Postoji nekakvo čudno,
nepisano pravilo da su jesen i zima kao stvoreni za čitanje i gledanje svih
onih, ko zna koliko dugo odlaganih ozbiljnih,
klasičnih, obimnih dela pisane ili igrane umetnosti. Upućeni na svoje
domove i zatvorene, dobro zagrejane prostorije, dobijamo savršene uslove za
koji sat, dnevno ili sedmično, plovidbe put imaginarnih svetova i sudbina, a u
godišnjem dobu koje upravo „gazimo“, svi oni kao da vode nešto zapadnije i koju
dvestotinku ranije. Dolazi sezona Dikensa, Džejn Ostin, sestara Bronte,
Stokera, Agate i A. K. Dojla, kada nema lepšeg doživljaja od ušuškavanja u
omiljenoj fotelji, uz sezonske mirise i nijanse svuda u vazduhu, pa prepuštanja
doživljajima iz prošlosti. U skladu sa tim, danas vam predstavljam i
preporučujem jednu sasvim prikladnu književno-kinematografsku temu.
“Daleko
od razuzdane gomile” (Vulkan,
2016), roman iz pera Tomasa Hardija,
svrstava se među književne klasike viktorijanske epohe i jedno je od
najpopularnijih dela svog autora. Govori o mladoj naslednici seoskog
gazdinstva, koja poseduje nemiran duh i izrazitu samostalnost, čak i za
današnje uslove, dosta neuobičajenu, pa i nepoželjnu kombinaciju kod jedne
ženske osobe. Kada dođe vreme da preuzme imanje nedavno preminulog strica, tako
energična i vredna oberučke će prihvatiti sve obaveze i izazove. Veće
komplikacije od upravljanja farmom i zadobijanja poverenja radnika, donose joj
tri posve različita prosca, uz suočavanje
sa sopstvenom ženstvenošću, hladnoćom ili strastima, nespremnošću na
podređivanje snažne volje očekivanoj bračnoj zajednici i greškama kakve
neiskusno stvorenje neminovno pravi na tom putu. Priča je smeštena u idiličan,
pastoralni ambijent engleskog sela, gde junakinjina odlučnost, obrazovanje i
sposobnosti provokativno odudaraju od svih uobičajenih normi i primera
ponašanja. Pre nego što započnem osvrt na varijantu u obliku pokretnih slika,
kratko ću izneti svoje utiske o samom romanu, čiji će vodeći aspekti svakako
biti obuhvaćeni analizom filma.
Kao što je poznato, Hardi
je provereni majstor deskripcije, njegovi opisi prirode veličanstveni, a stil
besprekoran. U ovoj knjizi nastavlja da bude mračan, ne u tolikoj meri kao kod
"Tese od D’Urbervilovih" ili "Neznanog Džuda", ali sasvim
dovoljno da njegovi romani ostave gorko-slatki ukus nakon što pročitate
poslednju rečenicu. Na kraju krajeva, tu su junaci, tako nekonvencionalni za
svoje vreme, pogotovo ženski, da je u pitanju nešto što naprosto morate ceniti.
Obrti ostaju krajnje neočekivani, pa sam do završnog poglavlja bila "kao
na iglama" iščekujući ishod - a svaki je bio moguć, jer se pisac jako
uverljivo igra čitalačkom pažnjom. Iako se mnogi žale zbog pretvaranja imena
glavne junakinje, Batšiba, u Vitsaveja Everdin (za šta bi, opet,
trebalo “okriviti” Vuka Karadžića, Đuru Daničića i njihov prevod
"Biblije", usled čega je, npr. Ester - Jestira ili Džezebel -
Jezavelja), prevod je IZVANREDAN, pogotovo seoski govor sa svim prelascima iz
jednog (gospodskog) u drugi (pastirski) registar. Tu se čak i
arhaično ime naše heroine simpatično uklopilo. Zatim, kod Tomasa Hardija mora
biti mrtve dece, kao i bar poneke izrazito morbidne epizode, poput one o
nesrećnoj Fani Robin.
