života pred sve jasnijim nagoveštajima
katastrofe. Doba džeza, velikog ekonomskog kraha, uspona nacizma i pojedinačnih
ratnih sukoba koji će se, već krajem decenije, spojiti u jedan, do današnjeg
dana najveći užas. Uglavnom su nam
poznate priče iz ovog perioda pristigle sa
zapadne strane, iako se na Dalekom istoku još ranije i burnije „krčkala“
buduća eksplozija. Prema zemljama svitanja okrenula se književnica Nikol Mones, romanom „Noć u Šangaju“ („Laguna“, 2014; orig. Night in Shangai, 2013) objedinivši
istorijsku priču, triler, ratnu avanturu i muzičku dramu u skladnu celinu.
Roman
čine dva odeljka, od kojih svaki započinje naracijom junakinje (jedine žene, od
troje glavnih protagonista), dok ostatak priče obeležava „pokretno“
pripovedanje iz perspektive različitih likova. Prva celina je znatno duža, dok
drugu, dinamičniju i ispunjenu većim brojem epizoda i učesnika, karakteriše
„zgusnuto“ vreme. U oba slučaja, ovakva rešenja odgovaraju promenjenoj prirodi
same situacije, a rez je jasan i
dubok.
U
drugoj polovini ̓30-ih, Kina se nalazila između komunizma i nacionalizma,
japanske invazije i unutrašnjih nemira. Šangaj, kao slobodna teritorija sa
bezviznim režimom na snazi, utočište je najrazličitijim narodima i zanimanjima,
šarena „košnica“ koja bruji životom i pored više nego očigledne pretnje
okupatora iz neposredne blizine, kao i odjeka političkih nesuglasica u dalekom
svetu. Grad opstaje sa svim neuređenostima i podelama, održavajući neobičan red
u anarhiji svakodnevnice. Naročito je na glasu zbog noćnog života, čuvenog po
kockanju, razvratu i mnogo zanosnih nota zapadnjačke muzike, koju „brižne
patriote“ pokušavaju da zabrane.
„Je Šangaj“, tako su svi zvali to vreme i mesto – „Noć u Šangaju“, po popularnoj pesmi Džou Sjuen. Bio je to svet uživanja i noćnog života, svet u kome je sve dozvoljeno, predodređen da iščili onog trena kad Šangaj padne u ruke Japancima. Džez je bio sunce oko kojeg se okretao “taj raj”, ritam koji mu je pokretao noći, a to su omogućavali agenti poput mog brata, Lin Minga: regrutovali su džeziste ispreko mora i organizovali im život u Šangaju. Bile su to godine velikih crnačkih orkestara iz Amerike, koji su punili sale za igranke i donosili čudesni zvuk što se nikada dotad nije čuo u Kini. (str. 12)
Ovim
rečima, Sung Juhua nam otvara vrata
uzbudljivog i opasnog doba, pred doček Nove 1937. godine. Tih dana, Tomas Grin, novoangažovani vođa
džez-sastava Kraljevi Kanzas Sitija,
pristiže da stupi na dužnost. Ona mu je prvenstveno prilika za beg od sirotinje
u koju je zapao posle majčine smrti. Pijanista klasičnog obrazovanja, potomak
„bleđih“ slobodnih crnaca, odrastao u gradu kao sin heroja Velikog rata i
prefinjene gospođe, zbog boje kože nema pristup većini društvenih krugova, ali
se nikako ne uklapa ni u očekivani, nametnuti profil Afroamerikanca. Potucajući
se sve do Sijetla, u potrazi za zaposlenjem, često dolazi u (ne)priliku da
glumi ruralni naglasak oslobođenika sa farme. Kada se napokon bude stacionirao
kao domar jednog podrumskog džez-kluba, počinje da uči improvizaciju prilikom
svirke. Pitanje narodnosti je za njega oduvek bilo škakljivo:
Dodatno
mu je koristilo što je izvođač klasične muzike, jer od takvih svi očekuju
neodređeno tuđinski izgled, po mogućstvu evropski, ali svakako iz neke južne
zemlje. Kad su ga pitali za poreklo, uvek je dobro odmeravao kako će
odgovarati, jer kao crnac dobijao je dva dolara, ali zato pet kad nastupa kao
Turčin ili kao Portugalac – što je i radio kad god je mislio da će uspeti da se
proturi tako. (str.
15)
Pošto oberučke prihvati ponudu mladog Lin Minga, iskrcavanje na šangajsku teritoriju mu, uz blagi civilizacijski šok (nelagodnost zbog ropske pozicije vozara rikše, rasipnosti kolega, gangsterske pozadine upravljanja gradom), predstavlja pravo oslobađanje. Odsustvo rasističkih zabrana (izuzev u Međunarodnoj koncesiji, koja je pod anglosaksonskom upravom) naročito donosi mnoštvo, u domovini nezamislivih, mogućnosti: od pristupa klubovima, zaposlenja, do nade u ostvarenje želje da ima „pristojnu devojku, čiju naklonost ne mora kupovati“. Grad podeljen na više stranih koncesija, mravinjak raznovrsnosti, nudi novo okruženje i promenjeni status. „Kanidrom“, kompleks za zabavu, opisom reprezentuje tipično šangajsko okupljalište ove vrste: sale za igru, restorani i kockarski saloni, natkrivena trkališta za pse – prava palata noćnog života. Obezbeđen mu je ogroman dom, sa slugama i nastojnikom (koji smešno „natuca“ engleski), sve to nasleđeno od preminulog maestra na čije je mesto došao. Naravno, pod uslovom da ga prihvati ostatak orkestra, s obzirom da Tomas ne ume da svira bez notnog zapisa...
