субота, 20. октобар 2018.

Subota sa knjigom: Ekranizacije – “Far from the madding crowd” (2015)

piše: Isidora Đolović

Postoji nekakvo čudno, nepisano pravilo da su jesen i zima kao stvoreni za čitanje i gledanje svih onih, ko zna koliko dugo odlaganih ozbiljnih, klasičnih, obimnih dela pisane ili igrane umetnosti. Upućeni na svoje domove i zatvorene, dobro zagrejane prostorije, dobijamo savršene uslove za koji sat, dnevno ili sedmično, plovidbe put imaginarnih svetova i sudbina, a u godišnjem dobu koje upravo „gazimo“, svi oni kao da vode nešto zapadnije i koju dvestotinku ranije. Dolazi sezona Dikensa, Džejn Ostin, sestara Bronte, Stokera, Agate i A. K. Dojla, kada nema lepšeg doživljaja od ušuškavanja u omiljenoj fotelji, uz sezonske mirise i nijanse svuda u vazduhu, pa prepuštanja doživljajima iz prošlosti. U skladu sa tim, danas vam predstavljam i preporučujem jednu sasvim prikladnu književno-kinematografsku temu.
“Daleko od razuzdane gomile” (Vulkan, 2016), roman iz pera Tomasa Hardija, svrstava se među književne klasike viktorijanske epohe i jedno je od najpopularnijih dela svog autora. Govori o mladoj naslednici seoskog gazdinstva, koja poseduje nemiran duh i izrazitu samostalnost, čak i za današnje uslove, dosta neuobičajenu, pa i nepoželjnu kombinaciju kod jedne ženske osobe. Kada dođe vreme da preuzme imanje nedavno preminulog strica, tako energična i vredna oberučke će prihvatiti sve obaveze i izazove. Veće komplikacije od upravljanja farmom i zadobijanja poverenja radnika, donose joj tri posve različita prosca, uz  suočavanje sa sopstvenom ženstvenošću, hladnoćom ili strastima, nespremnošću na podređivanje snažne volje očekivanoj bračnoj zajednici i greškama kakve neiskusno stvorenje neminovno pravi na tom putu. Priča je smeštena u idiličan, pastoralni ambijent engleskog sela, gde junakinjina odlučnost, obrazovanje i sposobnosti provokativno odudaraju od svih uobičajenih normi i primera ponašanja. Pre nego što započnem osvrt na varijantu u obliku pokretnih slika, kratko ću izneti svoje utiske o samom romanu, čiji će vodeći aspekti svakako biti obuhvaćeni analizom filma.

Kao što je poznato, Hardi je provereni majstor deskripcije, njegovi opisi prirode veličanstveni, a stil besprekoran. U ovoj knjizi nastavlja da bude mračan, ne u tolikoj meri kao kod "Tese od D’Urbervilovih" ili "Neznanog Džuda", ali sasvim dovoljno da njegovi romani ostave gorko-slatki ukus nakon što pročitate poslednju rečenicu. Na kraju krajeva, tu su junaci, tako nekonvencionalni za svoje vreme, pogotovo ženski, da je u pitanju nešto što naprosto morate ceniti. Obrti ostaju krajnje neočekivani, pa sam do završnog poglavlja bila "kao na iglama" iščekujući ishod - a svaki je bio moguć, jer se pisac jako uverljivo igra čitalačkom pažnjom. Iako se mnogi žale zbog pretvaranja imena glavne junakinje, Batšiba, u Vitsaveja Everdin (za šta bi, opet, trebalo “okriviti” Vuka Karadžića, Đuru Daničića i njihov prevod "Biblije", usled čega je, npr. Ester - Jestira ili Džezebel - Jezavelja), prevod je IZVANREDAN, pogotovo seoski govor sa svim prelascima iz jednog (gospodskog) u drugi (pastirski) registar. Tu se čak i arhaično ime naše heroine simpatično uklopilo. Zatim, kod Tomasa Hardija mora biti mrtve dece, kao i bar poneke izrazito morbidne epizode, poput one o nesrećnoj Fani Robin.
Šta još, pored mnogo toga iz uzgoja ovaca, možemo naučiti na osnovu ove zaista dobre knjige? Da je neudata, samostalna žena svima trn u oku, onda kao i danas. Da postoji nekoliko mogućnosti prilikom odbijanja udvarača, a (nažalost) nijedna dobra: 1. da se snuždi, ali ćutke ostane vaše uporno "kučence" (Gabrijel), 2. da poludi (Boldvud), 3. da vas uceni i pokuša pridobiti udaranjem čežnje, uzevši u obzir da vam se mnogo sviđa, uprkos tome što je problematičan (Troj). I da brak, na kraju krajeva, najmanje ima veze sa privlačnošću, strastima ili zaljubljenošću, nego je u pitanju kompromis, beskrajna trpeljivost i prihvatanje "sigurne opcije". Pa, sad, kako se kome dopada, jer Hardija mnogo ne interesuje udvaranje publici sentimentalnih romančića. U prilog tome, epilog je pre držanje "linije manjeg otpora" nego istinski srećan završetak (obratite pažnju, jasno navodi kako se "Vitsaveja više nije smejala od srca").