Šta još, pored mnogo
toga iz uzgoja ovaca, možemo naučiti na osnovu ove zaista dobre knjige? Da je
neudata, samostalna žena svima trn u oku, onda kao i danas. Da postoji nekoliko
mogućnosti prilikom odbijanja udvarača, a (nažalost) nijedna dobra: 1. da se
snuždi, ali ćutke ostane vaše uporno "kučence" (Gabrijel), 2. da
poludi (Boldvud), 3. da vas uceni i pokuša pridobiti udaranjem čežnje, uzevši u
obzir da vam se mnogo sviđa, uprkos tome što je problematičan (Troj). I da
brak, na kraju krajeva, najmanje ima veze sa privlačnošću, strastima ili
zaljubljenošću, nego je u pitanju kompromis, beskrajna trpeljivost i
prihvatanje "sigurne opcije". Pa, sad, kako se kome dopada, jer
Hardija mnogo ne interesuje udvaranje publici sentimentalnih romančića. U prilog
tome, epilog je pre držanje "linije manjeg otpora" nego istinski
srećan završetak (obratite pažnju, jasno navodi kako se "Vitsaveja više
nije smejala od srca").
Uprkos svojoj nastupljivosti, izuzetno su mi se dopale centralne figure, pri čemu čobanin Gabrijel Ouk najmanje (doslovno sam se stresla od jeze kada je rekao da će, ako Vistaveja prihvati njegovu bračnu ponudu, uz ognjište "kad pogleda, on uvek biti tu, a i ona isto" - celodnevni nadzor nikada nije bio primamljiv argument u prilog zajednice). Trojica prosaca odlično predstavljaju tri mogućnosti i oblika osećanja. Scena Trojeve mačevalačke vežbe u polju je jedna od najboljih na koje sam u skorije vreme naišla u književnosti, da ne pominjem kako je verovatno reč o najoriginalnijem fiktivnom udvaranju i do savršenstva suptilno-munjevitom piščevom predočavanju zavođenja! Dodatni plus dajem za izuzetno progresivnu ideju da (finansijski) nezavisnoj ženi uopšte nije ni potreban brak, čak bi joj samo predstavljao opterećenje. Sve u svemu, "Daleko od razuzdane gomile" je roman koji ću dugo pamtiti i svakako mu se vraćati u budućnosti.
Njegova najskorija
filmska adaptacija poverena je reditelju Tomasu
Vinterbergu, dok se za scenario pobrinuo pisac Dejvid Nikols (ovdašnjem čitalaštvu dobro poznat, zahvaljujući
romanima Jedan dan, Mi i Početno pitanje). Uvodna (i samo tada
prisutna) naracija glavne protagonistkinje, Batšibe Everdin (Keri
Maligan), odmah nagoveštava njenu upadljivu nezavisnost i, od mnogih odavno
primećen, divlji duh. Na to se,
očekivano, nadovezuje scena nesputanog, veštog jahanja (uz izvođenje čak i
mini-egzibicija u sedlu!) kroz prirodu, u samoći – dok je iz prikrajka, sa
divljenjem motri mladi sused, farmer Gabrijel
Ouk (Matijas Šunarts). Jedan od
motiva koji odmah prepoznajemo iz romana, izgubljeni šal, poslužiće kao povod
za prvi susret, za čim ubrzo sledi bračna ponuda. Tom prilikom, istaknuta su
različita gledišta na život i standardi koje ovo dvoje mladih ljudi vrednuju:
Batšiba se oprezno i učtivo izvinjava, dajući udvaraču do znanja kako ne vidi
sebe u ulozi udate žene, tj. „volela bi da bude nevesta na svadbi, ali samo
ukoliko ne mora uzeti mladoženju!“ Drugim rečima, nepostojanje potrebe za
supružnikom je konstanta koje će se nadalje držati.
Rediteljsko rešenje je
da se priča sažima putem brzog odigravanja prelomnih događaja: iznenadno,
naizgled bez najave, predistorije ili prelaza. Prva u nizu takvih epizoda jeste
tragedija koja će zadesiti Oukovo stado, primoravši ga da se zaputi u neizvesnost
belog sveta. Kadrovi šume u noći, koje posmatramo tom prilikom, posebno su lepi
i moćni, dok se lik farmera ističe na ovoj tamnoj, nesrećnoj pozadini kao
vredan divljenja i saosećanja – u svakom slučaju, bolji nego romaneskni pandan.
Naime, manje patetike i „zadrtosti“ nadoknađeno je blagošću i jednostavnošću
vrednog, upornog i sposobnog čoveka
zemlje.
Obrt u sledu zbivanja
dolazi nedugo po Batšibinom primanju nasledstva. Odbivši da stupi među crvene mundire, lutajući Gabrijel
nailazi na požar, pomaže da ga smire i saznaje da je vlasnica imanja upravo
gospođica Everdin. Postaje ne samo jedan od njenih zaposlenih, već i prava
„desna ruka“, dok je posmatra kako se odlučno nosi sa svim novim zadacima.