On
svakako nije jedina osoba sa tajnom. U ovoj knjizi je, skoro ravnopravno,
pažnja raspodeljena između troje protagonista. Već spomenuta Sung, obrazovana
je sluškinja pod ugovorom, kod bogatog, a nepismenog gazde Du Juesenga. Vođa trijade poznate kao „Zelena družina“
kupio ju je u zamenu za izmirenje kockarskog duga Sunginog oca, kada joj je
bilo osamnaest godina. Do svoje trideset treće, dakle, još čitavu deceniju,
dužna je da mu bude prevodilac i pratnja – srećom, bez seksualnih usluga. Lin
je njen pobratim, vanbračni sin Dua Juesenga i drži klub, svojevrsnu oazu bez
pripadnosti i politike. Ugrožen interesima očeve kriminalne grupe i
predstojećih diplomatskih zavera, bori se da sačuva svoje prekookeanske
prijatelje i zvuk kojim unose život u napetu atmosferu lokala. Kao i Sung,
tajna članica Komunističke partije, Lin
takođe poseduje skriveni cilj svih poslova kojima se opteretio: otkup slobode
voljene Džuli, prostitutke iz jednog bordela.
Obe
sukobljene strane (komunisti i konzervativci) slažu se da Kina mora sačuvati
nezavisnost i nepokornost pred Japancima, a u svrhe održanja tog integriteta,
džez – kao „neprijateljski, strani element“ – mora biti proteran, nakon što
posluži zadatku. Linov klub će postati mamac za japanskog admirala Fučidu,
ljubitelja muzike i metu Duovog plaćenog ubice. Dok blizina Drugog svetskog
rata polako razbija sastav Kraljeva,
pa mu se jedan po jedan član družine poslednjim brodom vraća kući, Tomas će se
naći u središtu sukobljenih ciljeva, dvostruke igre moćnika, naročito kada ga,
i pored veze sa Ruskinjom Anom Petrovom (privlačna dama, izdržavana od strane
evropskih diplomata), počne da intrigira lepa, tajanstvena i apsolutno
zabranjena Sung. Ona, pak, nastoji da uklopi delatnost u ilegalnoj Partiji sa
iznenadnim otkrićem iza teškog opijumskog zavisništva gazdarice, sve vreme
strastveno verujući u progresivne ideje saboraca. Opominjući glasovi o
antisemitizmu u Evropi, daju sasvim novu ulogu sve većem broju jevrejskih
doseljenika. I tada, počinje rat koji sve radikalno menja, primoravajući
protagoniste da, svako u svom domenu, skinu „maske“ i donesu značajne odluke.
Šangaj će postati Tamni svet (ovo je i
naslov druge celine romana), luka spasa ili grobnica, zavisno od brzo
promenljivog odnosa snaga.
Prostorije čajdžinica, apoteka i škole stranih jezika sa skrivenom namenom, iznajmljena skučena potkrovlja, užasi bombardovanja, prepliću se sa slikama kineske jeseni obavijene zanosnim klavirskim melodijama, koje nose uspomene na zavičaj. Uloga muzike je od presudnog značaja za atmosferu priče i živote njenih učesnika, jer Tomas kroz prilagođavanje novoj sredini i okolnostima, otkrivajući, na čudan način (imajući u vidu kontekst) oslobađajuću dimenziju svoje ličnosti, pronalazi i oduvek sanjani, sopstveni izvođački izraz. Njegovi nastupi inspirišu i podižu, ne samo muzičara i pratnju, već i ljude koji ih slušaju. Muzika opstaje, moćno se izvijajući nad ratnim užasima. Njena snaga je jednaka sili uverenja koja pokreće Sung i Lina na spasilačke poduhvate i pružanje otpora, čineći zaokret priče do svedočanstva o požrtvovanosti i herojstvu.
Roman
je zasnovan na istinitim događajima, pa je tako i najveći broj epizodnih lica
zaista postojao. Između ostalog, od zaborava su ovim putem sačuvani plemeniti
potezi kineske vlade u suprotstavljanju nemačkom pogromu Jevreja, kao i -
nažalost, onemogućeni – Plan za
obrazovanje jevrejskog naselja, kojim je bilo predviđeno da se čak 100 000
ljudi dovede na teritoriju provincije Junan. Sam naslov, pored imena kluba, još
i danas označava „zlatno doba“ Šangaja, odnosno, Je Šangaj, kada je, u najtežim uslovima, cvetala njegova
jedinstvenost.
Knjiga
poseduje primese šarma filma „Fantastična braća Bejker“ i pojedinih sekvenci
„Džejmsa Bonda“, naročito u scenama noćnih koncerata na krovovima, dok susednim
četvrtima odjekuju pucnji i detonacije. Uz elemente priče o rasizmu,
predrasudama, netrpeljivosti i sputanosti, suprotstavlja primere (teško
izvojevanih) sloboda, naklonosti, borbe, sve vreme ispraćene zanosnim
ambijentom kakav obično i zamišljamo govoreći o Šangaju. Dok se sve ruši i
komeša, ipak je prisutna izvesna, zapravo jedina moguća, stabilnost istog sveta
– on drugačije ne bi mogao da funkcioniše, niti sačuva polovinu svojih čari.
Iako ima nekoliko stilskih i žanrovskih klišea (gangsteri su obavezno
„počašćeni“ upečatljivim prehrambenim
nadimcima, protagonisti puni vrlina, a ljubavnici „leže isprepleteni“), roman
je sam po sebi solidno i za filmovanje više nego pristalo delo. Jednostavan, a
uzbudljiv ritam radnje; ne preterano komplikovana, ali dovoljno upečatljiva
karakterizacija; značajna i zanimljiva tema, kao i na momente sveobuhvatajuće
opojna atmosfera poprišta zbivanja, čine ga vrednim preporuke.