Uprkos svojoj nastupljivosti, izuzetno su mi se dopale centralne figure, pri čemu čobanin Gabrijel Ouk najmanje (doslovno sam se stresla od jeze kada je rekao da će, ako Vistaveja prihvati njegovu bračnu ponudu, uz ognjište "kad pogleda, on uvek biti tu, a i ona isto" - celodnevni nadzor nikada nije bio primamljiv argument u prilog zajednice). Trojica prosaca odlično predstavljaju tri mogućnosti i oblika osećanja. Scena Trojeve mačevalačke vežbe u polju je jedna od najboljih na koje sam u skorije vreme naišla u književnosti, da ne pominjem kako je verovatno reč o najoriginalnijem fiktivnom udvaranju i do savršenstva suptilno-munjevitom piščevom predočavanju zavođenja! Dodatni plus dajem za izuzetno progresivnu ideju da (finansijski) nezavisnoj ženi uopšte nije ni potreban brak, čak bi joj samo predstavljao opterećenje. Sve u svemu, "Daleko od razuzdane gomile" je roman koji ću dugo pamtiti i svakako mu se vraćati u budućnosti. 
Njegova najskorija filmska adaptacija poverena je reditelju Tomasu Vinterbergu, dok se za scenario pobrinuo pisac Dejvid Nikols (ovdašnjem čitalaštvu dobro poznat, zahvaljujući romanima Jedan dan, Mi i Početno pitanje). Uvodna (i samo tada prisutna) naracija glavne protagonistkinje, Batšibe Everdin (Keri Maligan), odmah nagoveštava njenu upadljivu nezavisnost i, od mnogih odavno primećen, divlji duh. Na to se, očekivano, nadovezuje scena nesputanog, veštog jahanja (uz izvođenje čak i mini-egzibicija u sedlu!) kroz prirodu, u samoći – dok je iz prikrajka, sa divljenjem motri mladi sused, farmer Gabrijel Ouk (Matijas Šunarts). Jedan od motiva koji odmah prepoznajemo iz romana, izgubljeni šal, poslužiće kao povod za prvi susret, za čim ubrzo sledi bračna ponuda. Tom prilikom, istaknuta su različita gledišta na život i standardi koje ovo dvoje mladih ljudi vrednuju: Batšiba se oprezno i učtivo izvinjava, dajući udvaraču do znanja kako ne vidi sebe u ulozi udate žene, tj. „volela bi da bude nevesta na svadbi, ali samo ukoliko ne mora uzeti mladoženju!“ Drugim rečima, nepostojanje potrebe za supružnikom je konstanta koje će se nadalje držati.