Batšiba ni za trenutak neće ustuknuti prilikom pregovora sa nadničarima,
poljskih radova, izlaganja svoje robe na berzi...Scena u kojoj sluškinjica Lidi
i ona, kao jedine žene, donose vreće i upuštaju se u cenkanje sa, isprva
otvoreno potcenjivački nastrojenom gospodom, prva je u nizu važnih
demonstracija ranog feminizma koji duboko prožima Hardijev roman. Izvesna
nonšalancija i duh deteta koji glavna junakinja ponekad pušta da se ispolji,
kao kroz igrarije sa čestitkama za Valentinovo
(tj, Dan zaljubljenih), olakšavaju joj opstajanje u svetu muške dominacije, ali
i donose neprijatnosti. Između ostalog, poriv za nesputanim poigravanjem
podstaći će je da preduzme prvi korak ka muškarcu koji je zaintrigirao
hladnoćom, ravnodušnošću i ignorisanjem. Prvi sused Vilijam Boldvud (Majkl Šin) bi,
zreo, pristojan i bogat, u svakom smislu bio poželjna prilika za udavače, samo
da nije nadaleko poznat kao u sebe povučeni samotnjak.
Druga, ovoga puta
Boldvudova prosidba, Batšibu takođe sustiže „s neba, pa u rebra“, bez
prethodnog (bar vidljivog) razvijanja poznanstva. I pored neodređenog, mada ne
direktno odbijajućeg odgovora, razvija se u niz prijatnih susreta, druženja
kroz večeru i najlepši deo scene: duet. Paralelno sa Gabrijelovim skitanjem od
jedne do druge farme, u kraćoj, ali nedvosmisleno značajnoj epizodi upoznajemo
narednika Frensisa Troja (Tom Staridž).
Njegova mladost, uniforma, lice i izgled kicoša sa brčićima, pored objektivne
privlačnosti već nose u sebi nešto „ljigavo“ i mekušno. Čitava pojava mu odiše
snebivljivošću i nepostojanošću, čak i dok proživljava veoma neprijatno
iskustvo koje će mu povrediti ponos i slomiti srce. Usled nesporazuma, ostao je
na cedilu pred oltarom, iščekujući Fani
Robin (Džuno Templ) – sitnu, plavokosu „vilenjakinju“, odbeglu radnicu sa
farme Evedinovih.
Ulazak Troja u Batšibin
život upadljivo se razlikuje od svega što je do tada imala prilike da upozna,
donoseći njenoj prilično uravnoteženoj, racionalizovanoj svakodnevnici „udar“
romantike koji će joj poprilično uzdrmati tlo pod nogama. Sudbonosnom noćnom
susretu sledi postepeno, ali smelo osvajanje, uz razvoj nelagode i straha od
osećanja koja po prvi put otkriva u sebi. Na simboličkom planu, najrečitija je
scena junakinjinog rasplitanja kose, kada se priprema da se po prvi put sastane
sa novim udvaračem, označavajući tako svesno opredeljivanje za popuštanje
stega. Tu dolazimo i do, ujedno, najbolje
scene čitavog filma (i knjige).
Reč je o, još na
početku teksta spomenutoj, epizodi
mačevalačke „vežbe“ u šumi. Do tog trenutka, Batšiba očigledno strepi za
svoju nezavisnost i kontrolu. Polako izvedena, od momenta zalaženja junakinje
među senke dubokog zelenila, kada primete jedno drugo i postepeno prilaze u
susret, scena je „nabijena“ pojačanom tenzijom i nagoveštenom erotičnošću –
koju je, uostalom, režiser i nameravao da nenapadno, ali osetno pocrta. To je
prelomna tačka ne samo njihovog poznanstva i daljeg razvoja veze, već i
Batšibinog dotadašnjeg života uopšte. Munjevitost pokreta oružjem, rađanjem
poverenja suspregnuti strah, a pre svega ženska hrabrost i muška razmetljivost,
na kraju proishode u „razoružavanju“ i potčinjavanju bez poraza, kroz uspešno
odabrani motiv odsečenog pramena kose. Takođe, veliki značaj ima uvođenje faktora telesnosti kao veoma suptilnog,
ali snažnog: Troj skida njenu rukavicu, kako bi joj neposredno dotakao kožu i
time „zapečatio“ sklopljeni savez. Svi ti nenapadno dočarani elementi, novi su
i presudni za Batšibu: želja, požuda, fizička privlačnost kao privid
zaljubljenosti.
Međutim, vrlo brzo će
razotkriti zabludu u koju je lakomisleno zapala. Tokom večernje proslave
brzopleto sklopljenog braka, ples, kicoški prugasto mladoženjino odelo,
neozbiljno ponašanje i hedonističko ignorisanje realne opasnosti po imanje,
demaskiraju Trojevu nezaintersovanost za bilo šta sem novca žene. Ona sama
srlja iz greške u grešku, mada svaku gotovo istog trenutka uvidi. Ubrzo
obelodanjena, Fanina nesrećna sudbina pokreće lavinu, jer na videlo izvodi
Trojeva prava, dotle potiskivana osećanja, ujedno i iznenađujuću surovost. Niz
nesreća više neće biti moguće zaustaviti. Za Batšibu, kako deluje, ljubav
donosi jedino suze i bol, dok sav muževljev gnev nepravedno pada na nju.
Sumorni tonovi
viktorijanske epohe obavijaju kratke, brze, drastične “rezove” u vidu odluka i
posledica junaka. Estetika ovog
ostvarenja je od prvog do poslednjeg kadra nešto što pleni. Muzika, pejzaži kao
sa slikarskog platna, garderoba – pogotovo prelepe kreacije ženskih kostima, u
potpunosti dočaravaju epohu i sredinu, ali i neretko vrše simboličku ulogu.
Vizuelno gledano, naročito se izdvaja i pamti tamno plava haljina glavne
junakinje, uz koju se, kao savršeni kontrast, ističe njena kestenjasta kosa
spletena u kiku. Kolorit pašnjaka,
žitnih polja, neba u suton iznad sela, jasan je, te smirujuće deluje na čula i
svest uznemirenu dramatičnim odnosima ljudi. Izdvajaju se mnogi prizori talasanja
travki, mreškanja vode, kao i scena Batšibinog sedenja na travi uz fenjer. Kontrast boja udovičke haljine,
gospodskih večernjih odela i uniforme povratnika, prema blistavoj belini
božićnih enterijera i eksterijera, do punog izražaja dolazi u dramatičnoj
završnici.
Glavne ličnosti su umerenije
i simpatičnije nego u romanu, gde je (prozna) priča na trenutke previše
„rastegnuta“. Ekranizacija nudi znatno ekonomičnija rešenja. Najbolju glumu pokazao je Majkl Šin,
prvenstveno putem ekspresivnosti koju ispoljava za inače teško izražajne
nemire. Scena Boldvudovog poveravanja Gabrijelu, povodom emocionalnog
razočaranja, uz vidljivo nervno rastrojstvo (tremor/podrhtavanje ruku) donosi
odličnu interpretaciju i monolog. Keri Maligan je sigurna, iskričava, rastrzana
– a jaka Batšiba i njeno prisustvo je „osa“ oko koje se vrti ostatak drame.
Matijas, sa crtama mladog Putina, donosi svežiji i dopadljiviji portret farmera
Gabrijela, dok je Staridž podjednako ubedljiv u ulozi problematičnog vojnika.
Njihove emocije, različito i prema karakteru ispoljavane, destruktivne su,
uništiteljske snage. U knjizi, kompromis se nameće kao spasonosno rešenje,
uravnoteženje, ali ne i sreća: ona se, izgleda, nalazila isključivo u slobodi.
Boldvud i Batšiba su, otvorivši srce prema drugima, doživeli razočaranje i bol,
dok je Gabrijela spasila distanca, iako ona ne znači zaborav, niti nestanak
osećanja. Najdrastičniji i najintenzivniji primer Frensisa Troja, prema ovim
merilima, dobija i radikalno razrešenje.
Filmski
kraj
je donekle promenjen, zbog čega ću se usuditi da ga ocenim kao bolji od onog u
romanu. Zahvaljujući ovakvoj postavci, imamo utisak da je junakinjina odluka
ipak došla svojevoljno, te da ona BIRA, a ipak bez konačne datosti.
Izostavljena je staromodna, obavezujuća pretnja „muževljevom stegom“, Batšiba
je ta koja iznosi predlog - ne izgovorivši direktno pitanje. Gabrijel i ona,
pri tom, zadržavaju neodređenost spram govora gestova, a samim tim i znatno
veću slobodu voljnog izbora. Sve skupa, ostavlja (pozitivniji) utisak iskrene
emocije i optimističnijeg epiloga, u prvi plan postavljajući jednostavnu sreću,
širinu prostora, ozarenost i snagu sa kakvima su nam protagonisti prvobitno
predstavljeni, sada oplemenjene teškim iskustvom koje poučava.