Rediteljsko rešenje je da se priča sažima putem brzog odigravanja prelomnih događaja: iznenadno, naizgled bez najave, predistorije ili prelaza. Prva u nizu takvih epizoda jeste tragedija koja će zadesiti Oukovo stado, primoravši ga da se zaputi u neizvesnost belog sveta. Kadrovi šume u noći, koje posmatramo tom prilikom, posebno su lepi i moćni, dok se lik farmera ističe na ovoj tamnoj, nesrećnoj pozadini kao vredan divljenja i saosećanja – u svakom slučaju, bolji nego romaneskni pandan. Naime, manje patetike i „zadrtosti“ nadoknađeno je blagošću i jednostavnošću vrednog, upornog i sposobnog čoveka zemlje.
Obrt u sledu zbivanja dolazi nedugo po Batšibinom primanju nasledstva. Odbivši da stupi među crvene mundire, lutajući Gabrijel nailazi na požar, pomaže da ga smire i saznaje da je vlasnica imanja upravo gospođica Everdin. Postaje ne samo jedan od njenih zaposlenih, već i prava „desna ruka“, dok je posmatra kako se odlučno nosi sa svim novim zadacima. Batšiba ni za trenutak neće ustuknuti prilikom pregovora sa nadničarima, poljskih radova, izlaganja svoje robe na berzi...Scena u kojoj sluškinjica Lidi i ona, kao jedine žene, donose vreće i upuštaju se u cenkanje sa, isprva otvoreno potcenjivački nastrojenom gospodom, prva je u nizu važnih demonstracija ranog feminizma koji duboko prožima Hardijev roman. Izvesna nonšalancija i duh deteta koji glavna junakinja ponekad pušta da se ispolji, kao kroz igrarije sa čestitkama za Valentinovo (tj, Dan zaljubljenih), olakšavaju joj opstajanje u svetu muške dominacije, ali i donose neprijatnosti. Između ostalog, poriv za nesputanim poigravanjem podstaći će je da preduzme prvi korak ka muškarcu koji je zaintrigirao hladnoćom, ravnodušnošću i ignorisanjem. Prvi sused Vilijam Boldvud (Majkl Šin) bi, zreo, pristojan i bogat, u svakom smislu bio poželjna prilika za udavače, samo da nije nadaleko poznat kao u sebe povučeni samotnjak.

Druga, ovoga puta Boldvudova prosidba, Batšibu takođe sustiže „s neba, pa u rebra“, bez prethodnog (bar vidljivog) razvijanja poznanstva. I pored neodređenog, mada ne direktno odbijajućeg odgovora, razvija se u niz prijatnih susreta, druženja kroz večeru i najlepši deo scene: duet. Paralelno sa Gabrijelovim skitanjem od jedne do druge farme, u kraćoj, ali nedvosmisleno značajnoj epizodi upoznajemo narednika Frensisa Troja (Tom Staridž). Njegova mladost, uniforma, lice i izgled kicoša sa brčićima, pored objektivne privlačnosti već nose u sebi nešto „ljigavo“ i mekušno. Čitava pojava mu odiše snebivljivošću i nepostojanošću, čak i dok proživljava veoma neprijatno iskustvo koje će mu povrediti ponos i slomiti srce. Usled nesporazuma, ostao je na cedilu pred oltarom, iščekujući Fani Robin (Džuno Templ) – sitnu, plavokosu „vilenjakinju“, odbeglu radnicu sa farme Evedinovih. 
 
Ulazak Troja u Batšibin život upadljivo se razlikuje od svega što je do tada imala prilike da upozna, donoseći njenoj prilično uravnoteženoj, racionalizovanoj svakodnevnici „udar“ romantike koji će joj poprilično uzdrmati tlo pod nogama. Sudbonosnom noćnom susretu sledi postepeno, ali smelo osvajanje, uz razvoj nelagode i straha od osećanja koja po prvi put otkriva u sebi. Na simboličkom planu, najrečitija je scena junakinjinog rasplitanja kose, kada se priprema da se po prvi put sastane sa novim udvaračem, označavajući tako svesno opredeljivanje za popuštanje stega. Tu dolazimo i do, ujedno, najbolje scene čitavog filma (i knjige).

Reč je o, još na početku teksta spomenutoj, epizodi mačevalačke „vežbe“ u šumi. Do tog trenutka, Batšiba očigledno strepi za svoju nezavisnost i kontrolu. Polako izvedena, od momenta zalaženja junakinje među senke dubokog zelenila, kada primete jedno drugo i postepeno prilaze u susret, scena je „nabijena“ pojačanom tenzijom i nagoveštenom erotičnošću – koju je, uostalom, režiser i nameravao da nenapadno, ali osetno pocrta. To je prelomna tačka ne samo njihovog poznanstva i daljeg razvoja veze, već i Batšibinog dotadašnjeg života uopšte. Munjevitost pokreta oružjem, rađanjem poverenja suspregnuti strah, a pre svega ženska hrabrost i muška razmetljivost, na kraju proishode u „razoružavanju“ i potčinjavanju bez poraza, kroz uspešno odabrani motiv odsečenog pramena kose. Takođe, veliki značaj ima uvođenje faktora telesnosti kao veoma suptilnog, ali snažnog: Troj skida njenu rukavicu, kako bi joj neposredno dotakao kožu i time „zapečatio“ sklopljeni savez. Svi ti nenapadno dočarani elementi, novi su i presudni za Batšibu: želja, požuda, fizička privlačnost kao privid zaljubljenosti.

Međutim, vrlo brzo će razotkriti zabludu u koju je lakomisleno zapala. Tokom večernje proslave brzopleto sklopljenog braka, ples, kicoški prugasto mladoženjino odelo, neozbiljno ponašanje i hedonističko ignorisanje realne opasnosti po imanje, demaskiraju Trojevu nezaintersovanost za bilo šta sem novca žene. Ona sama srlja iz greške u grešku, mada svaku gotovo istog trenutka uvidi. Ubrzo obelodanjena, Fanina nesrećna sudbina pokreće lavinu, jer na videlo izvodi Trojeva prava, dotle potiskivana osećanja, ujedno i iznenađujuću surovost. Niz nesreća više neće biti moguće zaustaviti. Za Batšibu, kako deluje, ljubav donosi jedino suze i bol, dok sav muževljev gnev nepravedno pada na nju. 
Sumorni tonovi viktorijanske epohe obavijaju kratke, brze, drastične “rezove” u vidu odluka i posledica junaka. Estetika ovog ostvarenja je od prvog do poslednjeg kadra nešto što pleni. Muzika, pejzaži kao sa slikarskog platna, garderoba – pogotovo prelepe kreacije ženskih kostima, u potpunosti dočaravaju epohu i sredinu, ali i neretko vrše simboličku ulogu. Vizuelno gledano, naročito se izdvaja i pamti tamno plava haljina glavne junakinje, uz koju se, kao savršeni kontrast, ističe njena kestenjasta kosa spletena u kiku. Kolorit pašnjaka, žitnih polja, neba u suton iznad sela, jasan je, te smirujuće deluje na čula i svest uznemirenu dramatičnim odnosima ljudi. Izdvajaju se mnogi prizori talasanja travki, mreškanja vode, kao i scena Batšibinog sedenja na travi uz fenjer. Kontrast boja udovičke haljine, gospodskih večernjih odela i uniforme povratnika, prema blistavoj belini božićnih enterijera i eksterijera, do punog izražaja dolazi u dramatičnoj završnici.
Glavne ličnosti su umerenije i simpatičnije nego u romanu, gde je (prozna) priča na trenutke previše „rastegnuta“. Ekranizacija nudi znatno ekonomičnija rešenja. Najbolju glumu pokazao je Majkl Šin, prvenstveno putem ekspresivnosti koju ispoljava za inače teško izražajne nemire. Scena Boldvudovog poveravanja Gabrijelu, povodom emocionalnog razočaranja, uz vidljivo nervno rastrojstvo (tremor/podrhtavanje ruku) donosi odličnu interpretaciju i monolog. Keri Maligan je sigurna, iskričava, rastrzana – a jaka Batšiba i njeno prisustvo je „osa“ oko koje se vrti ostatak drame. Matijas, sa crtama mladog Putina, donosi svežiji i dopadljiviji portret farmera Gabrijela, dok je Staridž podjednako ubedljiv u ulozi problematičnog vojnika. Njihove emocije, različito i prema karakteru ispoljavane, destruktivne su, uništiteljske snage. U knjizi, kompromis se nameće kao spasonosno rešenje, uravnoteženje, ali ne i sreća: ona se, izgleda, nalazila isključivo u slobodi. Boldvud i Batšiba su, otvorivši srce prema drugima, doživeli razočaranje i bol, dok je Gabrijela spasila distanca, iako ona ne znači zaborav, niti nestanak osećanja. Najdrastičniji i najintenzivniji primer Frensisa Troja, prema ovim merilima, dobija i radikalno razrešenje.
Filmski kraj je donekle promenjen, zbog čega ću se usuditi da ga ocenim kao bolji od onog u romanu. Zahvaljujući ovakvoj postavci, imamo utisak da je junakinjina odluka ipak došla svojevoljno, te da ona BIRA, a ipak bez konačne datosti. Izostavljena je staromodna, obavezujuća pretnja „muževljevom stegom“, Batšiba je ta koja iznosi predlog - ne izgovorivši direktno pitanje. Gabrijel i ona, pri tom, zadržavaju neodređenost spram govora gestova, a samim tim i znatno veću slobodu voljnog izbora. Sve skupa, ostavlja (pozitivniji) utisak iskrene emocije i optimističnijeg epiloga, u prvi plan postavljajući jednostavnu sreću, širinu prostora, ozarenost i snagu sa kakvima su nam protagonisti prvobitno predstavljeni, sada oplemenjene teškim iskustvom koje poučava.